Ako namjeravate putovati u zemlje Evropske unije, ovo morate znati

Prema prijedlogu Evropske komisije (EC), koji je nedavno potvrdio Odbor za građanske slobode (LIBE) Evropskog parlamenta (EP), građani zemalja kojima nisu potrebne vize za putovanje u "šengenski prostor" Evropske unije (EU), uključujući i građane zemalja zapadnog Balkana, ubuduće će za takva putovanja morati prethodno dobiti odobrenje nadležnih službi EU.

Kako je Feni kazao šef Monitoring tima za praćenje primjene bezviznog režima BiH Samir Rizvo, radi se o još jednom u nizu koraka u zakonodavnoj proceduri unutar EU, odnosno o procesu koji je u toku.

Dodao je da konačna odluka u vezi s tim još nije donesena, te da će, najvjerovatnije, biti u formi u kojoj je predložena.

Pojasnio je da se uvodi nova obaveza za sve građane koji izvan EU dolaze u EU, a što podrazumjeva da će oni morati najaviti vlastito putovanje unaprijed, istovremeno, navodeći da se ta obaveza ne odnosi specifično na BiH, niti na zemlje zapadnog Balkana, odnosno da se radi o mjeri općeg karaktera.

Rizvo, nadalje, precizira kako će građani, u skladu s predloženim modelom, biti u obavezi da putem online aplikacije popune određeni formular, odnosno da najave putovanje, te sačekaju odobrenje koje će, također, biti proslijeđeno elektronskim putem.

Po njegovim riječima, radi se o dodatnom koraku, odnosno provjeri koja će važiti određeni vremenski period, a što će biti precizirano konačnom odlukom EU.

Kako je predviđeno, građani koji traže odobrenje za putovanje će putem elektronskog formulara, pored ličnih i podataka o putnoj ispravi, morati, između ostalog, da navedu i adresu boravišta u EU, tamošnje podatke za kontakt i zemlju ulaska u EU.

U tom kontekstu, predviđen je i rok za odgovor EU od 72 sata, a onima za koje se utvrdi da predstavljaju opasnost po sigurnost EU bila bi odbijena dozvola za putovanje u skladu s prijedlogom za uspostavljanje novog Evropskog sistema za odobravanje putovanja (ETIAS).

Elektronski formular s molbom osobe za putovanje bez vize u šengensku zonu će automatski biti provjeren u bazama podataka EU, uključujući Šengenski informacioni sistem (SIS), Sistem ulaska/izlaska, kao i preko baza evropske policijske službe Europola i Interpola.

Prema prijedlogu EC-a, državljani zemalja zapadnog Balkana i drugih zemalja kojima nisu potrebne vize za putovanje u zemlje EU-a morat će za prethodnu provjeru uplatiti iznos od 10 eura, a od plaćanja te dažbine bit će oslobođene osobe mlađe od 18 i starije od 60 godina, te članovi porodica državljana EU, kao i studenti i naučno osoblje.

Iz Odbora za građanske slobode Evropskog parlamenta rečeno je da je cijeli postupak oko uvođenja nove obaveze složen i da bi sistem ETIAS, ukoliko bude usvojen, mogao da stupi na snagu tek početkom 2020. godine.

Kako je tim povodom izjavila izvjestiteljica u odboru LIBE za uvođenje sistema ETIAS, zastupnica Kinga Gal - predloženi mehanizam će znatno doprinijeti jačanju sigurnosti EU, kao i snažnijem i djelotvornijem sistemu zaštite granica.

(faktor.ba)

Traktorom na put oko svijeta: Posjetili i BiH, čudili se prizoru na koji su Bosanci već navikli

Na put traktorom oko svijeta prije nekoliko godina krenulo je troje Poljaka, Piotr Sliwinski, Marcin Obalek i Monika Filipiuk – Obalek.

Oni su dio projekta “TRAKTORIADA – Traktorom oko svijeta“, a njihov traktor star je 52 godine.

