BEOGRAD, GRAD TOLERANCIJE I POŠTOVANJA: Na Kalemegdanu održan iftar za muslimane (VIDEO)

Iftar, velika ramazanska večera, održan je u utorak uveče u Beogradu na Kalemegdanu. U Donjem gradu ispod Kalemegdanske tvrđave stotine ljudi iz svih krajeva Srbije okupilo se na otvorenom uz prigodan kulturno-umetnički program i posnu hranu.

Video: Dragan Kostić

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(RSE)

Cijene u Dubrovniku opet šokiraju: Pogledajte koliko ćete platiti cappuccino i bijelu kafu

SVIMA je već dobro znano da kave u Dubrovniku nisu jeftine, pogotovo ako je želite popiti na Stradunu, no svakog ljeta ugostitelji uspijevaju iznenaditi Hrvate astronomskim cijenama.

Facebook stranica Dnevna doza prosječnog Dalmatinca objavila je fotografiju računa iz jednog dubrovačkog kafića, a cijena koju su gosti platili za cappuccino i bijelu kafu je čak 92 kune.

Ipak, za razliku od prethodnih godina kad su ovakve fotografije izražavale bijes prema ugostiteljima, ove godine ekipa na Facebooku misli da je onaj kome na Stradunu naplate ovakve cifre za kavu sam kriv jer se već dobro zna da cuga tamo nije jeftina.

" Jedite g.... Na Stradunu znači baš na Stradunu ne ulicama možete popiti kavu za 12kn 24 i 40kn ko voli nek izvoli...i neka su tolike cijene odite u Pariz iz Veneciju...dosadni ste svake godine ista priča...", "Koji Bog vas tira piti kavu u Dubrovnik. Dođite u Zadar..Noge doslovno točate u moru i pijete kavu za 8 kuna" i "Hehehe! Pa što piješ kavu u Dubrovniku!? Nije to cijena kave, već lokacije na kojoj je poanta "biti viđen"!", samo su neki od komentara.

Svima koji žele popiti jeftiniju kavu u Dubrovniku jedan komentator poručuje: "Termosica košta 39 kuna".

(novi.ba)

KAO MATURANTI: Ovako su poznati izgledali na kraju srednje škole, čekajte dok vidite Brenu! (FOTO)

Oni su danas  slavni i uspješni, a nekada su izgledali sasvim obično, baš kao i njihovi vršnjaci.

Bez profesionalnih šminkera i stilista koji danas vode računa o njihovom izgledu naše javne ličnosti kao maturante teško da bismo prepoznali. Neki od njih se nisu stidjeli da s nama podijele svoje fotografije s maturske večeri i prepričaju nam utiske iz srednje škole. Oni se s jakim emocijama prisjećaju tih dana kad su sanjali da će postati ono što su danas.



1. ŽELJKO SAMARDŽIĆ 1974. GODINE I DANAS

Srednju školu sam završio 1974. godine. Na mojoj maturskoj večeri bilo je divno. Rado je se sjetim. Uživao sam s prijateljima. Zanimljivo je to što sam pjevao na mnogo matura, pa i na svojoj. Mnogo lijepih uspomena me veže za taj period. Ja sam i suprugu Maju zaprosio na maturi. Ali ne na mojoj već na njenoj.

Više klikom na novi.ba

SJEĆATE LI IH SE? Bili su HEROJI SOCIJALIZMA, sa jednim od njih je UMRLA I JUGOSLAVIJA

Njihovi su dani bili udarni, a njihov san - hiljadu tona za jedan dan, poetski je zabilježilo "Zabranjeno pušenje" u pesmi "Srce, ruke i lopata".

Arif Heralić i Alija Sirotanović

Svejedno da li je reč o mnogo poznatijem Aliji Sirotanoviću ili Arifu Heraliću, njihove sudbine su bile isprepletene. I jedan i drugi su bili skromni i vredni, i kao takvi idealan motiv za građenje lika o heroju socijalizma. Završili su čak i na novčanicama, istim onim koje su retko nalazili u svojim novčanicima.

Atif je bio radnik železare u Zenici i imao jedanaestoro dece. Umro je 1971, u 49. godini, kao invalid rada (od 1961). U Zenicu se doselio iz Maglaja u kojem su mu ustaše ubile 50-ak članova porodice.

Njegov lik našao se 1955. na novčanici od 1.000 dinara, koja se 10 godina kasnije pretvorila u 10 dinara. U opticaju je bila do sredine 80-ih, a oni koji su imali čast da je koriste poznaju je pod nadimcima Som i Cener.

Za razliku od Alije, rudara rekordera iz rudnika Breza kod Vareša, Arif nije bio heroj rada, ali je osvajao svojim širokim osmehom, optimizmom, izgledom zadovoljnog radnika.

Simbol socijalističkog napretka i blagostanja živeo je u neimaštini što ga je odvelo u alkoholizam. Čak je pokušao da "naplati" svoj lik na novčanici, u želji da zaštiti "autorska prava", o čemu je snimljen i dokumentarac "Devalvacija jednog osmeha". Film je predstavljao kritiku društva, zbog čega je samo jednom emitovan, 9. januara 1968, na TV Zagreb. Urednik Filmskog programa je bio primoran da podnese ostavku.

Lik Alije Sirotanovića nije bio toliko poznat, ali su u narodu mnogo više kružile anegdote o njegovom životu. Navodno je od Tita tražio veću lopatu, kako bi mogao više da doprinese razvoju socijalističkog društva, mada je zaduživao pneumatsku bušilicu. Kada mu je, opet navodno, ponuđeno da bira koji automobil želi na poklon, izabrao je fiću…

Propagandna mašinerija je radila svoj posao, pa je malo poznato da je njegov rekord nekoliko dana kasnije te 1949. premašio kolega s posla Nikola Škobić (obojica su bili udarnici 12 puta).

Alijin lik se nakratko našao i na novčanici od 20.000 dinara. Bilo je to 1987, a ubrzo je postala "žrtva" monetarne reforme Ante Markovića.

Alija je svoj životni put okončao 1990, u 76. godini, neposredno pred smrt zemlje čiji je heroj bio i čiji je orden Junak socijalističkog rada nosio.

Dodajmo da je 1.010 tona za jedan dan iskopala brigada na čelu sa Abdurahmanom Babajićem, 10. septembra 1949.

(blic.rs)

NAJVEĆE ZAVODNICE BIVŠE JUGOSLAVIJE Zbog njih su se momci tukli, a bendovi raspadali

I jugonostalgičari i oni kojima bivša država ne nedostaje, složiće se da su lepotice koje su obeležile tadašnju javnu scenu nezaboravne, i da su svojom pojavom bacale u trans milione stanovnika od Vardara pa do Triglava.

Zbog njih su se raspadali bendovi, muškarci tukli po kafanama i ulicama, a izdanja časopisa za koje su se slikale prodavala u stotinama hiljada primeraka, piše Index.hr. Sve one su i danas prave lepotice, iako se kriju od scene i reflektora.

Olivera Katarina

Zbog pevačice Olivere Katarine muškarci su se doslovno svake večeri tukli u objektima gde je nastupala. Jugoslavija pre nje zvezdu takvog kalibra nije imala. Bila je glumica i pevačica, a u karijeri joj je pomogla veza s Titovim obaveštajcem Ratkom Draževićem. Nastupala je širom sveta i Evrope, a njena lepota i harizma bile su fatalne po svakog muškarca koji joj se približio u emotivnom smislu. Danas ima 77. godina i živi u Beogradu.

Ana Sasso

Ana Sasso u mokroj majici u reklami za Pipi verovatno je scena koju znaju čak i oni koji su rođeni deset ili dvadeset godina kasnije. Ana je rođena Bugojanka koja i danas živi u Splitu, a okitila se i titulom mis Jugoslavije 1982. godine, te je ušla među sedam najlepših na svetu na izboru za Mis sveta. Ana danas izgleda atraktivno, a u vezi je sa jednim splitskim lekarom.

Bernarda Marovt

Najlepša mis Jugoslavije dobro je unovčila svoju titulu, jer je na vrhuncu popularnosti dnevno od reklama zarađivala po 3.000 dolara. U nekim anketama na prostoru bivše Jugoslavije Bernarda Marovt proglašena je za najlepšu mis Jugoslavije koja je ikad izabrana. Bernardinu lepotu i seksepil uočili su i na izboru za mis sveta, gde je osvojila titulu mis fotogeničnosti. Bila je favorit i za laskavu titulu mis sveta, ali su britanski tabloidi objavili njezine golišave fotke i tako je diskreditovali kod žirija.

Dijana Bećirević

Rođena je u selu pokraj Tuzle koje je ostalo u šoku kada se slikala gola za "Start" 1981. godine. Navodno je fatalna Dijana bila u vezi s Al Paćinom, a za vreme rada na italijanskom RAI-ju intervjuisala je dvojicu papa. Dijana je bila fatalna i za poznate i nepoznate muškarce, pa su se zbog nje navodno potukli i članovi grupe Bijelo dugme, klavijaturista Vlado Pravdić i frontmen Goran Bregović, s kojim je bila u vezi neko vreme u doba njihove najveće slave.

Beba Lončar

Iako je mlađe generacije znaju kao suprugu Josipa Radeljaka Dikana, Beba Lončar je mnogo više od toga. Nakon filma "Ljubav i moda" bilo je kristalno jasno da Jugoslavija ima veliku glumačku zvezdu čija lepota obara s nogu. Zvali su je i "beogradska Brižit Bardo", a bila je ludo zaljubljena u tamošnjeg plejboja Dejana Božovića, a nakon veze s njim udala se za Dikana s kojim ima sina Lea. Danas živi u Beogradu i retko se pojavljuje u javnosti.

(blic.rs)

Sarajevska razglednica: Kad se u srcu šehera sretnu časna sestra i pokrivena muslimanka…

Dok se po drugim balkanskim metropolama svađaju zbog izgradnje džamija i crkvi, u Šeheru na Miljacki i dalje istinskim vjernicima nije tijesno i ne smeta niko nikome.

Naviknuti na osporavanje, nadaleko čuvene sarajevske multikulture, o kojoj laju sa svih strana, a posebno oni iz zapadne Hercegovine, pred ovim slikama smo zatreptali, ushićeno je naš reporter Adnan Kadić prihvatio se posla i napravio sjajnu seriju razglednica sarajevskog života i multi života, piše “Aura“…

Slika je nastala pred sarajevskom gradskom čeperku od nekoliko stotina kvadratnih metara, na kojem se tačno u podne čuje ezan sa Begove džamije, pa zvona sa Katedrale i Pravoslavne crkve.

