TETOVAŽA JNA MI JE UNIŠTILA ŽIVOT: Žena me je ostavila zbog toga!

Nesrećni Zagrepčanin je rekao da se dva puta rastajao sa ženama koje voli i da je konačno pomislio da je upoznao "treću sreću", ali je onda sve krenulo nizbrdo.
Zagrepčanina je ostavila žena nakon neuspelih pokušaja da joj objasni zašto ima tetovažu JNA na ramenu, pa se nesrećni čovek obratio novinarki koja piše za rubriku “Ljubav i seks” i odgovara na pitanja čitalaca na hrvatskom portalu 24sata.hr.

Kad je ugledala tetovažu na suprugovom ramenu, žena je poludela, urlala na njega i oterala ga. Nikada nije uspeo da joj objasni zašto ima tetovažu. Nesrećni Zagrepčanin je rekao da se dva puta rastajao sa ženama koje voli i da je konačno pomislio da je upoznao “treću sreću”, ali onda se dogodila katastrofa, žena koju voli je na njegovom ramenu ugledala tetovažu JNA.

– Nikako nisam mogao da joj objasnim da nisam nikakva “Jugoslovenčina”, već da sam bio pijani klinac koga je društvo nateralo na tetovažu. Imao sam 18 godina, tada smo se svi tetovirali. Nikada mi neće biti jasna njena reakcija – rekao je nesrećni Zagrepčanin.

Novinarka mu je odgovorila da je očigledno da ta veza nije funkcionisala, te da nije našao “treću sreću”.

– Ona vas ne razume, a možda ni vama samima nije jasno šta radite sa tom deset godina starom tetovažom. Kako god, njena burna reakcija upućuje samo na jedno. Vaš brak je promašaj i sa takvom osobom ne možete da ostvarite kvalitetnu vezu. Bolje je da to uvidite sada nego kasnije - odgovorila je novinarka na portalu 24sata.hr.

(Telegraf.rs/ Izvor:24sata.hr)

Neobično posleratno prijateljstvo Srbina i Bosanca: Puške zamenili kamerama! (VIDEO)

Devedesetih godina Mujić i Udovičić služili su Bosanskoj vojsci, sve dok Udovičić, poreklom Srbin, nije odlučio da pređe na suprotnu stranu.

"Kao neko ko je služio u obe armije u poziciji sam da pričam o tome šta se stvarno dešavalo tokom tih ratnih godina. Čini mi se da ima malo istine u tome što pričaju političari na obe strane kada govore o ratnim dešavanjima", kaže Udovičić.
Život na frontu je i učinio da srpski vojnik zavoli ptice.


"Zašto baš fotografišem ptice? Sećam se da je tokom tih ludih godina sukoba bilo mnogo ptica na frontu, pevale su u blizini rovova. One su mogle slobodno da lete preko borbenih linija, za njih granice tada nisu postojale, baš kao što ni sada ne postoje", kaže Udovičić koji se gnušao svakog krvoprolića.
"Ne volim rat. Ipak, čovek se i na to vremenom navikne, možda podsvesno ali dopusti da postane deo mašine za ubijanje. Nikada lično nisam ni na koga pucao ili nekog ubio i drago mi je što sam izašao iz rata bez mrlje na savesti", zaključio je Udovičić, jedan od aktera kratkog filma "Ratnik" koji je snimljen za projekat "Obični heroji" norveške ambasade u Sarajevu.

VIDEO:

(alo.rs)

Je li apartman u londonskom hotelu nekada bio dio Jugoslavije?

Danas je teško ili gotovo nemoguće naći dokaze o tome da je nekadašnji britanski premijer Winston Churchill 1945. privremeno proglasio apartman u londonskom luksuznom hotelu Claridge teritorijem Jugoslavije kako bi prestolonasljednik Aleksandar mogao biti rođen na tlu svoje zemlje i odmah dobiti titulu princa, piše BBC.

Prema popularnoj priči, Churchill je, naime, tada učinio uslugu jugoslavenskom kralju Petru II. naredbom da se apartman 212 u tom londonskom hotelu proglasi teritorijem tadašnje Jugoslavije samo na jedan dan, prenosi Tanjug.

Tokom Drugog svjetskog rata kralj Petar II. je sa samo 17 godina, zajedno s vladom, napustio Jugoslaviju i izbjegao u London, gdje je godinama kasnije, njegova žena, Kraljica Aleksandra ostala u drugom stanju u prebivalištu koje su uzeli u Claridgeu, hotelu koji je tada, a i sada važi za jedan od najprestižnijih u britanskoj prijestolnici, a princ Aleksandar je rođen 17. jula1945. u Londonu.

U britanskim novinskim člancima mogle su se naći priče o tome kako se Ujedinjeno Kraljevstvo smanjuje a Jugoslavija povećava, kako su ulazna vrata apartmana postala međunarodna granica, pa se "room service" pripreman u jednoj a isporučuje u drugoj zemlji.

