Stojim ispred Titovog groba i mislim: „Čuj, stari, sorry, da moji deda i baka nisu spasli život Anti Paveliću i da su ga ulovili Sovjeti i tebi predali, da si ga ti osudio, kako je i bio zaslužio, istorija bi bila kudikamo drugačija. Jebi ga, druže Tito."
Je li pametno ili potrebno gledati na vlastitu prošlost?
Kako kome. Ja bih načelno rekao da je to dobra vježba. Glavni urednik Newsweeka me je zamolio da bacim pogled unatrag, na prijeđeni put, jer je moja životna priča, kažu, vrlo zanimljiva, možda i poučna (dugujem nacrt scenarija režiseru Lordanu Zafranoviću, koji želi po meni snimiti film, ha, što kažete na to?). U redu, bacam se na posao, bacam pogled na prijeđeni put.
U mom slučaju se to pokazalo i kao oslobađajuće iskustvo pošto sam to, ponajprije, obavio na „stručan način“ tijekom četiri i pol godina psihoanalize, koja se nametnula kao nužnost nakon što sam se našao pred dvostrukim zadatkom: kako pristupiti razvodu braka od predobre prve supruge, Riječanke N. B. (što se dogodilo koncem 2003), tako da sačuvamo ako ne tijesno prijateljstvo, onda više nego korektne odnose, jer, naime, ona je bila koliko i ja kriva što smo ušli u brak brzopleto i nepromišljeno, u brak koji nije bio za nas dvoje. Još teži posao bio je kako voditi bitku s duhovima koji su me opsjedali i noću i danju, a što se struka dogovorila da se nazove posttraumatskim stresnim sindromom, odnosno poremećajem (ili Vijetnamskim sindromom), što sam pak zaradio, između ostalog, nagledavši se friških leševa na sarajevskim ulicama ili pak tumarajući među spaljenim srpskim kućama i nabasavajući na kosture ubijenih Srba nakon „Oluje“ 1995.
I, naravno, ne volim da se na sve to uvijek vraćam, ali ponekad moram. Pogotovo kad me idioti optužuju da sam ono ili ovo, a nisam: ni, psihopatološki lažov, ni srbočetnik, ni titoist, pak ni ustaša ili antisemit, što sam se sve opet naslušao otkako mi je izašla knjiga „Argentinski roman“.
Ali, opet, postoje sjećanja koja rado prizivam, kao što su sjećanja iz djetinjstva, jer je sve bilo, malo je reći, perfektno. Evo, da vam to kratko opišem.
Carlos, Carlos...
Da, naravno, rodio sam se u Argentini 1962. godine, to je više ili manje poznata stvar, u obitelji izbjeglica i migranata (jedan djed, Jakov Pilsel, bosanski Švabo, bio je čak suradnik Gestapoa, dok je drugi, Erih Pavlinec, tko zna zašto, bivao zagrebačkim ustašom, ništa osobito zločest niti ideološki zatrovan, nego, tek tako). Nisam imao ni godinu dana života i već smo se nalazili na krajnjem jugu Argentine, blizu Ognjene zemlje. Eh, da, Patagonija, to je nešto neopisivo, i neću moći u ovih, 25.000 znakova, tako nekako, sve opisati, ali hajde, da pokušamo nešto što bi moglo biti zanimljivo, sadržajno, ponavljam, poučno, da vam prenesem.
Elem, početkom 1968. godine (tada smo već živjeli u gradu Comodoro Rivadavia, gotovo 1.900 kilometara južno od Buenos Airesa, na pola puta do Ognjene zemlje) krenuo sam u osnovnu školu, u njemačko-argentinskom institutu, jer, vjerovali vi to ili ne, španjolski nisam znao do svoje pete godine. Pamtim kako me učiteljica proziva: „Carlos... Carlos...“, a ja ne odgovaram jer ja sam Drago (ime koje sam dobio na krštenju i jedino koje sam tada prepoznavao), kakav Carlos, pojma nemam da mi je to zakonito ime!
Međutim, na sva ta događanja oko mene ja sam, budući mirno dijete, gledao nezainteresirano. Bio sam veoma dobar u školskim obavezama, šutljiv i pristojan, razdražljiv samo tada kad bi mi moja sestra Jadranka upala u sobu i poremetila red razbacujući moju najdražu kolekciju malih automobila. A sve je bilo perfektno, kažem, jer sam imao autiće i pušku i jer me tata prije nego što sam krenuo u školu sjeo za volan i naučio voziti džip i jer odlazio sam u ribolov i čuvao sam od nafte zaprljane pingvine koje bi tata uzeo po povratku s ribolova da ih ojačamo, a onda ojačanima vratimo natrag u more, te sam imao masu slobodnoga vremena da se pentram po okolnim brdima u potrazi za strelicama (kamenim) koje su iza sebe ostavili patagonijski Indiosi koji su tu hodali slobodni do prije stotinjak godina. Ipak, nešto strahovito pamtim.
ULICA CROACIA
Tata je podučavao djecu hrvatskih iseljenika hrvatski i njemački jezik, učio ih plesati i pjevati u kući jednog Hrvata koji je oženio Čileanku i imao mnogo djece. Dok je tata podučavao, ja sam se igrao u dvorištu tih ljudi gdje je za svoju kuću bio vezan oštar pas. Jašući na metlu i mačujući se s izmišljenim neprijateljima, opasno sam se približio ljutom psu. On me doživio kao prijetnju te je skočio na mene zgrabivši me zubima za nos. Napravio je taj pas na mom licu popriličnu štetu te me tata, ni sam ne zna kako, u panici odveo do bolnice, gdje sam završio na kirurškom stolu. Kirurg se prvi puta suočio s takvom situacijom, a ipak, spasio mi ugroženo oko. Mama je skoro pala u nesvijest kada su me doveli doma. Bio sam mjesecima zamotan jer sam dobio puno šavova da mi se zakrpa izranjavano lice. Strah od pasa nemam više, ali sam godinama strahovao od njih. Volio bih imati psa, ili kuju, ali mi to prilike trenutno ne dopuštaju, pa se, dok pišem ovaj članak, oko mene umiljava dosta mačaka (bolje da vam ne kaže koliko, reći ćete da sam luđak!).
Nakon moga rođenja, u septembru 1962. smo otišli, kako rekoh, na krajnji jug Patagonije, ali vjetrovi, snijeg i hladnoća nisu dopuštali rad s betonom u zimskim mjesecima (od juna do septembra), pa su me tada vodili u moja prva prekogranična putovanja. Obećavalo se bogatstvo, posla je bilo preko glave, Amerikanci su bušili na svim stranama, a nafta je curila u potocima. Tata je s političkim aktivizmom nastavio i u Patagoniji te je ubrzo postao viđenijom facom među tamošnjim Hrvatima osnovavši Hrvatski dom Jure Francetić (glasoviti ustaški vojskovođa), a nije ih bilo malo. Jugoslaveni ga, dakako, nisu voljeli.
