U BIH ŽIVE DUŽNIČKI ROBOVI: Svaki stanovnik duguje 3370 KM, bilježi se drastičan pad investicija

Bosna i Hercegovina sasvim sigurno tone u dužničko ropstvo iz kojeg će se teško biti izvući. To će biti razlog zbog čega ćemo rasprodavati sve što nam stoji na raspolaganju, a pri tome nećemo biti u mogućnosti da postignemo željenu cijenu.

Centri civilnih inicijativa (CCI) predstavili su izvještaj „Stanje nacije“ koji daje precizan pregled efekata reformi u BiH u posljednjih 18 mjeseci, tj. od donošenja Reformske agende i to po njenim oblastima: javne finansije, poslovna klima i konkurentnost, tržište rada, socijalna i penziona politika, javna uprava i vladavina prava, te uticaj svega pobrojanog na životni standard građana.


Zbog političke nestabilnosti i blokada, provedba Reformske agende je usporena i selektivna, te u većini oblasti još uvijek ne daje očekivane rezultate. Kumulativno posmatrano, za sve nivoe i sve akcione planove, samo 46% mjera iz Reformske agende je realizovano. Statistički gledano, institucije BiH, primarno  Savjet ministara, ima najbolju realizaciju vlastitog Akcionog plana, ali i najmanji broj mjera. Akcioni plan Vlade RS, s obzirom na ukupan broj mjera u planu i broj usvojenih mjera, realizovan je u najvećem obimu. Akcioni plan na nivou FBiH realizovan je u najmanjem obimu.

Iako unazad 18 mjeseci bilježimo nekoliko umjereno pozitivnih pokazatelja poput rasta BDP-a, rasta industrijske proizvodnje, rasta poreskih prihoda ili rasta zaposlenosti, većina ostalih bitnih pokazatelja nisu pozitivni. U oblasti javnih finansija, stanje javnog duga se pogoršava. Iako nema evidencije ukupnog javnog duga, čak i djelimično evidentiran iznosi preko 41% BDP-a. Javni dug u RS-u je kritično visok, i blizu je EU limita od 60% BDP-a, čime se podriva fiskalna održivost entiteta, ali i cijele države. Dug prema komercijalnim bankama u BiH dostigao je historijski maksimum od preko dvije milijarde KM. Zaduženost po stanovniku kontinuirano raste, a trenutno prosječno iznosi 3.370KM, pri čemu je zaduženost u RS viša za 80% ili 1932KM u odnosu na FBiH.

Enorman je teret servisiranja duga u entitetskim budžetima, s trendom rasta, umjesto snižavanja. Udio duga od 65% u budžetskim prihodima Federacije BiH i 42% u RS za 2017., praktično je zarobio budžete i minimizirao šanse za stabilizaciju javnih finansija. Dakle, pored toga što budžeti nisu razvojni, oni više nisu ni stabilizirajući, ni socijalni. Budžeti su dužnički.“, istakao je Adis Arapović, program menadžer CCI-a.


„U prvih devet mjeseci 2016., direktna strana ulaganja iznose tek 81 milion KM ili 0,27% BDP-a, što je drastičan pad u odnosu na prethodne godine. Udio direktnih stranih investicija u BiH u posljednjih 5 godina kretao se u rasponu od 1,69 do 2,72% BDP-a, pri čemu će 2016. godina vjerovatno biti okončana s udjelom nižim od 1%. Prema najnovijim globalnom rangiranju Svjetskog ekonomskog foruma (Indeks konkurentnosti) i Svjetske banke (Lakoća poslovanja), unazad dvije godine nema značajnih promjena u pogledu poslovnog okruženja u BiH. Zemlja se nalazi na 107. (WEF) odnosno 81. (WB) poziciji od 150 rangiranih država svijeta, pri čemu je to najlošija pozicija jedne evropske zemlje“, navodi se u izvještaju Stanje nacije.


„Siva ekonomija u BiH predstavlja značajan dio cjelokupne ekonomske aktivnosti. Najnovije relevantne procjene govore o vrijednosti od 25% BDP-a ili preko 7 milijardi KM, pa su, pored drugih društvenih gubitaka, samo poreski gubici zbog sive ekonomije preko 3 milijarde KM. Da se pola sive ekonomije zauzda, ne bi nam trebalo kreditiranje MMF-a“, istakao je Arapović.
U posljednje dvije godine zaustavljen je negativni trend na tržištu rada, a stopa nezaposlenosti je umanjena za 2-3%. Izraženo u apsolutnim brojevima, od donošenja Agende, registriranih zaposlenih je više za oko 15.000, a nezaposlenih je manje za oko 22.000.


Penzioni sistem u oba entiteta je trajno destabilizovan i neodrživ bez budžetskih donacija. Tokom posljednjih 5 godina, odnos broja penzionera i broja zaposlenih uglavnom stagnira.

Poreski dug, primarno javnih preduzeća, ugrožava penzioni i zdravstveni sistem, te proizvodi deficit. Ukupni dug po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa samo u FBiH iznosi 2,2 milijarde KM! Udio prvih 20 najvećih dužnika iznosi preko milijardu KM ili 48% ukupnog duga, od čega na javna preduzeća i institucije otpada 903 miliona ili 86%. Podaci za RS nisu dostupni, jer je Poreska uprava RS u više navrata izbjegla iste dostaviti.


Plate u administraciji duplo su veće od onih u privredi. Razlika prosječne plate u javnoj administraciji i realnom sektoru je zabrinjavajuće visoka u korist javne administracije (58% u FBiH i 45% u RS) i najviša je u Evropi. Više od četvrtine uposlenih su na budžetu, više od četvrtine svih budžeta se troši na plate, iako je procenat zaposlenih u javnoj upravi u FBiH umanjen za 0,3%, a u RS za 1,6%.


Borba protiv korupcije ne daje velike rezultate. Približno 2% svih optužnica i presuda unazad 3 godine odnosi se na korupciju i privredni kriminal. U prvoj polovini 2016, približno 2% ili 120 presuda se odnosi na krivična djela korupcije, a 4% ili 307 presuda se odnosi na krivična djela privrednog kriminala.

„Reformama se mora pristupiti mnogo odgovornije, transparentnije, obuhvatnije, i ciljano na životni standard građana, a ne na ispunjavanje uslova za nova kreditna zaduženja. Strukturalne reforme u dokidanju sive ekonomije, enormne javne potrošnje i zaduživanja, uspostavljanju nezavisnog i efikasnog pravosuđa, te vladavine prava su prioritet svih prioriteta. Fokus reformi mora biti prebačen na jačanje institucija, jednakost pred zakonom i depolitizaciju javnog sektora” navodi se u ovom izvještaju.
“Bosna i Hercegovina sasvim sigurno tone u dužničko ropstvo iz kojeg će se teško biti izvući. To će biti razlog zbog čega ćemo rasprodavati sve što nam stoji na raspolaganju, a pri tome nećemo biti u mogućnosti da postignemo željenu cijenu”, ocjenjuje za BUKU politički analitičar Almir Terzić.


"Da bi vraćali ono što uzimamo kroz kreditne aranžmane da bi sačuvali socijalni mir i isplaćivali plaće preglomaznoj administraciji, prodavat ćemo ono najvrednije u bescijenje. Zapanjujuća je nezainteresovanost radnika, penzionera, građana, pa i državne administracije na svim nivoima šta će sa svima biti narednih godina, jer i zaduživanja će jednom morati prestati", ističe on.


Frapantno je da se niko u BiH nije zabrinuo što je vanjski dug samo u ovoj, 2017. godini veći za oko 250 miliona KM. Istovremeno, zbog toga se smanjuju budžeti i entiteta, kantona, ali ponajviše gradova i opština kako bi se servisirao vanjski dug.

"Uskoro će zbog toga gradovi i općine u BiH doživjeti potpuni kolaps. Isto je i sa javnim i komunalnim preduzećima koji samo gomilaju dugovanja zbog neuplaćenih poreza i doprinosa. Iako osiguravaju tek golo egzistiranje i to će uskoro biti dovedeno u pitanje jer će i djelovanje tih kompanija i preduzeća biti dovedeno u pitanje. Zbog toga će propasti penzioni i zdravstveni fondovi uprkos svim reformama i agendama", kategoričan je Terzić.

Sveukupno stanje u BiH pokazuje da vlasti na svim nivoima u BiH nemaju pojma sa ekonomskim vođenjem države. Dolaze sasvim sigurno užasni mjeseci i godine su pred narodima i građanima BiH.

(6yka.com)

Baka Barbara Iveljić iz Ljubije ima 103 godine: Obraduje me svako novo jutro.

Barbara Iveljić iz Ljubije ima 103 godine i omiljena je svim Ljubijancima.

 Iako živi već cijeli vijek još uvijek je pokretna, ali i optimistična i nasmijana. Kaže da još uvijek nije spoznala sve životne mudrosti i da je za to malo imati životni vijek stogodišnjaka, kaže baka za Anadolu Agency (AA).

Baka živi sama, može sama naložiti vatru i otići do balkona da provjeri kakvo je vrijeme napolju. Često joj dolaze i brojne komšije, donesu joj ručak, ponešto skuvaju. Barbara najviše voli novinare, jer kako kaže, mnogo voli da je fotografišu, a i rado odgovara na njihova pitanja. U šali kaže da je njena generacija odavno "otputovala" na onaj svijet, te tvrdi da je i životni vijek do Boga.

"Bog je izgleda odlučio da tako dugo živim. Ovih dana sam bila bolešljiva i prehlađena i već sam sebe vidjela kako i ja putujem. Kažem sama sebi 'dosta je, naživjela si se, svašta vidjela i preživjela'. Nemam više šta ni očekivati, ali eto opet me obraduje svako novo jutro, a pogotovo posjete. Volim ljude", priča simpatična starica za AA, nudeći nas kafom. Ona kaže da je prvu kafu popila već u rano jutro.

Baka Barbara je rodom iz Like, gdje je rođena davne 1914. godine. Udali su je njeni u Šurkovac, a tog muža je, kako kaže, kada je bio bolestan liječio legendarni doktor Mladen Stojanović. Poslije smrti prvog muža udala se u Misku Glavu, a onda po treći put u Ljubiju, gdje je i dočekala starost.

"Sva tri muža nisu dugo živjela. Rodila sam četvoro djece i odgajala četvoro pastorčadi. Ništa mi nije bilo teško. Tu drugu djecu ne razdvajam nikad od svoje rođene. Imam dosta unučadi i praunučadi, ali ne znam tačan broj", kaže s neodoljivim osmijehom na licu.

U Bosni se nećeš na kamen ogrebati

Barbari nije žao što su je udali u Bosnu. Kaže da su joj tada rekli: "Idi ti u Bosnu, tamo se nećeš na kamen ogrebati, niti na trn ubosti, kao ovdje u Lici". Uvijek hvali svoje komšije, a posebno Ahmeta Rešidovića, Ljubijanca koji je često obilazi i donosi joj razne đakonije. Baka kaže da ima nešto penzije, ali i da je hrani država. Korisnik je javne kuhinje, ali za sebe tvrdi da nije neka izjelica i da je kada je hrana u pitanju dosta probirljiva.

Ahmet kaže kako obožava baku zato što ima ogromno srce prepuno ljubavi za svakoga.

"Baka je izuzetno draga i plemenita žena. Raduje se kao dijete svakom mom posjetu, a ja se trudim da joj pomognem koliko god je to u mojoj moći. Sada će baka zahvaljujući Merhametu Njemačke i BiH imati redovite posjete doktora, a dobijaće i prehrambene i higijenske pakete, što će njoj dosta značiti, jer živi od penzije koja iznosi 150 KM", kaže Ahmet, dodajući da se nada da će u budućnosti biti sve više ljudi koji će pomagati starijima i nejakima.