Andrić je jednom prilikom rekao da se po ovome i vrijeme u Sarajevu razlikuje, jer svako ima svoje sekunde tačno u podne. Ima istine u tome, ali zar je to najvažnije i najsvetije u gradu u kojem ljudi žive “sarajevski duh“.

Pogledajte kako na sred ulice, u pola bijela dana, sarajevski, mahalski, gotovo sestrinski razgovaraju časna sestra i bula. Slučajno su se srele, slučajno ih je uhvatio objektiv fotoreportera portala “Aura.ba”). Časna krenula u Katedralu, bula u Begovu džamiju.


******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Obje imaju obaveza. Ipak, lijepa, komšijska riječ je najpreča. Ostale su tu, ćaskajući i gledajući jedna drugu o oči, desetak minuta. A onda se rastale, uz ono obavezno sarajevsko:

“Haj, vidimo se. Prijatno ti. Dođi na kahvu, kavu, kafu….“. Nije izostala ni ramazanska čestitka.

I eto, dok po drugim balkanskim metropolama se svađaju zbog izgradnje džamija i crkvi, u Šeheru na Miljacki i dalje istinskim vjernicima nije tijesno i ne smeta niko nikome.

Ova slika mogla bi biti i bosanski megafon. U dušama Bosanaca ona to i jeste. Ali, narod ne smije da pokaže svoje lice širom BiH. Pogani su vladari. Fašisoidni!

(haber.ba)

Said ima dvije godine i pravo je čudo od djeteta (VIDEO)

Said Šakić, dvoipogodišnji dječak iz Srebrenice, pravo je čudo od djeteta. On, naime, može prepoznati više od 60 zastava svjetskih zemalja, čime su uposleni u vrtiću “Poletarac”, kojeg Said pohađa, oduševljeni. 

Mališan imena država još pravilno ne može izgovoriti, ali njihove zastave bez problema prepoznaje. Jasna Avdić, vaspitačica u pomenutm vrtiću, ispričala je kako su Saida primijetili da se često igra oko karte svijeta. Njegovo znanje prvi je primijetio pripravnik u vrtiću koji je Saidu postavljao pitanja o državama, na šta je dječak bez problema odgovarao. Zbog toga su u vrtiću za Saida izradili kartice sa zastavama, što je dječaka oduševilo. Dovoljno mu je reći jednom ime države i Said to bez problema zapamti, tvrde u vrtiću.

VIDEO:

(tuzlanski.ba)

Koliko je medicinskih radnika napustilo BiH: Od Gradiške, Banjaluke, preko Tuzle, Trebinja, Mostara..

Kako bi bar donekle imali jasniju sliku o broju medicinskih radnika koji su napustili zdravstvene ustanove u BiH zbog posla u inostranstvu, kontaktirali smo bolnice i kliničke centre u našoj zemlji. Ovo su podaci koje su nam saopštili.

"Medicinski radnici masovno odlaze: Zamjene nema, ko će nas liječiti?; "Još tri ugledna ljekara napustila UKCS."; "Bijeg na Zapad: Zdravstvo RS napuštaju i medicinske sestre sa više od 15 godina iskustva."; "Kofer prepun odbijenica: Mlada doktorica napušta BiH."

Ovi i slični naslovi već više od dvije godine pune medijski prostor u BiH. Sindikati i udruženja tvrde da najviše odlaze medicinske sestre, ali tačan broj medicinskih radnika koji su napustili Bosnu i Hercegovinu niko nema. Kako bi bar donekle imali jasniju sliku o broju medicinskih radnika koji su napustili zdravstvene ustanove zbog posla u inostranstvu, kontaktirali smo bolnice i kliničke centre u našoj zemlji. Ovo su podaci koje su nam saopštili.

U toku 2017.godine, prema podacima koje nam je dostavio Nikola Stepanović, dipl.pravnik u JZU Bolnici Gradiška, ovu ustanovu su napustila 2 medicinska tehničara zbog odlaska na rad u inostranstvo, dok u istom periodu nije bilo doktora koji su iz istog razloga napustili ustanovu.

“Od 2014.godine zbog odlaska na rad u inostranstvo Bolnicu je napustilo ukupno 15 medicnskih tehničara i ni jedan doktor. Najčešća destinacija je bila Republika Njemačka“, istakao je za Buku Stepanović i dodao da zbog odlaska medicinskih tehničara postoji problem sa zapošljavanjem kvalitetnog srednjeg medicinskog kadra.

Kada je riječ o odlasku zaposlenih, Univerzitetski klinički centar Republike Srpske se ne suočava sa alarmantnim odlivom kadrova, to se odnosi na dobrovoljne i odlaske po osnovu otkaza, penzionisanja i slično, a fluktuacija zaposlenih je u skladu sa prosjekom u regionu, saopšteno nam je iz ove ustanove.


„Tokom 2015. godine, pet doktora medicine i 55 medicinskih sestara/tehničara je dobrovoljno otišlo iz UKC RS, a tokom 2016. godine, od 1. januara do 31.decembra jedan doktor medicine i 77 medicinskih sestara/tehničara. Nemamo zvanične podatke u koje zemlje naše medicinske sestre/tehničari odlaze da rade, tako da se ne možemo izjasniti po tom pitanju. Problem odliva kadra prevazilazimo u skladu sa najboljom poslovnom praksom i Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske ne nedostaje medicinskog kadra “, stoji u saopštenju UKCRS, a prema riječima pomoćnika generalnog direktora za zdravstvenu njegu Slađane Vranješ, dipl. medicinske sestre, tokom ove godine zaključno  18. maja 2017. godine, u UKC RS po raznim osnovima (penzija, porodiljska bolovanja i prekidi radnog odnosa) primljeno je 64 radnika.

Mira Radulović, stručni saradnik za ljudske resurse iz Opšte bolnice Trebinje za Buku kaže da ovu zdravstvenu ustanovu, radi odlaska na rad u inostranstvo, nije napustio ni jedan ljekar niti medicinski tehničar.

„Nemamo saznanja o odlasku medicinskih radnika iz naše zemlje“, dodala je Radulović, a na pitanje da li ovoj ustanovi  nedostaje medicinskih sestara, tehničara i ljekara, odgovor nismo dobili.

Bolnicu "Sveti apostol Luka" Doboj tokom 2015 godine je napustio jedan ljekar na neplaćeno odsustvo od godinu i dva medicinska tehničara, da bi tokom 2016. godine bolnicu napustilo 11 medicinskih tehničara i jedan viši fizioterapeut.

Mostarsku JU Kantonalnu bolnicu dr. Safet Mujić, kao ni trebinjsku, medicinski radnici ne napuštaju. Kako nam je rekla glavna medicinska sestra, u ovoj ustanovi Đulsa Džubor, trend odlaska radi zapošljavanja u inostranstvu zaobišao je ovu ustanovu, a dvije medicinske sestra koje su se zaposlile u inostranstvu otišle su dosta prije nego što je BiH zahvatila epidemija masovnog odlaska medicinskog kadra. Na pitanje nedostaje li ovoj ustanovi medicinskih sestara, tehničara i ljekara, Džubor kaže da situacija nije sjajna jer jedna medicinska sestra dolazi na 10-15 pacijenata, ali što se tiče zapošljavanja, to nije u nadležnosti ove ustanove, kaže Džubor, već kantonalnog ministarstva zdravlja.


Podatke i nakon deset dana od našeg upita nisu nam dostavili Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, Sveučilišna bolnica Mostar, te UKC Tuzla.

O napuštanju medicinskog kadra iz UKC Tuzla našli smo podatke u intervjuu za TIP koji je prošle godine dao direktor UKC-a Tuzla prof.dr. Nešad Hotić, koji je tom prilikom rekao da je ovu ustanovu u prvih 6 mjeseci prošle godine napustilo 37 uposlenika. Od toga je samo njih 19 otišlo u penziju, a ostali jer su našli novi posao u inostranstvu. Tom prilikom je Hotić rekao i da ima najavu da će još 14 uposlenika napustiti ovu ustanovu.

Do podataka o odlasku ljekara u Federaciji BiH do kojih je došla Ljekarska komora Federacije BiH, a koje su im dostavile kantonalne komore, broj ljekara koji su napustili Federaciju BiH do kraja 2016. procjenjuje se na oko 300. Najveći broj ljekara otišao je iz Unsko-sanskog kantona - njih 80, zatim iz Tuzlanskog - 47 i Sarajevskog - 38.

Broj medicinskih sestara i tehničara koji su posao našli u inostranstvu je nepoznat.

I dok zdravstveni radnici govore o masovnom odlasku kvalitetnog kadra i kolapsu zdravstva u BiH, podaci Ministarstva zdravlja RS govore nešto sasvim drugo. Prema njihovim podacima, broj zdravstvenih radnika koji su iz razloga zasnivanja radnog odnosa u drugoj zdravstvenoj ustanovi (ne nužno inostranstvu, nego i radi promjene radnog mjesta iz jedne u drugu ustanovu)  raskinuli radni odnos u bolnicama, domovima zdravlja, institutima i zavodima u Republici Srpskoj  (svim javnim zdravstvenim ustanovama) zbirno u 2104., 2015. i 2016. godini je 370- 124 doktora medicine i 246 medicinskih tehničara)


Miodrag Femić, predsjednik Unije sindikata radnika u zdravstvu Republike Srpske, kratko i jasno kaže da se podaci "fingiraju", kako od strane ministarstva, tako i od strane pojedinih zdravstvenih ustanova. Razlog je svima poznat - da ne priznaju svoj fijasko i da pokušaju sakriti koliko se u RS loše živi.

„ UKCRS je samo u prva četiri mjeseca ove godine radi posla u inostranstvu napustio 51 medicinski radnik. Znači govorimo o Kliničkom centru, najvećoj zdravstvenoj ustanovi u RS. Zamislite kakva je onda situacija u manjim bolnicama, domovima zdravlja i u manjim mjestima. Podatak da bolnicu Trebinje niko nije napustio ne može biti tačan“, kaže za Buku Femić koji već pet godina upozorava na masovni odlazak medicinskog kadra. Dodaje i da dok nadležni ignorišu odlazak najboljeg kadra, istovremeno se vrši "strašna" prekvalifikacija onih  koji su završili druge smjerove i koji nemaju nikakve veze sa medicinom.

 „U roku šest mjeseci dobijaju diplomu i bojim se da ti ne odlaze i da će ostati nama. I to je još jedan apsurd ove zemlje“, naglašava naš sagovornik.