Jučer je ovaj trojac posjetio i Bosansku dolinu piramida u Visokom, a kako piše portal visoko.co.ba ove godine su obišli veći dio Južne Amerike, uključujući i Peru, Boliviju, Čile i Argentinu, sada su u Bosni i Hercegovini odakle će na put prema Africi.

Za ovaj visočki portal kazali su da su ranije mnogo čitali o piramidama i o projektu u Visokom, te da su odlučili da obiđu tunel Ravne i Bosansku piramidu Sunca.

– Utisci su zaista pozitivni, cijela lokacija je na neki način mistična, ali se osjeti i ta neka pozitivna energija. Sad nastavljamo putovanje na Bosansku piramidu Sunca - kazali su Piotr, Marcin i Monika, a nakon posjete Visokom obišli su i Sarajevo te Mostar. Ovaj trojac uživao je u bosanskim specijalitetima, pohvalio se porcijom ćevapa, a ostao začuđen označenim minskim poljem.

Sarajlije su također bile začuđene ovim nesvakidašnjim prizorom i jedinstvenim traktorom, pa su ga fotografisali i fotografije objavljivali na društvenim mrežama.

Nakon BiH idu prema Crnoj Gori i Albaniji, i dalje prema svom krajnjem cilju, Africi, Egiptu i u obilazak egipatskih piramida.

(faktor.ba)

Izmjenama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH kaznena politika kada su u pitanju saobraćajni prekršaji značajno je pooštrena.

Izmjenama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH kaznena politika kada su u pitanju saobraćajni prekršaji značajno je pooštrena.

Ovdje vam na jednom mjestu donosimo visinu kazni za pojedine saobraćajne prekršaje, od prekoračenja brzine do nenošenja kacige, korištenja mobitela u vožnji, pogrešno parkiranje, upravljanje neregistrovanim vozilom ili pak izazivanje saobraćajne nesreće.

Tako, za razgovor na mobilnom telefonu prilikom vožnje može vam se izreći kazna od 100 KM i jedan kazneni bod dok će vas vožnja pod uticajem alkohola i to od 1,5 promila alkohola u krvi i više koštati 400 KM ali i dva mjeseca bez vozačke i dva kaznena boda.

Ista novčana kazna previđena je i za eventualno odbijanje alkotesta ili pak upravljanje automobilom 30 kilometara na sat više od ograničenja brzine.

Sve kazne na jednom mjestu.

Kazna za vožnju djeteta na prednjem sjedištu također je 400 KM kao i za vožnju neregistrovanog vozila. Za ovaj prekršaj je predviđeno i oduzimanje vozačke dozvole u periodu od dva mjeseca kao i dodatna dva kaznena boda.

(faktor.ba)

SVA NAM VRATA SVIJETA ŠIROM OTVORENA Bilo jednom u Jugoslaviji: Što se mladom Jugoslavenu događalo na putovanju Europom 1979.

U SURADNJI s YugoPapirom donosimo vam priču jednog mladog Jugoslavena s putovanja Europom 1979. godine.

Srpanj 1979: Milijuni Jugoslovena putovali su ovog ljeta svijetom. Brodovima, avionima, autobusima. Neki solo, veći dio - koji nije mogao odoljeti brbljavim agencijama - u raznoraznim turističkim grupama, paketima, čarter-aranžmanima. Ovo je "putopis" jednog vašeg vršnjaka...

Zdravo! Ja sam Jovan Nikolić, imam 17 (i pol) godina. Htio bih vam ispričati što mi se dogodilo. Putovanje! Putovanje autobusom od 13 dana po srednjoj Europi. Može?

To vam je organizirao BZMROISJ (Biro za međunarodnu razmjenu omladine i studenata Jugoslavije. Uh!). Kad bih svim putnicima prepolovio godine, možda bismo i zadovoljili "dozvoljeni" limit od 35 godina (mislim u prosjeku). Osim mene bilo je još desetak (od 45) osoba koje su vadile prosjek. Među putnicima je bila i Ona, ali tada je još nisam poznavao.