(radiosarajevo.ba)

DOBRODOŠLI NA BALKAN Mali heroji: Brat i sestra putuju 16 kilometara do škole na konju, a nemaju nijedan izostanak! (VIDEO)

Osmogodišnji Nemanja već tri godine 16 kilometara dug put prelazi na konju. Od ove godine pridružila mu se i sestra Milica, piše “Pink“…

Najmlađi Bojovići zajedno sa još jednim učenikom prvakom čine cijeli razred i pohađaju nastavu u selu Aljinovići u Zlatarskom kraju (Srbija). Uprkos udaljenosti i lošim vremenskim uslovima, djeca nisu napravila nijedan izostanak od početka godine.

Iako je materijalna situacija za porodicu Bojović teška, oni ne planiraju da napuste svoje ognjište.

“Mi smo jedina porodica u selu koja ne prima nikakvu pomoć, a imam dvoje djece”, rekao je otac.

Više pogledajte u priloženom videu:

(haber.ba)

PORUKA JE JASNA Ne igrajte se devedesetih. Inicijativa mladih protiv naciošovinizma (VIDEO)

U trenutku pojačane retorike na Balkanu mladi poručuju liderima u regionu da se ne igraju devedesetih. Marko Milosavljević, aktivista Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji ne veruje da bi mladi bili spremni da podrže neke eventualne nove sukobe. (Video Dragan Kostić)

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(AlJazeera)

Mapa animacijom otkriva kako su se religije širile svetom. Hinduizam, hrišćanstvo, islam, budizam. (VIDEO)

Snimak pokazuje kojom su se brzinom ove religije širile i na kom području, a svaka od njih je označena različitom bojom

Hrišćanstvo, hinduizam, budizam, judaizam i islam su pet najvećih religija na svetu. Tokom poslednjih nekoliko hiljada godina, ove verske grupe su imale uticaj na tok istorije i putanju ljudske vrste. Kroz bezbroj sukoba, osvajanja, misija u inostranstvu i slično, ove religije su se širile i zauvek promenile živote miliona ljudi.

Snimak pokazuje kako su se ove religije širile i na kom području, a svaka od njih je označena različitom bojom.

Posebno je interesantno hrišćanstvo koje je počelo naglo da se širi nakon raspeća Isusa Hrista, ali i u periodu otkrivanja novih teritorija.

Međutim, veliku pažnju privlači i islam koji se nezaustavljivo širio nakon rođenja Muhameda u Meki, a ubrzo je zauzeo čak tri kontinenta.

Pogledajte video:

(Telegraf.rs)

Novo ispisivanje istorije Balkana: Dokle će nam naciošovinizam/mržnja voditi glavnu riječ?

Priča se da je Vinston Čerčil jednom rekao da Balkan „proizvede više istorije nego što može da potroši". Hrvatska i Srbija izmišljaju novu prošlost kao osnovu jedne sasvim nacionalističke budućnosti

 Prošlog leta, ponovo je otvorena srpsko-hrvatska prepirka o istoriji. Srbija je optužila Hrvatsku za rehabilitaciju ustaškog režima iz perioda od 1941. do 1944. koji je odgovoran za smrt stotina hiljada Jevreja, Roma i Srba. Sve nacionalističke vlade Balkana su falsifikovale ili zloupotrebljavale istorijske činjenice radi pravdanja ili jačanja sopstvene vlasti. Sve su isto tako „štimovale“ svoje nacionalne istorije da bi skrajnule ili unizile sećanje na antifašističku borbu koja je bila jedan od stubova Jugoslavije. Četvrt veka posle kraha socijalističke federativne republike, sve je ovo ponovo van kontrole.

U julu prošle godine zagrebački Županijski sud poništio je presudu iz 1946. kojom je kardinal Alojzije Viktor Stepinac (1898–1960) osuđen za kolaboraciju sa Nezavisnom državom Hrvatskom (NDH), koju su ustaše uspostavile 1941. pod pokroviteljstvom nacističke Nemačke. Stepinac, inače zagrebački nadbiskup od 1937, kontroverzna je ličnost. Kao nadbiskup sve do kraja rata, podržao je ustaški režim, iako njegove pristalice ističu da je osuđivao njegovu „rasnu politiku“ u nekim svojim propovedima i tvrde da je njegovo suđenje zapravo bio komunistički manevar kako bi se ograničio uticaj Rimokatoličke crkve.

Zatvoren je prvo u Lepoglavi, a potom prebačen u kućni pritvor u rodnom selu Krašiću, nadomak Zagreba, gde je i umro. Zvanje kardinala Stepinac je dobio 1952. od pape Pija XII, a 1998. ga je Jovan Pavle II beatifikovao. Vatikan je trenutno odložio Stepinčevu kanonizaciju kako ne bi ugrozio dijalog sa pravoslavnim crkvama, što je prioritet za papu Franju.

U Hrvatskoj se odvija zakasnela „nacionalna revolucija“. Po dobijanju nezavisnosti i u toku ratova devedesetih, pod vođstvom nacionaliste Franje Tuđmana i njegove stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Hrvatska je preduzela prve korake u pravcu distanciranja od simboličke i ideološke baštine antifašističkog pokreta otpora iz Drugog svetskog rata. Neke hrvatske borbene formacije bile su otvoreno proustaške, pre svega u Bosni i Hercegovini. Hrvatska vlada pridaje manji značaj godišnjoj komemoraciji pobune logoraša iz Jasenovca od 22. aprila 1945, dok je, sa druge strane, komemoracija blajburškog masakra zvanični događaj (u maju 1945, blizu Blajburga, u brdima južne Austrije, Titovi partizani opkolili su civile i vojsku ustaškog režima i pogubili više desetina hiljada ljudi (1)). Svake godine, obeležavanje ovih događaja iznova pokreće unutrašnji rat sećanja. Prisustvo državnih zvaničnika bilo na jednoj, bilo na drugoj ceremoniji izaziva kritike. Ove godine hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović (HDZ) „nije mogla“ da ode u Jasenovac, ali je prisustvovala ceremoniji u Blajburgu.

Ipak, ustaški režim nikada nije zvanično priznat. Ustav usvojen prilikom proglašenja nezavisnosti poziva se i na „antifašističko“ nasleđe. Ova ambivalencija se može delimično objasniti i ličnim položajem Tuđmana, koji je od partizanskog generala i kadra jugoslovenskog režima postao nacionalista tokom sedamdesetih godina.

Nezavisna Hrvatska odbacuje i međuratnu Kraljevinu Jugoslaviju i Titovu socijalističku Jugoslaviju, ali polaže pravo na antifašistički otpor kao deo sopstvene istorije. Otišlo se i korak dalje kada se desnica vratila na vlast u Hrvatskoj posle izbora u novembru 2015. godine. Domoljubna koalicija, koja pod vođstvom HDZ-a okuplja sve pokrete ekstremne desnice u Hrvatskoj, morala je da uđe u savez sa Mostom (Most nezavisnih lista), „narodnim pokretom“ čije je vođstvo blisko katoličkom kleru, dok je mesto premijera dobio Tihomir Orešković, hrvatsko-kanadski biznismen bez stranačke orijentacije, ali sa jakim vezama sa Opus Dei (2). Savez se raspao u junu prošle godine, što je bio okidač za nove izbore u septembru, posle nekoliko meseci ogorčene rasprave o revizionizmu.

Unutrašnji neprijatelji

Bivši hrvatski ministar za kulturu Zlatko Hasanbegović, popularna ličnost u tadašnjoj vladi, istoričar je koji negira Holokaust i nekadašnji član ekstremno desne Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), pre dolaska u HDZ.

Hasanbegović odbacuje hrvatsko antifašističko nasleđe, a antifašizam smatra „idejom bez značenja“ koju su izmislile „boljševičke diktature“. U svojim delima se trudi da umanji značaj politike istrebljenja ustaškog režima. Kao zagrebački musliman, Hasanbegović potiče iz krajnje marginalne političke tradicije muslimana iz BiH koji su stali na stranu ustaša. Neki su se pridružili 13. SS brdskoj diviziji Handžar, odgovorivši na poziv muftije jerusalimskog Amina el Huseinija na kolaboraciju.

Istoričar Tvrtko Jakovina kaže: „Vlada isto tretira kolaboraciju i zločine komunizma, i smatra dva oblika totalitarizma, komunizam i fašizam, podjednako lošim. U praksi, to joj omogućava da stigmatizuje ’unutrašnje neprijatelje’, počev od ’komunista’ i svih onih koji osećaju nostalgiju za Jugoslavijom, preko Srba i drugih nacionalnih manjina, pa sve do loših katolika, feministkinja i seksualnih manjina.“

Hrvatski revizionizam je deo trenda koji je prisutan u celoj Srednjoj Evropi. Za vreme premijera Ive Sanadera (2003–2009), HDZ je počeo politički da se repozicionira, sa jasnom perspektivom pridruženja Evropskoj uniji. Nakon pristupanja u julu 2013, stranka je otišla skroz udesno.

Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, izjavio je u maju prošle godine sledeće: „Jedan od vođa HDZ-a mi je rekao: ’Prvi cilj smo postigli nezavisnošću, a drugi ulaskom u EU; sad je vreme da napravimo pravu nacionalnu državu.’“ Kada je Hrvatska postala članica, EU je ostala bez glavnog mehanizma kojim je, tokom procesa pridruživanja, mogla da sprečava ili kažnjava odstupanje od usvojenih ideoloških normi. Hrvatska, koja već dugo želi da postane članica krajnje konzervativne Višegradske grupe (Mađarska, Poljska, Slovačka, Češka), smatra da joj prihvatanje od strane EU daje sredstva za potvrđivanje svog „nacionalnog identiteta“, i to u krajnje desnoj režiji.

Revizionizam cveta i u Srbiji. Narodna skupština je 2004. donela zakon kojim se dodeljuju ista prava na penzijsko osiguranje i partizanskim i četničkim borcima. Zakon je predložio Vojislav Mihailović, tadašnji poslanik monarhističkog Srpskog pokreta obnove (SPO). Mihailović je unuk Dragoljuba Draže Mihailovića (1893–1946), vođe jugoslovenske armije u Srbiji, koja je tokom Drugog svetskog rata sadržala i gerilske četničke jedinice.

Taj pokret, odan vladi u londonskom progonstvu, u početku se borio protiv okupatorskih snaga (nacističkih, bugarskih, italijanskih), srpskih kolaboracionista u marionetskoj Vladi narodnog spasa i ustaškog režima. Kasnije su neke jedinice odlučile da sarađuju sa okupatorom, a da se bore protiv partizana, koji su zbog svog sve većeg uticaja obezbedili podršku Velike Britanije od 1943. pa nadalje (3). Posle lova po planinama istočne Bosne, Draža je uhapšen 1946, osuđen u Beogradu i streljan. Posle novog suđenja 2006, rehabilitovan je u maju 2015. godine. Iako istoričari priznaju ambivalentnost nacionalističkog četničkog pokreta, koji je prvobitno bio pokret otpora pre nego što se delimično okrenuo kolaboraciji, ta rehabilitacija otvorila je druga pitanja: ako je Draža bio nevin, onda je njegovo pogubljenje zločin jugoslovenskih komunističkih vlasti.

