U Vupiku je radila s Goranom Hadžićem, haaškim optuženikom za ratne zločine i nekadašnjim predsjednikom Republike Srpske Krajine, prvi susjed joj je bio Vojislav Stanimirović koji je bio okupacijski gradonačelnik JNA, a suprug Goran je bio desna ruka zapovjednicima obrane Vukovara, prvo Mili Dedakoviću Jastrebu, a onda Branku Borkoviću - Mladom Jastrebu. Brat Josip Tomašić Osa bio je posljednji zapovjednik obrane Sajmišta, južnog prilaza gradu, i jedan je od heroja Domovinskog rata.
Ružica Zahora bila je u posljednjem krugu vukovarskog pakla, preživjela ga, a nakon toga odgojila nogometnog internacionalca Darija Zahoru.
“Sve je krenulo nekako potiho, uslijedile su barikade, pa krvavi Uskrs nakon kojega se Goran Hadžić cerio po Vupiku kako je tamo pokazao ustašama, a onda se dogodilo Borovo naselje.
U rujnu me nazvao Jastreb i rekao da izvedem djecu iz grada jer će biti ubijena. Dva dana kasnije pogođen nam je dom, a još dva poslije je sravnjen sa zemljom. Suprug je većinu vremena provodio u stožeru s Jastrebom, a ja i još 13 susjeda sklonili smo se u kuću Vojislava Stanimirovića”, prisjeća se Ružica.
“Kako se tada živjelo? Svaki dan je mogao biti posljednji, ali ne razmišljaš o tome, valjda nas je čuvao Bog. Dijelili smo sve što smo imali, nas 14 susjeda.
A ljudi? Bio je jedan Srbin koji je napunio podrum Hrvatima i sve ih spasio. Poslije su ga zbog toga mučili. Bio je jedan Hrvat, poslije sam to doznala, oženjen ženom iz miješanog braka, koji je iz mojeg podruma radiostanicom javljao Srbima naše položaje. "Rat izvlači ono najgore u čovjeku, ali i najbolje”, ističe Ružica.
Dan prije pada njezin je suprug otišao u proboj s Mladim Jastrebom, računali su da će Ružicu, kao civilnu osobu, pustiti. I onda je došao 18. studenoga i trenutak koji Ružica nikad neće zaboraviti - kada je u bolnicu stupio prvi bradati muškarac s kokardom na čelu.
“Nastao je tajac. Smrtna tišina. Meni je došlo da se smijem. U trenutku mi se sve pomiješalo. Pomislila sam, pa što ovaj tu radi, je li ranjen? Ubrzo su počeli ulaziti i drugi, pa vojnici JNA, šešeljevci, arkanovci, domaći izdajnici, svi.
Sutradan je počelo razdvajanje, kao i 20. studenoga ujutro u 6 sati kad smo izlazili u koloni van. Napravili su špalir, ranjenici su išli lijevo prema mojoj ulici, a osoblje i civili desno. Znali su čija sam žena i sestra pa su me rasporedili lijevo, uz ranjenike koji su poslije završili na Ovčari. Nisam niti krenula, a u pozadini sam začula glas: ‘Ružice!’ Okrenula sam se i vidjela bradatog četnika. Rekao je kolegi: ‘Ona ide desno’. Nisam ga prepoznala dok mi se nije javio, bio je to Đorđe Stojšić, moj prijatelj iz osnovne škole. Spasio mi je život.”
Uz sebe je imala kumče, Maju, s kojom su je ukrcali u autobus.
“Kada smo stali pokucala sam na vrata obližnje kuće. Izašla je žena, molila sam hrane. Otišla je. Maja je zaplakala, mislila je da će nas ubiti. Nije. Vratila se s narezanim kruhom, komadom slanine, kobasicom, dva mlijeka u tetrapaku i moto keksima. Te kekse kupujem i danas, a za onu ženu molim se na svakoj misi”, zasuzile su oči Ružici.
Dva dana poslije su u Dvoru na Uni razmijenjene, a u Opatiji se susrela s ostatkom obitelji.
Iz Opatije su se odselili u Zagreb, promijenili sedam podstanarskih adresa. U Vukovar se vratila prvo Ružica, jer je morala raditi u Vupiku, a onda poslije obnove kuće i muž i kći.
Opet žive preko puta Stanimirovićevih. Nije se puno toga promijenilo, sada su im djeca u Beogradu, Vojislav je opet važan političar, predsjednik je SDSS-a, bio je i saborski zastupnik, ali Ljeposava je više ne pozdravlja - prenosi Jutarnji.hr.
(direktno.hr)
Нема коментара:
Постави коментар