I dok su mnogi već otišli, a preostali pakuju kofere i uče pretežno njemački jezik, nadležni tvrde da se to ne dešava. Negiranje, na to se sveo posao budžetarijata, a ne na donošenje mjera, rješenja i hvatanje u koštac sa nagomilanim problemima u zdravstvu.

A zašto se i čuditi nestručnoj administraciji, kada je i jedini argument prvog čovjeka RS-a da nije problem u sistemu, već u našem mentalitetu- lijeni smo, nećemo da radimo i onda se još bunimo.

A negiranje je tek prvi znak svake ozbiljne bolesti.

(6yka.com)

Aleksandar Trifunović: Zbogom Jugoslavijo!

Jugoslavija  je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar....

Dana 01.12.1918. regent Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla, obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru. Pred prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak. Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života, deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika, 06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je još tri puta (FNR, SFR i SR). Tekst koji čitate ima skromnu namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni, generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da bude išta više od toga. Idemo.

Autobusom ili vozom, svejedno...

"Od Vardara pa do Triglava..." aktuelni i popularni hit socijalističkog perioda orio se po vozovima i autobusima što voziše školske eskurzije generacije 70-tih po najzabačenijim destinacijama nekada zaista lijepe zemlje. Zagrljeni i bezbrižni obilazili smo glavne gradove republika, spomenike revolucije i prirodne ljepote domovine. Kasnije smo o njima pisali pismene sastave ili pak crtali crteže sa nadrealnim pristupom doživljaju, a zavisno od percepcije. Fićo je recimo u tim djelima uvjek na zajedničkoj slici sa ostalim prevoznim sredstvima bio apsolutno veći i od aviona i od broda. Ako je pak crtež predstavljao detalj sa ljetovanja, onda su prednji točkovi "fiće" bili na sred pučine, a gepek pod Biokovom dok se avion borio za svoje mjesto na crtežu pored nečeg što je, po našem mišljenju, trebalo biti galeb. Ti crteži ocjenjivani su peticom jer su imali i odgovarajuću poruku. Za džeparac smo kupovali sladoled, kokice i suvenire. Demodirani regali su još uvijek, u nedostatku novih , prepuni starih suvenira iz tog perioda. Gumena čoviječija ribica iz Postojne, osušena kućica ježa iz Makarske, školjke skupljane po plažama Jadrana, u imitacijama pozlate uokvireni plastično reljefni vodopadi Jajca, gipsana figura Njegoša, drveni tanjiri sa Plitvica ili pak ono za šta mi garantujemo da su originalni Ohridski biseri, samo su neke od mogućih stvari koje podsjećaju na jedno vrijeme iza nas. Pored toga, tu su naše i samo naše uspomene na, zašto ne reći, jedno divno djetinjstvo. Ali...

U  to vrijeme građanski mir održavale su romantičarske slike prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Propitivanja nisu bila poželjna. Ako si propitivao postajao si nepoželjan. Za poželjan i kvalitetan društveni status neophodno je bilo podaništvo, duhovno i fizičko. Zavisno od pozicije, ali sve se na primjeru Jožine štafete svodilo na jedno- ili je nosiš ili joj aplaudiraš. U protivnom, tri ili više prinudna ljeta u kamenu napuštenog Jadranskog otoka (poslije sigurno nisi mogao nositi štafetu, ali ostaje ti ovo drugo- neki zbog tretmana još uvijek aplaudiraju - prim. aut.)

Mnogi tek sada imaju hrabrosti da kažu da su i tada znali da sva ta priča ne vodi dobru, ali, šta je tu je, oni su znali, a mi smo, nažalost, naplatu dočekali. Veoma bolno, primjetićemo.

Jugoslavija  je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar. Za sreću je ipak bilo potrebno mnogo više od nestvarnog forsiranja ljubavi, mnogo više iskrenosti i istine, a mi smo, priznajmo, svi pomalo folirali i "lagili"(šta hoćeš, bar smo svake godine išli na more- rekli bi naši starci skrivajući pogled).

Jožinom smrću sve se mijenja, uzde popuštaju i , da preskočimo, danas osim jedne, zahvaljujući nesrećnim okolnostima koje smo osjetili i još osjećamo, imamo buket patuljastih državica uglavnom krvavo rasparčanih i podijeljenih po nekad bratskim avnojevskim granicama. Patuljastih državica skupog i raskošnog državnog aparata i gladnog naroda. Naroda koliko gladnog- isto toliko toliko ponosnog na svoje novostvorene torove. Neimaština, kriminal, glad i poniženja direktno su proporcionalni oduševljenjem i zadovoljstvom naroda što je upravo tu, a ne u nekim sretnijim zemljama. To se, kažu, zove Ponos i nacionalna svijest.

Međutim, fakat je da su željezne ograde najpoznatijeg svjetskog bravara, pa bio on mason sto puta, nepovratno nadživjele državu kojoj je predsjedavao duže od svih prinčeva i kraljeva što mu je ostaviše. Rasparčavanjem Jugoslavije trebalo je svima biti bolje. Pogled iza i ispred govori nam da jedino nemamo više Goli otok, ali smo, bez obzira, svi zatvoreni u bezperspektivu i učmalost trenutka i niti ko zna kada izlazimo, niti ko će da nas pusti. Ko nas je zatvorio? To barem znamo.

Dojučerašnji Jožini omladinci i pioniri uspostavili su u svojim feudima apsolutnu vlast koju krste odgovarajućim i prikladnim nazivima sa obaveznim prilogom DEMOKRATIJA .

Pošto nemaju ni ljudske ni intelektualne kvalitete da demokratiju primjene a dovoljno su sebični da sve što vide uzimaju i prilagođavaju sebi, uspjevaju da stvore samo jedno-SISTEM.

Govore da su im želje integracije, svejedno svjetske, evropske ili evro-azijske, a nisu uspijeli da sačuvaju ni naslijeđenu, već gotovu integraciju. Nekad smo mogli da priđemo Evropi kao ravnopravni udvarač. A danas?

Evropa je danas u problemi ali je i dalje sa svojim kriterijumima vrijednosti, a kojim uglavnom stremimo, postala, u odnosu na nas, visoko njegovani i gordi top- model. Trebamo da budemo sretni i ako nas na ulici neobavezno pozdravi. Ne tako davno mi smo postavljali uslove prvih sastanaka. Danas nas Evropa na sastanke zove tek kad za potrebu ima da nam nešto naredi, izdere se ili nas ponizi . Otprilike je tako i sa ostatkom svijeta.

Budućnost ?

Politički podmlaci koji treba da gore pomenutu generaciju uvedu u Evropu svoje sastanke održavaju u atmosferi poniznosti i nekritike, u prostorijama ukrašenim ogromnim slikama novih vođa što, priznaćete, mnogo više podsjeća na vrijeme od kog žurno bježe, nego na neko novo, kome streme visoko uzdignutih, nažalost ne čela, već noseva.Umjesto da kreiraju nove uslove života, novi Drugovi najnepristojnije su prepisali stare, potpisujući ih drugim, prikladnijim imenima.

Ko je kriv ?

Za raspad ne treba da tražimo puno krivce jer, pored dežurnih, prepoznaćemo ih i gdje im se najmanje nadamo, pa i u obrisima u ogledalu.

I šta sada ?

Ostati, naravno, i ne predati se, jer vrijeme ide, a oni mogu protiv svega osim protiv vremena.Vrijeme im ne može zaustaviti njihova policija,njihove sudije i mediji, a ono će ih pojesti i progutati neminovno, i to vrlo brzo, jer nisu vrijedni vedre strane istorije, već samo inkvizicije za sve što su iza sebe stvorili na razvaljenim lobanjama nečijih jedinih, na rasturenim djetinjstvima nepitanih, na bezdušnoj otimačini prevarenih. A mi, ako želimo izvjesno i barem malo jasno sutra, sa njima se definitvno više ne može. Uporedite samo broj predizbornih obećanja pobjednika sa onim što je u praksi ostvareno i shvatićete zašto.

Kraj, ili nešto tome slično.

Nikad mi neće biti jasno ko nam je neprestano uvaljivao za suvenire one plastične gondole što su "tin-tinisale" posle navijanja. Kako se Jugoslavija raspala nigdje ih više nisam vidio, pa ni nedavno u samoj Veneciji. Evropa nam je često uvaljivala stvari s kojim ni sama nije znala šta će i kako će. Suvenir koji je nestao sa Jugom. Tin-tin. (Nema smisla ali mi je dobro za kraj.)

(6yka.com)

FRANJO TUĐMAN HVALI TITA: Tito je ostvario ravnopravnost Hrvata u okviru SFRJ i odveo ih na stranu pobjednika!

Intervju koji je 1997. godine dao Franjo Tuđman i dan danas je u neku ruku interesantan i diskutabilan.

Čovjek koji je bio jedan od onih koji je radio na razaranju SFR Jugoslavije osvrnuo se na druga Tita
i iznenađujuće pohvatio rad i djelo Tita. Naravno, da ne bude sve pohvalno osvrnuo se i na kritike te je kritikovao Tita što je bio komunista.

Franjo Tuđman uz Tita

Da li ovaj intervju Franje Tuđmana može da otvori neka pitanja koja će da povuku paralelu između moderne Hrvatske i Hrvatske u sastavu SFRJ? Ostaje misterija za sada.

Jedno je sigurno - u doba SFR Jugoslavije živjelo se bolje, ali svakako ostaje prostora i za kritike ondašnjeg sistema mada ni približno toliko kritika da se ospori nekadašnji bolji život za sve države bivše nam države.

VIDEO:

DANAS JE BIVŠI DAN MLADOSTI: Sjećate li se Titove štafete? Znate li što je bio slet na stadionu JNA?

Za jedne je Josip Broz Tito i danas neponovljivi vođa, heroj i “najveći sin naših naroda i narodnosti” koji još živi u mnogim srcima. Za druge je besprizorni zločinac i diktator kojemu bi trebalo zatrti svaki trag u javnom prostoru. Izvjesno je jedno – 36 godina nakon smrti Tito je kontroverzna ličnost u najpunijem smislu te riječi.

Pođemo li od pukih osobnih podataka, već nailazimo na jednu u nizu kontroverzi: ni datum njegovog rođenja nije bio pouzdan. Imao ih je nekoliko. Kao predratni ilegalac i istaknuti član Kominterne, mijenjao je identitete kao potkošulje, a s njima i osobne isprave. Iako je, službeno, rođen 7. svibnja, njegov rođendan slavljen je kolektivno i svenarodno na današnji dan – 25. svibnja.