Srbija je otišla dalje sa početkom suđenja za rehabilitaciju generala Milana Nedića (1878–1946). Nedić je bio načelnik generalštaba jugoslovenske vojske 1934/35, a postavljen je za ministra vojske i mornarice 1939. Godinu dana kasnije, knez Pavle ga je primorao da dâ ostavku na to mesto zbog svojih simpatija za nacističku Nemačku. Nedić se smatra odgovornim za krah jugoslovenske odbrane od nacističke invazije u aprilu 1941.

U avgustu iste godine došao je na čelo marionetske Vlade narodnog spasa. Pod vođstvom nemačkog vojnog upravnika, Nedićeve snage bile su umešane u hapšenje, deportovanje i ubistva na hiljade Jevreja i boraca pokreta otpora. Istoričar Bojan Dimitrijević, vatreni zagovornik Nedićeve rehabilitacije i nekadašnji član vođstva Demokratske stranke (DS), bliske Socijalističkoj internacionali, na suđenju je izjavio da „kolaboracija nije zločin, već samo oblik saradnje sa okupatorom“.

Rasprava u mutnom

Pre Dimitrijevića, Srpska liberalna stranka (SLS), mala organizacija koja ne postoji od 2010, takođe je zagovarala Nedićevu rehabilitaciju. Takav entuzijazam ne proizilazi iz podrške ideologiji nacizma, već iz odbacivanja jugoslovenskog komunizma koje je toliko zagriženo da svi njegovi protivnici odmah dobijaju na legitimnosti. Srpska liberalna stranka se protivila Titovom režimu i kao društvenom sistemu i kao federalnom i višenarodnom projektu koji je kočio razvoj srpskog naroda.

Za SLS, Srbija, kao ustavna monarhija od sredine 19. veka i, stoga, jedna od najstarijih demokratija u Evropi, zbog Tita nije mogla da sledi svoj prirodni razvojni put. Srpski revizionisti sebe smatraju borcima protiv monolitnog shvatanja istorije koje su nametali komunisti; odbacuju „mit“ bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda, kao jedan od oslonaca Titove vlasti.

Suština ovog sukoba nije bila najjasnija za vreme Slobodana Miloševića (1989–2000), koji je umeo da se predstavi kao pripadnik obeju strana. Kao bivši šef Saveza komunista Srbije, Milošević se predstavljao kao branilac jugoslovenske baštine, ugrožene odvajanjem drugih republičkih jedinica; u isto vreme rehabilitovao je srpski nacionalizam u njegovom najkonzervativnijem i najtvrđem obliku.

Od 2012, u Srbiji je na vlasti liberalno-konzervativna Srpska napredna stranka (SNS). Iako potiče iz ekstremne nacionalističke desnice, SNS je u potpunosti promenila svoj imidž 2008. godine, a od tada za sebe tvrdi da je stranka jasnog proevropskog usmerenja.

Premijer Aleksandar Vučić, koji je u mladosti, kao ambiciozan član Srpske radikalne stranke (SRS) tokom devedesetih, pozivao na ubijanje muslimana, daje sve od sebe da gaji imidž uglađenog tehnokrate. S jedne strane, Vučić sprovodi krajnje liberalni reformski program, dok, sa druge, podstiče sve jači kult sopstvene ličnosti, izbegavajući da mnogo govori o prošlosti. Najviše priča o „Srbiji budućnosti“ koja će raskrstiti sa duhovima svoje prošlosti i poravnati svoje istorijske račune – naročito onaj sa Kosovom, čiju nezavisnost, proglašenu 2008, Srbija postepeno priznaje.

Za Zapad, istorija Balkana deluje složeno i zbunjujuće. Njena složenost služi kao izgovor za izbegavanje bilo kakvog pokušaja da se učini shvatljivom i predstavlja deo ideološkog paketa koji bugarska istoričarka Marija Todorova (4) naziva balkanizmom, što je pojam blizak Saidovom orijentalizmu.

Perspektiva pridruživanja EU posle ratova devedesetih trebalo je da ponudi balkanskim državama izlaz iz ponavljanja tragične prošlosti. Članstvo je trebalo da bude karta za izlazak iz istorije, što je sastavni deo procesa „evropeizacije“. Jalovost takvih ciljeva može se videti na primeru Hrvatske. Ipak, s obzirom na to da proširenje EU više nije na dnevnom redu, mnogim evropskim diplomatama odgovara Vučićev deideologizovani diskurs, pošto deluje da može da garantuje stabilnost u Srbiji.

Zaboravljeni su njegovi nacionalistički ispadi i oprošteni kao gresi iz mladosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije uspeo da spreči da nekadašnji ratni huškači ostanu na političkoj pozornici. Navodna istovetnost ustaša i partizana u Hrvatskoj, kao i navodna istorijska neutralnost srpskih vlasti, imaju zajednički cilj: omalovažavanje i krajnje uništenje sećanja na jugoslovenski pokret otpora koji je socijalističku viziju sjedinio sa željom za miroljubivom koegzistencijom i obećanjem jednakosti.

U Makedoniji, brisanje sećanja poprima neobične oblike. Od 2011. godine, impresivni Muzej makedonske borbe za državnost i samostalnost u Skoplju priča priču o makedonskim narodnim borcima koje su ugnjetavali Turci, Srbi, Bugari i, naposletku, jugoslovenski komunisti. To Makedoniji, napokon „pomirenoj“ (5) pod vođstvom VMRO-DPMNE, daje za pravo da zaboravi svoje istorijske rane i podele, iako sopstvenu državnost duguje antifašističkom pokretu. Upravo se taj momenat mora izbrisati. Svetleće fontane namesto istorijske analize, dok kvislinzi i borci pokreta otpora postaju tek likovi u lakoj predstavi.

Žan-Arno Derans je urednik Le Courrier des Balkans.

*Tekst iz Le Monde diplomatique na srpskom jeziku, poklon izdanje uz Nedeljnik od 19. januara

Prevod: Vuk Vuković

(1) Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford University Press, 2002.

(2) Opus Dei je organizacija Katoličke crkve koja uči da je svetost dostupna svakome i da je „običan život” put ka njoj. Pored toga, radi se o vrlo kontroverznoj organizaciji kojoj se pripisuje i podrška i učešće u autoritarnim desnim vladama (Pinoče, Franko), tajnovitost, neobične religijske prakse, kao i čitav niz manje ili više proverenih i utvrđenih glasina i kontroverzi. Izvesno je, međutim, da je u pitanju vrlo konzervativna frakcija Katoličke crkve. (Prim. prev.)

(3) Vidi memoare šefa britanske vojne misije kod Vrhovnog štaba NOV, Fitzroy McLean, Eastern Approaches, Penguin Global, 2004.

(4) Maria Todorova, Imagining the Balkans, Oxford University Press, Njujork, 2009.

(5)  Vidi: Jean-Arnault Dérens i Laurent Geslin, ‘A challenge to Macedonia’s establishment’, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, jun 2016.

(nedjeljnik)

VJEČNO HVALA Kako je muslimanska porodica Pozderac spašavala Jevreje i Srbe u II sv. ratu

Kuća Nurije Pozderca, istaknutog bh. političara sa početka prošlog stoljeća i dokazanog dobrotvora, nalazi se u centru Cazina, na sjeverozapadu BiH, i prepoznatljiv je simbol tog mjesta. Iako nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, kuća je u ruševnom stanju. Od namještaja, sačuvani su samo kreveti Nurije i Devlete Pozderac, kao i ormar u njihovoj sobi.

Ormar na sebi ima rupe i simbol je jednog teškog vremena. Prema riječima najmlađe Nurijine i Devletine kćerke Emine Ajaz, rupe su nastale u toku Drugog svjetskog rata kada su fašisti i ustaše pucali na kuću iz odmazde prema ukućanima koji su pružili spas Jevrejima i Srbima protjeranima sa svojih ognjišta.

Kuća je sredinom 1980-ih godina prodana općini Cazin sa ciljem da postane muzej. Od tada do danas ta ideja nije realizirana. U međuvremenu je iz nje nestalo sve ono što ju je činilo posebnom.

Detalje o životu u Cazinu, samom objektu i njegovoj unutrašnjosti i vanjštini, kao i periodu Drugog svjetskog rata, u svojim memoarima napisala je Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka Nurije i Devlete.

Odbijanje funkcija

Memoari su nastali kao poklon unucima i do sada nisu objavljeni. Autorica ovog teksta je dobila ekskluzivno pravo objave pojedinih dijelova memoara od Sadetinog unuka Vuka Jeremića, bivšeg predsjednika Generalne skupštine UN-a.

Porodica Pozderac je, inače, bila imućna kroz nekoliko generacija, a posebno je bio utjecajan Nurija Pozderac. Sa suprugom Devletom je imao četvero djece: Sadetu, Seada, Seidu i Eminu.

Od namještaja u kući Pozderaca sačuvani su samo kreveti i ormar Lejla Hairlahović/Al Jazeera
Prije Drugog svjetskog rata Nurija je bio senator u vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U toku rata je stao na stranu partizana i postao potpredsjednik Izvršnog vijeća AVNOJ-a. Uviđajući Nurijin značaj u ovom dijelu BiH, Nezavisna država Hrvatska (NDH) mu nudi visoke funkcije, no on sve odbija. Najstarija kćerka, Sadeta Buljubašić, u svojim memoarima je pisala o tome:

„Otac je svoj odnos prema NDH iskazao odbijanjem svih funkcija koje su mu bile nuđene, podnoseći svo poniženje i ne odustajući u pružanju pomoći onima koji su bili u nevolji. Dolaskom Ante Pavelića i ustaške vlasti nastaju crni dani za sve časne i poštene ljude. U našoj kući je dogovoreno da pružimo pomoć svima koji se nađu u nevolji, bez obzira na posljedice.“

Sam početak rata i dolazak fašista donijeli su promjene u društvu koje su za Sadetu bile vrlo potresne. Posebno je opisala susret sa školskim drugom u Bihaću:

„U Bihaću, na ulici, srela svog dragog druga iz gimnazije Kika Levog, sa žutom zvijezdom i trakom na ruci. Srdačno smo se pozdravili i ja sam ga pozvala da sjednemo u našoj đačkoj aleji dok ne bude vrijeme mog odlaska u Cazin. 'Zar smiješ?', pitao je. 'Pa, bili smo u istom razredu osam godina: ti si mi drag kao brat.' Kada smo se rastajali, rekao je: 'Hvala ti što si ovim dokazala da sam čovjek, a ne neko niže biće kako nas fašisti tretiraju'“.

