IMA NADE U DOBRE LJUDE Dečko poklanja siromašnoj devojci patike u autobusu u Beogradu. (VIDEO)

VIDEO:

Prije nego što pljunete na pionire, pogledajte današnju djecu

Oo svih slika iz djetinjstva sačuvao sam samo jednu. Istina, stare prašnjave albume držim na tavanu u jednoj kutiji i izgubim se najčešće pred Dan republike u uspomenama, licima nekih davno zaboravljenih ljudi, meni bliskih, no tu sam sliku izdvojio i uokvirio.

 Sliku svog primanja u Savez pionira. Po ničem ta slika nije posebna, imam svakako i ljepših i dražih, posebno onih kada sam djecu iznosio iz rodilišta, imam čak i umjetničkih sa zalascima sunca i nečijim pramenom kose u pozadini, onakvim slikama koje ti natjeraju suze.

Tu svoju pionirsku, mene bez dva prednja zuba i maramom većom od vrata uokvirio sam, a da ni sam nisam znao zašto. Nešto duboko u meni, neki unutarnji glas kojim se vodim kroz život govorio mi je da je ta slika zbog nečega važna, da je uokviriti treba, kao uostalom što u duši uokviriti treba sve dobro, sve ljudsko i sve plemenito iz svog života. Vrijednost te slike bila je tada svakako važnija nego danas.

Tada nisu postojali Instagrami, Facebook profili, Twitteri i ostale pizdarije modernog doba. Satima bi cupkao pred fotografskom radnjom željno iščekujući onaj topli snop tek izrađenih slika. Pamtim svog djeda koji bi važno smotao cigaretu, natočio sebi čašicu vinjaka i uz zadovoljan uzdah otvarao kesice sa slikama. Fotografije su tada bila mala umjetnička djela, na starom ruskom Zorkiju namještala se ekspozicija, svjetlost i svaki kurac, pa bi ukućani hvalili majstora fotografa koji je izvanredno namjestio kut, lom sunca i zavjesu preko prozora da se ne vide mrlje od prašine.

Često bi događaj popratilo i susjedstvo. Pa bi se važno zvalo susjede, kava bi se pržila ili mljela u malom brončanom mlincu sa ručkom, a na stol bi se iznijele trešnje, kolači ili domaći AR konjak. Fotografije bi se satima okretale, kao mali filmovi koji govore tisuću riječi, a susjede bi šutjele iz zavisti jer je djedov pionir odličan u školi i pred Drugom Titom će za Dan mladosti izvesti recitaciju zajedno s najboljim učenicima splitskih škola.

Djeca su svoje članstvo shvaćala kako je i trebalo

Ta slika u mojoj podsvijesti bila je puno više od same slike i da svjesno nisam znao za to. Bila je to fotografija jednog vremena, općeljudskih osobina koje ćemo nepovratno i uskoro izgubiti. Te osobine koje su proizlazile iz pionirskog obećanja i tumačenja riječi pionir nestat će kao i sve dobro i časno u ljudima što je nepovratno nestalo u vremenu. Djeca nisu svjesna politike koja je stajala iza Saveza pionira, suočeni sa zadacima i ciljem, plemenitim i časnim nakanama, djeca su svoje članstvo shvaćala kako ga je i trebalo shvatiti.

Te poruke bile su ciljane i u pravoj dobi, dobi kada se djeca formiraju, promatraju svijet oko sebe i shvaćaju ga. Djeca su tako te poruke i razumjela. Iste one poruke koje im je slao Branko Kockica, koje su učili u školi, da su svi ljudi jednaki bez obzira koliko imaju i da sve ljude jednako poštivati treba. Budući da neki analitičari danas drže kako se indoktriniralo djecu u sustav koji je imao nakanu da održi socijalizam, ako je i to bila težnja, ona je bila oprezna i bezopasna, jer su plemenite poruke bile kudikamo važnije.

A one su bile isključivo vezane za čast, vezane za poštenje i vezane za pomoć kako prijateljima, tako i starijima. Današnje težnje vjeronauka, zdravstvenog odgoja i etike teže i imaju sličan cilj, da u našim školama bude više jednakosti, više pravednosti i više discipline. Školske kute (kecelje) zapravo su bile taj simbol, smanjivanja razlika među djecom čemu se teži i u današnje vrijeme. Govoriti o manipulaciji djecom tako je smiješno, jer se danas djecom puno više manipulira u školi nego u to vrijeme i to su činjenice. Današnji statusni simboli najbolje govore o vremenu u kojem živimo.

A mi smo uživali. Bili smo djeca, sada pioniri, koji su imali svoje vrtiće i svoje škole, igrali smo se na otvorenom i bili aktivni sportaši, u velikim stambenim zgradama socijalizma imali smo svoja skrovišta, logore i svoja igrališta, imali smo dječje časopise i stripove, imali smo Modru Lastu i nenadmašnog Lastana kojem smo se povjeravali, a koji nas je zajebavao, imali smo Smib, Radost i imali smo Pionira.

Imali smo svoju dječju književnost, svoj dječji film, imali smo svoje serije, obrazovni program i svoje junake, imali smo Družbu Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Kekeca, Jelenka i Smogovce. Imali smo Medu i Slavicu, Branka Kockicu, Peru i poštara Duju, Kolariću Paniću i imali smo Špira Špulu. Imali smo Savez izviđača, dječje sportove i organizirana natjecanja širom Jugoslavije, imali smo besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatne stanove, sretne roditelje koji su imali svoja zimovanja i ljetovanja, prijatelje diljem zemlje, koje su nerijetko i upoznali na tim krasnim godišnjim odmorima naših djetinjstva, imali smo veliku i lijepu, raznoliku zemlju, zemlju mistike Bosne i krševite Crne Gore, Slovenije u koju smo putovali zimi. Imali smo društvenu brigu o djeci, imali smo kvalitetne i obrazovane profesore, zadovoljne ljude svojim primanjima i svojim statusom.

Značenje riječi pionir

Pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan, radišan, bile su naše zvijezde vodilje, naš putokaz i značenje riječi – pionir. Izvoli, hvala, molim i oprosti, učili su nas poštivanju svijeta oko nas pionirski kodeksi. Poštenje, iskrenost, marljivost, upornost naučili smo tih godina, godina kada su pravila lijepog ponašanja bila važnija od uspjeha u školi, statusnog simbola, veličine mobitela.

Svečanost se, eto sprema, bubanj lupa, truba svira: tko je vrijedan – taj će biti, član Saveza pionira, pjevušim dok gledam sliku sebe kako ponosno stojim zagrljen sa svojim školskim prijateljima. U budućnosti pred nama mi pioniri svojoj zajednici, svojim roditeljima i učiteljima trebali smo biti oslonac, pomoć, da se ponose nama, svojom djecom od koje će načiniti ljude. Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo ko zelena trava/Crvenu maramu dobit ću ja i plavu kapicu tralala –la, pjevušim dok me ukućani čudno gledaju. Stariji sin igra svoj Playstation, mlađi je na Facebooku, druži se. Moja djeca nikada neće znati što su rasparana koljena, kako su slatke prve trešnje iz susjedova vrta i kako se ljubiti na vrhu nebodera. Moja djeca vole svoje vršnjakinje preko interneta.

Za ovo što imamo danas najlakše je kriviti vrijeme. Vrijeme je linearno, ima svoj korak, ja krivim ljude, ljude koji su zaboravili svoje davne zakletve Savezu pionira. Ja svoju nisam zaboravio. Živim, barem pokušavam, živjeti kako sam naučio tada, pošteni i svakom gledati u oči, hrabro i s velikom dozom poštovanja prema vremenu koje me takvim učinilo, vremenu pravih vrijednosti ako mene pitate, ma koliko to nekom smetalo.

Njegov problem.

Danas, kada sam još uvijek pionir znam da ću marljivo učiti i raditi, takvim me odgojio socijalizam, društvo radnika i proletera, da ću poštivati roditelje i brinuti se za njih u starosti, da ću biti vjeran i iskren drug, da ću držati datu riječ. Da ću cijeniti slavno djelo partizana, svojih djedova, da ću napredovati i pratiti napredak svijeta, poštovati mir i jednakost, da ću graditi svoj život na tim načelima, slobode, mira i bratstva sa svim ljudima svijeta, bez obzira koje vjere, nacionalnosti ili spolnog opredjeljenja oni bili.

Od svih slika iz djetinjstva sačuvao sam samo jednu. Istina, stare prašnjave albume držim na tavanu u jednoj kutiji i izgubim se najčešće pred Dan republike u uspomenama, licima nekih davno zaboravljenih ljudi, meni bliskih, no tu sam sliku izdvojio i uokvirio. Sliku svog primanja u Savez pionira. Tada nisam znao jasno zašto sam to učinio, ali danas znam. Ta slika je slika moje generacije. Slika mog djetinjstva i slika mog vremena. Kada je uzmem u ruke kako stariji bivam, sve više je pazim, sve više je volim i sve više osjećam kako mi mami suze. Jednom, kada moja generacija nestane to će se vrijeme zaboraviti i prekrit će ga potpuna prašina.