Oko 8.30, 11. srpnja, preko puta željezničke stanice, šerif McCloud (vozač) elegantno je parkirao svojih milijun konja između dvije dlake na asfaltu. Nakon što se nismo upoznali krenuli smo ka mađarskoj granici. A Mađarska? Pa ovako: s lijeve strane ravno, s desne strane - ravno, sprijeda - ravno, otpozadi... - o, užasa! Nisam se usudio okrenuti! (Poslije su mi hrabriji govorili da je i tamo sve bilo ravno).

Jedino što sam mogao napraviti to je da se zavalim i umrem od spavanja. Zaista se divim kako ljudi uspijevaju opstati tamo! U jednom trenutku sam se uplašio da će McCloud zaspati, pa da ne stignemo dalje od prvog jarka, ali bilo je suviše dobro za spavanje da bih razmišljao o tome.

Mađarsku smo prespavali i u tijeku istog dana stigli u Bratislavu i pošli u krpe.

Sutradan smo razgledali dvorac Marije Terezije, ljetnikovac Marije Terezije, most Marije Terezije, park Marije... Uh! Da nije bilo Austro-Ugarske i Marije Terezije, ne bi bilo ni bratislavske povijesti. Jedino me žamor slovenskog jezika na ulicama spriječio u halucinacijama, inače bih sigurno vidio i samu Mariju kako uplaćuje tiket sportske prognoze.

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti

Uvečer smo se dokotrljali do praga Praga. Svanuo je treći dan. Prag ima ništa manje austrougarsku povijest. Doduše, tu se umiješao i neki Karlo IV (koji je, kažu, volio Prag), ali i ovdje je Marija uglavnom dijelila karte. Tu smo boravili u "predivnom" studentskom domu gdje su mnogi obavili posao prije nego što bi došli u red za WC.

Mnogi su gunđali zbog hrane, ali ih je povratio izvrsni šoping-program. Raspršili su se po robnim kućama zviždućući pjesmicu "Švercerski život je lijep..." Uglavnom, nitko nije zapamtio gdje mu dođe Karlov most, ali će vas svako vezanih očiju odvesti do robne kuće "Kotva" ili neke njene kolegice.

Vidjeli smo i mali katolički oltar (vrijednost mu nije baš mala) monstrancu "Praško sunce". Napraviše ga od 6000 dijamanata koje je Kapucinskoj crkvi (pre 2, 3, 4, 5... vjekova) poklonila izvjesna dama iz svoje svadbene haljine poslije vjenčanja. Imali su dobar prosjek, 35 godina. Ona 53... Kako li joj je samo uspjelo?!?

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti, tako da nisu svi baš najslađe spavali. Poslije smo razriješili i tu misteriju.

Bijasmo i u Strahovskom manastiru koji ima svega nekoliko desetina tisuća (!) originalnih knjiga. Sve su sačuvane, nijedan osvajač se nije usudio ući, a ja znam i zašto: svaka knjiga im je tako masivna i teška da su u stara vremena sigurno njima ubijali slonove, a kamoli neoprezne uljeze. Pokazali su nam i ormarić u kojem su bile "zabranjene knjige" i smjeli su ih čitati samo svećenici najčvršći u vjeri.

"Hihi! Pornografija!", počesmo zlobno se kesiti i smijuljiti, kad ono... samo heretičke i "ne d'o Bog", knjige protiv istoga.

Aaaaah! Peti dan. McCloud sigurnom rukom tjera svojih milijun konja prema Berlinu. Na granici smo prilično čekali dok su se prvo jedni, a zatim i drugi carinici smilovali da nas udostoje silne pažnje i izlupaju nam pečate. Oko pet sati. Možda i više, ali nisam imao snage brojiti dalje. Uh, birokracija!

U Dresdenu nas je dočekala vodička (to vam je ženski rod od - vodič) Manuela. To joj je bio prvi posao. Večerali smo u nekom berlinskom restoranu gdje hranu spremaju tri dana unaprijed, a kruh mjere na grame. A zna se da naš narod ne računa da je jeo ako ne smaže kruha kol'ko voli.