Počinju likvidacije Jevreja i Srba

Rat se već zahuktavao. Prema porodičnom dogovoru, Pozderci su otvorili vrata svoje kuće za izbjeglice:

„Ponekad je naša kuća bila puna ljudi, žena i djece, koji su bježali od ustaškog terora. Jednog dana je otac doveo našoj kući slovenačku porodicu od pet članova koju su Nijemci protjerali iz Slovenije. Kada je njihov položaj bio ugrožen i neizvjestan, pomogli smo im da na vrijeme napuste Cazin.“

Teror fašista i ustaša na području Cazinske krajine najviše se vršio nad Jevrejima i Srbima. Sadeta se u memoarima prisjetila i situacija kada su se ustaše preodijevale u muslimansku nošnju i napadale Srbe na području Cazina, a sve sa ciljem izazivanja sukoba između muslimana i Srba. Ključnu ulogu u sprečavanju sukoba odigrao je Nurija Pozderac:

„Kada je ubijen gazda Janko Panjević, ugledni trgovac iz Raštela, otac je poslao kola po njegovu porodicu, suprugu Milevu i kćerke Vukicu i Nadu. One su bile kod nas četiri mjeseca. Kada smo čuli da je ustaški logornik iz Bihaća na zboru u Cazinu rekao da su obaviješteni da se neke Srpkinje kriju po muslimanskim kućama, znali smo da čestita porodica Panjević mora napustiti Cazin. Preko željezničara smo organizirali njihovo prebacivanje do Banjaluke, odakle su preko prijatelja i rođaka stigle do Beograda.“

Nurija se žestoko usprotivio odvođenju i likvidiranju Jevreja, a održao je i govor pred čitaonicom u Cazinu na kojem je osudio paljenje kuća i ubijanje nevinog naroda. Pokušaj spašavanja jedne porodice iz Banjaluke Sadeta je ovako opisala:

„Moj otac i doktor Isidor Levi su dogovorili da odem u Banju Luku po roditelje njegove supruge Klarice Levi – tako ih je ona osjećala iako je bila usvojeno dijete. Moj susret sa njima je bio jako dirljiv. Gospodin Papo, njegova supruga i rođak Albi Papo, dječak od 12 godina koga su oni prihvatili kao svog sina, bili su uznemireni i uplašeni. Spakovali su ruksake i torbe sa najpotrebnijim stvarima, za svaki slučaj, no još uvijek su se nadali da neće doći ono najgore. Nisu prihvatili da krenu sa mnom u Cazin. Govorili su mi da nikad nikom nisu zlo pomislili, a kamoli učinili. Završili su tragično, kao i gotovo svi Jevreji iz Banja Luke.“

Upečatljivi su bili trenuci odvođenja Jevreja iz Cazina, a naročito onih koji su bili pod zaštitom porodice Pozderac.

„Svi smo zapamtili dolazak grupe bihaćkih Jevreja. Oni su iz Bihaća protjerani 1941. godine. Većina njih su bili rođaci našeg dragog doktora Isidora Levija. Do konačnog smještaja mi smo primili Irenu Levi, udovu Jozefa Levija, doktorovog brata koga su Nijemci i ustaše ubili još u Bihaću. Gospođi Ireni smo pomogli da se sa svojom djecom smjesti u kuću dobrog čovjeka, učitelja Toromanovića, u Žegaru (naselje u Cazinu). Dali smo im namještaj, a pomogli su im i doktor i Klarica. Devetog  septembra 1942. godine Nijemci i ustaše su u sred dana odveli Irenu i njenu djecu, Ninu i Jakova, kao i ostale Jevreje, uglavnom starije osobe. Samo su doktora i njegovu suprugu poštedjeli jer su njega odredili za liječenje sifilisa“, napisala je Sadeta.

Kada su nakon nekoliko dana žandari došli u kuću Pozderaca sa zahtjevom da odu u kuću Toromanovića i vrate namještaj koji su dali Jevrejima, Sadeta je sa kočijašem otišla u Žegar. Prizor koji ju je dočekao nije mogla zaboraviti do kraja života:

„Na stolu su bila tri tanjira sa kupusom i živinskim mesom i bezbroj crva na stolu i na tanjirima. Toromanovići su ispričali da je gospođa Levi molila da sačekaju, da bar djeca ručaju, ali ni toliko nisu dozvolili. Fašisti su ih, jednostavno, pokupili.“

Početkom 1943. godine, u Cazinsku krajinu su se slile kolone izbjeglica iz Like, sa Korduna i Banije u Hrvatskoj. U tim danima, Nurija i Devleta Pozderac su organizirali prihvat izbjeglica, njihov smještaj i hranu, a u svemu su im svesrdno pomagali građani.

Nurijina pogibija i odvođenje Devlete u logor
Kada su Nurija i njegovi saborci, partizani, otišli na Sutjesku, za porodicu Pozderac su nastupili teški dani. U Cazin su ubrzo ušli Nijemci i ustaše i u svom prvom pohodu zapalili kuću Huseina Ćoralića kojeg su već ranije ubili. Došli su do kuće Nurije Pozderca:

„Preko livada su stigli brzo pred našu kuću. Izveli su majku Devletu i sestru Eminu u dvorište jer su imali nalog za likvidaciju porodice i paljenje kuće. Mi, ostali, smo se sklonili kod Husnibega Ćorovića, ali su Nijemci znali naša imena pa smo se morali odmah vratiti. Stizali su fašisti, ali i narod sa svih strana u našu avliju. Narod je spriječio najgore.“

Nurija Pozderac je poginuo u čuvenoj bici na Sutjesci, ali se i nakon njegove smrti nastavljaju aktivnosti na spašavanju nevinih civila. Pored toga, nastavlja se i revanšizam fašista prema njegovoj porodici. Tako je Nurijina supruga Devleta bila u zarobljeništvu. U logor su je sproveli ustaše i to u Bosanski Novi, pa u Hrvatsku Kostajnicu, te u Gradišku. Za njeno puštanje iz logora založio se Josip Broz Tito koji je u zamjenu za nju, ponudio njemačkog oficira.

„Majka im je rekla da je, po svemu sudeći, Nijemcima mnogo stalo do oficira koga razmjenjuju za nju jer su sve učinili da je malo oporave od prethodnog maltretiranja“, opisala je taj događaj Sadeta.

Dodjela medalje

Kraj rata su Pozderci dočekali sa velikim olakšanjem i srećom što su većinom preživjeli rat i što su većini onih koje su krili spasili živote. Sve ove aktivnosti Pozderaca je prepoznao Muzej holokausta Yad Vashem koji je Nuriju i Devletu posthumno odlikovao medaljom „Pravednik među narodima“. U njihovo ime, orden je primila upravo Sadeta Buljubašić, najstarija kćerka.

Sadeta je umrla 2016. godine u Beogradu, ali je ostavila trajni dokument kojim je od zaborava istrgla događaje kojima je svjedočila u Drugom svjetskom ratu.

Izvor: Al Jazeera

DVIJE RAZLIČITE VRSTE ŽIVOTINJA SKUPA, A LJUDI NE MOGU Mačku i psa zbližila zimska nevolja

Visok snijeg i niske temperature, koje već tjednima u Gradačcu ne prelaze nulu, primorale su nekadašnje "ljute neprijatelje" - psa i mačku da potraže ljudsku pomoć.  

Ovo dvoje lutalica zajednički danima obilaze kućne pragova.

Ponekad od ljudi dobiju komad hljeba, no nažalost puno češće metlu preko leđa.



Autor: Fena

(avaz.ba)

Tata, šta si ti radio u ratu i jesi li ubio koga?

Godina 2001.

Ehhh. Teška tema i teško mi je pričati o tome, ali eto ipak ću ti ispričati.
Dođe vrijeme da se u rat ide, htio nisam, ali nužda natjera. Bijehu mnogo grozna vremena.
Nisam se na poziv odazivao ali dođe specijalna policija da me vodi. Šta ću, ostavih vas djecu, ženu, oca, mati... Ideš ratovat a ne znaš hoćeš li se živ vratiti. Uslijedi me 4 godine ratovanja, patnje, bola... Da je 4 dana puno je a kamoli 4 preduge godine.
Za te 4 godine sam išao logikom i pravcem da nikad ne ubijem nikoga iz bijesa, ali ako me ko napadne pucam.

Sreća me je poslužila da nikog ne ubijem, sreća luda moram reći jer skoro svaki dan se strepi od metka. Da sam nekog ubio, čak i u odbrani, mislim da ne bi mogao da živim s tim poznavajući sebe.
Uvijek sam bio čak spreman pomoći suprotstavljenoj strani da ne umre od hladnoće, gladi ili od nečijeg metka...

Dijete: Čekaj tata, kako to? Zar u rat se ne ide da se ubija, mislim, zašto ratujete ako se nećete ubijati?

Ne sine, rat je potpuno nešto drugo od toga što si ti zamišljao, mali si još pa ne razumiješ.
Koliko god nacionalistički bili nastrojeni, ipak se nešto ljudsko u tebi probudi i čuči svo vrijeme i bodri te da ne napraviš glupost.
Ti ljudi protiv kojih smo ratovali su to ipak naši drugovi, u istoj državi odrastali, zajedno pili, slavili isto nosili, istu vojsku služili, iste uvjete imali u svemu.
Možda je tebi teško to shvatiti sada ali i to su naši ljudi, bez obzira što smo ratovali protiv njih jer rat nije stvoren i započet od nas običnih ljudi, već od viših sila.

Ali reću ti suma sumarum - u ratu dok god sam bio mislio sam isključivo na vas porodicu i pošto sam već prisiljen bio onda sam zastupao stav odbrane našeg kućnog praga u slučaju napada nekih ljudi željnih ubijanja i krvi.

Kad budeš porastao, ispričat ću ti to sve još jasnije, sada si još mali.

JUGOSLAVIJA KAO IZ BAJKE Stare fotografije od Vardara do Triglava KAKVE NISTE VIDELI

Kurt Hilšer je bio nemački fotograf koji je 1910-ih, dvadesetih i tridesetih putovao Evropom i beležio svakodnevnicu raznih gradova i sela, kao i prelepe pejzaže.

Izdao je nekoliko knjiga sa fotografijama pejzaža i arhitekture iz Španije, Italije i Nemačke. Zbog svog rada su ga vlasti tadašnje Kraljvine SHS pozvale u Beograd, gde je dobio prevodioca, kao i pisma i dokumenta uz pomoć kojih je lakše kasnije putovao kroz današnju Sloveniju, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru.

Sredinom 1920-ih je Kurt putovao po Balkanu i zatim je i objavljena knjiga "Jugoslavija- Arhitektura, pejzaži i svakodnevnica, 1926". Ovu zapanjujuću kolekciju je u Berlinu izdao Ernst Vasmut AG. Veoma dugo se ne štampa, a sve fotografije se nalaze ovde.

Kurt je tada rekao kako nije želeo da napravi fotografije nalik na razglednice, već je hteo da prikaže svakodnevnicu i različite načine života ljudi.

(blic.rs)

NE SMIJEMO ZABORAVIT Srđan Aleksić: Priča koja je oplemenila mnoge duše

Piše: Vedrana Maglajlija

“Moj sin Srđo je bio dobrodušno čeljade koje je svako na prvi pogled prihvatao. Volio je muziku i prijatelje i u svakoj situaciji je bio zaštitnik slabijih. Kao i u ovome ratu. Živio je malo boemski, studirao je pravo, ali nije žurio, kao da je znao da mu neće trebati u životu”, polako govori Trebinjac, zamišljen, kao da gleda u prošlost, dostojanstveno i otvorenog srca izvlačeći uspomenu na svog sina.

Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića, čiji je život prekinut 27. januara 1993. u 26 godini, jer je hrabro stao između čizama i kundaka vojnika i svog sugrađanina Bošnjaka, spasivši ga od premlaćivanja, i danas, nakon 22 godine, ponavlja da je njegov sin umro vršeći ljudsku dužnost.

Srđo, kako ga otac uvijek zove, bio je prvak u plivanju i sa samo osam godina ušao je u izbor za najboljeg sportistu grada Trebinja, glumio je u amaterskom pozorištu i “imao urođeni smisao za humor i za smiren život, bez žurbe”.

“Međutim, Srđe više nema. Postojimo mi, kao ljudi, i postoji mogućnost da pokažemo svoju čovječnost. Potrebno je i hrabrosti za to, jer se treba suprotstaviti tradiciji koja nas je gurala jedne protiv drugih. Svi živimo na ovom prostoru i ima dovoljno mjesta za sve nas”, mirno i s blagim osmijehom kaže Rade Aleksić.