Jednom, no do tada ja ću vam pričati o svom primanju u Savez pionira, o svom djetinjstvu u jednoj zemlji koja je kao i taj savez zauvijek nestala u vremenu. I svima onima koji će pljunuti na to vrijeme, vrijeme pravih vrijednosti, pljunuti na mene, kao što su pljunuli na svoje djedove poručujem da dobro pogledaju svoju djecu i što u ovom trenutku rade.

I sve će im biti jasno, koliki su licemjeri, no to je ponavljam, njihov problem.

Index.hr

Dragi nacionalisti-oprostite mi!

Dragi moji čuvari nacionalnih interesa.

Oni kojima su puna usta Srba, Bošnjaka  i Hrvata kritikovao sam vas dosta u zadnje vrijeme.

Govorio sam kako ne znate vladati ovom našom državom.

Govorio sam kako ste za fotelju spremni dati i državu i kako vam nisu sveti ni krv ni suze ni znoj baš onih u čije ime vi kao nastupate.

Dragi moji nacionalisti oprostite mi.

Niti ste gori niti ste šta bolji od ovih multietničara i multikulturologa.

Kompletna ova vlast, sva ova podjela u BiH je produkt  mentalnog sklopa ovih ljudi zasto ova nacionalistička mantra najbolje prolazi zato sto su i nacionalisti vidjeli da se od toga profitira.

I neka ste.

Bolje nismo ni zaslužili.

Priče o nekom bosanstvu i multikulturalnosti ne piju vodu.

Evo probali smo i gotovo svi koji su to vodili ispostavili su se kao još veći lopovi, uhljupi i

ego manijaci od tzv "nacionalista".

Pričaše multi-kulti a državu dadoše i oni za fotelju i uđoše u koalciciju baš sa onima protiv kojih se boriše ko fol.

I oni počeše krasti i lagati

Jedina razlika je zato što ovi imaju lošiji sistem i manje sposoban kadar od „nacionalista“.

Zato – oprostite mi

Želim vam puno sreće i da vladate još sto godina.

Minimum.

(6yka.com)

Umjesto Sv. Nikole slavi 29.11. Ovo je priča o Draganu Kamaljeviću...

Danas se još malobrojni jugonostalgičari, u bivšim republikama nekadašnje zajedničke države, sećaju najvećeg državnog praznika SFRJ.


ULICE, fabrike i sve državne ustanove okićene trobojkom sa petokrakom, počasni plotuni, velike svečane akademije, objavljivanje imena dobitnika Nagrade AVNOJ - najviše državne nagrade u SFRJ, prijem prvačića u Savez pionira Jugoslavije, a omladinaca u Savez komunista, specijalni programi na televizijama... Ovako se, na današnji dan, od Vardara, pa do Triglava, proslavljao Dan Republike i obeležavala godišnjica "najveće tekovine Narodnooslobodilačkog rata, istorijskog Drugog zasedanja AVNOJ-a održanog u Jajcu 29. novembra 1943. godine".

Dan Republike, praznovao se dva neradna dana, 29. i 30. novembra. Osim na organizovanim svečanostima, radnička klasa je najveći i najvažniji državni praznik slavila i kao porodični praznik. Bogate trpeze "začinjene" kiselim kupusom koji je u burad stavljan "na vreme da bi bio spreman za dva'es deveti", kao i nezaobilazni svinjokolji na selima, samo su deo nekadašnje, nezaobilazne ikonografije Dana Republike. Tokom porodičnog praznovanja i stari su obavezno podsećali na ratna vremena kada su da bi mladima bilo bolje, kao u pesmi "Zabranjenog pušenja", "poturali svoja pleća, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća". Praznovalo se, tako, sve do 1990. godine, kada je, 29. novembar, poslednji put obeležen u svim republikama SFRJ.

DANAS, vlasti u državama nastalim raspadom SFRJ, ovaj datum ignorišu. Ipak, sve do 14. novembra 2002. godine, kada je, odlukom Veća građana Savezne skupštine - ukinut, Dan Republike se, kao državni praznik najduže obeležavao u Srbiji. Gotovo šest decenija. Od 1991. državnih proslava nije bilo, ali dva neradna dana "sledovala" su svim zaposlenima. Mediji u Srbiji, pak, i dan-danas, najčešće u Kući cveća, proprate skupove malobrojnih jugonostalgičara i stranaka koje u nazivu imaju ime bivše domovine. Odu i do Bogatića, Svilajnca ili Dragolja na Rudniku, u domaćinstva koja 29. novembra "kao krsnu slavu" obeležavaju - Titovdan! Ali, i u Srbiji, iz godine u godinu sve je manje onih koji se sećaju Dana Republike. Na njegovo praznovanje podsećaju još samo tradicionalni seoski svinjokolji.

SVI praznici poput 29. novembra, u Sloveniji su izbrisani čim se odvojila od SFRJ. U Hrvatskoj, slavljenje Dana Republike, ukinuto je 1990. godine. Sastavljena od dva entiteta, Bosna i Hercegovina, još nema zakon na osnovu kog bi se na njenoj celoj teritoriji obeležavali državni praznici. U Makedoniji se od proglašenja nezavisnosti 1991. godine, kao Dan državnosti obeležava 8. septembar, dok je Crna Gora, krajem devedesetih, još dok je bila u zajednici sa Srbijom, prestala da obeležava 29. novembar.

- Svaka generacija se formira u spoju iskustva i očekivanja - kaže profesor dr Todor Kuljić iz Instituta za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu. - U tom pogledu, Dan Republike svečano pamte sve ređi predstavnici "o-ruk" generacije formirane početkom pedesetih godina minulog veka i "šezdeset osmaši" koji nisu konvertirali. Nacionalistička generacija formirana krajem osamdesetih, ovaj datum je svesno potisla iz sećanja, dok su mladi stasali početkom 21. veka, uglavnom ravnodušni prema svim datumima, pa i prema 29. novembru.

Po Kuljićevim rečima, odnos prema nekadašnjem Danu Republike u bivšim republikama SFRJ, sličan je odnosu prema Titu. Više je, kaže, odbacivan kod Srba, Hrvata i Slovenaca, nego kod Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka.

- Autentični smisao Dana Republike je multietnički antifašizam - nastavlja profesor Kuljić. - Sa nestankom grupe, slabi i sećanje na nju. Sa nestankom Jugoslavije nestao je i Dan Republike. Danas su narodne heroje zamenili kraljevi. U Zagrebu je Beogradska ulica postala Slavonska, a u Beogradu je restoranu "Zagreb" vraćeno ime "Ruski car".

Naš sagovornik, ipak, podseća da je 29. novembar, kao markantni datum koji je nametao vrednosti, identitet i smisao, počeo da gubi "snagu" još u doba SFRJ.

- Avnojevska Republika je počela da bledi još osamdesetih godina prošlog veka sa jačanjem antititoizma, a njena demonizacija da jača onda kada je sjaj nacionalnih prošlosti Srbije i Hrvatske počeo da se centrira oko slavne monarhijske prošlosti - objašnjava profesor Kuljić. - U Hrvatskoj je, tokom devedesetih, u tome prednjačila vlast, u Srbiji opozicija. Beograd je ovaj datum službeno zaboravio 1997, kada je skinuta zvezda sa zgrade Skupštine grada Beograda.

Po mišljenju našeg sagovornika, sa rušenjem partizanskih spomenika u Hrvatskoj i njihovim zapuštanjem u Srbiji, oslabio je antifašizam kao suština jugoslovenskog republikanstva.

MARŠAL BI DANAS REŠIO SVE KRIZE!

Eh, da je Tito živ, pitali bismo se šta to beše ekonomska kriza...? I terorizam! Oboje bi se Tita uplašili a ne on njih! Govore ovako Radisav (83) i Dragan (52) Kamaljević, otac i sin, uoči svoje jubilarne, 25. po redu porodične, vrlo neobične slave - Titovdana.

* Familija Kamaljevići iz sela Dragolj na Rudniku

Kamaljevići i još neke porodice u Dragolju, pod strminama Rudnika, 36 kilometara od Gornjeg Milanovca, od izbijanja jugoslovenske krize 1990. kad su se mnogi naprasno odricali Tita, te iskreno ili pomodno okretali crkvi, svakog 29. novembra na dan bivše SFRJ svetkuju samoproklamovani Titovdan, umesto svoje krsne slave Svetog Nikole.

- Slavimo ga iz žala zbog raspada Jugoslavije, političkog prkosa, protesta što kasnije vreme nije donelo ništa dobro, naprotiv. Na taj praznik, radosna smo familija: otac, mati Milena (71), moja supruga Biljana (47) i brat Luka. Moja kći Verica, kojoj do završetka studija medicine nedostaje samo ispit i sin Vladan, mehaničar u Vojsci Srbije, odrastajući su se oduševljavali ovom slavom, ne hajući što neki govore da je bizarna... Slavićemo Titovdan doživotno! - kategorički priča Dragan.
(M. B.)