Zatim odosmo na kraj svijeta, periferiju periferije, bogu iza leđa, u neki studentski dom "Egon Schultz" čiji su zidovi vjerojatno pravljeni od prešanog kartona. Bio sam na sedmom katu, pa sam pomalo strepio da ne propadnemo svi kod portirke.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri

Osim (ne)slavnog Berlinskog zida, Brandenburške kapije, nekoliko muzeja i blesavog vremena (tri minuta pljuska, 15 minuta tropsko sunce, i tako cijeli dan) nema se što vidjeti. Od zgrade do zgrade po 300 metara. Ulice neljudski široke i srazmjerno tome stravično prazne. Imam utisak da se pobjednik osvetio urbanizmom.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri. Osim glavnog trga sve prodavaonice su daleko kao naša nogometna reprezentacija od titule svjetskog prvaka.

Uvečer je došlo do neke zbrke oko večere. Manuela je zaplakala. Što od muke, što od želje da je utješimo, počeli smo pjevati u autobusu. Konačno nam je postalo jasno zašto su studenti u Pragu pjevali po cijelu noć.

Sedmog dana ujutro pokupismo krpice i krenusmo za Varšavu. Zbunjenom McCloudu je trebalo cijeli sat da shvati da postoji neki izlaz iz jednoličnog Berlina. Čudo, nitko se nije naročito bunio.

Uspjeli smo se provući preko granice i ušunjati u Poljsku. Međutim, nismo prošli nezapaženi. U Poznanju smo imali zakazan ručak, i odmah, čim smo stali, ulični mjenjači novca, šverceri i slični tipovi izvršili su frontalni juriš na našu jadnu grupu. "Hrabro" smo odbili napad i pregovorima razmijenili valutu. Srećom, imali smo iskustva s poljskim mjenjačima u Berlinu, a bilo ih je i kasnije u Budimpešti.

Prvi put smo bili zadovoljni klopom. Vlada pecaroš nije imao zadovoljstvo da govori kako je hrana odlična... za mamce... Varšava. Noć.

Ona je voljela disko pa sam morao i to preživjeti

Jutro, osmi dan. Neki pedesetogodišnjak iz grupe, "čovjek od iskustva", stalno nas je upozoravao da ne nasjedamo poljskim mjenjačima, da pazimo što radimo i tako dalje. On je baš bio prva (srećom i jedina) žrtva. Mjenjači - mađioničari mu drpiše 100 maraka za tisuću umjesto 6000 zlota. Prozvasmo ga: Valutnik.

No, to nije bilo sve. Topao početak su nam priredili i drugovi iz drugog OOUR-a varšavskog podzemlja. Tek što smo izašli s doručka, ispred hotela nas je čekao obijen autobus.

"Ludo! Ludo!", zavrištaše jugo-šverceri. Umjesto da idemo prijepodne u razgledanje Varšave, pušteni smo s lanca, da se k'o oblak etiopijskih skakavaca obrušimo na prodavaonice, sve ispipamo, onjušimo i isprobamo. Vjerojatno ne bi izdržali prijepodnevno razgledanje. Ovako, duša će im doći na mjesto, dok drugovi organi vrše uviđaj, a popodne će zadovoljni i slatko umorni krenuti da odspavaju "kulturne znamenitosti".

Te večeri nas 5 - 6 je otišlo u best-Warszawa-disco. Odolio sam iskušenju i nisam plesao. Međutim, pošto sam uspio odbiti napad jedne Poljakinje (nije me valjda mislila napastvovati, ali što ja znam), mudro sam zaključio da je bolje ući u gomilu i potražiti Nju.

Deveti dan. Uh! Boli me glava pomalo, nekako se uspijevam održati na nogama. Nije ni čudo, vratili smo se iz diska u pola tri ujutro. Do podne sam se potpuno rasanio. Naši divni "turisti" opet krenuše u nove pobjede, u ispunjenje šoping programa!

Popodne sam s Njom, dok je pljuštala kiša, proveo pola sata u holu hotela Victoria-super ultra, de luxe kategorije ispred koje smo se zatekli.