Razgovor, učtivo se izvinjavajući, stalno prekida, zbog mnogobrojnih poziva novinara i prijatelja koji žele obilježiti godišnjicu Srđanove smrti, te strpljivo svima objašnjava kako će otići na groblje da položi cvijeće svom sinu i da su svi koji to isto žele učiniti dobrodošli.

“Nije bitno koja mu je funkcija, samo neka je dobar čovjek i neka dođe”, poručuje sagovorniku u telefonskom razgovoru.

Njegov Srđan je sahranjen pored majke i mlađeg brata koji je poginuo u nesreći prije rata, s nepunih 17 godina.

“Supruga je mlada umrla. Nije dočekala da vidi da nema sinova. Tu muku dijelim sam”, kaže Rade Aleksić tiho i pokazuje fotografije svojih sinova i supruge.

“Ovo je Srđo sa majkom, ima osam godina, tada je dobio medalju. Ovo je Vujo, drugi sin, on liči na majku”, gleda u fotografije i dodaje ostale - kada je Srđan nosio olimpijsku baklju kroz Trebinje, na motoru, sa društvom na ekskurziji na Bledu, sa prijateljima u gradu...

“Interesantno je kada me pitaju kako sve to podnosim, kažu - izgubili ste dva sina, mlada. Onda se ja često pitam kako se osjećaju ljudi koji nikada nisu imali djecu, koji tu radost nisu osjetili. Pa onda kažem - ja sam sretan čovjek.”

Aplauz dobroti

Na pitanje kako bi on želio da se obilježi 22. godišnjica Srđanove smrti, bez razmišljanja odgovara: “Apelom mladom čovjeku da shvati šta to znači dobrota, prijateljstvo i ljubav i da ga ubijedimo da se time može mnogo više postići nego agresivnošću.”

Upravo je to naslijeđe njegovog sina, koji je spasio život Alenu Glavoviću, koji sada živi u Švedskoj sa suprugom i dvoje djece. On svake godine dolazi u Trebinje da obiđe Srđanovog oca i ode na groblje.

“Često zovne Alen. Dobar je Alen, dobro je čeljade i drago mi je što se fino oženio i ima dvoje fine djece”, kaže s osmijehom Rade Aleksić.

Jedan od vojnika koji je prekinuo Srđanov život poginuo je na ratištu, dok su ostala trojica osuđena na po 28 mjeseci zatvora.

“Sretnem jednog od njih, prije bi prelazio na drugu stranu ulice, mada ne tražim da se on sklanja. Dobro bi bilo kada bi imao djecu, pa se pokajao, da njima učini uslugu da budu dobri ljudi”, navodi te dodaje da je “drugu dvojicu izgubio iz vida”.

“Možda ih sretnem, ali drago mi je da ne znam ko su. Jedan je poginuo. Kada sam radio fontanu u manastiru Tvrdoš, njegov sin je dolazio i pitao treba li mi pomoći. Nije znao ni ko sam ja, ni da je njegov otac učinio šta je učinio.”

Ovo je prikazano i u filmu Krugovi Srdana Golubovića, na čijoj je premijeri u Sarajevu i Beogradu bio i Rade Aleksić. Publici se na kraju i obratio, a reakcije su bile nevjerovatne.

“U Sarajevu su ljudi plakali. Kažu da Sava centar u Beogradu nije doživio takve ovacije. A ko je Rade da se njemu aplaudira kada se pojavi? Znači, oni su aplaudirali nekoj dobroti.”

Zraka koja obasjava Trebinje

Srđan je posthumno odlikovan i brojnim priznanjima, a jedno od njih je Medalja "Miloš Obilić" za hrabrost, koja je njegovom ocu uručena u Beogradu.

“Meni mnogo znači što je tada Novak Đoković htio da me upozna, neko koga cijenim, ne po tome što zarađuje mnogo, nego što je kao mlad koristan na planu čovječnosti”, prepričava Rade Aleksić, ipak dodajući da mu je najdraže kada mu neko kaže da će odgajati dijete onako kako je on odgajao svoje sinove.

Srđanovo ime nose i ulice u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Podgorici te prolaz u Novom Sadu. Ipak, ulicu i spomenik još nema u rodnom gradu. Međutim, njegovom ocu spomenik ništa ne znači, niti je ikada pokrenuo inicijativu za to.

“Spomenik kao spomenik nema nikavu vrijednost ako Srđo nije usvojen kao pojam u duši čovjekovoj”, kaže odmahujući rukom.

O tome smo razgovarali i s gradonačelnikom Trebinja Slavkom Vučurevićem koji ističe da poštuje ovakve želje Srđanovog oca.

“Srđan Aleksić je jedna zraka dobrog čovjeka, koja obasjava Trebinje i dan-danas. Žalim što nije bilo više Srđana, i u Trebinju, i Mostaru, i Sarajevu, i svugdje gdje su bila ratna dešavanja. Da je, možda, bilo više takvih ljudi i da smo izbili iz glava nacionalizam i rat, živjeli bismo mnogo bolje”, kaže Vučurević.

Ipak, navodi da postoji inicijativa da se glavna nagrada na trebinjskom Festivalu festivala dramskih amatera zove po Srđanu Aleksiću. Već sada postoji turnir u plivanju “Srđan i Maksim” koji, osim Aleksićevog, nosi i ime njegovog rođaka, također plivača, koji je poginuo u ratu.

Poruka koja je oprala duše ljudi

U Trebinju postoji i sportska dvorana "Srđan Aleksić", u kojoj su smješteni teretana i sportski tereni. U dvorani nas je dočekao mladić, prekinuvši vježbanje. Na upit o Srđanu Aleksiću odmahno je glavom i brzo odgovorio: “Ovo samo nosi njegovo ime, mi nemamo ništa s tim. Imam svoj stav i ne želim to da komentarišem.”

Šetnjom kroz Trebinje susreli smo mnogo mladih, a većina njih je, također, izbjegavala govoriti o Srđanu. Biljana, 30-godišnja Trebinjka, objašnjava da su mišljenja kod mladih podijeljena kada se govori o Srđanovom djelu.

“Gledala sam film Krugovi, ali nisam baš razmišljala o svemu tome”, kaže 26-godišnja Marija.

Ipak, 15-godišnji Miljan, šetajući gradom, rado je stao i skinuo slušalice svog MP3 uređaja da razgovara o Srđanu.

“On je defintivno moj heroj, nije uradio dobro djelo samo za jednog čovjeka, nego za cijelo Trebinje. Svi mladi se trebaju ugledati na njega. Za mene je on uzor i primjer”, govori ponosan na svog sugrađanina.

Rade Aleksić objašnjava da se mladima u Trebinju, nažalost, malo o priča o djelu njegovog sina.

“Imam osjećaj da više djeca Sarajeva to gaje nego Trebinja. Ako 20 mladića iz Mostara dođe na Srđanov grob, to znači da neko to tamo gaji, da radi na uzdizanju čovjeka, jer ako posadite ružu a ne gajite je - onda više nema te ruže.”

Dodaje da bi mu najdraže bilo da se “pod pojmom Srđan vode razgovori o čovjeku”.

“To je moja želja, ne da žale Srđa što je mlad poginio. Neka ga ne žale, neka cijene to što je u njima probuđeno, neka cijene sebe.”

Ističe da je to tradicija njegove porodice, ali i ovog kraja: “Mi smo na Balkanu ipak plemenit narod, samo smo na vjetrometini, pa su nam često nametane mnoge stvari, tako da smo malo pogubljeni i moramo se vratiti toj dobroti.”

A priča o dobroti onoga što je Srđan Aleksić učinio oprala je duše mnogih ljudi i zalila plemenitost u njima, kako najbolje opisuje njegov otac, što je veća poruka nego ijedan spomenik.

Izvor: Al Jazeera

Japanski ambasador političarima u BiH: Vi ste korumpirana i bezobrazna kasta

Ambasador Japana u Bosni i Hercegovini Hideo Jamazaki očitao je lekciju političarima u toj zemlji, poručivši im da su korumpirana i bezobzirna kasta koja vodi računa samo o vlastitim interesima, oglušujući se o potrebe siromašnih.

Kao primer je naveo bespotrebne policijske pratnje političarima da bi oni mogli "brzom i bezobzirnom vožnjom" da ugrožavaju druge učesnike u saobraćaju.

U istupu neuobičajenom za krajnje odmerenu japansku diplomatiju u BiH, Jamazaki podseća da je vlada njegove zemlje na nedavnoj donatorskoj konferenciji potvrdila da će izdvojiti dodatnih pet miliona evra bespovratne pomoći za obnovu područja pogođenih majskim poplavama.

Istakao je, ipak, da će aktiviranje tih sredstava zavisiti isključivo od konkretnih projekata koji će se potom direktno finansirati, bez posredovanja vlasti u BiH.

- Drugim rečima, vlada Japana ne može jednostavno da izvrši transfer

novca na račun institucija BiH - poručio je ambasador, čime je indirektno sugerisao da je svima u Tokiju jasno da bi u protivnom bar deo doniranog novca završio u džepovima političara na različitim nivoima vlasti.

Diplomata je poruku bosansko-hercegovačkoj javnosti "začinio" kritikom ponašanja lokalnih političara u BiH koje se, kako kaže, ne može okarakterisati drugačije nego kao bahato.

Političarima u BiH, prenosi Hina, poručio je da bi im bilo bolje da usmere energiju na poboljšanje uslova života svojih gradjana, umesto da je troše na međustranačke i unutarstranačke sukobe.

- Od političara se, takođe, očekuje da razmisle koji je najbolji način da se utrošak javnih prihoda iskoristi za dobrobit građana, posebno onih koji su pretrpeli najveće štete tokom nedavnih poplava. Samo kada ovi uslovi budu ispunjeni Japan će biti u mogućnosti da pomogne BiH - jasan je Jamazaki.

(blic.rs)

ČUDNO ALI ISTINITO Bruno Bokšić: Moj prvi prelazak na istočnu obalu Mostara

Mostarac je privukao pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini ispoviješću o transformaciji koju je doživio nakon prelaska Starog mosta.

Piše:
Fahrudin Smailović

Mostarac Bruno Bokšić (24) privukao je pažnju javnosti ispoviješću u blogu o tome kako je mrzio druge, kako je prvi put prešao Stari most u drugom razredu srednje škole te kako je pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima.

Bruno je, kako kaže, bio dijete koje je živjelo na zapadnoj strani Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj porodici, odgajano u strahu od drugog, koje nikad nije vidjelo Srbina ili Bošnjaka, osim na televiziji, odnosno filmovima. "Nismo učeni da mrzimo, ali smo definitivno učeni da se bojimo", objašnjava Bokšić.

Stari most prvi je put vidio sa 16 godina. 

Za Al Jazeeru danas govori kada je i zašto prestao slušati druge i zašto vjeruje da Bosna i Hercegovina ima budućnost.

Prema vlastitoj ispovijesti, katarzu je doživio kada je pokušao tražiti iskustva s "tim drugima" kako bi spoznao istinu.

"Nisam dopuštao više da mi netko govori kako svijet izgleda. Odlučio sam sam, svojima očima, isti vidjeti i upoznati te tamo Srbe i Bošnjake. Kada sam shvatio da su to ljudi, isti kao i ja, neki puno bolji od mene, neki puno gori, došlo mi je da zaplačem", napisao je Bruno.

Rekao je da su komentari na njegovu ispovijest pozitivni.