NARODNI HEROJI

* OD 29. novembra 1943. godine do obrazovanja Narodne skupštine FNRJ - 1945, Predsedništvo AVNOJ je odlučivalo i o proglašenju narodnih heroja Jugoslavije. Orden je bio "najveće priznanje za borce, komandire, komandante i političke komesare, koji su se naročito istakli svojim junaštvom i požrtvovanošću u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika".

* DO raspada Jugoslavije proglašena su 1.322 narodna heroja, među njima 91 žena. Ordenom su odlikovana 22 strana državljana, 32 jedinice i ustanove NOVJ, osam jugoslovenskih gradova i četiri društveno-političke organizacije. Jedini višestruki odnosno trostruki nosilac ordena bio je Josip Broz Tito.

* PO podacima SUBNOR, u Srbiji danas žive četiri narodna heroja - Danica Milosavljević (90), Velimir Veca Radičević (101), Petar Matić Dule (95) i Stevo Opačić (92).

(novosti.rs)

Puhalo: U ime svih nas koji smo preživjeli devedesete (VIDEO)

Sociolog, analitičar i jedan od utjecajnijih tviteraša u BiH Srđan Puhalo bio je gost emisije "Tačka na 7" u programu N1 televizije.

"Drugovi i drugarice,

Obraćam vam se u ime svih nas koji smo preživjeli devedesete. Danas je 25. novembar 2016. a mi smo stvar prošlosti. Neki su u drugom svjetskom ratu, a neki što se tiče ekonomije i u doba Kraljevine Jugoslavije. 

Niste danas samo vi antifašisti. I četnici su postali antifašisti. Da da, dobro ste me čuli. Ustaše se gledaju kao domoljubi što je više nego antifašista. Bošnjaci nazivaju institucijama po imenima čudnih ljudi, a nekima ste i presuđivali u prošlosti".

Njegov puni performans pogledajte u videoklipu ispod.

Kliknite OVDJE.

(N1)

Suživot u Vukovaru nakon 20 i kusur godina. Hrvati i Srbi u nekom drugom vremenu (VIDEO)

Selena Ostojić (22), DJ i aktivistica mirovne grupe mladih Dunav rekla je za Al Jazeeru da se prije par godina „ znalo točno gdje ko ide i gdje je ko dobrodošao. Međutim, s vremenom, situacija se promijenila.

VIDEO:

(AlJazeera)

OLOVO: HRVAT ILI BOŠNJAK? MI NEMAMO PREDRASUDE - SUŽIVOT BOŠNJAKA I HRVATA (VIDEO)

VIDEO:

Umirovljenik kojem su carinici ukrali Božić ne želi novce: Hvala ti, Hrvatska velikog srca, ali pomozi bolesnoj djeci i sirotinji, nama nije potrebno

Svaka prava priča mora imati dobar kraj. A boljeg od ovog teško je zamisliti. Kraj je to u kojemu nema ni pouke ni patetike, ni smijeha ni suza, koji nije ni filmski ni poetski i koji bi najradije da nikakvoga početka nije ni bilo.

A na početku je bio djedica iz Rudina, nazovimo ga Zvonko, koji je na zidiću pred jednom novokaštelanskom samoposlugom prodavao adventske vjenčiće izrađene spretnom rukom njegove supruge, nazovimo je Ankica.

Zvonko i Ankica su u mirovini, tipično hrvatskoj, nedostatnoj za bezbrižan život, a kamoli za pokrivanje troškova terapija koje su Ankici, stopostotnom invalidu rada, nužne za bezbolniju starost. Snalaze se. I ne kukaju. Kako je drugima, njima je dobro.

Zajedno su, čuvaju se na toplome i nastoje ne saginjati glavu. Nemaju zašto. Ona u dane pred došašće svake godine splete nekoliko blagdanskih ukrasa, stolnih vijenaca s obojenim voštanicama koje se pale ususret Božiću, a on ih, baš kako je vidio da to čine mnogi Hrvati i Hrvatice osuđeni na snalaženje, odnese na zidić pred onom samoposlugom i po poštenoj cijeni ponudi ljudima kojima su draži domaća lozovina i borova šiška od kineske konfekcije.

Tako je Zvonko učinio i ove godine. Poljubio je Ankicu, uzeo devet vjenčića i posložio ih na onaj zidić.

Ostalo znate. Tko, naime, u Hrvatskoj još ne zna za "djedicu kojemu su carinici ukrali Božić". Za Zvonka, kojega su skupa sa zidićem opkolili "specijalci", oduzeli mu Ankičine ukrase i napisali kaznu koja, rješenje se još čeka, može iznositi od minimalnih 500 kuna pa sve do maksimalnih 40.000 kuna. Kao da je sudjelovao u lancu trovanja ljudi trulim mesom, a ne prodavao adventske vjenčiće.

Zvonka i Ankicu reporteri "Slobodne" posjetili su početkom tjedna u njihovu domu u Rudinama. Nakon što je priča objavljena, Hrvatska je eksplodirala od gnjeva. Redakcijski mail zasut je upitima, a telefon ne prestaje zvoniti. U Rudinama je još bučnije. Čitava Hrvatska želi kupiti Ankičin vjenčić. Mnogi, zapravo, žele kupiti sve njezine adventske vjenčiće, dati im novac, pomoći na bilo koji način, jedni nude odvjetničke usluge, drugi manovalske, javljaju se ljudi koji nemaju pojma ni što je to advent, ali koji i te kako dobro znaju da ova Hrvatska, od Boga zazivana, polako, ali sigurno ide k vragu.

Jer država koja štiti kriminalce i pokvarenjake, a skida imunitet tihim, dobrim ljudima poput Zvonka i Ankice, država u kojoj su stranačka iskaznica i kumstvo važniji od struke i diplome drugo i ne zaslužuje.

A opet, sad kad čujete kraj ove priče, kad čujete Zvonka i Ankicu kako preklinju i mole, kad ih čujete kako se obraćaju svim svojim dobročiniteljima, možda izronimo iz naše crne, masne, ljepljive bare i zaplivamo bistrom pučinom, možda ovo ipak bude jedan sasvim dobar, obećavajući Božić. Možda.

- Zahvalni smo cijeloj Hrvatskoj, svim ljudima koji su imali dobru volju pomoći nam. Zahvaljujemo svima koji su nas željeli financijski podržati, ali i onima koji su nam pružili moralnu podršku. Ovim putem, međutim, svima poručujemo da nismo socijalni slučaj i da nam nije potrebna novčana pomoć. Ima u ovoj zemlji puno bolesnijih i potrebitijih od nas. Ako treba, dignut ću i kredit pa platiti da to objavite na naslovnici "Slobodne" - uglas će, ali tiho, jer drukčije i ne znaju, Zvonko i Ankica.

Nisu se ovome nadali. Kada su vrata svoga doma otvorili vašim reporterima, nije im bila želja iskati pomoć, nego ukazati na društveni apsurd, na hrvatsku patentiranu činjenicu koja kaže da jedni pokradu milijune pa gule krumpire i rade, zamislite, za opće dobro, nedajbože da ih nazovete lopovima, dok se mali čovjek, borac, tretira kao kriminalac.

I pogodili su, dirnuli su tamo gdje najviše boli, a sada žele samo svoj mir. On za njih nema cijenu.

- Psihički ne da smo na dnu, nego smo i ispod dna. Više namamo svoje živote. Jednostavno to ne možemo izdržati. Ljudi iz cijele Hrvatske koji neprestano zovu, koji se javljaju preko društvenih mreža, a kojima uistinu od srca zahvaljujemo, smatraju da smo sirotinja. A mi to nismo. Pozivamo ih stoga da sve ono što su željeli dati nama, daju bolesnoj djeci i sirotinji. Nama za sada pomoć stvarno nije potrebna - vele nam Zvonko i Ankica, dodajući kako su nakon svega ipak ponosni na svoj narod.

- Srce mi se raspada od sreće kad vidim koliko ima dobrih ljudi koji su spremni pružiti pomoć "malom" čovjeku. Ponosna sam posebno na našu mladost, na mlade kojih nam se ogroman broj zadnjih dana javio i ponudio pomoć - kroz suze će Ankica.
Ispričava se, što će, takva je, svima koji su željeli naručiti njezine adventske vijence.

- Nemoćna sam, nemam ih snage izraditi. Nisam sposobna ni fizički ni psihički - priznaje.

Pred rastanak, Zvonko i Ankica nam upućuju još jednu molbu.

- Napišite da molimo sve građane koji nam žele pomoći da ne nasjedaju i ne uplaćuju novac na razne račune koji se šire društvenim mrežama. Mi iza toga ne stojimo. Od nikoga nismo uzeli niti jednu lipu, niti ćemo. Žalosti nas i potez jednog splitskog malonogometnog kluba koji je bez našega znanja organizirao humanitarnu utakmicu za nas. Kada smo to pročitali, umalo smo se srušili u nesvijest. Pitali smo se, kako netko može naša imena, koja nisu ispravno ni napisali, koristiti na taj način. Molim vas, nemojte više... - zaključuju Zvonko i Ankica.

Ipak...