Iz Patagonije se putovalo. Važna prigoda bio je veliki, međunarodni susret hrvatske mladeži u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, 1964. Jedna od posljedica toga putovanja bila je da je u gradu Paraná (glavnom gradu pokrajine Entre Ríos), gdje je također bilo Hrvata, inaugurirana prva argentinska ulica nazvana Croacia (Hrvatska). Da se tako zove neka ulica, možda je bilo i prvi put u svijetu, što je izazvalo euforiju emigracije pristigle iza 1945. To je tati probudilo želju da se slično dogodi u Comodoru Rivadaviji, što mu je i uspjelo 1965, godinu dana nakon rođenja moje sestre Jadranke (i ona je rođena u Buenos Airesu jer je mama kao dobrostojeća žena bila nepovjerljiva prema patagonijskim rodilištima). I tu je zavladala euforija, a moj otac je postao „narodni heroj“ jer je svime rukovodio te uspio osigurati da limena glazba lokalne ispostave Argentinske ratne mornarice odsvira „Lijepu našu“, hrvatsku himnu. Prvi put u svijetu je službeno tijelo strane države sviralo hrvatsku himnu onako kako se ona svirala za NDH. To je mojega oca strašno ponijelo.
ARGENTINSKI ROMAN
Vjerojatno i kao što ga je ponijelo da je kao dvadesetogodišnjak neko vrijeme bio i jedan od tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu, što se dogodilo i kao posljedica prijateljevanja Pavelića s mojim djedom Jakovom i bakom Rozom. Pavelić im je, naime, bio silno zahvalan što su mu spasili život, u Austriji, nakon sloma NDH, izbavivši ga od sovjetskih trupa, pa i od predaje u partizanske ruke. Elem, vjerojatno se moj otac i umislio. Tim više što je Hrvate tada posjetio u Comodoru Rivadaviji i sam general Juan Carlos Onganía, vođa jedne u nizu nedemokratskih vladavina toga doba (Onganía je vladao od 1966. do 1970). To je bilo razdoblje ekonomskog uzleta mojega oca, koji se razmahao na sve strane i to s tek navršenih trideset godina. Tada je bio tajnik organiziranih Hrvata te je, zapravo, gdje god se štogod organiziralo među Hrvatima, on imao svoje prste.
Iz Patagonije smo se nakon ekonomskog kraha mojega oca 1972. vratili u Buenos Aires i nastupile su teške godine, ali se ubrzalo moje „razumijevanje“ hrvatske stvari pa sam tako ulaskom u pubertet iznad kreveta stavio sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koja je čvrsto stajala sve do jednoga sudbonosnog pitanja. „Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?“ Na to pitanje - koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar - dakako, sa šesnaest godina, 1978. nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život. U mojoj će priči, dakle, moji djedovi - jedan gestapovac, drugi ustaša - ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene.
Dovršavajući moj „Argentinski roman“ u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, sa 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me bili natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
„NAŠI“ SU BILI DOBRI
Školovao sam se za mehaničkog tehničara i vrlo rano počeo raditi u velikim kompanijama i u brodogradnji. Ali sam vikendima nastavljao graditi svoj hrvatski identitet. Na krivi način, jasno je. O Hrvatskoj sam, naime, imao, danas to znam, sasvim krivu predodžbu jer sam je gledao kroz povijest koju sam upijao od onih koji su smatrali da se kao prava hrvatska omladina imamo osokoliti čitajući ustašku literaturu. O razmjerima zločina počinjenih od ustaša u doba NDH nisam ništa znao. „Naši“ su bili oni dobri u priči, a na suprotnoj strani su bili Srbi, Jugoslaveni, dakako i Židovi, komunisti, da skratimo. Jugoslavija je bila za sve nas osuđena na propast i samo smo čekali dana kada će propasti. Iskreno bi bilo reći da smo je mrzili. Iz dna duše.
Ovo razdoblje, čini se, moram malo bolje opisati da se vidi moja transformacija, koja nije došla preko noći. Vodio sam život na dva kolosijeka. S jedne sam strane, kao pripadnik argentinskog društva, postajao sve zainteresiraniji za društvene i crkvene teme, pomagao slijepima, sirotinji, čak i neko vrijeme volontirao u jednoj javnoj kuhinji i u ogranku Amnesty Internationala, pa onda stekao prve spoznaje o teškim kršenjima ljudskih prava u Argentini za vrijeme ondašnje diktature, a onda korak po korak prihvaćao stvarnost zapostavljenih argentinskih domorodaca. S druge pak strane intenzivno sam provodio vrijeme među Hrvatima, bilo da sam ministrirao na nedjeljnoj hrvatskoj misiji, bilo da sam se bavio folklorom, svirao kontrabas u našem tamburaškom sastavu, bas-gitaru u našem hrvatskom vokalno-instrumentalnom sastavu ili pjevao u zboru. Ovo je bio lakši, mekši dio moga hrvatovanja, jer je bilo i nešto kompliciranijih operacija.
Tih godina po povratku iz Patagonije raste moj hrvatski radikalizam: kao momak se „dokazujem“ tako što ću krasti ploče s natpisom „Yugoslavia“ u istoimenoj ulici u blizini strogo čuvanog zatvora „Devoto“ ili ću pokušati izvršiti diverziju s dimnim bombama na desetom katu Kulturalnog centra „San Martín“, gdje se odvijao tjedan jugoslavenskog filma (igrao je Kusturičin film „Sjećaš li se Dolli Bell“) i gdje je u dvorani sjedio jugoslavenski veleposlanik. Zbog moje diverzije bio sam, jedini, uhićen i proveo sam dva dana u pritvoru. Odatle me kroz stražnja vrata i nakon trostruke zamjene vozila izvukla na sigurno sama Federalna policija, i to u parkiralište jednog od braće Ostojića (velika obitelj porijeklom iz Čitluka od kojih će jedan, fra Berislav, nedavno preminulim, godinama biti ispovjednikom pape Franje dok je još bio nadbiskupom Buenos Airesa).
Moj radikalizam bio je posljedica neoustaške indoktrinacije, zbog koje sam farbao ogromne grafite s očitim pretjerivanjima, kao što je bio pedesetmetarski koji je glasio: „Jugoslavija, tamnica hrvatskog naroda, na Bleiburgu je izmasakrirala 300.000 Hrvata“. Usmjeren da mrzim Jugoslavene, Srbe, Židove i sve komuniste odreda, to ne smijem preskočiti, te luđačke 1978. nešto prije onoga sudbonosnoga pitanja mojega župnika (ne iz moje teritorijalne župe, već iz one u koju sam odlazio, a nalazila se nedaleko predsjedničke vile u Olivosu), isusovca: „Drago, do kada ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?“, po povratku iz neke fešte gdje smo se napili, bacit ćemo kamenje, pokojni brat i ja, na prozore jedne sinagoge u blizini naše kuće još dok smo živjeli u kvartu Florida. Ja sam o tomu već svjedočio, ali želim da to svjedočanstvo ostane zabilježeno i ovdje.