"Ljudi iz mog užeg kruga već odavno znaju ovu priču, tako da ovo nije neka nova stvar za ljude s kojima se družim i za moje prijatelje. Za širu masu ovo je još neka nepoznanica", kazao je on.

"Prvi put kada sam prešao na 'onu stranu' bio sam 1. srednje i nisam dobio neko prosvjetljenje kako sam u zabludi, kako sam ja u krivu, kako tamo ti neki stvarno nisu tako loši.

Prvi put kada sam nogom stupio na 'onu stranu' dobio sam takav grč u stomaku da sam mislio kako ću se izvrnuti nasred ceste. Hodao sam i imao ogroman strah uopće pogledati ljude u oči jer će znati da sam Hrvat i ubit će me.

I taj strah je trajao. Naredni put kada sam prešao na 'onu stranu' odveden sam na Stari most da ga vidim... Treći put kada sam prešao na 'onu stranu' bio sam malo sigurniji u sebe jer sam znao gdje idem i ti tamo ljudi nisu čekali iza ćoška s ogromnim bradurinama da me zakolju jer sam Hrvat", navodi se u Bruninoj ispovijesti.

Glas običnog čovjeka

Ocijenio je da u Bosni i Hercegovini narodi žive neke svoje realnosti i uopće nisu povezani.

"Imate jednu realnost koja se živi u Banjoj Luci, druga u Sarajevu, treća u Mostaru", rekao je on i dodao da sve ono što je napisao predstavlja "glas jednog običnog čovjeka i stvari s kojima se više od 90 posto populacije koja živi na prostoru bivše Jugoslavije suočavalo ili se suočava i danas".

"Čitava poanta ove katarze, čitave priče, jeste da se pokaže mladima da se stvarnost može promijeniti i zašto ja sam vjerujem da ova država ima uopće nadu za bolju budućnost. Jer ako sam se ja uspio promijeniti, a bio sam duboko zaglibio, onda smatram da svi drugi isto mogu", ocijenio je sagovornik Al Jazeere.

Prvi korak ka postizanju ovakve katarze, kako je rekao, jest uspostavljanje otvorene komunikacije među fragmentiranim grupama.

"Imate ljude iz hrvatskog, srpskog i bošnjačkog korpusa koji nisu nikad sjeli ni pričali s nekim iz drugog naroda ili druge vjere.

Možete čitav život živjeti da ne upoznate nikoga drugog i sve informacije koje imate su bukvalno stereotipi koje vam lansiraju medijske kuće, portali koji su puni govora mržnje", istakao je on.

Segregirano društvo
Politika prepucavanja glavni je izvor saznanja o onom drugačijem, kaže Bruno.

"Mi smo totalno segregirani i totalno odvojeno društvo, od kojeg svaki narod, svaka vjera, nacija ili kultura živi svoju realnost, u svojem svijetu i problemi drugih uopće je se ne tiču.

Kada djeca, koja sve to slušaju, gledaju, uče i poprimaju, odrastu – oni odrastu u neke ljude koji će danas-sutra voditi ovu državu i nametati iste probleme koje smo imali prethodnih 25 godina", ocijenio je on.

Ovaj Mostarac smatra da je način na koji ljudi pokušavaju riješiti probleme potpuno neefikasan.

"U većini slučajeva rješava se posljedica, a uzrok se nikad ne dira. Međutim, neke metode koje se koriste potpuno su neefikasne, a da ne kažem da postoje neke udruge i organizacije koje samo mlate praznu slamu, uzimaju novac i uopće ne rješavaju taj problem."

Prema Bokšićevim riječima, komentari na portalima najbolje oslikavaju situaciju. "Otvorite bilo koji portal i bilo koju raspravu o kojoj se narodi BiH ne slažu. Prvi komentar će biti OK, drugi je tu i tamo, a treći već pokreće nacionalnu mržnju."

Istakao je da se ni oko čega ne može logički raspravljati ako emocionalna baza pojedinca nije sređena: "Ljudi se neće nikad dogovoriti oko ničega logičkog, zato što mi ljudi nismo logička bića, nego emotivna bića koja koriste logiku da bi podupirala svoje odluke."

"Dok god se ne riješi emotivna baza ljudi unutar BiH, dok se god ne stvori normalan odnos, gdje će osoba iz Banje Luke moći vjerovati nekome iz Sarajeva, neko iz Sarajeva nekome iz Mostara, neko iz Mostara nekome iz Banje Luke i tako dalje, mi nikada nećemo riješiti nijedan problem u BiH", naglašava sagovornik.

Bez odnosa povjerenja, kaže, ništa se ne može graditi.

"Kako uopće očekivati budućnost ove države kada jedni mrze druge, drugi mrze treće, a treći mrze i jedne i druge?", pita se Bruno.

U svojoj ispovijesti rekao je da mu je na putu katarze pomogla organizacija AIESEC.

"AIESEC mi je omogućio prostor gdje sam mogao slobodno pričati o svojim strahovima i starim uvjerenjima. Prostor gdje sam mogao upoznati ljude iz Sarajeva i Banje Luke, prostor gdje sam sa istima mogao pričati i razmjenjivati iskustva", navodi.

Bruno ističe da je to jedna od organizacija koje zapravo liječe uzrok, a ne posljedicu.

Izvor: Al Jazeera

Dijete multietničke Jugoslavije: „Tata je Srbin, mama Bošnjakinja, ja sam Nijemac rođen u Višegradu“

Bijeg obitelji Saše Stanišića, koji je tada tek napunio 14, iz rodnog Višegrada u proljeće 1992., u biti je morao nalikovati na opise Zabranjenog pušenja u pjesmi “Yugo 45”. Mogla je to slobodno biti i Lada ili kakav Golf II, nebitno. “Grijeh” Stanišićeve obitelji bilo je to što mu je otac bio Srbin, majka Bošnjakinja.

U svakom slučaju, pismeni, bistri dečko iz istočne Bosne spasio se bijegom u Heidelberg, grad koji se pokazao kao možda i najbolje mjesto za studiranje ono što ga je zanimalo. Još koju godinu poslije i mladić je 2006. bacio u trans njemačku publiku poluautobigrafskim romanom sarkastičnog naziva “Kako vojnik popravlja gramofon”, o unikatnom opisu života u Jugoslaviji, opsade Višegrada i svega što je uslijedilo, piše Express.

Stale su pljuštati nagrade, roman je do danas preveden na 31 jezik, pa si je mladi spisatelj mogao priuštiti istraživanje života i ljudi u zabiti u posttranzicijskom Brandenburgu 25 godina nakon pripojenja DDR-a BRD-u. Bila je riječ o romanu “Uoči slavlja”, izdanom 2014., o još jednom literarnom briljantu. Stanišić je definitivno postao ikonom mlade književne scene u Njemačkoj, no u BiH je iznenada postalo cool identificirati mladog spisatelja kao nacionalno “svog”, a u Njemačkoj je kulturno puritanski dio kritike ostao šokiran time što se jedan imigrant drznuo opisivati Nijemce. I pritom još biti tako prokleto zanimljiv, precizan i duhovit.

Kao kad objašnjava da u selu imaju jednog i pol neonacista, ili sve što je prethodilo da g. Schramm ustrijeli aparat za cigarete, ili kako se Imboden kod Ullija u gostionici/garaži propio baš nakon što mu je umrla supruga. Navodno, da nadoknadi godine trijeznosti. Ukratko, Stanišić je postao faca. Prošle godine izdao je još jednu knjigu, “Fallensteller”, za njim su poludjeli mainstream mediji u Njemačkoj, potom i po svijetu.

Tako ga je primijetio i The Huffington Post. No u tom slučaju Stanišić se hvatao za glavu. “Ne čitam The Huffington Post i nitko ga ne bi trebao”, komentirao je kad smo mu otkrili da ga je megapopularni portal proglasio “jednim od 17 izbjeglica koji su promijenili Njemačku”, među ostalim u društvu Volkera Hadera, Marine Weisband, Horsta Köhlera, Yareda Dibabe, Helene FIscher, Herte Müller…

Pišući roman “Uoči slavlja”, koliko ste bili svjesni da u opisu posttranzicijskog fiktivnog mjesta Fürstenfelde i njegovih stanovnika u istočnoj Njemačkoj otkrivate mnoštvo elemenata opisa života u kakvom tipičnom bosanskom gradiću?

Nisam konkretno ciljao na paralele, ali jasno mi je i ne čudi me da plodovi globalizacije posvuda rastu bez obzira na kulturne, socijalne i geografske predispozicije. Gostovao sam s knjigom u Brazilu, i diskurs se i tamo vodio baš o tome, o detaljima života koje opisujem u ruralnoj sjevernoj Njemačkoj i njihovim oblicima pojavljivanja u Brazilu.

Na generalnoj razini, stvarajući lokalni svijet malog fiktivnog sela bilo gdje, stvaraju se detalji drugih sela na drugim mjestima. Čak je i humor tipičan provinciji sličan bez obzira na ostale razlike. Ali s druge strane ne smijemo zaboraviti produktivnu snagu lokalnoga kolorita, znači te sasvim specifične događaje i karaktere koje je nemoguće prebaciti iz jedne u drugu sferu, a i zašto bismo uopće prebacivali. Pogotovo kad se radi o Bosni s njenim velikim brojem raznoraznih osobitosti, po kojima je poznata isključivo ona.

Tu je i tradicija bosanskog pripovijedanja i crnog humora. Kako objašnjavate fenomen da je mladi izbjeglički imigrant iz BiH svoj roman prvijenac napisao na njemačkom i potom preveden na 31 jezik u tiražama koje se mjere u stotinama tisuća?

Ne znam je li crni humor kod mene baš tradicija bosanskog pripovijedanja. Njega kao način humorističkog rada ima u većini meni poznatih literatura, a u svakom slučaju ne vjerujem da je riječ o pravom nacionalnom fenomenu nego, u slučaju ovog romana, naprosto pokušaj imitacije humora stanovništva koje živi na prostoru koji u tom romanu opisujem. To što pišem na njemačkom lako je objasniti. Moj njemački je s vremenom postao puno ‘bolji’ nego moj ‘naš’ jezik. Znači, lakše mi je mučiti se s jezikom koji mi je pristupačniji. Povezivati rečenice, stvarati slike, igrati se na razini izraza, uopće upotrebljavati osnovna zanatska načela ‘kreativnog’ pisanja. A kad smo već kod naklade, pa nije ona baš tolika.

Nekoliko godina nakon njemačke objave romana “Kako vojnik popravlja gramofon” krenula su balkanska svojatanja vas kao svoga pisca koji je iz BiH emigrirao u Njemačku. Kako vi na to gledate i kamo biste sebe smjestili?

Takve stvari smatram prvenstveno nepotrebnim pojednostavljivanjem kompliciranih odnosa između podrijetla i produkta rada, u mom slučaju spisateljstva. Podrijetlo nije estetska kategorija, osim možda ako je motiv samo po sebi. Literatura nije nacionalna pojava, osim možda kad se pojavljuje kao propaganda. Ona je suma veza i odnosa među već samim po sebi izmiješanim stilovima, pojedincima, povijestima na nekom prostoru. Štoviše, ona literatura koja je meni draga svojim temama prerasta nacionalno definirane granice koje su same po sebi sredstvo isključivanja onog drugog, onog stranog, nepoznatog, nepoželjnog.

Nacionalno definirane granice na taj način dovode do osiromašenja prostora i identiteta. Spisateljstvu definirati granicu je nemoguće, a s tim je i ograničenje pisca na slučajnost ‘mjesta rođenja’ sasvim apsurdna i nepotrebna stvar.