- Ne daj Bože da nam kazna zbog prodaje vijenaca bude velika. Ako se to dogodi, pokucat ćemo na vrata Slobodne Dalmacije i zatražiti pomoć dobrih ljudi.

(slobodnadalmacija.hr)

Aleksandar Trifunović: Ova zemlja nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već samo Njihova

Vraćao sam se za Banjaluku iz Sarajeva, dijelom i putevima ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a. Rupa na rupi, odroni...


Voziš se i ne znaš šta te čeka i kada ćeš doći tamo gdje si krenuo,  jer u ovoj zemlji na putu je jedino siguran saobraćajac. Spreman na pregovore.


Slušao sam emisiju na radiju, tema zašto će današnji dan u Federaciji BiH biti neradan, a u Republici Srpskoj radan, još jedan prigodan i očekivan razgovor o formi, a ne o suštini.


Za oko 550000 nezaposlenih u eteru ove vukojebine, svaki dan i jeste neradan, ali to nije tema.


A u emisiji reže istoričari jedni na druge, učili po jednom, a sada podučavaju po drugom programu.


Kada im ponestane argumenata i kada ne znaju kako da objasne žive, po nepisanom pravilu, učitelji potežu mrtve.


Vaskrsavaju i jurišaju balije, ustaše, četnici i partizani radiotalasima. Za to vrijeme, unuci im zapišavaju spomenike i kosturnice, tragove antifašizma zarasle u korovu.


Neka druga djeca idu u škole nazvane po saradnicima okupatora i fašista. Do škola hodaju ulicama sa imenima ubica partizanskih heroja.


Rođaci, u malo sam stvari siguran, ali u jedno jesam.


Ti čestiti partizani i antifašisti siguno nisu hrabro svojim kostima temeljili ovu zemlju zarad nas ovakvih i ološa koje smo izabrali da nas vode, ološa zbog kojih ova zemlja zaista i nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego samo i isključivo Njihova

(6yka.com)

SVI SMO SE BORILI ZA MALOG DIMITRIJA Prištinski anesteziolog Muharem Morina pomogao u spasavanju bebe

Muharem Morina (48), anesteziolog iz Prištine, spasao je sa pripadnicima Kfora malog Dimitrija Nedeljkovića, koji je zbog infekcije srca helikopterom Kfora hitno prebačen u Beograd.

Kako su roditelji dečaka koji je sa dvadeset dana zadobio infekciju srca kazali, Morina je bio jedini anesteziolog u Prištini koji je prihvatio da bude u helikopteru prilikom prevoza njihovog jedinca. Muharem Morina ispričao je za "Blic" šta se sve događalo u ponedeljak, kada je započela drama oko leta za Beograd.

- Poslednjih 10 godina radim kao anesteziolog. Pedesetak puta sam išao sanitetskim kolima za Beograd ili Niš kada su u pitanju bili životi Albanaca, dok sam šest puta išao sa Srbima. Međutim, ovo mi je bio prvi put da idem helikopterom. Uz to, pacijent je bila beba od dvadesetak dana - objašnjava Morina.

Kako kaže, uvek prihvata da prati pacijente kako bi nastavili lečenje u Beogradu.

- Dimitrijevi roditelji došli su kod mene i zamolili me da pratim njihovog sina. Iako me je u prvu ruku bilo strah od leta helikopterom, prihvatio sam molbu. Uzeo sam mišljenje neonatologa u Prištini o prevozu mališana i uputio se u Beograd - priseća se on.

    Sve vreme sam bio fokusiran na mališana jer u helikopteru u kojem smo bili nije bilo struje. Američki helikopter ima drugačije utičnice, pa nismo mogli da uključimo inkubator
    Muharem Morina, anesteziolog iz Prištine

Morina kaže da na nebu nije bilo vremena za strah, te i da je sve vreme razmišljao o zdravlju Dimitrija.

- Meni nije bitno koje je nacionalnosti moj pacijent. Sve vreme sam bio fokusiran na mališana jer u helikopteru u kojem smo bili nije bilo struje. Američki helikopter ima drugačije utičnice, pa nismo mogli da uključimo inkubator - seća se Morina.

Mali Dimitrije došao je u Beograd sa isključenim inkubatorom, a Morina je sve vreme brinuo o njegovoj temperaturi.

- Let do Beograda trajao je sat. U helikopteru su bili četiri člana posade, medicinska sestra, majka dečaka i ja. Dimitriju sam pre leta dao paracetamol za smanjenje temperature i proveravao svako malo, kako njegovu temperaturu, tako i onu u inkubatoru - priča Morina.

Dečaku je, kako kaže, stanje bilo stabilno, a na trenutke se činilo da mu je na visini bolje nego što je bilo u bolnici.

- Njegova majka Kosovka Milovanović bila je s nama u helikopteru. Izgledala je smireno, ali je često zapitkivala kako je njen sin - kaže Morina.

Dimitrije je bezbedno stigao na Institut za majku i dete. Kako nam je ispričao Morina, juče mu je odatle stigao video sa malim Dimitrijem.

- Primio sam video od porodice dečaka. Vidi se kako Dimitrije pomera ručice i da je dobro. Verujem da će ubrzo ozdraviti - naglašava hrabri i humani anesteziolog.

Dimitrije stabilno

Stanje Dimitrija Nedeljkovića sada je stabilno, a kako "Blic" nezvanično saznaje, dečak je skinut sa aparata za disanje.

- Sve mu je bolje. Nama je sada najbitnije stanje deteta i ništa drugo - kazao je Stefan Nedeljković, otac mališana.

Barbacini: Saradnja sa Srbijom

- Pored medicinskog osoblja u helikopteru sa bebom je bila i majka. Leteli smo nešto više od sat i sve je prošlo kako smo isplanirali. Možemo da kažemo da smo bili uspešni na više polja: prvo, bezbedno smo prevezli bebu, a drugo, i ništa manje značajno, dokazali smo da Kfor i Srbija mogu zajedno da sarađuju - kaže Maks Andre Barbacini iz Kfora i dodaje da je Kfor prvi put učestvovao u prevozu pacijenta sa Kosova u Beograd.

(blic.rs)

Jezik i nacionalizam. Snježana Kordić daje odgovore o tome da li su hrvatski, srpski i bosanski isti jezik? (VIDEO)

U emisiji Nedjeljom u 2, Aleksandra Stankovića, 25. maj 2014. godine, gostovala je lingvistkinja Snježana Kordić, poznata po svom JEZIK I NACIONALIZAM, koje govori o političkoj diobi srpskohrvatskog jezika.

Snježana Kordić: "Kad nekoliko naroda ili država govori zajedničkim jezikom, lingvisti ne nabrajaju u nazivu jezika sve te narode jer bi to bio predugačak naziv... U našem slučaju lingvisti su uveli u 19. stoljeću dvodijelni naziv, i današnji lingvisti su ga naslijedili kao što su današnji kemičari naslijedili nazive u kemiji, ili kao što su američki lingvisti naslijedili naziv za njihov jezik.
Dvodijelnim modelom naziva imenuju se rubovi jezika, a središnju zonu i nije nužno imenovati kad se znaju rubovi.
To je isto kao i kod naziva indoevropski, imenovani su rubovi, a središnja zona armenski i perzijski nisu. Moram istaknuti da svi ti nazivi obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati."

VIDEO:

Hrvatski povjesničar Jakovina iskreno i realno o srpsko-hrvatskom ujedinjenju 1918. (VIDEO)

VIDEO:

Slučaj koji je oduševio BiH i region: Platio račune za 16 porodica koje nisu imale novca

“Ko je dužan i na Božić je tužan”. Tako kaže jedna narodna izreka, a što kaže narod, onda je to uistinu tako.

Kako 16 dužnika općine Prozor-Rama ne bi s takvim osjećajem dočekalo najradosniji kršćanski blagdan, Kristovo rođenje, pobrinuo se ponovno jedan anonimni gospodin.

Naime, on je jučer platio račune za utrošenu električnu energiju koju te porodice nisu mogle platiti doznaje portal Rama-Prozor.info iz Elektroprivrede HZ HB, poslovnica Rama.

Darovatelj je jučer uplatio novce u poslovnici Elektroprivrede HZ HB, odjel opskrbe u Prozoru, s namjerom i željom da njegovo ime ostane anonimno. Ne znamo jesu li se u Elektroprivredi iznenadili ponovnoj humanoj gesti ovoga dobročinitelja, ali u toj tvrtki je dotični već poznat budući da isti dobročinitelj zadnjih nekoliko godina, upravo u vrijeme adventa, na ovaj način pomaže ljude u potrebi.

Neka ovo bude poticaj svima nama da u ovo predblagdansko vrijeme činimo dobro jedni drugima!


(avaz,ba)

Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Koliko su na Balkanu žene (ne)zaštićene i zašto trpe nasilje?

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obeležava se danas. Za protekle četiri godine u Srbiji su u porodičnim svađama ubijene 172 žene.

Predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović izjavila je da je ponosna što se Srbija uključila u kampanju "16 dana aktivizma u borbi protiv nasilja nad ženama" koja počinje danas i trajaće do 10. decembra, kada je Međunarodni dan ljudskih prava. Ona je apelovala na sve da prijavljuju nasilnike.