GODINE LUDOSTI
Godine 1980. i 1981. često ćemo slaviti rođendane i okupljati se u drugim prilikama pa pjevati ustaške pjesme i bedastoće tipa „Napit ćemo se srpske krvi“. To su bile godine kada sam, dobivši u ruke priručnik, odlazio i na vježbe gađanja i naučio kako se slaže pakleni stroj (hrvatski terorist Miro Barešić, ubojica jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, kao i general Ante Gotovina u vrijeme svojega bijega motali su se po tim našim krajevima). Bile su to godine kada sam i dalje novinario i pisao pamflete koji su me održavali u uvjerenju da ću, ako još nisam, jednoga dana postati pravi borac, nacionalist, za „hrvatsku stvar“. Uglavnom, bile su to godine velike ludosti i fanatizma. Čitao sam Drinu - Vjestnik Hrvatskih oružanih snaga, Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustašu, Spremnost i drugo „zanimljivo“ ustaško štivo, ali istodobno mi počela stizati i Nova revija iz Londona koju su radili Jakša Kušan i drugovi hrvatski proljećari. Čuo sam prvi puta za Vladu Gotovca i za Franju Tuđmana, pa za Dobroslava Paragu, te sam bio osobito zbunjen čitajući knjigu Brune Bušića „Jedino Hrvatska“. Njega je UDBA, navodno, ubila u Parizu 1978. Počeo sam shvaćati da Hrvat i rodoljub možeš biti i ako nisi nužno ustaša.
Od 1982. do 1985. studirao sam na dvjema vrlo poznatim novinarskim školama: Instituto grafotécnico i na povijesno važnom Círculo de la prensa. To su bile godine mojega intenzivnog bavljenja novinarstvom: ujutro sam radio u poduzeću (moja je plaća bila vrlo važna za mamu, sestru i brata), a po podne sam novinario u tiskanim medijima i na radio-stanicama. Navečer sam, pak, pohađao novinarsku školu, potom nalazio vrijeme i za odlazak u argentinsku župu. Vikendima sam i dalje divljao kao Hrvat. Sve je to puklo u mojoj glavi početkom 1985.
Nisam više mogao izdržati pritisak te dihotomije jer sam, sada kao školovan, a ne samo prakticirajući argentinski novinar, shvaćao svu grozotu argentinske diktature (demokracija se vratila koncem 1983), ali i potrebu da se okrenem svojemu argentinskom, odnosno latinoameričkom političkom identitetu. A od mene se željelo ili sam ja to želio, a da nisam znao točno kako da postanem koristan „hrvatskoj stvari“. Sve me to mučilo, bio sam zbunjen. Kako ostvariti to moje pozicioniranje u argentinskom društvu? Kako pak postati pravim Hrvatom? Bilo je svega: i ljevičarskog istraživanja (odlazio sam po literaturu u ambasadu SSSR) i koketiranja s fašističkim grupacijama poput Movimiento nacionalista de restauración. Znao sam se družiti i s nacistima i njihovim potomcima, pa odlaziti na nastanke retrogradne desničarske katoličke organizacije Opus Dei.
ULOGA SADAŠNJEG PAPE
Hoću reći, moj mozak je eksplodirao početkom 1985. Posudio sam stotinu američkih dolara od moga dobrog, tadašnjeg prijatelja, Tomislava Frkovića, unuka ministra šumarstva NDH Ivice Frkovića, te kratko javio mami da odlazim u Brazil. Naime, svih tih godina, unatoč različitim mojim vezama s djevojkama, trajala je jaka, ali vrlo čudna ljubav s Marlene, pa sam odlučio okušati sreću u njezinom gradu Sao Paulu, gdje sam već bio boravio 1978. na susretu hrvatske mladeži Južne Amerike, kad smo se upoznali. Isprva sam živio u njenoj kući, pa u Hrvatskom domu, a onda u kući jedne drage hrvatske obitelji, Vlahović. Ljubav s Marlenom bila je blještava i strastvena. Upoznao sam argentinskog konzula, za njega honorarno radio neke analize, on me pak povezao s fratrima, oni pak s braćom Leonardom i Clodovisom Boff, te sam čitao tekstove o teologiji oslobođenja, usavršavao televizijsko novinarstvo, crtao električne i hidraulične instalacije u tehničkom uredu prijatelja Hrvata. Negdje u oktobru 1985. nakon temeljito pročitana životopisa Svetoga Franje Asiškoga i dubinske analize rada franjevaca s brazilskom sirotinjom, postupno sam počeo shvaćati da je došao kraj mojim ludorijama i da se trebam odlučiti što ću u životu. Ovako nisam dalje ni mogao niti želio živjeti. Odlučio sam postati franjevac. Ostavio sam Marlene i početkom 1986. vratio se u Buenos Aires.
Dakle, rezimirajmo: nakon rata s Englezima 1982. zbog otočja Falklandsa (Malvinas), gdje sam bio pozadinac, u meni se budi spoznaja da sam i Argentinac i da me zanima to istražiti. Ali ne kao Carlos, već kao Drago, kao netko tko se upušta čitati o tim Argentincima uvjeren da je tamo privremeno, jer je Hrvat. Sve mi je to konačno postalo jasno, da sam ja ipak Argentinac koji ima hrvatske korijene, iz susreta sa sadašnjim papom Franjom koji je bio rektorom škole gdje su me kao mladoga franjevca poslali 1986. godine (nakon godina novinarenja, studij novinarstva i godine 1985. provedene u Sao Paulu, Brazil) na studij filozofije, retorike, povijesti i književnosti, a otac Jorge Bergoglio (budući papa) bio je stručnjak za djela velikog argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa. Od te 1986. se sustavno ruše mnoge krive konstrukcije u mom identitetu ma da još tada nisam bio svjestan njegove slojevitosti.
Isusovci patera Bergoglija uspjeli su uzdrmati moj nasilni karakter, korijenite promjene koje sam doživio, mogu to slobodno reći, dio su utjecaja sadašnjega pape Franje na moj život: otvorili su moju dušu za stvarnost duboko podijeljenoga argentinskog društva i učinili me posebno osjetljivim za prava Indijanaca, bolje rečeno: obespravljenih domorodaca. Kod isusovaca sam naučio dobro se izražavati, propovijedati, politički misliti, pisati znanstvene radove. U meni se probudio nezasitan apetit, koji od tada imam za dobrim knjigama iz publicistike i književnosti, u koju sam sada, eto, naposljetku i sam zakoračio.
Što sam naučio u godinama postulature, 1986. i 1987. te u godini novicijata 1988. na sjeverozapadu Argentine u gradu Salta? Siromasi su uvijek bespomoćni. Oni se nalaze na rubu sustava moći. Očito, dokle god Crkva djeluje u uvjetima svojega teološkog ali feudalnog shvaćanja kršćanstva, ona ne može biti, kako bi papa želio, „Crkva siromaha ili siromašna Crkva“. Najviše što može jest da se predstavlja kao Crkva za siromahe. Kao strukturirane zajednice i institucije, kršćanske crkve uvijek idu u susret siromasima iz pozicije bogatih. Kršćani, pa i najjednostavniji misionari, u dodir sa siromasima stupaju iz pozicije moći. Umjesto da se poistovjećuju s njima, kako je to Sveti Franjo činio, kršćani se prema siromasima odnose skrbnički i paternalistički. Trebalo je da dušu i tijelo pripravim za novo rođenje jer mrtav sam u stvari bio: mrtav od te silne hrvatske frustracije, hrvatske mržnje i isključivosti, mrtav od nesposobnosti Hrvata u Argentini da priznaju zločine počinjene za NDH, mrtav od sebičnosti i razbijenosti argentinskog društva. Trebalo je uskrsnuti! Uskrsnuti sada i ovdje! Da, ali kako?!