Štafeta mladosti za kult ličnosti

Mjesec u kojem je ‘dvaput’ rođen, svibanj, slovio je za  najljepši u godini, kao ‘mjesec mladosti’ pa je i njegov novokomponirani rođendan prozvan – rekli bi danas, u marketinške svrhe – Danom mladosti.
Odmah po svršetku Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, domislilo se da bi za cementiranje kulta ličnosti Josipa Broza valjalo organizirati proslavu njegovog rođendana kao svenarodni praznik. Tako i bi.

Usto je nekom omladincu palo na pamet da se Titu za rođendan kroz cijelu Jugoslaviju pronosi posebno oblikovana štafeta koaj bi mu 25. svibnja bila uručena kao zavjetni dar omladine i svih građana. Prva takva štafeta Titu je bila uručena u Zagrebu, a zatim ispred Bijelog dvora, njegove beogradske rezidencije.

Prvu štafetu Titu uručio je – Miko Tripalo

No, 1957. godine sam Tito je predložio da mu štafetu uruče na velikoj stadionskoj paradi, tzv. sletu. za mjesto događaja izabran je stadion JNA u Beogradu. Otad pa sve do 1979. godine šetafeta bi, nakon što su je njezini nositelji trčeći pronijeli tisućama kilometara uzduž i poprijeko Jugoslavije, bila uručena na spomenutom stadionu.

Te 1957. godine prvi koji ju je uručio Titu bio je Miko Tripalo, tada predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije, a desetak godina kasnije jedan od predvodnika Hrvatskog proljeća koji je pao u Titovu nemilost skupa s ostalim ovdašnjim ‘proljećarima’.
Među odabranim nositeljima štafete koje je dopala čast da je osobno uruče Titu većinom su bili anonimni radnici, učenici i studenti. Najpoznatiji je svakako bio slovenski gimnastičar i proslavljeni olimpijac Miroslav Cerar. On je štafetu Titu uručio 1965. godine.

BITKA ZA TITOVU OSTAVŠTINU: Tko će dobiti blago iz maršalovog trezora

Tito umro, štafeta ‘poživjela’ još 8 godina
Štafeta bi svake godine kretala na put iz drugog mjesta i iz druge jugoslavenske republike, a nosili bi je najuzorniji pioniri i omladinci. Višetjedni put štafete bio je medijski popraćen u udarnim terminima. Samom uručenju prethodio je impozantni slet u kojem bi sudjelovale stotine pionira, omladinaca i vojnika.

Posljednji puta Tito je osobno primio štafetu 1979. godine. Iduće 1980. umro je 4. svibnja, a u trenutku njegove smrti štafeta se nalazila u Hrvatskoj. Njezino putovanje je prekinuto i kasnije je položena na odar tijekom pogrebne ceremonije.

Titova smrt nije, međutim, značila kraj štafete kao takve, a ni proslave Dana mladosti. Fenomen je trajao sve do 1988. godine, da bi se iduće shvatilo kako u već fatalno podijeljenoj zemlji na rubu građansnkog rata više gotovo nikome nije stalo ni do štafete ni do sleta na Stadionu JNA.


Nagovještaj krvoprolića koji je uslijedio

Znakovita je bila i štafeta koju su te godine izradili Slovenci. Osim što je bila teža od svih dotadašnjih i time nezgodnija za nošenje, bila je izrađena od pleksiglasa u kojem je bilo osam kapi krvi.
Prema interpretacijama, one nisu samo simbolizirale šest republika i dvije autonomne pokrajine već i bile nagovještaj skorog krvoprolića na prostoru raspadajuće države.

(net.hr)

DIJETE BOSNE I JUGOSLAVIJE Otac mi je musliman, majka pravoslavka, odrastao s očuhom katolikom. Ovo je moja priča...

Ja sam dijete Bosne i djete Jugoslavije. Otac mi je musliman, majka pravoslavka. Odrastao sam sa očuhom katolikom. 

Rat nas je sviju raselio. Sretno sam oženio ženu čijoj su otac katolik a majka muslimanka.
Živimo sretno u SAD i da vam kažem iskreno ne forsiramo našu djecu da budu išta drugo osim ljudi. Lično me nije briga u šta vjeruje moj komšija ni kako se moli Bogu ako u njega vjeruje. Važno mi je da imam krov nad glavom, odjeću na leđima i hranu na stolu.
Bitno je da smo zdravi i u kuću su nam dobro došli i crni i žuti, i budisti i kršćani i ateisti i muslimani. Dokle god nama niko nema zamjerki, mi ih tražiti nećemo.

Život je prekratak da nas prođe u mržnji i tuzi. Svima koji ovo čitaju želim dug i sretan život i naravno nekog da volite i da vas neko voli. Da završim riječima MLK JR. "Mržnja ne može pobjediti mržnju, to samo može učiniti ljubav"

Kako zvuči kad Tito kaže: MA MARŠ... Na kraju snimka Tito upozorava da se obriše dio snimka. (VIDEO)

Ovaj snimak koji je najprije bio zabranjen, a potom i zaboravljen, sada kada je ugledao svetlost dana privlači panju javnosti ne samo kontroverznošću maršalovih izjava već i time što Tito praktično nije mogao da dođe do riječi od svojih pudlica koje su bez prestanka lajale dok ih je on bezuspješno smirivao.

Ovo je snimljeno 3. aprila 1975. godine kada se Tito obraćao javnosti, ali skoro ništa nije moglo da se čuje jer se morao boriti sa svojim pudlicama, koje su konstantno lajale.

Međutim, nije ovo jedini razlog zbog kojeg je Tito stavio embargo na snimak. Naime, on je smatrao kako njegov govor nije baš dobro odmjeren, te je tražio da se dio sa Italijom izbriše, što se i može čuti u poslednjim sekundama snimka.

VIDEO:

(avaz.ba)

PRONALAZITE LI SE? Deset najzanimljivijih razmišljanja Balkanaca

90% Balkanaca misli da prosjek ocjena u školi nije mjerilo znanja.
20% Balkanaca misli da je u redu da muškarac vara, a žena ne.
17% Balkanaca preferiše veze za jednu noć.
23% Balkanaca misli da se ne bi trebalo odseliti od roditelja.
22% Balkanaca misli da prosjacima ne bi trebalo davati novac.
86% Balkanaca misli da su cure zrelije od dečkiju istih godina.
70% Balkanaca preferiše brinete u odnosu na plavuše.
62% Balkanaca bi spavalo s istim spolom ako im se ponudi milion eura
50% Balkanaca smatra da je muškarac taj koji treba platiti piće.
67% Balkanaca podržava se*s na prvom spoju.

(haber.ba)

(VIDEO) DAN KADA JE SA ŠVABOM PLAKALA CELA JUGA: Evo kako je Ivica Osim podneo ostavku pre 25 godina

Legendarni trener Ivica Osim podneo je ostavku na mesto fudbalskog selektora Jugoslavije na današnji dan 1992. godine.

Jugoslavija je osvojila prvo mesto u kvalifikacionoj grupi Četiri i izborila plasman na EP u Švedskoj 1992. Tri nedelje uoči odlaska na EP Ivica Osim je u Beogradu saopštio da podnosi ostavku na mesto selektora.

Rezolucijom Saveta bezbednosti UN 757. kojom uvedene su sankcije Jugoslaviji, a one su predviđale potpuni međunarodni ekonomski embargo prema našoj državi. FIFA i UEFA su ovu odluku odmah sprovele u delo, a Jugoslavija je izbačena sa EP. Umesto Jugoslavije na EP je otišla Danska, koja je kasnije postala evropski šampion.
23. maja 1992. godine Ivica Osim je sazvao zvaničnu pres konferenciju na kojoj je novinarima objavio da više neće biti selektor reprezentacije Jugoslavije.

(kurir.rs)

Dr. Jasna Bajraktarević: Dvadeset godina se manipulira ljudima na Balkanu!

Nacionalizam je najunosniji biznis. Pomoću nacionalizma moguće je manipulisati masama i dominirati nad kolektivnom sviješću. Ratove su vodili ljudi koji su izmanipulisali najniži sloj društva u obrazovnom i socijalnom smislu

Kako odgajati današnju djecu ako je ono što uče u školama, gledaju na televizijskim ekranima i doživljavaju u svakodnevnom društvenom i porodičnom životu srozano na niske grane? Kad smo to postali asocijalni, sebični, zavidni i željni zavirivanja u tuđe živote? Šta je uzrok tome i koliko smo u regionalnom i globalnom smislu nazadovali u smislu poštivanja osnovnih ljudskih maksima, za Novo vrijeme iscrpno analizira Jasna Bajraktarević.“Naš izopačeni sistem vrijednosti ide dotle da ni klasičan bonton više nije zastupljen na ulicama, inteligencija više nije nešto što se traži, a ni sposobnosti. Imate generalno upropašten Balkan nekompetentnim ljudima. To je Dunning-Krugerov efekt koji pripada popularnoj psihologiji, to jest kad nekompetentan čovjek biva superioran i isto tako superiorno brani svoje neznanje. Kod nas je potrebno zadovoljiti jedan sasvim novi sistem vrijednosti ovim redom: imati novac, probati sebi osigurati poziciju u kojoj je najvažnija moć. Ta moć je neophodna da ‘odlučujem’ o stvarima o kojima ništa ne znam”, kaže Bajraktarević.


NV: “Reality show” bi, prema nekoj kanonskoj definiciji, trebalo da označava tv-žanr u kojem protagonisti žive “stvarnost” s ciljem zabave gledalaca. Međutim, ta je “stvarnost” prilično izopačena, a s njom i takozvana zabava. Ako je danas “vrhunac” jedne takve emisije spolni odnos pred kamerama – možemo li uskoro očekivati i ubistvo?!