I istakla da je nasilje nad ženama veliki problem u Srbiji i da nije dovoljno da se tim problemom bavimo samo 16, već 365 dana u godini, kao i da je potrebna stalna edukacija društva da je bilo kakvo nasilje nad ženama nedopustivo.

(http://www.rtk.co.rs)

Prije 73 godine udareni temelji moderne BiH. Živjelo bratstvo i jedinstvo Srba, Muslimana i Hrvata u BiH!

Bosna i Hercegovina danas slavi Dan državnosti, 73. godišnjicu utemeljenja moderne države s jednakim statusom i suverenitetom kao i druge republike tadašnje Jugoslavije.

Jednakost, sloboda i zajednička budućnost osnovni su principi koji su potvrđeni na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a), koje je održano u noći sa 25. na 26. novembar 1943. godine u Mrkonjić Gradu.

Zbog toga je ovo najznačajniji dan u historiji naše domovine, koji je vratio BiH njenom autentičnom biću, veličanstven događaj u modernoj historiji naše zemlje koji je predstavljao  epohalan iskorak naroda u polje slobode i ravnopravnosti.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine u 19 sati. Završeno je iste noći, 26. novembra, u četiri sata ujutro. Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) BiH, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti.

Osnivačkoj skupštini prisustvovalo 247 delegata iz svih krajeva BiH

Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ.

Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Zgrada u Mrkonjić Gradu u kojoj je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a

U vihoru Drugog svjetskog rata jedinstvo svih naroda omogućilo je da BiH 1943. godine obnovi svoju državnost, koju je izgubila 1463. godine osmanskim osvajanjem Srednjovjekovne bosanske države.

(avaz.ba)

Upoznajte čoveka koji je napustio sve i otišao u prirodu sa svojim haskijem

Građevinar Henrik Vikse zamenio je malter i cigle za šator i otvoreno nebo, a u njegovoj životnoj avanturi pridružio mu se i jedan haski.
Ovaj 28-godišnji muškarac napustio je svoj stabilan posao kako bi se otisnuo u pešačenje kroz predivne predele Norveške. 

“Odrekao sam se sigurnih prihoda, ali napuštanje posla pružilo mi je izvanredan osećaj. Osetio sam nalet slobode, koju sam toliko želeo. Volim hod po ivici, a ne planiranje svakog mogućeg koraka koji napravim. O ovome sam sanjao godinama, a onda sam jednog dana odlučio da ostvarim svoje snove. I dalje smatram da je u pitanju najbolja odluka koju sam doneo u životu”, kaže Vikse.


On navodi da su njegove kolege bile zaapanjene, ali da je njegova odluka na neki način bila i očekivana. Znali su da voli da pešači da voli da bude nezavisan.

Na svojem profilu na Instagramu do sada je objavio više od 350 očaravajućih fotografija, na kojima je njegova avantura predstavljena iz perspektive njegovog najboljeg prijatelja – haskija Akijaka.

“Otvorio sam nalog na Instagramu kako bih video mogu li da steknem više pratilaca od svoje devojke. Pobedio sam posle nekog vremena! Onda sam sve ređe počeo da objavljujem fotografije, ali ljudi su i dalje bili podjednako zainteresovani, pa sam nastavio da ih postavljam na profil”, kaže Vikse.

Henrik obično voli da pešači sam, ali spreman je da napravi izuzetak kada je u pitanju njegov mali krzneni prijatelj.

“Kada pešačite sami sa psom, nekako postanete vrlo bliski. Veza između vas i psa je zaista zadivljujuća, da ne spominjem sva lepa sećanja koja ostaju. On je moj najbolji prijatelj”, objašnjava Vikse.

Ipak, Henrik nije u potpunosti “raskrstio” sa konvencionalnim načinom života - sada je samozaposlen, zbog čega mu je ostaje dovoljno vremena za putovanja.

“Naravno, i dalje kupujem svu hranu u prodavnici. Još nisam postao Ber Grils, ali dajte mi par godina...”, šali se.

“Sada je svaki dan nekako različit. Nekada radim od ujutru do uveče, a nekada ceo dan planinarim i uveče zaspim pod zvezdanim nebom sa svojim psom. Najbolji dani su oni kada se probudim u šatoru, izbacim glavu napolje i sve što mogu da vidim je sneg, dokle god pogled seže.”

Na pitanje da li bi i drugima preporučio da urade isto odgovara: “Pitajte me isto za koju godinu, kada budem video kako mi tada ide! Ali, za sada – da, preporučio bih svima da urade isto. Samo jednom se živi.”


 b92

Preminuo posljednji atentator na Tita

ČAČAK, FINIKS - Radoš Stevlić iz Gornje Gorevnice kod Čačka, koji je najveći dio života proveo u emigraciji, preminuo je prekjuče u Finiksu (Arizona) gdje je živio decenijama. 

Stevlić je javnosti bio poznat zbog pokušaja atentata na Josipa Broza, zbog čega je i osuđen na 10 godina zatvora, koje je odslužio u američkom zatvoru. Rođen je u selu kod Čačka, a bogoslovski fakultet završio je u Beogradu, odakle je preko Austrije i Italije prebjegao u Ameriku. Prošle godine u intervjuu "Politici" govorio je o hapšenju pre 40 godina u Čikagu i o tome zašto je učestvovao u atentatu na Tita.
"Kao i moji saborci, smatrao sam da je Josip Broz lažni car Šćepan Mali i da ne zaslužuje da vlada Srbijom. Sa druge strane, bio sam svestan da po našoj veri nemam pravo da oduzmem čoveku život, i možda je bolje što se sve završilo kako i jeste. I da smo ga tada likvidirali, ništa se ne bi promenilo", rekao je tada Stevlić.

Kako je opisao u tom intervjuu, jugoslovenska vlada je tih godina Stejt departmentu u Vašington uputila spisak sa imenima 146 osoba sa zahtjevom da ih američke vlasti pohapse. "Stejt department je odgovorio ovima u Beogradu da ne mogu da hapse toliki narod, to je puk vojske, pa se sve svelo na nas šestoricu: Nikolu Kavaju, Stojiljka Kajevica, Boška Radonjica, Životija Savica, Nikolu Živovica i moju malenkost.
Glavna optužba bila je pokušaj ubistva Josipa Broza Tita", rekao je Stevlić. Inače, po dolasku SAD radio je u jednoj fabrici u Čikagu, ali je vrlo brzo, kako je ispričao za "Politku", kupio restoran sa 70 mesta i sobama za izdavanje i istovremeno počeo da razvija privatni posao sa kućama. "Odmah sam se obreo u našem emigrantskom krugu i brzo postao predsednik Crkvenoškolske opštine Sveti Nikola u Čikagu. Svake godine kupovao sam po jednu kuću dok me 1976. nisu uhapsili agenti FBI", ispričao je u intervjuu Politici.
O suđenju u Čikagu rekao je i ovo: "Kavaja je odmogao i sebi i ostalima. Protiv mene su imali osam tačaka optužbe, Kajevića devet, protiv Kavaje pet tačaka. Moja maksimalna kazna mogla je da bude 65 godina, Nikolina 35. Ali na kraju meni su dali deset, a njega je sudija osudio na 20 godina zato što je svojim jezikom upropastio čitavu stvar".

(nezavisne.com)

ĐOKOVIĆ ODUŠEVIO HRVATE Nole komentarom o finalu Dejvis kupa koje se igra u Zagrebu raznežio komšije

Dejvis kup reprezentacije Hrvatske i Argentine ovog vikenda će odlučiti o novom osvajaču Dejvis kupa za tenisere.

Hrvatska je već jednom osvojila "salataru", dok će "Gaučosi" pokušati prvi put da se domognu ovog prestižnog trofeja.

Uoči finala koje se igra u Zagrebu oglasio se i najbolji srpski teniser Novak Đoković, koji je u par reči oduševio navijače hrvatske reprezentacije.

"Uveren sam da će biti veliko finale. Zašto? Jer su obe reprezentacije odigrale neverovatnu sezonu i zasluženo su tu. Presrećan sam što su Čilić i Del Potro sa svojim zemljama stigli do finala. Obojica su veliki ljudi i veliki igrači".

Reči Novaka Đokovića još jednom potvrđuju da se radi o velikom sportisti, jer su upravo ova dva igrača bila kobna po njega u 2016. godini. Huan Martin Del Potro je izbacio Novaka sa Olimpijskih igara, dok je Marin Čilić zbacio srpskog tenisera sa prvog mesta na ATP listi.

Inače, Đoković je jedan od igrača koji smatraju da format Dejvis kupa mora da se promeni.

"Ne znam kakva je budućnost tog takmičenja, ali nešto mora da se radikalno promeni. Čelni ljudi tenisa žele samo da promene da se finale igra na neutralnom terenu, ali to nije pametno jer teniseri vole Dejvis kup upravo zbog domaćeg terena i domaće publike." Smatra i kako bi Dejvis kup umesto tri dana mogao da se igra dva dana, kao i da bi mečevi trebali da se igraju na dva dobijena seta umesto na tri. "Aktualni format nas ubija i sve manje vrhunskih tenisera igra ovo takmičenje."