Razvijamo stav koji proizlazi iz uvjerenja da naše ljudsko dostojanstvo ovisi jedino o reakcijama drugih na naše čine i propuste. Dopuštamo drugima da odlučuju tko smo. Vjerujemo da smo dobri ako nas drugi smatraju dobrima, da smo inteligentni ako nas drugi takvima drže. Vjerujemo da smo pobožni ako nas drugi takvima doživljavaju. Vrijedi i obrnuto: ako smo obezvrijeđeni i zapostavljeni, brzo povjerujemo da smo prezreni; ako smo ismijavani, lako povjerujemo da smo smiješni; ako smo krivo shvaćeni, prebrzo povjerujemo da nismo zaslužili priznanje. Ali još nešto se dogodilo, s ljubavlju. Ona nije postala samo objektom emocionalne trgovinske razmjene, nego je postala i - nasilnom. Očekujemo jedni od drugih više nego što jedni drugima možemo dati. Ako osamljenost i osjećaji manje vrijednosti postanu glavni izvori potrebe za ljubavlju, ova potreba može lako dovesti do nasilja. Katkad imam dojam da su zatvori diljem svijeta puni ljudi koji svoju potrebu za ljubavlju nisu mogli izraziti drukčije nego bijesno udarajući oko sebe i nanoseći drugima štetu. Kako i gdje naći ovu nenasilnu ljubav o kojoj je ovdje riječ?
U Bogu - shvatio sam tada. Tako da priznamo kako nasilje među ljudima nastaje zbog nedovoljne vjere u Božju ljubav i iz straha. Što je doista sloboda? Ona nadvisuje sve težnje, sklonosti, vlastiti interes, egoizam, ona pobjeđuje sve što može uvjetovati ljudsko biće i ona blista divnim sjajem u odricanju od samoga sebe u korist drugoga, ili drugih. Sloboda je prikriveno ime za ljubav. I ja sam zbog svega toga želio uskrsnuće, moje i opće. Ako nešto želim posvjedočiti iz duhovnoga hoda u Argentini, u crkvi koja je iznjedrila papu Franju, to je sljedeće: milost, prijatelji moji, ta Božja ljubav koja nas pokreće i vodi drugim ljudima, ništa ne zahtijeva od nas no da ju čekamo s pouzdanjem i prihvatimo zahvalno. Nužan je nov model razmišljanja i djelovanja. Zato sam temeljito ispitao sve oko sebe i u sebi.
U nacionalnu dogmu, među prvim stvarima koje sam krenuo ispitivati, počinjem sumnjati kada su me isusovci patera Bergoglija uputili u dekonstrukciju argentinskom nacionalističkog diskursa i kada sam paralelno počeo u ruke hvatati literaturu koja me je upućivala na, vi ćete kazati, očitu spoznaju, ali ja sam tada doživio kao revolucionarnu stvar da se može biti Hrvatom, a da ne budeš ustašom. Recimo, da budeš socijalistom ili liberalom. Moje poteškoće s vjerskom dogmom su novijeg datuma i dolaze kao otpor nacionalističkom diskursu tzv. crkve u Hrvata, koja pada u zagrljaj zločinačkog režima Franje Tuđmana i HDZ.
BIĆE RATA
U Jugoslaviju sam stigao u maju 1989. sa ciljem da nastavim studij filozofije i teologije i jednog dana postanem svećenik. Ali, moram priznati, nisam ništa shvatio jer je mjesec dana nakon mojeg ateriranja Slobodan Milošević najavljivao neke nove bitke sa Kosova polja i Gazimestana, a stari fratri su mi govorili „biti će rata“. Franjevce sam napustio početkom 1991. živeći u Rijeci, jer se nisam osjećao komotan među njima, da bih prešao kao kandidat za svećenika riječke nadbiskupije, što sam pak napustio nakon nestanka mojega brata u oktobru 1991. u redovima Hrvatske vojske, u vodama oko otoka Šipana, južno od Pelješca, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Tada donosim odluku, ranije u sebi naslućenu, da ću napustiti bogosloviju i svećenički poziv i ako se bratu štogod dogodi, stupiti u redove Hrvatske vojske, što sam i učinio. Ali rat nije bila moja furka pa eto mene u martu 1992. opet u mom novinarskom zvanju (novinariti sam bio počeo u septembru 1979. u Patagoniji, ali to je druga i nepotrebna priča), zvanju u kojem se nalazim sve do danas, iako sam uza sve to teologiju diplomirao, pa magistrirao, a radim i na doktorskoj dizertaciji iz filozofije religije.
Uzdrmala me bratova smrt i te kako, i sve do danas ne znam točno što se zapravo dogodilo osim da je bila razmjena vatre s patrolnim čamcem „JRM-178“ u blizini otoka Šipana, brod kojeg ću naći 1998. u luci Bar u Crnoj Gori dok sam čekao jedan intervju s Milom Ðukanovićem. Pošto imamo neke nove spoznaje, a istraga se i dalje vodi, hrvatska policija me je zamolila da o tome javno ne progovorim do daljega.
Ali ono o čemu želim uvijek govoriti je o mom uvjerenju da je većina biskupa i klera u Hrvatskoj iznevjerila evanđelje, jer se ne živi ekumenizam i ne promiče se pomirenje. Oni su sami 1. maja 1995. u pismu u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata rekli da je najvažnije tražiti oprost, okajati grijehe u vlastitim redovima i žaliti žrtve tuđe zajednice, a ne obratno. No, kuda smo stigli? Da Crkva podržava ukidanje ćirilice u Vukovaru! Da dio biskupa zagovara uvođenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ u oružanim snagama Hrvatske! Ipak, budimo pošteni, do pomirenja nije stalo ni većini članova Svetog sinoda SPC.
Rado govorim i o tome da nisam nikakav junak, već samo netko tko želi pošteno raditi novinarski posao pa kada sam se nakon „Oluje“ našao na oslobođenim područjima i nakon što sam vidio da se Tuđmanu i ekipi dogodio san etnički čiste Hrvatske, stao sam opisati sve što sam vidio, tada kao novinar riječkog Novog lista. A vidio sam ružne stvari, kao što je bio kostur starice Save Lavrnjić, ubijene nekoliko dana nakon „Oluje“, najstarije žrtve postolujnih događanja koje smo našli u selu Komić kod Udbine, pazite sad, u februaru 1996, što govori o licemjerju hrvatskih vlasti, koje su trubile „cijelo je lijepo“. Jer, ne, nije bilo ni cijelo ni lijepo.
Do sadašnjega Drage sam stigao, i time završavam, mukotrpno. To je bio put prepun konflikata, ali ako su me antifašisti prihvatili, kao što jesam aktivan u redovima hrvatskih antifašista, i to kao vjernika kršćanina (tko zna jesam li još uvijek katolik, sumnjam zaista), to je meni znak da nisam taj put promašio. Stojim ja tako sredinom 2013. ispred Titova groba i mislim: „Čuj, stari, sorry, da moji djed i baka Jakov i Roza Pilsel nisu 10. maja 1945. u Judenburgu spasili život uplašenog Ante Pavelića u bijegu i da su ga ulovili Sovjeti i tebi predali, da si ga ti osudio i dao strijeljati ili objesiti, kako je i bio zaslužio, povijest bi bila kudikamo drugačija. Jebi ga, druže Tito. Volio bih da nije bilo tolike krvi i da je ni ti nisi prolio nevinima. Ja se kunem, druže Tito, da sa moga puta skrenuti neću. Da put praštanja i pomirenja, put iskonskoga bratstva i jedinstva svih stvorenja koja je Bog dao u svemiru, kako je to htio Sveti Franjo Asiški, dok sam živ, ostaje moj jedini put.“
PIŠE Drago Pilsel
(kurir.rs/http://newsweek.rs)
Je li pametno ili potrebno gledati na vlastitu prošlost?