Jasna Bajraktarević: Naravno da možemo. Uobičajeni sadržaji više nisu interesantni. Reality šou zapravo je bijeg od vlastitog života u nečiji tuđi. Nemamo produktivnost u danu, nismo zadovoljni sobom, uglavnom ne radimo; ili pak ako radimo, nismo zadovoljni finansijama i ne možemo sebi priuštiti bilo šta kvalitetno, a sistemu vrijednosti koji traži kvalitet potrebno je nešto dati pa je onda “bolje” vratiti se dekadentnom sistemu koji ne traži energiju. Ne morate pročitati knjigu, biti dobar đak, završiti fakultet – jednostavno se uživite u tuđi život, i tako tuđim a svojim životom shvatite da niste jedini ljudi s problemima. Nekad su, tokom prve pomame za realityjem prije desetak godina, tu učestvovali popularni ljudi s estrade i bilo je interesantno vidjeti kako se skidaju maske s lica tih ljudi koji nam djeluju kao ljudi iz fotošopa. Dakle: fotošopirana stvarnost u kojoj, kad skinu masku, vi kažete: pa i oni su samo ljudi! To je ona vjekovna ljudska potreba vidjeti da i bogati plaču, da su i slavni nesretni itd. Zapravo u toj egocentričnoj potrebi da vidimo kako i drugi ljudi pate mi tražimo način da preživimo vlastiti život koji je odavno izgubio kvalitet. Uključimo kanal, tamo se dešava sve, tamo je adrenalin. On više nije u našem životu, jer mu nemamo šta pružiti niti on ima nama šta dati. Obezvređivanje i skidanje posljednjih maski je ono što trenutno gledamo u vrlo “pojeftinjenim” emisijama tog tipa. To znači da su to estradne zvijezde, muške ili ženske starlete, mafijaši, lopovi; ljudi koji su na društvenim marginama. Generalno govoreći, svi se ponašamo užurbano i državu doživljavamo kao željezničku stanicu u koju će uskoro ući brzi moderni voz u koji će smjeti ući samo određeni. A dok ne dođe, otimaj šta se može! Takva politička, ekonomska i socijalna struktura načina razmišljanja caruje Balkanom, svuda u svijetu. Samo što mi ovdje još ne shvatamo da nas na okupu drži isti način odrastanja, mentalitet, sistem vrijednosti.

NV: Zašto je došlo do urušavanja cjelokupnog sistema vrijednosti?

Jasna Bajraktarević: Zato jer je sistem do sada zahtijevao etičnost, inteligenciju, moral, disciplinu, odgovornost, dostojanstvo itd. Iz svega toga stizalo se do znanja, diplome, kompetencije koje potom stavljate na uslugu društvu. Toga više nema. Danas dobijete posao kad platite (bez obzira na to koju diplomu imate), imamo na desetke doktora nauka raznih profila na birou za zapošljavanje. U današnjem sistemu nemate motiv za mlade ljude koji će bilo čime probati ostvariti sebe, nego ad hoc, preko noći ući u skandalozni način življenja i ponašanja. Danas imate medije pomoću kojih skinete aplikaciju i možete pratiti je li se neka starleta skinula ili nije. Više uopće nije važna politička situacija, raspada li se Evropska unija, kao ni činjenica da je licemjerna politika “velikih” odigrala frapantnu ulogu i da smo mi trenutno u nekoj vrsti predbudućeg trećeg svjetskog rata. Politički se pravi novi sistem, a ljudi to ne primjećuju. Reality je odbrana od stvarnosti. Kad biste danas anketirali ljude znaju li šta je “Carmina Burana”, malo njih bi to znalo, a to je osnovna stvar opće kulture.

NV: Sve ovo o čemu govorite je doista višeslojna opasnost. Reality-programi su samo kap u moru?

Reality šou predstavlja upravo dekadentno društvo s naših ulica. Reality šou je u svakom segmentu koji čini našu državu. Ti ljudi, naši političari, oni se možda ne skidaju, ali su etički ogoljeni, a to je sto puta gore. To je licemjerno prostituisanje. U bijelim okovratnicima, s ogromnim količinama novca, zadovoljavanje isključivo ličnih poriva. Ljudi ne shvataju da postoji paralela između televizijskog realityja i ovog posljednjeg, a skupo je plaćamo svi, životima, budućnošću naše djece. Zašto se urušio stari sistem, jedan od najboljih na svijetu, s prestižnim stručnjacima, naučnicima prihvaćenim u svijetu? Nije više najveći problem hoće li dijete vidjeti spolni odnos na televiziji, nego je problem što ljudi ne shvataju pojeftinjenje strukture vođenja države u svim segmentima – to je reality!

NV: U Srbiji je nedavno pokrenuta peticija protiv takvog sadržaja: mnogo šunda, gluposti, zatupljivanja, kriminala koji nam servirate djeci i tako dalje, i to u prime-timeu. Koliko mislite da to stvarno ima utjecaja s obzirom na snažnu hiperprodukciju medija?

Jasna Bajraktarević: Nema. Ne vjerujem više u peticije ako iza njih ne stoji novac koji će se pokazati većim nego onaj kojim upravljaju mediji. Mi ustvari imamo pogrešan odnos prema medijima. Nisu oni naši roditelji, nisu porodica. To je biznis. Šta to mi očekujemo? Da nam mediji pruže roditeljsku pažnju, da budu naši ljekari, profesori? To je čista ponuda i potražnja. Zašto da ja krivim medije koji puštaju koncert turbofolkera kojima je na koncert došlo 100.000 ljudi, dok meni na predavanja dođu samo oni koji moraju? Vi birate šta ćete slušati ili gledati, imate izbor. Mi smo krivi jer nismo čitali, odlazili u pozorište i sl. Pitam se: kad vam neurohirurg spasi dijete, koliko to košta? Uskoro ćemo biti u situaciji da ponovo pravimo planetu Zemlju. U tom nekom sistemu, zapitajmo se: mora li nepismen fudbaler, koji veoma dobro igra taj sport, vrijediti milion puta više od neurohirurga koji spašava živote? Gdje su sponzori da tom čovjeku kažu: “Hvala ti što si naučio i što postojiš?” Apsolutno nikakve kontrole nema. Nikome nije stalo.

NV: Jesu li nam potpuno iznevjerena očekivanja koja smo imali živeći u prošloj državi i prešavši rapidno na ubrzan kapitalistički sistem?

Jasna Bajraktarević: Nekad je nekome palo na pamet da ovdje bude rat. Nekome je smetalo što naše države funkcioniraju kao Evropska država. Jedna granica, jedna valuta, propustljive fiskalne i ekonomske granice – sve je to imala bivša Jugoslavija. Nju je trebalo rasturiti jer je bila Evropska unija u Evropskoj uniji. Brutalno smo je rasturili. Kad nam danas zatreba radna snaga, rasturit ćemo Bliski istok i uzet ćemo ljekare, inžinjere, a kad nam više ne treba, zatvorit ćemo granice. Licemjerstvo politike još ne shvatamo. Nikako da shvatimo ni činjenicu da su nam Bolonju i devetogodišnji sistem uveli koji su htjeli dezavuirati evropski kvalitet jedne “stare dame”. Kad odete na Zapad, u Ameriku, vidite li ikad čovjeka koji je otuda došao kod nas i rekao nešto ružno o svojoj zemlji? To je njihova zabrana, oni su praćeni i moraju biti najbolji PR-ovi i menadžeri svog kontinenta. Mi ovdje nismo tako vaspitani jer smo imali sposobnost kritičkog mišljenja. Bilo je potrebno uništiti to mišljenje. Svjedoci smo potpunog ispiranja mozga, reality je samo kap u moru. Nekad smo na ovim prostorima imali kulturološki segment otvorenog kritičkog mišljenja, danas toga više nema, a reality je mnogo širi problem od toga hoće li starleta imati spolni odnos pred kamerama ili ne. Reality ima dublju problematičnu osnovu pri čemu vi otupljujete svoje intelektualne oštrice da biste mogli kritikovati.

NV: Ponekad iza takvih emisija (konkretno Big Brothera) stoji cijeli tim psihologa koji takmičare strateški vode tokom nekoliko faza eksperimenta, a time i manipulacije. Kakvi su, po Vašem mišljenju, općenito profili ljudi koji se prijavljuju u takve emisije? Jesu li to psihički labilni ljudi? I šta ako oni koji to gledaju počinju takav obrazac ponašanja usvajati kao normalan? Čeka li nas onda sutra na ulicama kolektivni, psiho-socijalni patogeni rat?

Jasna Bajraktarević: Sve što se kod nas radi ima jedan cilj: podizanje tenzija i agresije. Napravimo malu digresiju: otkud odjednom velika promocija homoseksualizma? To postoji već hiljadu godina! Nije to nešto novo. Trenutno je malo više “in”. Na planeti ima sedam milijardi ljudi s eksponencijalnom ekspanzijom koja prijeti da se planeta razori od broja ljudi. Taj broj možemo smanjiti putem bolesti, ratova i apsolutno otvorenog homoseksualizma (jer tu nema nataliteta). Ratovi donose ubijanja, vještački virusi također. A ubija se ko? Oni koji čovječanstvu ne doprinose jer ne mogu biti ratnici niti inžinjeri. Evo primjer Afrike. Milioni njih nisu interesantni. Oni gladuju, to je “dosadno”. Izgledno je da je posljednji segment tog sistema upravo agresija u kojoj ćemo se ubijati na ulicama. Sljedeći korak je formiranje elitne strukture od nekoliko procenata koja treba produžiti vrstu. Bojim se da ovo sliči na Dana Browna, ali smatram da se dešava cijeli globalni projekt. Psiholozi imaju moć u rukama, ljudi to često ne shvataju. To što su u realityju prisutni psihički poremećeni ljudi, to je stvar novca. Tu se radi o granicama etičnosti. Dešava se nešto što je naučni eksperiment. Je li interesantan čovjek koji ima porodicu, karijeru i čita knjige? On društvu nije interesantan, a ako slučajno ima i šta pametno kazati, on je opasnost! Da, možemo očekivati i ubistvo u realityju! Svađaju se stalno, adrenalin raste, tenzije na karakternoj, nacionalnoj, svakoj osnovi. Ali to je reality u našem kolektivnom realityju. Potrebne su generacije koje NEĆE prepoznati licemjerstvo vladajuće elite, a to je jedan posto svjetske populacije. Dvadeset godina se manipulira ljudima na Balkanu!

NV: Kad smo kod dvadesetogodišnje manipulacije, kako tumačite taj pasivni pristup ljudi prema onima koji im život toliko dugo vremena sistematski pretvaraju u bijedu, neimaštinu i nezadovoljstvo?

Jasna Bajraktarević: Ljudi su odustali. I sama sam bila veliki buntovnik, Kalimero u borbi protiv nepravde, borila se za bolji sistem, ali sam to skupo platila. Ljudi kažu: “Šuti, ne talasaj, nećeš ti promijeniti državu!” A kad ste neko ko ima volju da se bori i jednostavno ste nepotkupljivi, vi ste apsolutno nepotrebni. Ako niste u političkim “talovima” i ne može vas se kupiti za nekoliko stotina maraka, nemate “vrijednost”. I to je reality/realnost naših kolektivnih života. Otima se, krade, manipulira i laže i istovremeno odlučuje o životu naše djece. Marginaliziraju pametne ljude, izoliraju kritičko mišljenje. Država je opljačakana, ali se mirno pije kafa usred Zagreba, Beograda, Sarajeva.