(kurir.rs)

ŠTO HRVATI, BOŠNJACI I SRBI MISLE JEDNI O DRUGIMA

Studija o percepciji Hrvata, Bošnjaka i Srba

U Sarajevu je, u organizaciji njemačke zaklade Friedrich Ebert Stiftung, intelektualnoj javnosti predstavljena studija autora dr.sc. Bože Skoke „Što Hrvati, Bošnjaci i Srbi misle jedni o drugima, a što o Bosni i Hercegovini?“. Studija je nastala na temelju opsežnog istraživanja javnog mnijenja u BiH.

Istraživanje je predstavio sam autor, nakon čega je – uz moderiranje politologa Đorđa Latinovića - uslijedila rasprava na kojoj su sudjelovali sveučilišni profesori, predstavnici medija, književnici, predstavnici nevladinih udruga te političari, pokušavajući na temelju istraživanja dati smjernice za poboljšanje odnosa u BiH.



Unatoč svim nastojanjima međunarodne zajednice u prevladavanju podjela i razlika među tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, međunacionalne napetosti su i dalje prisutne, iskrena suradnja između Bošnjaka, Hrvata i Srba je relativno mala, a nema zajedničkih stajališta ni o prošlosti, ni o budućnosti ove države.



Istraživanje je pokazalo kako se Bošnjaci, Hrvati i Srbi, iako žive stoljećima u istoj državi, relativno slabo poznaju i zanimaju za druge, te kako je njihova međusobna perecpcija još opterećena stereotipima iz prošlosti te ratnim događanjima. Uglavnom se pripadnici pojedinih naroda informiraju iz „svojih“ medija a većina tih medija ne daje dovoljno informacija o drugima. Putovanja koja ponajviše pridonose razbijanju stereotipa i upoznavanju drugih su relativno slaba unutar BiH.



Analizirajući stereotipe, asocijacije i percepciju jednih o drugima, istraživanje je pokazalo kako su odnosi među svim narodima nedovoljno dobri te opterećeni međusobnim nepovjerenjem. Kao najpozitivniji odnosi perceipirani su oni između Bošnjaka i Hrvata, a zatim između Hrvata i Srba. Najlošijima se percipiraju odnosi između Bošnjaka i Srba.



www.ljutibosanci.com

ŽALOSNO Bivši borac iz rata “ručao” na novom trotoaru u Sarajevu iz prazne šerpe (VIDEO)

Svečano otvaranje trotoara ispred zgrade Predsjedništva BiH privukao je, osim pozvanih zvaničnika, nekolicinu građana Sarajeva.

Haris Šegalo, bivši borac u prethodnom ratu demonstrirao je šta znači novi trotoar za građane Sarajeva.

Šegalo je na simboličan način “utolio glad” ležeći na “velelepnom” trotoaru.

VIDEO:

(novi.ba)

Posljednja jugoslovenska serija. Ceca Bojković: Bolji život nema nastavak! Zapamtite, BOLJEG ŽIVOTA NEMA!

Iako se kultna serija „Bolji život“ reprizira na Radio Televiziji Srbije po ko zna koji put, gledanost je ponovo velika. Ovoga puta reprize idu u prepodnevnim satima, ali to ne smeta da sada i neki novi klinci čuju za Gigu Moravca (Marko Nikolić), Terminatora (Voja Brajović), Bobu (Dragan Bejlogrlić), Guzu (Boris Komnenić), Viki (Lidija Vukićević)...

U septembru je bilo tačno 29. godina otkako je premijerno prikazana prva epizoda serije „Bolji život“. Pre desetak godina pričalo se o nastavku serije, koja se gledala širom Jugoslavije, ali i u Kini. Ipak do nastavka nije došlo

Čuvena glumica Svetlana Bojković u seriji je igrala Emiliju Popadić, suprugu Gige Moravca, glavni ženski lik. Po njenom mišljenju, serija još živi jer je jednostavno kvalitetna.

"Iskreno, svi znamo da ono što je kvalitetno traje. Ali lično mislim da je „Bolji život“ stvarno fenomen, nijedna serija nije imala toliko repriza kao „Bolji život“. Međutim, to je bio odraz tog vremena u kojem smo živeli, koje je bilo mnogo bolje. Bez obzira na to koje je probleme nosilo, bilo je mnogo čednije i naivnije nego ovo vreme u kojem danas živimo. Očigledno je da kod publike postoji nostalgija za tim vremenom koje serija odražava.
Svi problemi koji u porodici postoje obojeni su jednom velikom dozom šarma i pokazuju naš mentalitet u vremenu koje je bilo mnogo bolje nego ovo danas", kaže Svetlana Bojković, koja je u seriji igrala profesorku latinskog jezika, i dodaje: "Bolji život“ nema nastavak, zapamtite boljeg života nema. Ni u kakvom smislu, tome se ne nadam, ni u životu ni na televiziji. Vreme u kojem živimo je jako teško, tako da nam ostaje samo da čuvamo uspomene na onaj period kada je sve bilo bolje od ove današnjice".

Kada smo joj rekli da se CD te serije prodaje od Vardara do Triglava, pa čak i do Bugarske, glumica je rekla.
"To je stvarno fascinantno. Nisam za to znala, to je jako lepo. Očigledno da ta serija nosi ljudsku toplinu i šarm, prosto je jedinstvena", rekla je Svetlana Bojković i dodala da je u kontaktu sa skoro svim partnerima iz serije.

"Sa svim glumcima iz serije sam u kontaktu, osim sa onima koji su nas napustili. Viđam se i dan danas sa Markom Nikolićem i Draganom Bjelogrlićem, često se prisetimo kako je bilo na snimanjima. Ono što je jako zanimljivo, sve scene smo snimali iz prvog puta, sve je išlo lako i glatko, a kvalitet rada je bio jako dobar, daleko iznad onog kakava je danas".

Gorica Popović: Moja Dara je žena koja živi!

Kako vi doživljavate fenomen „Bolji život“ i šta je, po vašem mišljenju, to što seriju ne da zaboravu?

"To je jedna od prvih serija iz pera Siniše Pavića, možda najuspešnija. Likovi su bili dobro napisani. U njoj ima mnogo dobrih ljudi koji teže čestitom životu. Posle „Boljeg života“ uglavnom su se snimale serije sa mnogo negativnih likova. Posle svega što smo kao zemlja prošli, ta serija je nostalgija za nekadašnjim vremenom. Ljudi vole stare serije, dobre likove. Možda je nostalgija i ključna reč za fenomen serije. Imala sam priliku to da se uverim koliko je serija popularna u celom regionu, kada sam sa pozorištem otišla u Bosnu posle rata. Prišla mi je jedna mlada mama sa ćerkicom. Prepoznala me je i rekla detetu - Evo Dare iz „Boljeg života“. A devojčica je rekla - Mama, pa jesu li oni živi?

(kurir.rs)

SRELI SE HRVAT, SLOVENAC I SRBIN: Nije vic, njih trojica su uspeli da se okupe posle 30 godina od izlaska iz JNA (FOTO) (VIDEO)

Posetili su kasarnu, obišli stara mesta, kafane i druge prostore u kojima su nalazili razonodu, slušali su muziku i jeli leskovački roštilj.

Prijateljstvo između Gorana Kniewalda (61) iz Zagreba, Andreja Šušteršiča (61) iz Ljubljane i Zorana Pavlovskog (62) iz Beograda staro je skoro 35 godina, a započeto je u julu 1981. godine kada su kao “matori” diplomci stupili u kasarnu JNA u Leskovcu.

Ova neobična družina Srbina, Hrvata i Slovenca povezana je i kumovskim vezama, inače se okuplja skoro svake godine, a poslednji veći susret priredila je na 30-godišnjicu završetka vojnog roka.

– Odlučili smo da obeležimo 30 godina izlaska iz JNA na način da se okupimo u Leskovcu, posetimo kasarnu (barem spolja), obiđemo stara mesta, kafane i druge prostore gde smo nalazili razonodu.

Tako smo i učinili u junu 2012 godine, a stupili smo i u kontakt s našim tadašnjim starešinom kome je takođe bilo vrlo drago da se vidi s nama nakon toliko vremena. Naša druženja se mahom svode na odlaske u restorane i kafane, gde se uz dobar roštilj prisećamo raznih događanja i situacija koje su nas tada zaokupljale.

Nas trojica nismo dobili prekomande, pa smo ostali zajedno na jugu Srbije punu godinu dana. Većini nas taj period je predstavljao jedan važan segment u razvoju i „odrastanju“ i stoga ostao u lepoj uspomeni - rekao je Goran, profesor geoloških nauka, i dodao da uživaju kada se prisete starih fotografija, pisama, sitnih vojničkih potrepština poput džepnog nožića, papira na kojem su marljivo precrtavali poslednjih 100 dana u vojsci…

Andrej, inženjer mašinstva, kaže da pamti kulturni šok pri susretu sa posterima Zorice Bruncllik koji su u to vreme krasili grad, malih tranzistora – u vlasništvu svakog vojnika koji drži do sebe – iz kojih su pri obavljanju jutarnjih obaveza dopirali domaći narodnjaci, nestašice kafe koja je vladala u to doba.