Ali hotel nije ništa naročito. Ona je zanimljivija.

Naš narod je uporno pokušavao saznati rezultate nogometnog prvenstva, međutim, gos'n Somosa, pošto je izgubio državu, izvolio je uzurpirati radiovalove, te smo po cijeli dan slušali vijesti o njemu.

Jedva smo čekali zbrisati iz te svečarske atmosfere...

Dan deseti. McCloud je nekako sredio stvari s varšavskom policijom i dobio potrebne dokumente, tako da smo mogli dalje. Utekosmo za Krakov.

Stigli smo u hotel "Pod kopcem", bolje da su ga nazvali hotel "Pod nadgrobnom pločom". To su preuređene ćelije neke stare tvrđave na periferiji Krakova. Hotel je bio dobar, ali djeluje zastrašujuće. Do njega se mora proći kroz 5-6 kamenih kapija, pored muzejskih topova do dvorišta u kojemu se osjećate kao u mišolovci.

Srećom, sobe su gledale na Krakov, pa nije bilo tako "strašno".

Sljedećeg dana poslije doručka odvezli smo se za Auschwitz, 80 km od Krakova. Poslije prvih rečenica tamošnjeg vodiča, pomislili smo da se radi o još jednom hotelu za nas, ali brzo su nas razuvjerili, pa je sve bilo u redu.

O Auschwitzu ne bih pričao, bolje je vidjeti.

Vratismo se na ručak u sami centar grada. Jugo-šverceri su se sladili dobrim šoping terenom. U cijelom Krakovu je treštala "limena glazba" zbog sutrašnjeg praznika partije, 35 godina osnivanja - 22. lipca (to jest lipnja).

Svuda su se vijorile zastave od 20 cm do 20 m. Jedva smo čekali da zbrišemo iz te svečarske atmosfere (uglavnom zato što su se prodavaonice ranije zatvarale). U crkvi na starom Krakovskom trgu možete provesti divne trenutke... ako imate s kim.

Dvanaesti dan. Granica. S obzirom na to da su naši u Poljskoj kupili dosta torbi dok smo se znojili na poljskoj carini, uglas smo pjevali novokomponiranu švercersku pjesmu:

"Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo na carini.
Jer nikoga ne ljubim ja, osim čet'ri torbe moje.
Poći ću ja u dalek svet, da prošvercam torbi pet!"

Izašli smo iz Poljske, protutnjali kroz Slovačku i zabili se u saobraćajnu gužvu dvomilijunske Budimpešte (cijela Mađarska ima 10 milijuna stanovnika).

Shvatio sam kako uspijevaju preživjeti ravnicu. Jednostavno se zagrade u velike gradove i onda je sve drugačije.

Naš McCloud nam je sa svojih milijun konja prokrčio put do prenoćišta. Genijalac!

Trinaesti, posljednji dan. Do đavola s razgledanjem grada! Svi smo iscrpljeni i svega nam je dosta. To prijepodne smo proveli pasivno i apatično. Pored našeg umora, imali smo i strašnu gužvu i buku na ulicama, tako i da smo htjeli, nismo mogli uživati u Budimpešti.

"Točno u podne" dobauljasmo do autobusa, a uvijek sveži McCloud nas utovari i potjera autobus put Beograda.

Kafane krajputaši

Popodne ugledasmo granicu. Nije bilo patriotskog oduševljenja iz razumljivih (carinskih) razloga. Ipak, svuda pođi, kući dođi. Evo i zašto. Prošli smo toliko granica i nagledali se uniformi i carinika. Svi utegnuti, kapa pod propisanim uglom, rutinska tvrda faca za strašenje kriminalaca i rječita k'o šaka.

A naš čovjek - uđe lijeno u autobus pospan (očito nije nitko prošao cijelo popodne), raskopčane košulje, bez kape, bez pištolja, bez pečata, češka se po glavi i žmirka. Sa smiješkom nam je pretrčao pogledom po putovnicama i upozorio nas da ima kolegu gnjavatora zaduženog za carinjenje.