Kako kome. Ja bih načelno rekao da je to dobra vježba. Glavni urednik Newsweeka me je zamolio da bacim pogled unatrag, na prijeđeni put, jer je moja životna priča, kažu, vrlo zanimljiva, možda i poučna (dugujem nacrt scenarija režiseru Lordanu Zafranoviću, koji želi po meni snimiti film, ha, što kažete na to?). U redu, bacam se na posao, bacam pogled na prijeđeni put.
U mom slučaju se to pokazalo i kao oslobađajuće iskustvo pošto sam to, ponajprije, obavio na „stručan način“ tijekom četiri i pol godina psihoanalize, koja se nametnula kao nužnost nakon što sam se našao pred dvostrukim zadatkom: kako pristupiti razvodu braka od predobre prve supruge, Riječanke N. B. (što se dogodilo koncem 2003), tako da sačuvamo ako ne tijesno prijateljstvo, onda više nego korektne odnose, jer, naime, ona je bila koliko i ja kriva što smo ušli u brak brzopleto i nepromišljeno, u brak koji nije bio za nas dvoje. Još teži posao bio je kako voditi bitku s duhovima koji su me opsjedali i noću i danju, a što se struka dogovorila da se nazove posttraumatskim stresnim sindromom, odnosno poremećajem (ili Vijetnamskim sindromom), što sam pak zaradio, između ostalog, nagledavši se friških leševa na sarajevskim ulicama ili pak tumarajući među spaljenim srpskim kućama i nabasavajući na kosture ubijenih Srba nakon „Oluje“ 1995.
I, naravno, ne volim da se na sve to uvijek vraćam, ali ponekad moram. Pogotovo kad me idioti optužuju da sam ono ili ovo, a nisam: ni, psihopatološki lažov, ni srbočetnik, ni titoist, pak ni ustaša ili antisemit, što sam se sve opet naslušao otkako mi je izašla knjiga „Argentinski roman“.
Ali, opet, postoje sjećanja koja rado prizivam, kao što su sjećanja iz djetinjstva, jer je sve bilo, malo je reći, perfektno. Evo, da vam to kratko opišem.
Carlos, Carlos...
Da, naravno, rodio sam se u Argentini 1962. godine, to je više ili manje poznata stvar, u obitelji izbjeglica i migranata (jedan djed, Jakov Pilsel, bosanski Švabo, bio je čak suradnik Gestapoa, dok je drugi, Erih Pavlinec, tko zna zašto, bivao zagrebačkim ustašom, ništa osobito zločest niti ideološki zatrovan, nego, tek tako). Nisam imao ni godinu dana života i već smo se nalazili na krajnjem jugu Argentine, blizu Ognjene zemlje. Eh, da, Patagonija, to je nešto neopisivo, i neću moći u ovih, 25.000 znakova, tako nekako, sve opisati, ali hajde, da pokušamo nešto što bi moglo biti zanimljivo, sadržajno, ponavljam, poučno, da vam prenesem.
Elem, početkom 1968. godine (tada smo već živjeli u gradu Comodoro Rivadavia, gotovo 1.900 kilometara južno od Buenos Airesa, na pola puta do Ognjene zemlje) krenuo sam u osnovnu školu, u njemačko-argentinskom institutu, jer, vjerovali vi to ili ne, španjolski nisam znao do svoje pete godine. Pamtim kako me učiteljica proziva: „Carlos... Carlos...“, a ja ne odgovaram jer ja sam Drago (ime koje sam dobio na krštenju i jedino koje sam tada prepoznavao), kakav Carlos, pojma nemam da mi je to zakonito ime!
Međutim, na sva ta događanja oko mene ja sam, budući mirno dijete, gledao nezainteresirano. Bio sam veoma dobar u školskim obavezama, šutljiv i pristojan, razdražljiv samo tada kad bi mi moja sestra Jadranka upala u sobu i poremetila red razbacujući moju najdražu kolekciju malih automobila. A sve je bilo perfektno, kažem, jer sam imao autiće i pušku i jer me tata prije nego što sam krenuo u školu sjeo za volan i naučio voziti džip i jer odlazio sam u ribolov i čuvao sam od nafte zaprljane pingvine koje bi tata uzeo po povratku s ribolova da ih ojačamo, a onda ojačanima vratimo natrag u more, te sam imao masu slobodnoga vremena da se pentram po okolnim brdima u potrazi za strelicama (kamenim) koje su iza sebe ostavili patagonijski Indiosi koji su tu hodali slobodni do prije stotinjak godina. Ipak, nešto strahovito pamtim.
ULICA CROACIA
Tata je podučavao djecu hrvatskih iseljenika hrvatski i njemački jezik, učio ih plesati i pjevati u kući jednog Hrvata koji je oženio Čileanku i imao mnogo djece. Dok je tata podučavao, ja sam se igrao u dvorištu tih ljudi gdje je za svoju kuću bio vezan oštar pas. Jašući na metlu i mačujući se s izmišljenim neprijateljima, opasno sam se približio ljutom psu. On me doživio kao prijetnju te je skočio na mene zgrabivši me zubima za nos. Napravio je taj pas na mom licu popriličnu štetu te me tata, ni sam ne zna kako, u panici odveo do bolnice, gdje sam završio na kirurškom stolu. Kirurg se prvi puta suočio s takvom situacijom, a ipak, spasio mi ugroženo oko. Mama je skoro pala u nesvijest kada su me doveli doma. Bio sam mjesecima zamotan jer sam dobio puno šavova da mi se zakrpa izranjavano lice. Strah od pasa nemam više, ali sam godinama strahovao od njih. Volio bih imati psa, ili kuju, ali mi to prilike trenutno ne dopuštaju, pa se, dok pišem ovaj članak, oko mene umiljava dosta mačaka (bolje da vam ne kaže koliko, reći ćete da sam luđak!).
Nakon moga rođenja, u septembru 1962. smo otišli, kako rekoh, na krajnji jug Patagonije, ali vjetrovi, snijeg i hladnoća nisu dopuštali rad s betonom u zimskim mjesecima (od juna do septembra), pa su me tada vodili u moja prva prekogranična putovanja. Obećavalo se bogatstvo, posla je bilo preko glave, Amerikanci su bušili na svim stranama, a nafta je curila u potocima. Tata je s političkim aktivizmom nastavio i u Patagoniji te je ubrzo postao viđenijom facom među tamošnjim Hrvatima osnovavši Hrvatski dom Jure Francetić (glasoviti ustaški vojskovođa), a nije ih bilo malo. Jugoslaveni ga, dakako, nisu voljeli.