– Smejemo se lepim stvarima koje smo doživeli, a teške i sumorne događaje pokušavamo da zaboravimo! Jedno je politika, a drugo su obični ljudi. Kod nas nema prepreka i granica u druženju – objašnjava ovaj Slovenac i dodaje da jedva čeka da ponovo dođe u Leskovac na obeležavanje 35-godišnjice prijateljstva.

Beograđanin Zoran naglašava da ratove i teške teme ne pominju, da im svaki susret prođe uz muziku i lepe teme.

– Nama sve izgleda isto kao i ranije. Mi se razumemo dobro i nema šta da komentarišemo devedesete, nacije, razaranje one lepe države… Ostaćemo prijatelji zauvek! Šta da vam kažem kad sam ja kumovao Goranu iz Zagreba i gde god da odem, osećam se kao u svojoj zemlji – iskren je ovaj rudarski indženjer.

Na kraju, sva trojica se sećaju anegdote koju su doživali u novogodišnjoj noći 1982. godine.

– Novu Godinu smo dočekali u kasarni, u spavaoni, jer je napolju bilo dosta hladno. Bilo nam je dopušteno da se počastimo pečenim prasetom, pivom, uz praćenje zabavnog novogodišnjeg programa na TV.

Sve je to potrajalo do ranih jutarnjih sati, a većina drugara je u neko doba usnula lep i dubok san. Nakon buđenja, pre podne 1.1.1982, opće čuđenje prisutne vojske, ali i dežurnog, bilo je izazvano činjenicom da smo nas nekoliko „staraca“ zaseli pred ekranom kako bi pratili bečki novogodišnji koncert.

Bilo je jasno da nekim mlađim vojnicima nije bila jasna naša želja vezana uz koncert, no nekolicinu smo uspeli da nagovorimo da s nama pogledaju prenos.

Kulturno smo se uzdizali dok je u spavaoni još uvek ugodno mirisalo na prasetinu - ispričao je Goran i skrenuo pažnju da je tih dana glavna pesma koja se desetak puta dnevno vrtila na lokalnoj radio-stanici bila ona Đorđa Balaševićeva „Mirka, ljubavi jedina moja ti“.

Za njih je to bila pesma nad pesmama. A verovatno je i danas.

(S.I.)

(telegraf.rs)

ZANIMLJIVA ISPOVIJEST Drogba: Mama me kao malog nazvala Maršal Tito, divila se njegovom liku i djelu.

Malom Didieru Drogbi majka je dala nadimak Tito. Divila se Titovoj upornosti i borbenosti te je htjela da i njezin sin ima iste osobine kao Maršal Tito.

Didier Drogba već je godinama pravi vođa na terenu. Suigrači ga jako cijene i često ističu da je njihov najvažniji čovjek, a navijači ga jednostavno obožavaju. A napadač je imao od koga i učiti. Naime, majka Clotilde je malog Didija zvala, ni manje ni više - Maršal Tito!
Clotilde je bila velika obožavateljica lika i djela druga Tita pa je htjela da njezin sin bude upravo takav.
- Još dok sam bila trudna s Didierom Jugoslavijom je vladao taj general, Maršal Tito, kojeg sam izuzetno cijenila zbog njegovog borbenog duha i dosljednosti. Htjela sam da i moj sin bude takav pa smo ga zvali Didier Tito - priča mama danas ponajboljeg napadača svijeta.
No Clotilde je priznala i da Drogbina karijera umalo da nije završila i prije no što je počela. A za to je kriva bila upravo ona i siromaštvo u Obali Bjelokosti. - Sa 11 godina Didiera smo zbog siromaštva u Africi poslali ujaku u Francusku. Njegov otac i ja pridružili smo mu se tek nakon dvije godine. Čim smo stigli u Francusku imali smo što i vidjeti.
Pao je razred i stalno igrao nogomet. Naravno, zabranila sam mu da ide na treninge godinu dana.
Tek kad je popravio ocjene vratio se nogometu.
I dobro da je jer danas mu dobro ide - priča brižna majka. Didierovo djetinjstvo isprepleteno je s Titovim životnim putem, no odrasli Drogba ne misli biti predsjednik. - "Ne, sasvim sam zadovoljan svojim poslom. Moj se glas čuje i ovako."

(http://www.24sata.hr)

Danilo Kiš: Nacionalista je strašljivac i nikogović, kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta».

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, «nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice», porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune» – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

(tacno.net)

MARATONCI SU PREDVIDELI RASPAD STARE JUGE: Prava istina legendarnog srpskog filma, o kojoj mnogi ne pričaju

Jedno od najpopularnijih srpskih filmskih ostvarenja svih vremena “Maratonci trče počasni krug” omiljena je komedija velikom broju generacija, ali malo je poznato da je taj film zapravio bio kritika tadašnjeg autoritarnog sistema.

Prema nekim zapisima, autore filma (reditelj Slobodan Šijan i scenarista Dušan Kovačević), tadašnja vlast podsećala je na pogrebno preduzeće, a svi koji su bili u tom trenutku na vlasti su tu bili “doživotno” i nije bilo ni najmanje naznake da će otići.

Nakon smrti Pantelije (koji, prema istim ovim zapisima predstavlja Tita), koji je osnovao pogrebno preduzeće “Dugo konačište”, njegovi naslednici kreću u ljutu borbu oko podele imovine.

Dušan Kovačević je tako, na kraju filma, na simboličan način predvideo raspad Jugoslavije, što se nekoliko godina kasnije (film je snimljen 1982. godine) i obistinilo.

VIDEO:

(telegraf.rs)

Neispričana priča hrvatskog košarkaša: Lumpovao s Delijama u beogradskim klubovima i dobio navijačku majicu od njih!

Neispričana priča hrvatskog košarkaša: Lumpovao s Delijama u beogradskim klubovima i dobio navijačku majicu od njih!

Krunoslav Simon uvek voli da se vrati u Beograd a ponovo će igrati protiv Zvezde, ovoga puta u dresu Armanija *Sigurno se dobro seća susreta sa navijačima crveno-belih pre tri godine

Zvezda će od 19 časova u Areni dočekati Armani u 8. kolu Evrolige, a na parketu će se pojaviti i jedno dobro poznato lice navijačima crveno-belih, a to nisu ni Milan Mačvan ni Miroslav Raduljica.

Reč je o hrvatskom reprezentativcu, Krunoslavu Simonu, koji je imao zanimljiv susret sa pojedinim viđenijim Delijama u jednom beogradskom klubu posle gostovanja Lokomotive Kubanj u Begoradu u 1. kolu Evrolige 2013. godine, što je Telegrafu otkrio izvor koji je bio prisutan u klubu.

Hrvat je iskoristio dolazak u Beograd da isproba čari noćnog života srpske prestonice, a desilo se da bude na istom mestu sa pojedinim pristalicama Zvezde, i to sa nekim poznatim navijačima.

Iako bi mnogi sada pomislili da bi to moglo da znači i neke neprijatne scene, bilo je potpuno suprotno. Među njima je odnos bio prijateljski, a Simon je čak i insistirao da plati ceh posle popijenih pića. Zajedno su se provodili do ranih jutarnjih časova, a čak je bilo i šaljivih pesama ”Kruno, Cigane”, a Hrvatski košarkaš je dobio na poklon i navijačku majicu.

Simon je ponovio izlazak u Beogradu već u TOP 16 fazi iste sezone, ali je tada igrao protiv Partizana. Za razliku od duela sa Zvezdom, kada je ubacio svega četiri poena, protiv crno-belih je bio najefikasniji u svom timu i sa 18 poena predvodio je Lokomotivu do trijumfa u Beogradu.

HVALI DELIJE I SRBE, NE ISKLJUČUJE MOGUĆNOST DA ZAIGRA ZA ZVEZDU

Simon nije krio da javno hvali Delije, iako bi mu možda neko u Hrvatskoj to zamerio. Takođe je istakao i da ne bi imao nikakvih problema da zaigra za Zvezdu.

– Nije tajna da je u Beogradu uvek fenomenalna atmosfera, i bio sam puno puta tamo. I kad sam igrao u Zagrebu, i protiv Zvezde i protiv Partizana. Uvek mi je bilo lepo u Beogradu, uvek je lepo vratiti se tu. Teško je sada o tome govoriti da li bi bih igrao, ali ja stvarno sa tim ne bih imao nikakvih problema, ali znate kakva je situacija, da je to ozbiljnija priča malo. Ali kažem, nikad ne reci nikad – odgovorio je na pitanje da li bi nekada obukao dres crveno-belih pre određenog vremena.

Takođe, imao je i sjajne izjave o Srbima i ističe da uvek izlazi zajedno s nima pošto je s njima u ekipi.