NV: Često možemo pročitati kako se pojedinci iz ove ili one zemlje automatski etiketiraju određenim osobinama i koji tako postaju nacionalno obojeni stereotipi. Mislite li da iza reality-programa, koji objedinjuju učesnike s cijelog prostora bivše Jugoslavije, postoji strategija za raspirivanje nacionalističkih strasti?

Jasna Bajraktarević: Aposlutno moguće. Nacionalizam je najunosniji biznis. Šta će najlakše zapaliti čovjeka a da nije javno izlaganje seksualnih odnosa? Nacionalna i religijska komponenta, ubistvo. Potući će se na nacionalnoj osnovi ispred kamera, a to će izazvati gledanost. Ali to nije prisutno samo u tim programima. Koliko je poslova sklopljeno iza kamiona s izbjeglicama na granici? Cilj je uvijek novac. Sujeta, zavist, ljubomora – sve je to svojevrstan ugovor sa đavolom o vlasništvu nad nečijom dušom. Sve su to segmenti koji od nas prave robote bez emocija i mišljenja. Zato je pomoću nacionalizma moguće manipulisati masama i dominirati nad kolektivnom sviješću. Ratove su vodili ljudi koji su izmanipulisali najniži sloj društva u obrazovnom i socijalnom smislu.

NV: Mi živimo doba “online” života, digitalne tehnologije koja je abnormalno uznapredovala. Počevši od takozvane Islamske države koja svoje krvave pirove u velikoj mjeri propagira upravo online-propagandom, do realityja koje možete 24 sata pratiti putem aplikacija. Postoji li ikakav način da se otrgnemo od toga a da se ne isključimo sa svih tih “modernih aparata” koji su nam ipak svakodnevno potrebni u životu?

Jasna Bajraktarević: Možda jedino kad bi većina pojedinaca donijela odluku da u svom mikrosvijetu napravi sistem vrijednosti u kojem neće dozvoliti da ga iznervira naprimjer to što je prijateljica platila i tako dobila posao. Taj čovjek mora ući u kuću i čitati knjige, gledati filmove s Humphreyom Bogartom, slušati muziku i razgovarati s ukućanima. Djecu treba vratiti na kvalitet priče. Jučer su me djeca pitala zašto u svakom Disneyevom crtanom filmu umire majka? Poenta je izazivanje emocija. Sad je suprotno. U mašini smo. Živimo u Matrixu. To ulazi u naš mozak i dio smo matrice. Sad već imamo holograme po kojima živimo. Ne možemo to spriječiti jer je mnogo novca koji to finansira, dok mi sve manje izlazimo iz kuće, šetamo, idemo u kino itd. U školi se više ne dobijaju pohvale, sad aplauz imate u igrici. Postali smo tehnološka generacija i to je neizbježno, ali mikrokosmos još možemo zadržati.

NV: Znači li to da smo, živeći ovaj sistem vrijednosti, potpuno podlegli moći negativnog razmišljanja?

Jasna Bajraktarević: Naravno. To danas imamo na radnim mjestima, u porodici, među kolegama, prijateljima. Što je čovjek usamljeniji, lakše se njime može rukovoditi. To je psihološko-komunikološka igra koja se zove “hajde da ga sredimo nabrzaka”. Jedinku je potrebno napraviti usamljenom jer je tad najranjivija. Više nema pripadnosti, čemu da pripadamo? Nema emotivne pripadnosti, imamo lažna prijateljstva, ljubavi, brakove. Sve je postalo frivolno.

Dr. Jasna Bajraktarević (1970) cijenjena je psihologinja i profesorica na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu. Iza gđe Bajraktarević je duga i bogata profesionalna karijera te rad na Pedagoškom i Filozofskom fakultetu i na Fakultetu za sport u Sarajevu. Osim što je velika specijalistkinja u oblasti psihologije ličnosti, socijalne psihologije i sporta, iza nje je također i velik broj objavljenih knjiga i publikacija posvećenih toj temi. Svoje znanje i pozitivnu psihologiju razmišljanja trudi se prenijeti svima koje susreće i u svakodnevnom životu.

DIREKTNO24H/glasistine.online

EVO ŠTA BI BILO S GRADOVIMA NA JADRANU DA SE OTOPI SAV LED?

Razine mora su u rastu, a nučnici su ranije potvrdili kako je otapanje leda nezaustavljivo. Predviđa se da bi do 2050. godine na Arktiku mogli imati ljeta bez leda, a ako se otopi sav led, razine oceana mogle bi narasti za 60-ak metara. Ali, ovdje se može raditi o hiljadama godina, dok realne projekcije navode kako bi do kraja stoljeća razina mora mogla rasti od 30 cm do najviše jednog metra.

 Što bi otapanje leda značilo za Evropu i obalna područja na kojima žive milioni ljudi?
Na jugoistoku Evrope more bi se prelilo u Crno more i Kaspijsko jezero te bi potopilo Odessu i Istanbul, a Jadran bi se proširio prema sjeveru i izbrisao Veneciju, ali i hrvatski obalni gradovi sigurno ne bi bili pošteđeni.

– Ako se gleda realni scenarij do kraja stoljeća, poplavama su najviše izloženi zaleđe Zadra i delta Neretve – rekao je Mirko Prlić iz  zagrebačkog Zavoda za Geofiziku PMF-a. Dodao je da ova projekcija od 60 metara nije trenutno realan scenario kad se govori o tako dugom razdoblju jer Zemlju bi jednako tako moglo zahvatiti i novo ledeno doba, piše 24sata.hr.

Na zapadnoj obali Italije, rast razine mora bi pogodio Rim, ali more bi progutalo Marseille, Barcelonu.

Baltik bi na sjeveru Evrope potopio St. Peterburg te Helsinki, a kako je pola Holandije već ispod razine mora ova bi zemlja mogla ostati samo historijski podatak, zajedno s Danskom. Stockholm, Kopenhagen i Amsterdam također su gradovi koji bi završili pod morem, a poplave bi zahvatile i najmnogoljudnije dijelove Velike Britanije poput Londona.

U svakom slučaju, nastavimo li ovim smjerom stotine miliona ljudi koje žive na evropskim obalama morat će u budućnosti migrirati u unutrašnjost kontinenta, a more će izbrisati neke od najstarijih gradova na kontinentu.

IZVOR: 24sata.hr

MUSLIMAN PLATIO OBNOVU PRAVOSLAVNE CRKVE STARE 700 GODINA: HTJELI SU DA ME IZBACE, ALI DAJEM SVE PARE!

Huso, kako ga zovu prijatelji, je platio sve što je dosad izgrađeno i istraživano iz svog džepa. Kako kaže, niko od nadležnih iz Federacije BiH i same države nije htio da učestvuje u tome. Hrišćanska crkva stara najmanje 700 godina pronađena u Bugojnu veliko je otkriće, ali isto tako veliki je potez što je njenu obnovu u potpunosti platio Husein – Huso Smajić (64) iz Bugojna, koji o ovom zdanju redovno brine.

Prilikom otkopavanja na zemlji Smajića je pored ostataka crkve pronađeno i 12 pokojnika, od kojih je jedan broj bio prekriven svilom, zlatom i baršunom, tako da je sigurno da se radi o kraljevskoj porodici. Pretpostavlja se da je u prvom grobu, najvećem i najraskošnijem, sahranjena kraljica Jelena Gruba, koja je prijesto naslijedila od supruga i koja je vladala u periodu od 1395. do 1398. godine.

Huso, kako ga zovu prijatelji, platio je sve što je dosad izgrađeno i istraživano iz svog džepa. Kako kaže, niko od nadležnih iz Federacije BiH i same države nije htio da učestvuje u tome.

– To je naša stvarnost, mi ćemo pre pustiti da ovako nešto propada nego da ovdje imamo toliko turista da ne možemo proći. To je valjda ta politika koja nam dolazi iz Sarajeva – kaže Smajić.

Zemlja u kojoj je pronađeno historijsko blago u vlasništvu je porodice Smajić od 1953. godine. Kupili su je Husini pokojni roditelji i dalje prenijeli njemu, koji je sasvim slučajno otkrio šta se nalazi par metara ispod zemlje.

– Radili smo na akumulaciji za jednu malu centralu ovde i tako došli do prvih otkrića – govori Huso.

Stari grad Vesela straža, kako je pravi naziv bogatog lokaliteta, sada je mjesto dostojno svake pohvale. Stara crkva je sređena i očuvana od zaborava, tu su i veliki krst, slika Isusa, zvono, konak i mali objekat ukopan pod zemljom gdje su uredno očišćene kosti svih pokojnika.

– Pop Slaviša je veliki čovjek i pravi prijatelj, a danas je takvih malo – tvrdi Huso.

Zbog toga što ljude ne dijeli po vjeri i naciji Huso je, kaže, imao dosta problema, stalno sluša pogrdne nazive koji su mu upućeni, priče kako ga treba izbaciti iz Islamske zajednice i slično, ali on ne mari.

– Šta ja znam što se tako ponašaju, valjda im smeta ta crkva što se gradi – ističe Huso.

Koliko ga ne interesuju priče zlonamjernih, kako kaže, pokazao je i time što rado zvoni na zvoniku izgrađenom pored stare crkve, jer za Husu crkva koju gradi nije ništa negativno nego objekat tolerancije, ljubavi i mira.

Na Vaskršnji ponedeljak na Veseloj straži su imali izložbu eksponata i druženje. Huso kaže da je pozvao predstavnike sve tri najveće konfesije u BiH, ali da se “njegovi” nisu odazvali.

– Svi su se odazvali osim pripadnika Islamske zajednice. Stvarno ne znam šta je sa tim ljudima. Ne razumijem takvo ponašanje, a ovamo se stalno priča o suživotu i cjelovitoj BiH – kaže on.

izvor: (Kurir.rs)

SAMO U HRVATSKOJ: NAČELNIK OPŠTINE POTPUNO PIJAN ZASPAO NA STOLICI!

Građanin Stupnika, opštine u Hrvatskoj koja se nalazi na periferiji Zagreba i pripada Zagrebačkoj županiji, fotografisao je načelnika ove lokalne zajednice Ivana Trgovca u vrlo neobičnom stanju.

Kako tvrdi autor, fotografije su snimljene 9. maja oko 8 časova ujutro. Očigledni problem s alkoholom privatna je stvar, ali ne i kada se glavna osoba lokalne političke scene u takvom stanju viđa u mjesnom kafiću, i to, prema riječima savjesnog građanina, na samom početku radnog vremena.