Što je i gdje je vaša domovina danas? Navodno ste vatreni navijač reprezentacije BiH, a čulo se i nešto o anegdoti s utakmice s Luksemburgom u gostima. Tu je i nezaobilazna gurmanska strast prema zeljanici, ćevapima i kako to već ide.

Ja sam dijete multietničke Jugoslavije, dijete odraslo na granici Srbije i Bosne. Moja prva velika ljubav rođena je u DDR-u. Kad mi se prohtije, u stanju sam govoriti na jednom dijalektu s juga Njemačke. Ne jedem grah, volim Balaševića i Boccherinija, navijam za Hamburger SV, iz grada u kojem živim, sin mi uči dva jezika, pišem na njemačkom, a najviše čitam južnoameričku i rusku literaturu.

Usput, nisam još nikad izgubio novčanik, trenutno nosim narančaste čarape, nakon što završimo s ovim intervjuom, idem posjetiti izložbu fotografija jednog brazilskog fotografa, a večeras mi u posjet dolazi susjed Španjolac.

Koliko vam je u svemu tome značilo to što ste u Heidelbergu, pored njemačkog kao stranog jezika, studirali i slavistiku?

Razlog je bio da sam htio čitati Ruse u originalu. To je bilo to. Pored toga sam naučio i nešto o baroku na našim prostorima, ali taj dio sam već pomalo i zaboravio.

Jeste li u Njemačkoj u nekom trenutku osjetili pritisak pokušaja literarnog uniformiranja po sistemu “kako bi imigrant trebao pisati” ili možda pokušaje utjerivanja “deutsche Leitkultur”?

Kao i svuda, i u Njemačkoj ima intelektualaca koji svoju ulogu u javnom diskursu definiraju time da drugima postavljaju zadatke kako i o čemu bi oni trebali pisati, stvarati. I bilo je, znači, takvih koji su se iznenadili temom mog drugog romana, mojim približavanjem jednom njemačkom selu u tom romanu. U tom njihovom iznenađenju bio je prisutan i taj meni doista krajnje čudan stav, čudan jer je odavno prevaziđen, da pisac treba pisati o “sebi sličnim ljudima”.

U tome se skriva ne posebno dobro ograničena ideja po kojoj imigranti trebaju razmišljati samo o imigrantima, Židovi o Židovima, mravi o mravima, a nipošto o pčelama. Eto, a kad bi to doista bilo tako, znači kad bi svatko pisao samo o “sebi” i svom “identitetu” i s njim povezanim motivima, zamislimo se samo retrospektivno na što bi danas nalikovala svjetska literatura. Ako baš hoćete, sve to možemo povezati s mnogim drugim autorima koji su ili bili imigranti ili su pisali na jezicima koji im nisu bili materinji. Koliko bismo fenomenalnih djela literature izgubili u jednom takvom svijetu; Mann, Nabokov, Conrad… Mislim da je već i ovoliko nabrajanja sasvim dovoljno.

U Višegradu ste u okruženju 1992. s obitelji bili samo devet dana, a spominjali ste i da u obitelji nikad niste govorili o ratu. Ratna trauma u vašem romanu prvijencu ipak se da primijetiti. Na kakva ste svjedočenja nailazili pri istraživanju za “vojnika s gramofonom”?

Pričali smo mi u obitelji o ratu, ali tek nakon što smo ga uspjeli ostaviti daleko iza sebe. Što se tiče pričanja i svjedočenja drugih tijekom istraživanja za roman, to je ovisilo o mnogim osobnim iskustvima. Neki od tih ljudi bili su otvoreniji, neki drugi nisu željeli da se vrate u taj period, što je potpuno razumljivo.

Posjećujete li Višegrad danas?

Da, otprilike jedanput godišnje zbog obitelji koja tamo još živi.

Je li BiH danas otporna na ratno ludilo nakon raspada Jugoslavije, s obzirom na Dodikovo licitiranje odcjepljenjem srpskog entiteta, s obzirom na rast bošnjačkog nacionalizma, sa snovima o hercegovačkom entitet?

Nadam se da jest. Ali isto tako smo se većinom nečem nadali i devedesetih. Nada je nepotrebna, čak zna i kočiti promjene. Potreban je angažman. Angažman snaga pristojnosti, umjerenosti, tolerancije. Aktivan suprotstavljanje nacionalizmu, rasizmu i šovinizmu. On bi u biti trebao biti prirodan, nešto poput, recimo, disanja – u svakoj dnevnoj, u svakoj životnoj situaciji, u tramvaju, u samoposluzi, u socijalnim medijima, u svakom trenutku na vrhu jezika.

Naprosto se ne smije šutjeti i dopustiti agresivnosti i brutalizaciji da se ukorijeni u društvu. A za sve to su potrebne investicije u obrazovanje, u slobodu medija, u građenje civilnog društva na osnovi jednakosti i dijaloga među etnicitetima.

(haber.ba)

IVANIŠEVIĆ: San mi je da budem trener Đokoviću jer je po meni najbolji. Politika Hrvatske i Srbije nas ne zanima.

Bivši hrvatski teniser Goran Ivanišević, koji je trener Tomaša Berdiha izjavio da bi voleo da bude u stručnom štabu Novaka Đokovića, prenose hrvatski mediji

Đoković je krajem prošle godine ostao bez jednog trenera, pošto je raskinuo saradnju sa Borisom Bekerom.

"Teško je meni da komentarišem promene u njegovom timu. Iako trenutno nije broj jedan, Novak je po meni najbolji. Osvojio je sve što se može da se osvoji. Vreme će da pokaže da li je odluka o promeni stručnog štaba bila ona prava", rekao je Ivanišević za Telegraf i nastavio:

"Mogućnost da sarađujem sa Novakom Đokovićem? To bi bilo kao kad bi vas u fudbalu Real Madrid pozvao da budete njihov trener. To se ne odbija! To je san svakoga ko bi ikada želeo da se bavi trenerskim poslom i ko se iole razume u njega".

(kurir.rs)

NA ŠTA SMO SPALI: Hleb na krišku 5 dinara! Jedna bombona 5 dinara!

BEOGRAD - Društvenim mrežama širom Srbije neverovatnom brzinom počela je da se deli fotografija na kojoj se vidi kako se hleb prodaje na kriške u jednoj pekari.

Neki od zgranutih komentara bili su i "Dokle smo stigli", "Kako smo ovo dopustili", "Nemamo ni za ceo hleb", i tome slično.

Cena jedne kriške, kako se vidi na fotografiji je pet dinara.

Međutim, kako se kasnije ispostavilo, ipak je u pitanju jedan restoran koji između ostalog nudi i kuvanu hranu, pa se hleb prodaje na ovaj način.

Ipak, ovo nije prvi put da se ovakve fotografije šeruju na društvenim mrežama. Tako se prošle godine dosta pričalo o trešnjama koje su se prodavale na komad, odnosno za četiri dinara.

Slično tome, poslednjih godina u Kraljevu, zbog veoma slabe platežne moći stanovništva, drva i ugalj se sve više prodaju u džakovima, pa tako kilogram cepanica košta 12 dinara, a najjeftinijeg uglja 15 dinara.

Kako objašnjava Nemanja Todorović, jedan od vlasnika prodavnice zdrave hrane u centru, takve scene su postale svakodnevne u njegovoj radnji.

"Jednog dana je gospodin ušao u radnju i pitao koliko košta jedna bombona. Rekao sam mu da je njena cena pet dinara, sugrađanin je tražio samo jednu, a onda sam mu poklonio još dve bombone i dugo sam posle toga bio bez teksta", priča vlasnik prodavnice zdrave hrane.

(kurir.rs)

VAHID HALILHODŽIĆ U SUZAMA 92.: Ne mrzim nikoga. Mostar je naučio da živi u miru i skupa. U ratu smo svi poraženi.

Snimljeno krajem marta 1992. godine. Vahid Halilhodzic na oporavku u bolnici daje izjavu Omeru Vatricu za tv YUTEL, koja je bila i emitovana dan kasnije.

Poruka je jasna: Nikada i nikome se ne ponovio rat, pogotovu ne nama koji smo sve moguće strahote preživjeli.

Kako je Vaha doživio rat, pogledajte ovaj emotivan snimak...

VIDEO:

Odlučila sam napustiti BiH, jer nisam željela da se sutra iste stvari dese mome djetetu

Kada sam prvi put bila na roditeljskom sastanku u školi u kojoj mi sin ide ovdje u Njemačkoj, upitala sam koje knjige trebamo kupiti i gdje, te koliko će koštati produženi boravak. Fino mi ljudi objasniše da se knjige ne kupuju, da ih dobiju u školi besplatno i ne nose se kući. Zadaća se radi u školi i sve što imaju da naprave kao zadatak uglavnom se radi u školi.

Mostarka Dolores Veledar Perić, nedavno, napustila je Mostar i BiH. Zajedno sa suprugom i sinom, otišla je put Njemačke, tačnije u Stuttgart.

Iako je u rodnom gradu, nakon godina truda, rada i upornosti, konačno dobila posao za koji se školovala i koji voli, donijela je odluku o odlasku. Kaže da su ona i njen suprug shvatili da u BiH nisu vrednovani kao ljudska bića, te da je ono najbolje što su zajednici mogli da daju postalo izvor problema, nezadovoljstva i neugodnosti.

 „Uspjela sam spojiti tri svoje velike ljubavi – medicinu koju nisam mogla studirati, ali sam završila srednju medicinsku školu, umjetnost i psihologiju u jedno i dati taj dio sebe onima kojima je to bilo potrebno. To su bili poslovi koji su me ispunjavali u potpunosti. Više od decenije radila sam sa djecom kao profesor likovne kulture kroz neformalne aktivnosti, a zadnjih par godina sa ljudima koji su imali ili imaju iskustvo mentalnog poremećaja ili bolesti, unutar institucije. Međutim, pojavio se jedan osjećaj stagniranja i jalovosti. Okolnosti koje sam živjela svakodnevno, u sredini u kojoj sam živjela, su slale jednu poruku beznadežnosti. Da bi mogli slati dalje pozitivnu energiju, moramo se puniti istom. Kada je to postalo preteško, odlučili smo pokušati negdje drugo. Nisam željela da se iste stvari dese sutra mome djetetu. Odgajam ga tako da mu govorim da je dobro učiti, biti pošten i dobar prema drugima, a to se nije uklapalo u realitet. Muž je ranije otišao raditi u Njemačku, osam mjeseci prije nas, gdje je bio zadovoljan poslom, nisam ga htjela vraćati unazad“, počinje svoju priču za Buku Dolores, inače dugogodišnja kolumnistica AbrašMedije i voditeljica Cradle likovne radionice Mostar.


Naglašava i da su ljudi u BiH, nažalost, u jednoj paranoidnoj poziciji, gdje misle da opasnost dolazi odande gdje je nema, a stvarnu potpuno ignorišu. Disociraju se, kaže, da ne vide i ne čuju, i to se širi poput tumora.

„Može vam se desiti da kolegi na poslu ponudite pomoć, a da vas on optuži da želite ugroziti njegovo radno mjesto. Previše loših iskustava opetovano, neminovno dovodi do jedne opšte paranoje i zakočenosti“, ističe naša sagovornica.