– Mi smo nova generacija, mi smo uvek zajedno, izlazimo zajedno, pričamo isti jezik. U bilo kom timu gde sam igrao bio je bar jedan srpski igrač i o njima mogu da govorim samo najlepše stvari – poručio je Simon.

Kako će Delije dočekati Simona i da li će izostati uobičajena vređanja, videćemo od 19.00, kada je na programu duel Zvezde i Armanija.

(telegraf.rs)

Nevjerojatna priča: Jugoslavenski pukovnik koji je srušio nevidljivi NATO bombarder i oboreni američki pilot postali veliki prijatelji (VIDEO)

Zoltan Dani , pukovnik protuzračne obrane Vojske Jugoslavije i Dale Zelko, američki vojni pilot, danas su veliki prijatelji, a upravo je to prijateljstvo postalo temom snimanja dokumentarca ' Drugi susret'. U vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije njihov odnos je bio potpuno drugačiji, jer je upravo Dani zapovijedao vojnicima koji su oborili Zelka dok je letio u 'nevidljivom' F-117, piše Blic .

Dani je danas umirovljen te ima prekaru u selu Skorenovcu kod Kovina, živi mirno sa ženom i troje djece.

Kontakt između bivših neprijatelja počeo je dokumentarcem ' 21 sekund', kojeg je redatelj Željko Mirković snimao o Daniju. U jednoj od scena umirovljeni pukovnik je promatrao izjavu oborenog pilota, a na pitanje kako bi postupio da ga susretne, Dani je odgovorio kako bi ga - pozvao na piće!

- Odgovorio sam da ne bih imao ništa protiv jer smo obojica profesionalci i izvršavali smo zadatke koje su pred nas postavljali naši pretpostavljeni - objasnio je Zoltan Dani, a od tog trenutka je krenula ideja da se doista i susretno.

Kontakt je uspostavljen putem interneta, a nekadašnji neprijatelji su uglavnom razgovarali o obitelji i svakodnevnim temama. Kako objašnjava Zoltan, prvi je susret bio u Buđanovcima, kada je Zelko oboren, a drugi susret se dogodio u pekari u Skorenovcu.

- Osjećaj je bio nesvakidašnji, vrlo neobičan, a istovremeno i kao da je to samo običan susret sa susjedom... Naš odnos je sada vanpolitički i potpuno ljudski - objasnio je Zoltan Dani.

Njihov susret izazvao je raskol na internetskim forumima, gdje mnogi pozdravljaju njihov susret, ali ima i mnogo kritika i osuda. Zoltan se oko toga ne uzbuđuje.

- Kad netko doživi rat i skoro sve njegove strahote, shvati svu besmislenost rata. A kad to prođe, prvo je sretan što je preživio, a poslije poželi da se to više nikome ne dogodi. Ovaj film upravo treba prenijeti takvu poruku - objasnio je umirovljeni pukovnik.

VIDEO:

(jutarnji.hr)

Željko Joksimović prepjevao SUADU. Da li je to neka poruka nacionalistima? (VIDEO)

VIDEO:

Nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji imaju ista idejna ishodišta, a kad ne mogu mijenjati prošlost, prešute je

Iako ovdašnjim nacionalistima to nije drago čuti, činjenica je da u mnogim procesima prate i nadahnjuju jedni druge, međusobno se razumiju i pomažu te na koncu imaju istu ishodištu točku potpune negacije bilo kakvog naslijeđa ljevice.

U prilog svemu navedenom ne trebamo kopati dublje u prošlost, budući da je dovoljno prisjetiti se kako je bivši ministar kulture, odbivši dodijeliti potpore nekima od najboljih hrvatskih književnica i književnika, vrlo izdašno odlučio financijski pomoći objavljivanje knjiga srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, inače apologeta četničkog pokreta.
Kontekst uklanjanja spomenika u Beogradu


Ne treba onda čuditi kako sličnom procesu svjedočimo i sada. Proteklog vikenda u Beogradu su sa jednog od glavnih gradskih trgova na Slaviji, bez ikakve najave, uklonjeni posmrtni ostaci i spomenik Dimitriju Tucoviću, sve pod krinkom rekonstrukcije trga. Svemu tome slijedilo je i obećanje kako će isti biti smješteni u obližnji park, čime se navodno i dalje vodi računa o odavanju počasti tom čovjeku.

Za neupućene čitatelje navest ćemo podatke da je Tucović, koji je poginuo boreći se u Prvom svjetskom ratu, u prvom redu bio poznat kao prvak socijalističkog pokreta u Srbiji, osnivač tamošnje socijaldemokratske stranke i pokretač lista Borba.
Razorna kritika imperijalne politike prema Kosovu


No njegov glavni krimen, promatramo li ga iz perspektive srpskog nacionalizma, odnosi se na činjenicu da je napisao knjigu o Srbiji i Albaniji, u kojoj je iznio razornu kritiku imperijalne srpske politike prema Kosovu. Uklanjanjem njegovog spomenika, kako god to objašnjavala, vladajuća Vučićeva stranka šalje jasnu idelošku poruku, čega je društvo potpuno svjesno.

S druge pak strane, predsjednik zagrebačkog HDZ-a, izvjesni Andrija Mikulić, koji je ovdje posve nebitan i predstavlja tek paradigmu jednog stanja svijesti, iznova je načeo temu uklanjanja Trga Maršala Tita u Zagrebu, očekujući valjda da će tom inicijativom skupiti nekakve političke poene koji bi mu mogli pomoći na predstojećim lokalnim izborima.

Ne ulazeći sada u ishod te inicijative i Bandićev manevar o referendumu na tu temu, nije zgorega uočiti kako se istovremeno s ova dva procesa rješava pitanje ulaska Vučićevog SNS-a u pridruženo članstvo Europske pučke stranke, čiji je HDZ već član i koji će po nekim najavama ostati suzdržan na glasanju.


HDZ i SNS imaju jednaka idejna ishodišta


Posve je naravno jasno da će SNS, neovisno o taktičkim odlukama HDZ-a dobiti pridruženo članstvo te tako još jednom ukazati na očito. Radi se o tezama navedenim na početku teksta, o jednakim idejnim ishodištima ovdašnjih nacionalista, a u konkretnom slučaju HDZ-a i SNS-a.

Kad se njihov odnos prema prošlosti ogoli do bitnoga, shvatit ćemo da bi je oni najradije mijenjali, a s obzirom da je takvo što neizvodivo, preostaje im samo da je prešute. Stoga ćemo postaviti ključno pitanje u vezi toga čime se povijesne ličnosti kvalificiraju da trgovi i ulice nose ime po njima ili da na javnim mjestima budu izloženi njihovi spomenici?

S jedne strane to moraju biti ljudi koji su doista, na bilo koji način, značajno utjecali na prošlost i razne društvene, kulturne i političke procese dugog trajanja. Svakome je, uključujući i ljude koji bi Tucovića i Tita brisali iz memorije, jasno da obojica ovaj kriterij ispunjavaju. Drugi je pak kriterij taj da je njihovo djelovanje, kad ga se hladno analizira bilo dugoročno više pozitivno, nego negativno.
Iza uklanjanja Tita i Tucovića stoji ideologija


Kod Tucovića oko navedenoga nema nikakve sumnje. On je, s jedne strane, stvorio lijevi pokret u Srbiji, a s druge je spasio savjest tog društva, s obzirom da je bio jedan od rijetkih koji je s ozbiljnom kritičnošću progovorio o odnosu prema Albancima.

Kod Tita je slučaj donekle kompliciraniji, iz prostog razloga, što je on znatno duže živio i što je praktično 35 godina imao neupitnu vlast u zemlji. Samim tim, mogućnosti za pozitivno i negativno djelovanje bile su mu znatno više. Istina je naravno da je brutalan obračun s ljudima koji su bježali iz zemlje nakon okončanja rata bio nedopustiv i da je prouzrokovao mnoge traume.

Jednako kao što je istina da je uveo jednopartijski sistem, ne ostavljajući mogućnost za uspostavu pluralnog demokratskog društva. No istovremeno je istina i to da je to bio čovjek koji je poveo antifašističku borbu i u njoj pobijedio, ponudivši viziju društva izgrađenog na međusobnom povjerenju i razumijevanju između jugoslavenskih naroda, što se u kontekstu ustaških i Nedićevih logora te groznih zločina koje su počinile kolaboracionističke snage činilo gotovo nemogućim.
Isključivo ideološki, a ne racionalni motivi


Činjenica je također i to da je pokušao izgraditi socijalno pravedno društvo, omogućivši brojnim obiteljima visoko školovanje, posao i stanove diljem zemlje, o čemu današnje generacije mogu samo sanjati. Na koncu je svim tim narodima stvorio nacionalne države, u čijim okvirima i danas žive.

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da primarni motivi uklanjanja ove dvojice s javnog prostora mogu biti isključivo ideološki, a ne racionalni. Negacija bilo kakvog pozitivnog vrednovanja ljevice na ovim prostorima je točka na kojoj se srpski i hrvatski nacionalisti jednostavno susreću i na kojoj zajednički rade. Od skora i u Europskoj pučkoj stranci.

Telegram.hr