Iz Patagonije se putovalo. Važna prigoda bio je veliki, međunarodni susret hrvatske mladeži u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, 1964. Jedna od posljedica toga putovanja bila je da je u gradu Paraná (glavnom gradu pokrajine Entre Ríos), gdje je također bilo Hrvata, inaugurirana prva argentinska ulica nazvana Croacia (Hrvatska). Da se tako zove neka ulica, možda je bilo i prvi put u svijetu, što je izazvalo euforiju emigracije pristigle iza 1945. To je tati probudilo želju da se slično dogodi u Comodoru Rivadaviji, što mu je i uspjelo 1965, godinu dana nakon rođenja moje sestre Jadranke (i ona je rođena u Buenos Airesu jer je mama kao dobrostojeća žena bila nepovjerljiva prema patagonijskim rodilištima). I tu je zavladala euforija, a moj otac je postao „narodni heroj“ jer je svime rukovodio te uspio osigurati da limena glazba lokalne ispostave Argentinske ratne mornarice odsvira „Lijepu našu“, hrvatsku himnu. Prvi put u svijetu je službeno tijelo strane države sviralo hrvatsku himnu onako kako se ona svirala za NDH. To je mojega oca strašno ponijelo.
ARGENTINSKI ROMAN
Vjerojatno i kao što ga je ponijelo da je kao dvadesetogodišnjak neko vrijeme bio i jedan od tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu, što se dogodilo i kao posljedica prijateljevanja Pavelića s mojim djedom Jakovom i bakom Rozom. Pavelić im je, naime, bio silno zahvalan što su mu spasili život, u Austriji, nakon sloma NDH, izbavivši ga od sovjetskih trupa, pa i od predaje u partizanske ruke. Elem, vjerojatno se moj otac i umislio. Tim više što je Hrvate tada posjetio u Comodoru Rivadaviji i sam general Juan Carlos Onganía, vođa jedne u nizu nedemokratskih vladavina toga doba (Onganía je vladao od 1966. do 1970). To je bilo razdoblje ekonomskog uzleta mojega oca, koji se razmahao na sve strane i to s tek navršenih trideset godina. Tada je bio tajnik organiziranih Hrvata te je, zapravo, gdje god se štogod organiziralo među Hrvatima, on imao svoje prste.
Iz Patagonije smo se nakon ekonomskog kraha mojega oca 1972. vratili u Buenos Aires i nastupile su teške godine, ali se ubrzalo moje „razumijevanje“ hrvatske stvari pa sam tako ulaskom u pubertet iznad kreveta stavio sliku ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koja je čvrsto stajala sve do jednoga sudbonosnog pitanja. „Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?“ Na to pitanje - koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar - dakako, sa šesnaest godina, 1978. nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život. U mojoj će priči, dakle, moji djedovi - jedan gestapovac, drugi ustaša - ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene.
Dovršavajući moj „Argentinski roman“ u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, sa 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me bili natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
„NAŠI“ SU BILI DOBRI
Školovao sam se za mehaničkog tehničara i vrlo rano počeo raditi u velikim kompanijama i u brodogradnji. Ali sam vikendima nastavljao graditi svoj hrvatski identitet. Na krivi način, jasno je. O Hrvatskoj sam, naime, imao, danas to znam, sasvim krivu predodžbu jer sam je gledao kroz povijest koju sam upijao od onih koji su smatrali da se kao prava hrvatska omladina imamo osokoliti čitajući ustašku literaturu. O razmjerima zločina počinjenih od ustaša u doba NDH nisam ništa znao. „Naši“ su bili oni dobri u priči, a na suprotnoj strani su bili Srbi, Jugoslaveni, dakako i Židovi, komunisti, da skratimo. Jugoslavija je bila za sve nas osuđena na propast i samo smo čekali dana kada će propasti. Iskreno bi bilo reći da smo je mrzili. Iz dna duše.
Ovo razdoblje, čini se, moram malo bolje opisati da se vidi moja transformacija, koja nije došla preko noći. Vodio sam život na dva kolosijeka. S jedne sam strane, kao pripadnik argentinskog društva, postajao sve zainteresiraniji za društvene i crkvene teme, pomagao slijepima, sirotinji, čak i neko vrijeme volontirao u jednoj javnoj kuhinji i u ogranku Amnesty Internationala, pa onda stekao prve spoznaje o teškim kršenjima ljudskih prava u Argentini za vrijeme ondašnje diktature, a onda korak po korak prihvaćao stvarnost zapostavljenih argentinskih domorodaca. S druge pak strane intenzivno sam provodio vrijeme među Hrvatima, bilo da sam ministrirao na nedjeljnoj hrvatskoj misiji, bilo da sam se bavio folklorom, svirao kontrabas u našem tamburaškom sastavu, bas-gitaru u našem hrvatskom vokalno-instrumentalnom sastavu ili pjevao u zboru. Ovo je bio lakši, mekši dio moga hrvatovanja, jer je bilo i nešto kompliciranijih operacija.
Tih godina po povratku iz Patagonije raste moj hrvatski radikalizam: kao momak se „dokazujem“ tako što ću krasti ploče s natpisom „Yugoslavia“ u istoimenoj ulici u blizini strogo čuvanog zatvora „Devoto“ ili ću pokušati izvršiti diverziju s dimnim bombama na desetom katu Kulturalnog centra „San Martín“, gdje se odvijao tjedan jugoslavenskog filma (igrao je Kusturičin film „Sjećaš li se Dolli Bell“) i gdje je u dvorani sjedio jugoslavenski veleposlanik. Zbog moje diverzije bio sam, jedini, uhićen i proveo sam dva dana u pritvoru. Odatle me kroz stražnja vrata i nakon trostruke zamjene vozila izvukla na sigurno sama Federalna policija, i to u parkiralište jednog od braće Ostojića (velika obitelj porijeklom iz Čitluka od kojih će jedan, fra Berislav, nedavno preminulim, godinama biti ispovjednikom pape Franje dok je još bio nadbiskupom Buenos Airesa).
Moj radikalizam bio je posljedica neoustaške indoktrinacije, zbog koje sam farbao ogromne grafite s očitim pretjerivanjima, kao što je bio pedesetmetarski koji je glasio: „Jugoslavija, tamnica hrvatskog naroda, na Bleiburgu je izmasakrirala 300.000 Hrvata“. Usmjeren da mrzim Jugoslavene, Srbe, Židove i sve komuniste odreda, to ne smijem preskočiti, te luđačke 1978. nešto prije onoga sudbonosnoga pitanja mojega župnika (ne iz moje teritorijalne župe, već iz one u koju sam odlazio, a nalazila se nedaleko predsjedničke vile u Olivosu), isusovca: „Drago, do kada ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?“, po povratku iz neke fešte gdje smo se napili, bacit ćemo kamenje, pokojni brat i ja, na prozore jedne sinagoge u blizini naše kuće još dok smo živjeli u kvartu Florida. Ja sam o tomu već svjedočio, ali želim da to svjedočanstvo ostane zabilježeno i ovdje.
GODINE LUDOSTI
Godine 1980. i 1981. često ćemo slaviti rođendane i okupljati se u drugim prilikama pa pjevati ustaške pjesme i bedastoće tipa „Napit ćemo se srpske krvi“. To su bile godine kada sam, dobivši u ruke priručnik, odlazio i na vježbe gađanja i naučio kako se slaže pakleni stroj (hrvatski terorist Miro Barešić, ubojica jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, kao i general Ante Gotovina u vrijeme svojega bijega motali su se po tim našim krajevima). Bile su to godine kada sam i dalje novinario i pisao pamflete koji su me održavali u uvjerenju da ću, ako još nisam, jednoga dana postati pravi borac, nacionalist, za „hrvatsku stvar“. Uglavnom, bile su to godine velike ludosti i fanatizma. Čitao sam Drinu - Vjestnik Hrvatskih oružanih snaga, Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustašu, Spremnost i drugo „zanimljivo“ ustaško štivo, ali istodobno mi počela stizati i Nova revija iz Londona koju su radili Jakša Kušan i drugovi hrvatski proljećari. Čuo sam prvi puta za Vladu Gotovca i za Franju Tuđmana, pa za Dobroslava Paragu, te sam bio osobito zbunjen čitajući knjigu Brune Bušića „Jedino Hrvatska“. Njega je UDBA, navodno, ubila u Parizu 1978. Počeo sam shvaćati da Hrvat i rodoljub možeš biti i ako nisi nužno ustaša.