Ipak, sa svim mogućim zadržavanjima ostali smo jedva 20 minuta. Osim po cariniku, našu Jugoslaviju smo prepoznali i po kafanama krajputašima za kojima smo kukali 13 dana. U prvu smo svratili. Začulo se njištanje, ali to nije bilo McCloudovih milijun konja, već stampedo suludih Jugoslavena željnih svega što je "made in YU".

Uvečer, bio je 23. srpnja, ponedjeljak, osam sati, trijumfalno uđosmo u Beograd. Dočekao nas je raširenih ulica, kupao se u svjetlu, predivan, veličanstven, poznate ulice. Kraj, kraj svega... Nadam se da vam nisam omrznuo putovanje jer to mi nije bila namjera. Bilo je ludo i nezaboravno.

P. S: Znate, Ona nije iz Beograda, ali za mene nema prepreka.

Napisao: Jovan Nikolić (Zdravo, 1979.)


(index.hr, YugoPapir)

ETO ŠTA SMO DOŽIVJELI. Zlatar: Ni najgori pesimista nije pomišljao da će biti ovako loše

Tačno 20 godina od kada je irska grupa, U2, održala koncert na stadionu Koševo, u Sarajevu, navršilo se 23. septembra. Nakon ratnih godina, za Sarajlije je organizovan koncert sa Pop Mart turneje. Nastup je bio sve, samo ne običan. To je bio prvi veliki rok koncert u Sarajevu nakon rata.

Na najveći stadion u BiH, Koševo, postavljen je LED ekran visine 50 metara, 30 metara veliki svod i ogromno ogledalo u obliku limuna. Opremu je dovuklo 60 velikih kamiona, koji su bili smješteni na parking kod porušene Zetre. Prije nastupa U2, publiku na Koševu tada je zabavljala sarajevska grupa Sikter. Danas dvije decenije kasnije, pričamo sa jednim od članova Siktera, Enesom Zlatarom.

RSE: Prošle su dvije decenije kako ste svirali kao predgrupa U2, na Koševu. Kako je to tada izgledalo?

Zlatar: Izgledalo je fenomenalno. Izgledalo je, nama, mladim ljudima, kao neko svjetlo na kraju tunela. Kao kraj sve patnje, agonije i svega što smo prolazili u ratu. Došlo je nešto nevjerovatno, neki svjetski spektakl, da valjda zaključi to sve i da nam označi početak nekog boljeg, novog života, što se na žalost nije desilo. Sada, dvadeset godina kasnije, je mnogo gore nego što je bilo tada. Mislim da ni najgori pesimista, u tom trenutku, nije mogao pretpostaviti da će nakon dvadeset godina biti ovako loše.

RSE: Bili ste 20 godina mlađi, muzičari. Šta vam je značilo nastupiti kao predgrupa U2, koji su vam, vjerovatno, bili uzori, kao i svima mladima koji su počinjali svirati?

Zlatar: Značilo je mnogo. Mi smo u tom trenutku dosta svirali svuda po Evropi, imali smo iskustva sviranja na stadionima. Ali, kada sviraš u svom gradu, na stadionu, i to sa U2, to je nešto sasvim drugo, to je jedan nevjerovatan osjećaj.

Nama je najviše značilo što smo tada ponovo sreli Briana Ena, jednog od najvećih producenata ikada, koji je radio najznačajnije albume U2, koji je radio sa Davidom Bowiem, svirao u Roxy Music, čovjek na kome smo odrasli. Ponovo smo ga sreli. Upoznali smo ga dvije godine ranije, u Amsterdamu. Tada smo ga sreli nekim sretnim sticajem okolnosti. Uspjeli smo da dogovorimo da on producira naš album. Godinu dana kasnije, on se zaista pojavio u Mostaru i producirao prvi album Siktera. To je ono najvažnije, što je nama značilo kao muzičarima. Koncert sa U2, značilo nam je mnogo, i u svim drugim pogledima, ali u najužem smislu riječi, kao muzičarima, ovo je bio najveći profit.

RSE: Sjećate li se atmosfere tog 23. septembra 1997. godine na Koševu? Kako su Sarajlije reagovale?