Građanin koji je snimio fotografije dao je i kontekst teške situacije u kojoj se nalazi opština Stupnik, samo 15 minuta udaljena od centra Zagreba, prenosi ATV.

– Stupnik je opština sa 1.000 domaćinstava. Stupnik je mjesto u kojem još nema vrtića, škole, kanalizacije, groblja, reciklažnog dvorišta. Stupnik još nema ni kontejnere za smeće, već građani smeće odlažu u vrećicama po uglovima ulica. Stupnik je mjesto koje katastarski pripada Samoboru, a gruntovno Zagrebu.

Stupnik je mjesto iz kojeg se mladi masovno iseljavaju jer nemaju nikakvu budućnost, nemaju kuda s djecom, jer nemaju vrtiće, škole, dječje sadržaje. Stupnik je mjesto u kojem bi svako poželio da živi, ali, kad dođe, onda želi da što prije pobjegne.

Na žalost, sve to zbog jedne osobe, u vidu načelnika opštine Ivana Trgovca, koji već godinama mještanima obećava sve ono što im nedostaje. Ali, sve što su od njega mještani do sada dobili, jeste njegov problem s alkoholom i boravak u birtijama po cijele dane, pa su tako nastale i ove fotografije. Na njima možete vidjeti potpuno pijanog načelnika. Stupnjani su se na taj prizor već navikli, gotovo svakodnevno. Na žalost”, poručuje ogorčeni građanin Stupnika.

Prema izjavi druge građanke, ove fotografije su nastale u sitnim noćnim satima, tačnije oko dva ili tri časa poslije noći, a ne tokom radnog vremena. U svakom slučaju, autentične fotografije priča su za sebe, bez obzira na vrijeme nastanka

Izvor: Hayat.ba/ekskluziva.ba

Dragana Mirković: Dete sam Jugoslavije, gde je postojalo određeno vaspitanje!

Folk pevačica Dragana Mirković je na snimanje novogodišnjeg programa na svojoj televiziji došla sa svojim roditeljima, a tom prilikom je i objasnila zašto se trudi da porodicu i privatnost zaštiti od medija…

– Moj suprug, deca i roditelji nisu u javnom poslu i poštujem njihovu želju da ostanu anonimni. Trudim se da ih zaštitim jer nije lako biti deo javnosti, ima zlonamernih. Dovoljno je što se ja slikam, sad samo da očvrsnem još malo. Nekada sebi kažem: pa dobro, nećeš plakati, već ćeš se boriti – kaže Dragana Mirković za Blic, koja ističe da je danas potpuno drugačije u odnosu na vreme kada je ona započinjala karijeru.

– Na početku karijere sam bila zaštićena, svi su me gledali kao dete, zvali su me mala. Halid Muslimović me i dalje zove „devojčice“, što je lepo čuti sa 48 godina. Zahvalna sam što sam imala podršku i poštovanje, mada sam kasnije morala sama da se borim jer su dolazili neki novi ljudi. Danas je problem to što se pojavilo dosta neškolovanih u svim branšama koji su kao sa ulice pokupljeni, a tu već slabo plivam. Dete sam Jugoslavije, gde je postojalo određeno vaspitanje u državi: ako napraviš grešku i obrukaš se, više ne postojiš. Meni je uvek bilo stalo da se ne plašim jer nije postojalo ništa ružno ni u mom privatnom ni u mom poslovnom životu, i to je ono što me sve vreme čini sigurnom – objašnjava Dragana.

hellomagazin

Gore društvene mreže: Fotka ovih mališana iz Podgorice rasplakala je region! FOTO

Fotografija troje mališana rasplakala je cijeli region! Na društvenoj mreži Tviter pojavila se fotografija koja je uznemirila mnoge građane u regionu.

Naime, korisnica Tvitera uslikala je trenutak u kojem troje mališana sjedi na trotoaru u Podgorici, ispred radnje koja prodaje tehniku i gledaju crtani film na televizoru koji stoji u izlogu.
“Tih nekoliko minuta oni su bili bezbrižna djeca, koja ne prose, koja ne mole za hranu, koja samo hoće da odgledaju crtani na miru”, napisala je djevojka koja je fotografisala mališane.
Za kratko vrijeme ova fotografija je postala viralna i na Tviteru i na Fejsbuku. Da li je i vas potresla ova fotografija?

(balkanplus.net)

Neviđen apsurd: Ima tri diplome, deset certifikata i umjesto ponuda za posao, njoj stižu odbijenice.

Ima  diplome, certifikate, a tridesetogodišnja djevojka nikako do posla, na burzi je rada sedam godina. Želi da se usavršavala i u inozemstvu. No, umjesto ponuda za posao, na njezinu adresu stižu – odbijenice. Diplomirani ekonomista smjer: Finansije i računovodstvo, Magistar ekonomskih nauka smjer Menadžment, Certificirani računovođa, Certifikat o poznavanju rada na računaru. 5 Certifikata o poznavanju engleskog jezika, Certifikati karate kluba do crnog pojasa – na svim tim diplomama stoji njeno ime.  Ni uz taj popis, nikako ne može do posla.

“Prijavila sam se na više od dvjesto različitih konkursa ”. Na molbe ili ne dobije odgovor ili dobije odbijenice. Bez navedenih razloga.

Odradila je pripravnički staž kao dijete borca  uz primanje od 300 KM, bez prevoza i toplog obroka u državnoj firmi, na sajmovima predstavljala neke firme uz naknadu, volontirala 3 mjeseca u firmi za 300 KM, radila finansiski program za jednu firmu, ali, kaže, na tome se budućnost graditi ne može. “Ova situacija uistinu je teška zbog toga što si čitavo vrijeme u statusu Quo, ne možeš planirat – ni bližu a kamoli dalju budućnost”, pojašnjava.
Ostavlja to gorak okus u ustima nakon godina odricanja. “Stvarno imam što reći, imam masu ideja, projekata i mislim da bi neke stvari mogla pokrenuti, promijeniti, ali jednostavno za to nemam šansu”.

I to u zemlji koja bazira svoju ekonomiju na mnogim propustima i neuspjesima, ja sedam godina čekam na redovno zaposlenje, ne mogu čitav život raditi za 300 KM moram planirati svoj život, moram planirati brak i porodicu ali kako?

“Sve više mojih kolega koji su bili najbolji studenti, najperspektivniji u svojim strukama – odlaze i to vrlo vjerojatno bespovratno odlaze i nekako se uistinu pitam, tko će to sve sutra raditi, tko će mijenjati Bosnu na bolje, ako svi odemo?”

Želim da ostanem ali kako vredi li više da se borim, tragam i  čekam ili da se i ja pokrenem u potragu za svojom boljom budućnosti, da više ne zavisim od svog oca koji je penzioner. Stidim se sama sebe a kamoli svog oca koji se odricao svog zalogaja, da bi ja završila to sve što sam završila dok ja i dalje  zavisim od njega, umjesto da mu bar sad pomognem da se više zbog mene ne odriče puno toga ili da može imati bar kakav takav bolji život uz svoje primanje.

(jumagazin.info)

Robert iz Mostara je jedan od najviših ljudi u regionu (VIDEO)

Dvadesetsedmogodišnji Mostarac ima visinu koja ostavlja bez daha. Robert Rikić je visok 219 centimetara, ima 120 kilograma i nosi broj cipela 51.

On je jedan od najviših ljudi u regionu. Ovaj dvadesetsedmogodišnji Mostarac od prošle godine član je KK Igokea, pa ga tako skoro svakodnevno možete vidjeti u šetnji Banjom Lukom, gde sada i živi, prenosi RTRS.

Prolaznici mu prilaze kako bi se fotografisali, ali i dobacuju, jer ga smatraju pravom atrakcijom.

Robertov otac je visok 192, a majka 170 centimetara, pa u šali ističe da je izrod po visini. Navikao je, pa mu danas to čak i imponuje.

– Kada smo se slikali u osmom razredu kolega i ja smo imali 198 centimetara, međutim on je stao, a ja sam izrastao još 20 – priča Robert.

Јedino što mu danas zadaje muke je garderoba, jer je nije lako pronaći, pa nekada mora da da pravo bogatstvo za običnu krpicu. Ranije je to mučilo njegove roditelje.

– Danas kupim za mjesec dana već prerastem, ali najvažnije je brzi rast nije ostavio posljedice na zdravlje, jer obično ljudi poput mene imaju problema – napominje Robert.

Robert u šali poručuje da i sijalicu može da zamijeni bez merdevina.

VIDEO:

(fokus.ba)

NEKADA JE BIO NAŠ Trst - Pogled kroz jugoslovenski prozor

Trst sa svojom burnom poviješću ima posebnu simboliku za zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije.

Piše:
Bisera Džidić

Trst, stari znanac miliona stanovnika bivše Jugoslavije, ugostio je 12. jula čelnike zemalja zapadnog Balkana na četvrtom Samitu Berlinskog procesa koji ima za cilj jačanje regionalne saradnje i produbljivanje ekonomske integracija na putu pristupanja Evropskoj uniji.

Slučajno ili ne odabran za mjesto održavanje Samita, Trst sa svojom burnom poviješću ima posebnu simboliku za zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije. Njegov status nakon Drugog svjetskog rata bio je problematičan i razmatran je na pregovorima i mirovnim konferencijama, nakon kojih su potpisivani sporazumi slično ratnim i poratnim pregovorima o BiH.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Dvorac Miramare

Do 1918. godine Trst je bio pod vlašću Austro-Ugarske monarhije ekonomski se snažno razvijajući u njenu glavnu luku. Stoga i danas Trst djeluje kao "mali Beč" ali na moru, s brojnim građevinama i kulturno-povijesnim spomenicima koji svjedoče o moći Habzburške monarhije.

U Trstu se carica Sisi oporavljala nakon smrti sina. Pečat otmjenosti daju mu ljetnikovci u okolini, dvorac Divine do kojeg vodi Rilkijeva staza nazvana po austrijskom pjesniku koji je tu napisao svoje Divinske elegije. Tršćanski zaljev krasi i dvorac Miramare izgrađen u 19. stoljeću za austrijskog nadvojvodu Maksimilijana i njegovu suprugu Charlotte od Belgije. Impresivne austrougarske građevine u Trstu podsjećaju na " znakove" Bečke monarhije u BiH.

Međutin, nakon austrougarskog vremena nastavljaju se povijesne sličnosti Trsta sa onima na Balkanu.