Novi početak u Njemačkoj

Nakon što su konačno donijeli odluku da njihov drugi životni početak bude u Njemačkoj, prvi plan je bio  živjeti u malom mjestu tridesetak kilometara od Stuttgarta, gdje je Doloresin muž našao posao i gdje su imali i prijatelje. U takvim mjestima život je miran, ljudi staloženi i tu uglavnom žive Nijemci, a sve izgleda kao ušminkana kulisa za neki film. Saobraćaj je spor, na semaforima se disciplinirano čeka, a ulice su čiste. Stranci koji uspiju pronaći stan  i tu ostati, priča Dolores, uglavnom se dobro prilagode njemačkoj kulturi i stilu življenja. Ipak, stan koji je u ovom idiličnom mjestu puno teže pronaći od posla, nisu našli. Uz pomoć prjatelja iz Mostara stan su pronašli u u Stuttgartu.

„Dolaskom  u Stuttgart, upoznali smo neku potpuno drugačiju Njemačku. Dočekao nas je izuzetno dinamični grad sa haotičnim i zastrašujućim gustim saobraćajem. Mjesto prenapučeno stanovništvom, mahom emigrantskog porjekla, nije nam se učinilo dobrim mjestom za odrastanje našeg dječaka. Ulice su bile prljave. Plašili smo se nasilja i kriminala. Međutim, nakon nekog vremena, dio grada  u kojem živimo - Bad Cannsttat, nam se polako podvukao pod kožu. Tu je stari grad u kojem pijemo kafu, živa rijeka Neckar kojom plove brodovi, ljudi voze kajake i na kojoj se skuplja veliki broj ptica, a oko nje je veliki zeleni pojas pun biciklističkih staza, šetališta i parkova sa dječijim igralištima. Tu su i brojni prirodni mineralni izvori, pa se možete ljudski napiti vode na svakom koraku bez da vječito nosite flašu vode. Brzo smo upoznali i par ljudi sa kojima smo onako kliknuli i počeli se družiti. Uglavnom su to ljudi također emigrantskog porjekla. Sa našim ljudima koje ovdje imamo za prijatelje ponašamo se kao da smo rodbina, svjesni važnosti socijalnih kontakata i svjesni opasnosti koje izolacija i otuđenost nose i zahvalni za dragocjenu podršku koju su nam pružili“, kaže Dolores.


Potpuno drugačiji obrazovni sistem

Ono što su, između ostalog, na prvu razlikuje između BiH i Njemačke jeste obrazovni sistem, koji naravno nije savršen, ali ima brojne prednosti u odnosu na naš. Ono što se našoj sagovornici odmah dopalo jeste ležeran pristup učenju, bez  pretjerane strogoće i sa puno posvećenosti učenicima, ali uz poštivanje školskih  pravila. Svakodnevna nastava obiluje mnoštvom aktivnosti, a običaj je da djeca nakon obavezne nastave ostaju na produženom boravku gdje se igraju uglavnom u dvorištu, bez obzira na vremenske prilike, imaju različite sportske i kreativne aktivnosti i rade zadaću.Tokom sedmice imaju i male izlete u obližnje parkove ili do pijace gdje sa nastavnikom kupuju namirnice za kantinu.

„Kada sam prvi put bila na roditeljskom sastanku u školi u kojoj mi sin ide ovdje u Njemačkoj, upitala sam koje knjige trebamo kupiti i gdje, te koliko će koštati produženi boravak. Sramežljivo sam upitala i za vannastavne aktivnosti škole, sport, karate, i slično. Fino mi ljudi objasniše da se knjige ne kupuju, da ih dobiju u školi besplatno i ne nose se kući. Zadaća se radi u školi i sve što imaju da naprave kao zadatak uglavnom se radi u školi. Naše dijete još ne govori njemački, pa mi možemo kući vježbati jezik, ali za druge stvari nema potrebe. Ručak se plaća, ali porodice sa nižim prihodima plaćaju jedan manji iznos. Doručak i voće za užinu su za svu djecu besplatni. Školski dan počinju tako što zajedno pjevaju pjesmu „ Dobar dan“, a učitelj ih prati na gitari. Sve škole nisu podjednako dobre, postoje državne i privatne škole, ova u koju naš sin ide je obična državna škola. Postoje škole u kojima je omjer djece useljenika mnogo veći od djece njemačkog stanovništva i te škole mogu biti  lošije. Mislim da je upravo taj optimalni omjer ključan za dobru  adaptaciju i integraciju, te prevazilaženje straha prema drugačijem u oba smijera“, objašnjava Dolores kako stvari funkcionišu u njemačkom obrazovanju.

Ističe da škole ne izgledaju luksuzno, ali u dvorištima su ljuljačke, tobogani, penjališta i trampoline, a tokom obavezne nastave od 8 do 13 imaju dva velika odmora od po pola sata. U učionici imaju mali ležaj za odmor, rekete, skejtbord, lopte, užad za preskakanje, čime se djeca mogu poslužiti kada se idu igrati na veliki odmor. A na odmor se ide i kada pada kiša i kada je hladno, tako da je obavezna vodonepropusna odjeća svaki dan. Dolores kaže i da joj je sin mnogo opušteniji nakon nastave  nego što je to bio u BiH, mada još slabo razumije jezik . Za učitelja kaže da nikad ne viče i da je poput Branka Kockice.

Još jedna svijetla točka je, napominje, i klub za djecu koji se nalazi tik do njihove zgrade. Finansira ga država, a sve aktivnosti su besplatne. Tu se djeca mogu spontano igrati svakodnevno, unutra ili u dvorištu, večerati ili prisustvovati kreativnim radionicama. Klub postoji već više desetljeća, a zamišljen je tako da skloni djecu sa ulice, pomogne integraciju i smanji postotak delikvencije.


Njemački mentalitet i svakodnevni život

Što se tiče mentaliteta Nijemaca, on je jeste drugačiji,  ali i to, kaže Dolores, zavisi od mjesta do mjesta i od osobe do osobe.

„Oni su manje spontani i dosta su oprezni kad sklapaju nova prijateljstva, pogotovo sa strancima. Ponekad djeluju hladno i predirektni su kada žele izraziti svoje mišljenje. S druge strane, znaju biti susretljivi, ljudi vam se tek tako osmijehnu na ulici, krenu razgovarati sa vama na klupi u parku ili prodavnici. Razliku u mentalitetu najbolje opisuje sljedeća slika - oko 9 ujutro, usred januara na -6, Nijemci piju kafu, puše ili jedu vani ispred kafića i pekara, a ljudi emigrantskog porijekla, posebno mi iz bivše Jugoslavije, Talijani i Grci, sjede u nekolicini zadimljenih kafića gdje je dozvoljeno pušenje. Takođe, rado se spontano javljaju maloj djeci i životinjama. U našem haotičnom naselju, ljudi koji rade u institucijama znaju biti bahati, ali na to smo navikli u matičnoj nam  državi. Mi nismo dovoljno dugo tu da bi mogla puno govoriti o tome. Mislim da mnogo toga zavisi od otvorenosti doseljenika i njihovog sluha za kulturu u koju dolaze. Jako je bitno naučiti jezik. Moj suprug je za sada jedini koji radi, a u poslovnom okruženju je izuzetno dobro tretiran i zadovoljan je uslovima rada i plaćom“, priča Dolores.


Što se tiče svakodnevnog života, van posla, u slobodno vrijeme ljudi zalaze u kafiće, sjede na trgovima, razgovaraju, bave se jako puno sportom u prirodi i  rado u njoj borave. Grad obiluje kulturnim događanjima koja također znaju biti besplatna za osobe nižih primanja. Kada je toplije i vedro, omiljena aktivnost stanovnika Stuttgarta je ljenčarenje na prostrtim dekicama u nekom od parkova ili kraj rijeke. Dođu čitave porodice vikendom ili poslije posla. Ponesu se sendviči, sokovi, kafa i dječije igračke.

„Mi smo skromni i nismo došli u Njemačku raditi po tri posla da bismo gradili u Bosni kuću na pet spratova i kupili najnoviji mercedes. Onaj ko tako razmišlja imat će i život mimo posla. Sinu smo objasnili da možemo imati dva najdraža grada i da je dom tamo gdje smo zajedno i gdje smo zadovoljni“, pojašnjava ova Mostarka.

Učenje njemačkog jezika smatraju još jednim izazovom. Predmete u kući su oblijepili naljepnicama sa njemačkim prevodom naziva stvari. Nastoje dati sebi vremena. Dolores naglašava da ne preporučuju i ne pozivamo na odlazak, jer svako ima svoju priču i svoj doživljaj stvarnosti koja ga okružuje.

Dodaje:

„Mislim da BiH ima krasne turističke potencijale, mislim da bi to mogla biti svijetla tačka čitave države. BiH  ima jedan zanimljiv kreativni naboj, što se najviše vidi preko naše kinematografije, muzičke i likovne scene, ali, nažalost, i hronični nedostatak podrške ljudima koji imaju kapacitet za promjene. Boli me kada vidim da se u BiH uvozi voda umjesto da koristimo svoju i izvozimo je. Sramotno je da u prodavnicama lučem morate tražiti domaće proizvode.Te stvari bole.“

O Mostaru  i odlasku iz sadašnje perspektive

U rodno mjesto  namjeravaju  ići često. Ništa ne uzimaju kao konačno i ne znaju gdje će  biti za 5 godina. Ono što žele je da budu dovoljno sretni, zdravi i da budu zajedno. Sinu čitaju priče iz njihovih krajeva i pjevaju mu tradicionalne pjesme, jer žele da uzme najbolje od obje kulture. Svako večer slušaju i talijansku porodicu sprat iznad koja radi isto. Takve stvari im griju srce.


„Imala sam privilegiju odrastati na dva prekrasna mjesta u Hercegovini, Mostaru i Počitelju. Za mene je ovo prvi put da BiH napuštam na duže vrijeme. To čini stvari još težim. Rodila sam se u Mostaru, preživjela sam rat u njemu, studirala, udala se, radila, rodila dijete i sagradila kuću. Gledala kako se ruši jedan most i jedan dragi svijet u kojem sam živjela. Odlazak boli. Muž ima drugo iskustvo života vani. Ja sam više od deset godina kategorički odbijala otići. Vidjela sam se u mom Mostaru, trudila sam se kroz rad sa mladima poslati jednu poruku da možemo biti drugačiji i da je to u redu, da je važno slijediti svoje snove, da je dobro biti znatiželjan i spontan. Mostar  ima jedan Abrašević i jedan Muzički centar Pavarotti u kojima sam imala čast raditi projekte par godina. To su mjesta sa nekom drugačijom klimom, tu dolaze mladi iz čitavog Mostara, bez obzira na stranu rijeke na kojoj žive. To ulijeva nadu. Na pragu četrdesetih, ipak, osjetila sam da je odlazak dobar izbor za moju porodicu“, kaže naša sagovornica.

Ona je i sada na neki način poslovno vezana  za grad na Neretvi. Obzirom da se obrazuje za psihoanalitičkog grupnog terapeuta, na svaka dva mjeseca putuje i par dana provodi u ovom hercegovačkom gradu. Povremeno piše i objavljuje, ali mnogo rjeđe nego što bi htjela.

 „I šta reći na kraju...Nagomilani slojevi lošeg, a ispod sjećanja od suhog zlata vezana uz jedno vrijeme i područje, zamračili su moj pogled i učinili da svijetle i jasne boje ne vidim. Kada su boje izblijedjele, otišla sam - da se vratim.To vraćanje ne znači prostorno vraćanje u smislu življenja na određenoj teritoriji, već emotivno. Vratiti se kući za mene znači vidjeti ponovo boje dana i osjetiti mirise, smještene u nekoj čvrstoj tački unutar sebe", kaže na kraju razgovora za Buku Dolores Veledar Perić.

(6yka.com)