Od 1982. do 1985. studirao sam na dvjema vrlo poznatim novinarskim školama: Instituto grafotécnico i na povijesno važnom Círculo de la prensa. To su bile godine mojega intenzivnog bavljenja novinarstvom: ujutro sam radio u poduzeću (moja je plaća bila vrlo važna za mamu, sestru i brata), a po podne sam novinario u tiskanim medijima i na radio-stanicama. Navečer sam, pak, pohađao novinarsku školu, potom nalazio vrijeme i za odlazak u argentinsku župu. Vikendima sam i dalje divljao kao Hrvat. Sve je to puklo u mojoj glavi početkom 1985.
Nisam više mogao izdržati pritisak te dihotomije jer sam, sada kao školovan, a ne samo prakticirajući argentinski novinar, shvaćao svu grozotu argentinske diktature (demokracija se vratila koncem 1983), ali i potrebu da se okrenem svojemu argentinskom, odnosno latinoameričkom političkom identitetu. A od mene se željelo ili sam ja to želio, a da nisam znao točno kako da postanem koristan „hrvatskoj stvari“. Sve me to mučilo, bio sam zbunjen. Kako ostvariti to moje pozicioniranje u argentinskom društvu? Kako pak postati pravim Hrvatom? Bilo je svega: i ljevičarskog istraživanja (odlazio sam po literaturu u ambasadu SSSR) i koketiranja s fašističkim grupacijama poput Movimiento nacionalista de restauración. Znao sam se družiti i s nacistima i njihovim potomcima, pa odlaziti na nastanke retrogradne desničarske katoličke organizacije Opus Dei.
ULOGA SADAŠNJEG PAPE
Hoću reći, moj mozak je eksplodirao početkom 1985. Posudio sam stotinu američkih dolara od moga dobrog, tadašnjeg prijatelja, Tomislava Frkovića, unuka ministra šumarstva NDH Ivice Frkovića, te kratko javio mami da odlazim u Brazil. Naime, svih tih godina, unatoč različitim mojim vezama s djevojkama, trajala je jaka, ali vrlo čudna ljubav s Marlene, pa sam odlučio okušati sreću u njezinom gradu Sao Paulu, gdje sam već bio boravio 1978. na susretu hrvatske mladeži Južne Amerike, kad smo se upoznali. Isprva sam živio u njenoj kući, pa u Hrvatskom domu, a onda u kući jedne drage hrvatske obitelji, Vlahović. Ljubav s Marlenom bila je blještava i strastvena. Upoznao sam argentinskog konzula, za njega honorarno radio neke analize, on me pak povezao s fratrima, oni pak s braćom Leonardom i Clodovisom Boff, te sam čitao tekstove o teologiji oslobođenja, usavršavao televizijsko novinarstvo, crtao električne i hidraulične instalacije u tehničkom uredu prijatelja Hrvata. Negdje u oktobru 1985. nakon temeljito pročitana životopisa Svetoga Franje Asiškoga i dubinske analize rada franjevaca s brazilskom sirotinjom, postupno sam počeo shvaćati da je došao kraj mojim ludorijama i da se trebam odlučiti što ću u životu. Ovako nisam dalje ni mogao niti želio živjeti. Odlučio sam postati franjevac. Ostavio sam Marlene i početkom 1986. vratio se u Buenos Aires.
Dakle, rezimirajmo: nakon rata s Englezima 1982. zbog otočja Falklandsa (Malvinas), gdje sam bio pozadinac, u meni se budi spoznaja da sam i Argentinac i da me zanima to istražiti. Ali ne kao Carlos, već kao Drago, kao netko tko se upušta čitati o tim Argentincima uvjeren da je tamo privremeno, jer je Hrvat. Sve mi je to konačno postalo jasno, da sam ja ipak Argentinac koji ima hrvatske korijene, iz susreta sa sadašnjim papom Franjom koji je bio rektorom škole gdje su me kao mladoga franjevca poslali 1986. godine (nakon godina novinarenja, studij novinarstva i godine 1985. provedene u Sao Paulu, Brazil) na studij filozofije, retorike, povijesti i književnosti, a otac Jorge Bergoglio (budući papa) bio je stručnjak za djela velikog argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa. Od te 1986. se sustavno ruše mnoge krive konstrukcije u mom identitetu ma da još tada nisam bio svjestan njegove slojevitosti.
Isusovci patera Bergoglija uspjeli su uzdrmati moj nasilni karakter, korijenite promjene koje sam doživio, mogu to slobodno reći, dio su utjecaja sadašnjega pape Franje na moj život: otvorili su moju dušu za stvarnost duboko podijeljenoga argentinskog društva i učinili me posebno osjetljivim za prava Indijanaca, bolje rečeno: obespravljenih domorodaca. Kod isusovaca sam naučio dobro se izražavati, propovijedati, politički misliti, pisati znanstvene radove. U meni se probudio nezasitan apetit, koji od tada imam za dobrim knjigama iz publicistike i književnosti, u koju sam sada, eto, naposljetku i sam zakoračio.
Što sam naučio u godinama postulature, 1986. i 1987. te u godini novicijata 1988. na sjeverozapadu Argentine u gradu Salta? Siromasi su uvijek bespomoćni. Oni se nalaze na rubu sustava moći. Očito, dokle god Crkva djeluje u uvjetima svojega teološkog ali feudalnog shvaćanja kršćanstva, ona ne može biti, kako bi papa želio, „Crkva siromaha ili siromašna Crkva“. Najviše što može jest da se predstavlja kao Crkva za siromahe. Kao strukturirane zajednice i institucije, kršćanske crkve uvijek idu u susret siromasima iz pozicije bogatih. Kršćani, pa i najjednostavniji misionari, u dodir sa siromasima stupaju iz pozicije moći. Umjesto da se poistovjećuju s njima, kako je to Sveti Franjo činio, kršćani se prema siromasima odnose skrbnički i paternalistički. Trebalo je da dušu i tijelo pripravim za novo rođenje jer mrtav sam u stvari bio: mrtav od te silne hrvatske frustracije, hrvatske mržnje i isključivosti, mrtav od nesposobnosti Hrvata u Argentini da priznaju zločine počinjene za NDH, mrtav od sebičnosti i razbijenosti argentinskog društva. Trebalo je uskrsnuti! Uskrsnuti sada i ovdje! Da, ali kako?!