Kozmopolitski grad
Početkom 20. stoljeća Trst bio je kozmopolitski grad u kojem je živjelo oko 90 posto Slovenaca, koji će nakon Prvog svjetskog rata, kada je ovaj grad pripao Italiji, emigrirati u tadašnju Kraljevinu SHS. I tokom i nakon Drugog svjetskog rata Slovenci će se iseljavati iz Trsta. Na završetku Drugog svjetskog rata kada su ga oslobodili jugoslovenski partizani, grad je stavljen pod kontrolu Jugoslovenske narodne armije (JNA), a potom je otvorena 1945. godine tršćanska kriza. Italija se odrekla Istre u korist Jugoslavije, ali je došlo do spora oko pripadnosti Trsta. Postojala je čak mogućnost izbijanja rata.

I tada nastaju slični politički sporazumu kakvi su potpisivani i u daytonskoj BiH. Sporazumom predstavnika Titove vlasti i tadašnji američkih i britanskih ambasadora u Beogradu uspostavljena je 1945. tzv. privremena uprava koja će kao područje latentne krize egzistirati do 1947. kada je potpisan Pariški mirovni sporazum, kakvog i BiH ima u novijoj povijesti . Tim sporazumom nastala je Slobodna teritorija Trsta koja je obuhvaćala gradsko područje, obalni pojas koji se danas nalazi u Italiji, i jedan dio Istarskog poluotoka, danas podijeljenog između Slovenije i Hrvatske. Na tom višejezičnom i višenacionalnom području živjelo je oko 330.000 stanovnika. Potom je 1954. potpisan Londonski sporazum kojim je Slobodna teritorija Trsta prestala da postoji, da bi konačna granica između Italije i Jugoslavije bila dogovorena 1975. Osimskim sporazumom.

Inicijativa Angele Merkel

Samit Berlinski proces nastao je na inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel kako bi se u zajedničkom dogovoru o jačanju regionalne saradnje na zapadnom Balkanu i u četvorogodišnjem okviru (2014-2018.) riješila preostala otvorena pitanja u regionu. Nakon konferencije u Berlinu 2014. uslijedio je naredne godine Samit u Beču i lani, treći po redu, u Parizu.
I upravo od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka pa do raspada bivše države bio je "jugoslovenski prozor" u svijet zapadnjačke mode, prijestonica schoppinga. Na obalama kanala Grande na Trgu Ponte Rosso bile su prodavnice, bezbroj tezgi u ogromnim halama prepunim farmerica, odjeće, obuće, zavjesa, kupovala se kafa, deterdžent, piće ...U Trstu su yugovići tada po prvi put jeli čuvenu pizzu koja je na Balkanu bila misaona imenica, baš kao i jeans. Trgovci su govorili jezik jugoslovenskih naroda. Danas pak, zbog nižih cijena, u slovenačkom pograničnom pojasu dolaze Talijani u prehrambene tržne centre u kupovinu. I na slovenačkom primorju česti su gosti, dolaze nedjeljom na ručak s porodicom, kako je to uobičajeno kod Talijana ili na jahanje u konjičke centre, a najbliži je svjetski poznata Lipica. Za Ljubljančane je, pak, in odlazak na kafu i sladoled u Trst.

Nema carinskih kontrola

Na putu iz Slovenije ka Italiji na graničnom prijelazu kod Sežane nema više carinskih kontrola, i samo još prazni granični kontejneri podsjećaju na prošla vremena.

"Ponte Rosso se promijenio, i rijetki su Tršćani, izuzimajući one treće životne dobi, koji će znati da pokažu gdje su bili nekadašnje prodavnice. Danas je tu cvjetna i pijaca zdrave hrane. Duž kanala Grande sada su prodavnice odjeće, obuće i kozmetike svjetski poznatih marki i vrhunske talijanske mode, dizajnerski prepoznatljive u cijelom svijetu", kaže ljekarka, Zlatica Šeherćehajić, koja je zaposlena u Bolnici u Sežani.

Slovenac iz Postojne, Ivan Anton Zorman, specijalist interne medicine, naglašava kozmolitsku strukturu stanovništva Trsta do Prvog svjetskog rata, a Slovenci su činili većinu stanovništva.

"A onda je Trst 1918. postao talijanski i to je bio uvod u njegovu propast u ekonomskom i nacionalnom smislu. Paradoksalno je da se baš tu rodio fašizam koji je fizički i selektivno uništavao stanovništvo koje je moralo zbog toga bježati iz Trsta. U dobra vremena bio je to grad biser koji se pretvorio u propast jer je postao predmetom prisvajanja sa različitih strana", prisjeća se Zorman i dodaje kako se u susjedstvu Titove Jugoslavije, Trst dobro oporavio, ali više nije dostigao status nekadašnjeg kozmopolitskog grada.

Pamti vremena masovnih putovanja u Trst, ne iz ekonomskih razloga, već zbog toga što su tamo nalazili ostvarenje svojih predstava o dobrim stranama kapitalizma.

"Raspadom Jugoslavije i Trst se ugasio. Postao je uspavano mjesto staraca, grad koji živi u sjećanjima na svoju nekadašnju veličinu. Ipak, turista u Trstu može osjetiti dostojanstvenost i veličinu prošlosti koju bezobzirni nacionalizam i pokvarena međunarodna spletkarenja nisu uspjela potpuno uništiti", završava reminiscenciju na zlatno doba Trsta dr. Zorman.

Shopping ture

Putovanja u Trst sjeća se Aida Midžić koja je s mužem iz Banja LukE nekoliko puta godišnje odlazila u Trst. Kupovala je isključivo za sebe garderobu, u Trstu su se kupovali Darvil ručni satovi, kozmetika Felce azzurra.

Sarajka Azra Hasanagić pamti jedno od brojnih putovanja u Trst, kad su u povratku iz prodavnica na parkingu zatekli obijenog "fiću" iz kojeg je ukradena sva kupljenu garderoba i obuća.

"Ali moja majka, kao i sve mudre žene srednje životne dobi , imala je štek u svojoj tašni, pa je mene i brata utješila tako što smo ponovo otišli u kupovinu", priča Azra.

Fenomen shoppingiranja u Trstu ovjekovječen je u stihovima grupe "Zabranjeno pušenje": "Bilo je to dobro vrijeme, sve na kredit, sve za raju, jarane, u auto naspi čorbe, pa u Trst po farmerke". Ta zaboravljena nematerijalna kulturna baština bivše države kojoj je Trst bio "izlog kapitalizma" i danas bi bila prekrivena zaboravom da najavljeni Samit balkanskih zemalja u tom gradu nije kod mnogih oživio sjećanja na prošla vremena.

Danas je Trst moderan grad, koji pored ekonomskog pomorskog čvorišta i najveće luke na Jadranu, je i značajan obrazovni centar. Duh Trsta posebno je uočljiv na Trgu ujedinjenja Italije, kojeg nazivaju "dnevna soba Trsta", a koji je najveći trg u Evropi i jedini trgu u većim evropskim gradovima koji izlazi na more. Smješten nasuprot Luke Trst, sa fontanom skulptora Macolenija koja priča o "stranama svijeta" Trg svjedoči još puno povijesnih događaja Italije. U spoju talijanske ležernosti i mediteranskog štiha na obalama kanala Grande su brojne picerije, restorani, kafeterije, barovi. I gotovo jedna do druge katolička crkva San Antonio i pravoslavna Sv. Spiridiona. Takva blizina vjerskih objekata različitih religija podsjeća na Sarajevo.

Usaglašavanje o zajedničkom romingu i priznavanju diploma
Generalni sekretar Vijeća za regionalnu saradnju (RCC) Goran Svilanović kaže kako Samitu u Trstu prethode brojni pripremni sastanci i tehnički dogovori, kakvi su već održani u Sarajevu i na visokom nivou u Briselu.

U RCC-u se nadaju da će u Trstu biti predloženi konkretni projekti i usvojen plan za njihovu realizaciju.

Svilanović precizira da predstavnici regiona treba da se usaglase oko konkretnih koraka ka daljem unapređenju primjene CEFTA sporazuma, o uklanjanju netarifnih barijera i potpunoj liberalizaciji trgovine u oblasti usluga, o zajedničkom romingu, interoperabilnosti ICT tehnologija, povezivanju broadband interneta regiona i EU, priznavanju diploma i standardizaciji pojedinih profesija, definisanju zajedničkih interesa u vezi sa privlačenjem investitora u region i zajedničkoj promociji regiona kao investicione destinacije.

Direktorica Vanjskopolitičke inicijative BiH Lejla Ramić Mesihović naglašava kako Berlinski proces znači povezivanje Zapadnog Balkana infrastrukturno, ekonomski, politički, a posebna pažnja se posvećuje i mladima i civilnom društvu.

Primjećuje da iako sve zemlje regiona u svom strateškom opredjeljenju imaju kretanje ka članstvu u EU, u posljednje vrijeme svjedočimo, kaže, sporadičnim prekograničnim komunikacijama koje su sve samo ne refleksija dobre saradnje i naznaka stabilnosti.

"Proces evropskih integracija ne ide u smjeru retrogradnih i isključivih etnocentričnih kolektivnih geopolitičkih ideja 19. vijeka, već predstavlja i zahtijeva nešto sasvim drugo - duh konstruktivne i iskrene saradnje. On podrazumijeva vrlo konkretnu ekonomsku i političku saradnju, te postizanje pune slobode kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala, jer upravo je to suština i same EU", kaže vanjskopolitička analitičarka.

Grad koji spaja

Gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza uoči Samita balkanskih zemalja kaže kako je među značajnim događajima i kandidatura za Grad nauke za 2020, što bi također pomoglo u ulozi Trsta kao grada-mosta prema Balkanu i istočnoj Evropi.

Samit u julu će potvrditi ulogu koju Trst ima kao grad koji spaja, a također predstavlja važnu međunarodnu priliku u dostizanju tog izazova.

Naglašava kako nije slučajno da je Kina potvrdila “putem svile” strateški položaj Luke Trst. Drugu osovinu razvoja Trsta predstavlja Porto Vecchio, ogromna površina od 65 hektara, koja je sada u potpunom vlasništvu Opštine, dio grada koji će predstavljati ponovno pokretanje razvoja.

"Nekadašnji magacini s robom danas su magacini ideja i projekata, zgrade i oblast stare luke kroz privatne i javne investicije predstavljaju ekonomski, kulturni i komercijalni razvoj grada. Počeli smo da promoviramo ovo nasljeđe i već postoji velika zainteresiranost od strane međunarodnih fondova i privatnih investitora", kaže gradonačelnik Dipiazza.

Izvor: Al Jazeera