Priča o apartmanu 212 može se pročitati na internetskim stranicama princa Aleksandra i u službenoj povijesti hotelu Claridge, no, kako navodi BBC, postoji samo jedan problem. Ne postoji ni jedan dokaz da je priča istinita.

Jedini dokument iz 1945. u kojem se spominje Jugoslavija i hotel Claridge je pismo britanskom ministarstvu vanjskih poslova od 23. jula u kojem se obavještava da je kraljica Aleksandra rodila sina, ali se dogovor Churchilla i kralja Petra ne spominje.

Dogovor se ne spominje ni u Hansardu, službenom zapisniku debata u britanskom parlamentu, ni u Churchillovoj biografiji, ni u dnevnicima privatnog sekretara britanskog kralja Džordža VI., koji je, inače, bio kum princu Aleksandru Karađorđeviću.

Hotel Claridge među najpoznatijim je hotelskim zdanjima u svijetu, a poznata je anegdota da ako nazovete recepciju i zatražite da razgovarate s kraljem, s druge strane žice recepcionar će vas uljudno upitati: "Oprostite, s kojim kraljem?".

Upravo to dovoljno govori o samom zdanju, koji je tokom svoje 150-godišnje povijesti ugostilo mnoge slavne goste.

Smješten u srcu londonskog Mayfaira, hotel je poznat kao omiljeno mjesto za odsjedanje državnika.

O važnosti tog hotela svakako govori i podatak da je među klijentelom poznat i kao "aneks Buckinghamske palače".

Osoblje hotela spremno je, kažu, u rekordnom roku prebojati prostoriju, promijeniti njenu namjenu i prilagodi je i najzahtjevnijim gostima.


Autor: Fena

(avaz.ba)

ISPOVIJEST VISOČAKA: U Bosni nisam vrijedio ništa, a u Njemačkoj sam doktor!

Brojni su primjeri "odliva mozgova" iz Bosne i Hercegovine, a sve češće možemo čuti da mladi koji se, nakon neuspjelog pronalaska posla u našoj zemlji, odlučuju na odlazak u inostranstvo u nadi da će sebi obezbijediti bolje sutra. Takav je primjer i Visočaka Nedima Uzunalića, koji od 2013. godine u njemačkom gradu Trieru živi i radi kao doktor na veterinarskoj klinici "Tirärztliche Praxis zur römischen Villa".

Živi u Trieru

Nedim je rođen 1980. godine u Visokom. Veterinarski fakultet završio je 2008. u Sarajevu. Po okončanju studija pripravnički staž obavio je u JP Veterinarska stanica Visoko, a po njegovom isteku dobija otkaz, nakon čega je godinu dana radio u jednoj privatnoj veterinarskoj stanici. Od tada više nije radio u struci do odlaska u Njemačku.

Glavni razlog odlaska iz BiH je, naravno, nemogućnost zaposlenja u struci. Sada živi i radi u Trieru, koji se smatra najstarijim gradom u Njemačkoj, u kojem, kako navodi, vrlo mali broj od ukupno 103.000 stanovnika, potiče sa područja Balkana.

- U Njemačku sam prvi put otišao 2013. godine. Kada više nije išlo (zbog raznih poniženja, opstruiranja, "gaženja"...), odlučio sam otići iz BiH. Njemačka mi je bila cilj s obzirom na to da sam već poznavao njemački jezik iz srednjoškolskih dana, a znao sam da je deficit kadra veterinarske struke. Konkurse sam pratio preko njemačkih portala za posao i slao aplikacije. U julu 2013. na jednom portalu vidio sam konkurs za poziciju doktora na klinici na kojoj trenutno radim i poslao sam svoj CV, preveden na njemački jezik. U roku od 24 sata dobio sam ponudu da dođem na probni radni dan - priča Nedim na početku razgovora za "Avazov" portal.

Kako navodi, nije mu nimalo bilo jednostavno. Mali broj ljudi koji je u tom trenutku znao za ponudu koju je dobio bili su skeptični, ali je čvrsto odlučio, rizikovao i otišao.

- Razmišljao sam: "Šta mogu izgubiti, osim novca za put i vremena, sve ostalo za mene je dobitak. Ako i ne dobijem taj posao, imat ću jedno novo iskustvo koje mi niko ne može prenijeti niti opisati i znat ću šta i kako ubuduće" - ističe Nedim.

Nakon obavljenog razgovora sa šefom i vlasnikom klinike, dobio je ponudu da ostane tri mjeseca, koliko je po zakonima i smio ostati u nekoj od zemalja članica EU.