Razvijamo stav koji proizlazi iz uvjerenja da naše ljudsko dostojanstvo ovisi jedino o reakcijama drugih na naše čine i propuste. Dopuštamo drugima da odlučuju tko smo. Vjerujemo da smo dobri ako nas drugi smatraju dobrima, da smo inteligentni ako nas drugi takvima drže. Vjerujemo da smo pobožni ako nas drugi takvima doživljavaju. Vrijedi i obrnuto: ako smo obezvrijeđeni i zapostavljeni, brzo povjerujemo da smo prezreni; ako smo ismijavani, lako povjerujemo da smo smiješni; ako smo krivo shvaćeni, prebrzo povjerujemo da nismo zaslužili priznanje. Ali još nešto se dogodilo, s ljubavlju. Ona nije postala samo objektom emocionalne trgovinske razmjene, nego je postala i - nasilnom. Očekujemo jedni od drugih više nego što jedni drugima možemo dati. Ako osamljenost i osjećaji manje vrijednosti postanu glavni izvori potrebe za ljubavlju, ova potreba može lako dovesti do nasilja. Katkad imam dojam da su zatvori diljem svijeta puni ljudi koji svoju potrebu za ljubavlju nisu mogli izraziti drukčije nego bijesno udarajući oko sebe i nanoseći drugima štetu. Kako i gdje naći ovu nenasilnu ljubav o kojoj je ovdje riječ?
U Bogu - shvatio sam tada. Tako da priznamo kako nasilje među ljudima nastaje zbog nedovoljne vjere u Božju ljubav i iz straha. Što je doista sloboda? Ona nadvisuje sve težnje, sklonosti, vlastiti interes, egoizam, ona pobjeđuje sve što može uvjetovati ljudsko biće i ona blista divnim sjajem u odricanju od samoga sebe u korist drugoga, ili drugih. Sloboda je prikriveno ime za ljubav. I ja sam zbog svega toga želio uskrsnuće, moje i opće. Ako nešto želim posvjedočiti iz duhovnoga hoda u Argentini, u crkvi koja je iznjedrila papu Franju, to je sljedeće: milost, prijatelji moji, ta Božja ljubav koja nas pokreće i vodi drugim ljudima, ništa ne zahtijeva od nas no da ju čekamo s pouzdanjem i prihvatimo zahvalno. Nužan je nov model razmišljanja i djelovanja. Zato sam temeljito ispitao sve oko sebe i u sebi.
U nacionalnu dogmu, među prvim stvarima koje sam krenuo ispitivati, počinjem sumnjati kada su me isusovci patera Bergoglija uputili u dekonstrukciju argentinskom nacionalističkog diskursa i kada sam paralelno počeo u ruke hvatati literaturu koja me je upućivala na, vi ćete kazati, očitu spoznaju, ali ja sam tada doživio kao revolucionarnu stvar da se može biti Hrvatom, a da ne budeš ustašom. Recimo, da budeš socijalistom ili liberalom. Moje poteškoće s vjerskom dogmom su novijeg datuma i dolaze kao otpor nacionalističkom diskursu tzv. crkve u Hrvata, koja pada u zagrljaj zločinačkog režima Franje Tuđmana i HDZ.
BIĆE RATA
U Jugoslaviju sam stigao u maju 1989. sa ciljem da nastavim studij filozofije i teologije i jednog dana postanem svećenik. Ali, moram priznati, nisam ništa shvatio jer je mjesec dana nakon mojeg ateriranja Slobodan Milošević najavljivao neke nove bitke sa Kosova polja i Gazimestana, a stari fratri su mi govorili „biti će rata“. Franjevce sam napustio početkom 1991. živeći u Rijeci, jer se nisam osjećao komotan među njima, da bih prešao kao kandidat za svećenika riječke nadbiskupije, što sam pak napustio nakon nestanka mojega brata u oktobru 1991. u redovima Hrvatske vojske, u vodama oko otoka Šipana, južno od Pelješca, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Tada donosim odluku, ranije u sebi naslućenu, da ću napustiti bogosloviju i svećenički poziv i ako se bratu štogod dogodi, stupiti u redove Hrvatske vojske, što sam i učinio. Ali rat nije bila moja furka pa eto mene u martu 1992. opet u mom novinarskom zvanju (novinariti sam bio počeo u septembru 1979. u Patagoniji, ali to je druga i nepotrebna priča), zvanju u kojem se nalazim sve do danas, iako sam uza sve to teologiju diplomirao, pa magistrirao, a radim i na doktorskoj dizertaciji iz filozofije religije.
Uzdrmala me bratova smrt i te kako, i sve do danas ne znam točno što se zapravo dogodilo osim da je bila razmjena vatre s patrolnim čamcem „JRM-178“ u blizini otoka Šipana, brod kojeg ću naći 1998. u luci Bar u Crnoj Gori dok sam čekao jedan intervju s Milom Ðukanovićem. Pošto imamo neke nove spoznaje, a istraga se i dalje vodi, hrvatska policija me je zamolila da o tome javno ne progovorim do daljega.
Ali ono o čemu želim uvijek govoriti je o mom uvjerenju da je većina biskupa i klera u Hrvatskoj iznevjerila evanđelje, jer se ne živi ekumenizam i ne promiče se pomirenje. Oni su sami 1. maja 1995. u pismu u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata rekli da je najvažnije tražiti oprost, okajati grijehe u vlastitim redovima i žaliti žrtve tuđe zajednice, a ne obratno. No, kuda smo stigli? Da Crkva podržava ukidanje ćirilice u Vukovaru! Da dio biskupa zagovara uvođenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ u oružanim snagama Hrvatske! Ipak, budimo pošteni, do pomirenja nije stalo ni većini članova Svetog sinoda SPC.
Rado govorim i o tome da nisam nikakav junak, već samo netko tko želi pošteno raditi novinarski posao pa kada sam se nakon „Oluje“ našao na oslobođenim područjima i nakon što sam vidio da se Tuđmanu i ekipi dogodio san etnički čiste Hrvatske, stao sam opisati sve što sam vidio, tada kao novinar riječkog Novog lista. A vidio sam ružne stvari, kao što je bio kostur starice Save Lavrnjić, ubijene nekoliko dana nakon „Oluje“, najstarije žrtve postolujnih događanja koje smo našli u selu Komić kod Udbine, pazite sad, u februaru 1996, što govori o licemjerju hrvatskih vlasti, koje su trubile „cijelo je lijepo“. Jer, ne, nije bilo ni cijelo ni lijepo.
Do sadašnjega Drage sam stigao, i time završavam, mukotrpno. To je bio put prepun konflikata, ali ako su me antifašisti prihvatili, kao što jesam aktivan u redovima hrvatskih antifašista, i to kao vjernika kršćanina (tko zna jesam li još uvijek katolik, sumnjam zaista), to je meni znak da nisam taj put promašio. Stojim ja tako sredinom 2013. ispred Titova groba i mislim: „Čuj, stari, sorry, da moji djed i baka Jakov i Roza Pilsel nisu 10. maja 1945. u Judenburgu spasili život uplašenog Ante Pavelića u bijegu i da su ga ulovili Sovjeti i tebi predali, da si ga ti osudio i dao strijeljati ili objesiti, kako je i bio zaslužio, povijest bi bila kudikamo drugačija. Jebi ga, druže Tito. Volio bih da nije bilo tolike krvi i da je ni ti nisi prolio nevinima. Ja se kunem, druže Tito, da sa moga puta skrenuti neću. Da put praštanja i pomirenja, put iskonskoga bratstva i jedinstva svih stvorenja koja je Bog dao u svemiru, kako je to htio Sveti Franjo Asiški, dok sam živ, ostaje moj jedini put.“
PIŠE Drago Pilsel
(kurir.rs/http://newsweek.rs)