- Nakon tri mjeseca dobio sam radni ugovor i morao se vratiti u BiH da apliciram za radnu vizu pri Ambasadi Njemačke. Sva nekakva nagađanja koja su tada kružila, kako možete u Njemačkoj dobiti vizu, ili kako vam je neko može srediti, bile su samo "šuplja priča". Prvu radnu vizu morate dobiti u njemačkoj Ambasadi u Sarajevu, a onda sve ostalo kada dođete dobijate ovdje. Naravno, da biste dobili vizu morate ispunjavati uslove, koji se od vas traže, bilo da su u pitanju posao ili školovanje - pojašnjava nam Uzunalić.

Poznavao njemački jezik

Nedim je imao sreću da je poznavao njemački jezik, jer, kako navodi, bez njega ne treba ni pomišljati da se ide bilo gdje.

- Na život u Njemačkoj lako se privići. Ako ste naviknuti na nešto slično od ranije, onda nemate problema da samo to nastavite negdje gdje je to isto ili vjerovatno još bolje - govori nam Nedim, koji na posao odlazi pješice, jer mu je stan od klinike udaljen svega pet minuta hoda.

Ističe kako je standard u Njemačkoj znatno viši nego u BiH, ali su i primanja viša.

- Naravno da se može uštedjeti, ja bih rekao da su stvari obrnute ovdje i u BiH. Primjera radi, osnovne životne namirnice, odjeća, obuća ovdje su puno jeftiniji nego u BiH. Neko se možda neće složiti, ali treba da gledate primanja ljudi u BiH i ovdje, i cijene navedenih artikala. Ovdje je luksuz skup (cigarete, koje ne morate pušiti, ili alkohol, koji isto tako nije nužno potreban), ali ono što je svima potrebno, svima je i dostupno - rekao je Nedim.

nedim-6

Njegov radni dan počinje u 8 sati, dolaskom na kliniku. Odmah potom odlazi u stacionar u vizitu, nakon čega piše plan terapije za životinje koje ostaju još u stacionaru, ili kućnu terapiju, ukoliko procijeni da životinja može napustiti stacionar.

Između 9 i 9.30 sati počinju redovni termini (pregledi, kontrole, cijepljenja, rentgenska, laboratorijska, ultrazvučna dijagnostika, po potrebi CT dijagnostika...). Ponedjeljak, srijeda i petak termini su za operativne zahvate. Sedmično radi 40 sati, uglavnom prijepodne. Svaku drugu subotu dežura četiri, a svaku treću nedjelju dva sata.

- Uslovi za rad su više nego odlični. Kada imate svu moguću dijagnostičku opremu, onda je na vama samo da radite i usavršavate se. Prekovremeni rad se ispoštuje, bilo da želite novac ili slobodni dan, zavisno od toga koliko imate prekovremenih sati - kazao nam je Uzunalić.

Pojašnjava da je na klinici uposleno ukupno 27 radnika. Među njima on je jedini stranac, dok su ostali Nijemci. Od pomenutog broja, uposlena su četiri doktora, 20 pomoćnika i tri recepcionara.

Normalan život

- Čovjek snuje, Bog određuje, a rodna gruda se svakako posjećuje - kazao nam je Nedim, na pitanje da li dolazi u BiH.

- S obzirom na poslovne obaveze, nastojim koliko mogu često posjećivati BiH, prije svega svoju majku - govori nam uz osmijeh Nedim.

Mladim ljudima poručio je da, ukoliko im se ukaže prilika, sebi potraže "normalan život".

- Naravno, prije svega, učite jezike. Svejedno, nikad ne znate gdje će vam se prilika ukazati, a ima i izreka: "Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš" - kazao je Uzunalić.

- Pazite, svi mi volimo svoju državu i ovdje nije u pitanju borba za državu, nego za golu egzistenciju u državi koju volite. Ja sam proveo dobar dio svog života u BiH, kao i mnogi drugi mladi ljudi, a BiH sam napustio jer nisam više želio da se borim za golu egzistenciju, već da živim i radim kao svi normalni ljudi - dodao je Nedim.

U Njemačkoj nema pasa lutalica, jer su svi čipovani

Upitali smo ga i da nam pojasni kako je u Njemačkoj riješen problem pasa lutalica, koji godinama u našoj zemlji predstavlja jedan od gorućih problema.

- U Njemačkoj je to riješeno sistemski, na način da vi ovdje nemate lutalice pse ili mačke, jer svaki pas ili mačka - da bi dobila svoj pasoš, mora da bude čipovana. Znači, ima svoj serijski broj koji je pohranjen u jednu zajedničku bazu. Ako se desi da je nađen pas-mačka, donesen kod vas na kliniku, vi ćete očitati broj i na osnovu zajedničke baze podataka znati ime vlasnika životinje. Ako se ustanovi da je životinja samovoljno ostavljena na ulicu, slijedi novčana, pa čak i zatvorska kazna - dodaje Nedim.

Autor: D. KOVAČ

(avaz.ba)