Zlatar: Sjećam. Bilo je jako emotivno. Tri ili četiri godine prije toga, rat, opsada, ginu ljudi, granate. Onda, odjednom, Sarajevo isto kao za Olimpijadu. Skupili se ljudi, došli iz Ljubljane, iz Zagreba, Beograda i odakle sve ne, na taj koncert. Pun grad raznih ljudi, svuda su neki derneci, dešava se sve po gradu, što je bilo nemoguće zamisliti do prije toga u protekle četiri godine.

Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
RSE: Koliko su muzičari, generalno, skloni takvoj vrsti angažmana, to jeste apelovanjem na loše stvari koje se dešavaju u društvu?

Zlatar: Dosta ima angažovanih muzičara i umjetnika uopšte. Na žalost, mislim da ne mogu ništa promijeniti, ali dobro je da pokušavaju. Taj gest U2, da dođu i da donesu svu tu skalameriju, da naprave taj svjetski spektakl, to je stvarno vrijedno za sve nas, iako nije ništa promijenilo. Sada, 20 godina kasnije, nama je samo gore. Super je to, ali nema fajde.

RSE: Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari. Posljednjih godina, čini mi se, ovaj grad svi zaobilaze. Zašto je to tako?

Zlatar: Trebao je Igi Pop da dođe, pa je otkazao koncert jer nije dovoljno karata prodao. Vjerovatno nema dovoljno ozbiljnih ljudi koji znaju organizovati pravi koncert, na svjetskom nivou. Sarajevo, umjesto da je postalo metropola, kako je trebalo da bude, ostalo je jedna kasaba, na žalost, provincija. Zato nas vjerovatano svi zaobilaze. U Beogradu, Zagrebu, Ljubljani imate uvijek ozbiljne koncerte, a mi se sada, 20 godina kasnije, sjećamo koncerta U2, umjesto da imamo takve koncerte svake godine, barem dva-tri puta.

RSE: Kakvom ocjenjujete uopšte muzičku scenu u BiH?

Zlatar: Loša je scena. Nema tržišta. Ne može se baš živjeti od toga. Evo, pokušavam da živim od toga. I danas sviram, ali sve je to na jednom nivou entuzijazma, ljubavi i odanosti. Kada ljudi ne mogu da žive od toga, onda se okrenu nečemu drugom i tako to ostaje. Postoje samo one vrste muzike, koje su isključivo radi zarade, radi profita, koje nemaju nikakve veze sa umjetnošću. Jedino se tako može opstati. Onda je bolje raditi nekakve druge stvari, nego se baviti takvom muzikom.

RSE: Pjesme i tekstovi bendova, koji se smatraju angažovanim, u većini zemalja su kritika društva, potiču ljude na razmišljanje. Gdje je zapelo u BiH?

Zlatar: Ima toga i u BiH, ali kako sam i ranije rekao, ne mislim da to nešto može promijeniti. Sa druge strane, to nije samo u BiH, to je svjetski trend. Imate bendove koji krenu kao revolucionari, krenu da ruše vladu i onda od toga naprave proizvod. To je tako svugdje u svijetu. Pank je krenuo kao nešto što se suprotstavljalo društvenim standardima i normama, pa je na kraju postao proizvod, kao i svaki drugi. Sex Pistols su postali kao i Džastin Biber, Dubioza je postala kao Dino Merlin. Mislim da je to svjetski trend.

RSE: Vi i dalje svirate. Koliko je mladih na vašim koncertima, na vašim svirkama. Šta oni uopšte slušaju danas?

Zlatar: Ne znam. Na našim koncertima, većinom su ljudi naših godina, malo mlađi, ali ima, tu i tamo, i mlađih ljudi. Meni je to uvijek jako drago. Znam neke mlađe ljude, ali to su uglavnom djeca mojih prijatelja, koji su imali takvo muzičko obrazovanje, pa su krenuli od početka, da slušaju, Hendrixa, Dorse, do ovog danas. Oni imaju neki otklon. Djeca, kojima je prvi kontakt sa muzikom Dino Merlin ili Džastin Biber, ili nešto tako, po mom mišljenju, ne mogu da naprave pravi otklon prema tome, ne mogu da osjete pravu vrijednost muzike, kao umjetnonsti, nego samo nekakve industrije, kako je u Americi zovu.

"Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan"
RSE: Dugo ste prisutni i u filmu. Iza sebe imate jako puno urađenog i što se filma tiče. Da li je tu situacija bolja?

Zlatar: Mislim da je još gora situacija u filmu. Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan. Mislim da sada, svaka umjetnost u BiH, ponire, baš ide u propast. Zadnjih par godina, koliko ja znam, samo neke koprodukcije prolaze, nema ni jedan film da je baš bosanski. Ove godine su se, nekim čudom, snimila dva filma - Muškarci ne plaču i Žaba. To je baš čudo.

RSE: Zanimljivo je da su u BiH, bar u posljednjih pet godina, da ne idemo dalje, film i kultura generalno, sport, u sve goroj i goroj situaciji. Da li je to pokaz da vladajuće strukture baš i ne razumiju ovu vrstu društvene zbilje?

Zlatar: Mislim da je to zato što vladaju stvarno nazadne snage. Sve više je nekakvih konzervativaca, ljudi koji samo pričaju o nekakvoj tradiciji, o religiji, koje su stvarno prošle prije sto, dvjesto, godina. Vraćaju se tome. Šta se imaš vraćati korijenima, idemo valjda dalje?! Mislim da je to razlog svemu tome, što se sve više mladih ljudi okreće tim nekakvim glupostima, koje stvarno nemaju veze sa XXI vijekom. To me užasno ljuti. Kada neko spomene tradiciju, meni se kosa digne na glavi.



(RSE)

OPROŠTAJNO PISMO SPLIĆANINA: Odlazim, želim da se moje dijete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac...

Nautičar Mario Vujević iz Splita odlučio je da ode iz Hrvatske. I dok većina odlazi u tišini, pozdravljajući se samo sa svojim najmilijima, on je današnjoj Hrvatskoj i njenim kormilarima, napisao svojevrsno oproštajno pismo. Pošto ga je objavio na društvenoj mreži, u samo nekoliko sati dirljivo pismo je prikupilo na stotine lajkova.

Na pitanje zašto napušta rodnu zemlju i voljeni Split, kratko je odgovorio – odlazim što dalje od fašizma i opšte atmosfere straha.

Mariovo oproštajno pismo prenosimo u celosti:

ODLAZAK
.
"Odlučio sam da uskoro odem tamo gde ne žive verski fanatici koji s mrtvacima po ulicama terorišu sopstveni narod. Odlučio sam da odem tamo gde rodoljubi i ratnici ne ucenjuju svoj narod i državu 22 godine posle rata, tražeći nove privilegije.

Želim da živim u građanskoj državi u kojoj će deklarisani fašisti za promovisanje istog biti u zatvorima. Želim da živim u državi u kojoj vera i veronauka postoje samo u crkvama gde im je i mesto. Veri kažem jedno veliko ne na ulicama, u školama i javnim ustanovama.

Ne želim da gledam šovinističke siledžije koji traže Srbe i Hrvate antifašiste samo da im naude. Hrvatski čovek će se probuditi tek kad ruka fašizma zakuca na njegova vrata. Ali, onda je već kasno.

Želim da živim multikulturalnost 21. veka, a u bolesno nacionalističkoj državi to je nemoguće. Hrvatska postaje verski rezervat i ubrzo možemo da očekujemo sveštenike kao voditelje Dnevnika, a teologe kojima je zemlja i dalje ravna ploča da predaju filozofiju.

Degeneričan je uticaj crkve na civilno društvo, i njihov pokušaj da realnost i stvarnost zamene maglovitim bajkama i smišljenim lažima.

I zato ću ubrzo Hrvatskoj reći zbogom. Još je malo ostalo do kompletne vladavine klerofašizma. Želim da se budim tamo gde ne postoje Plenković, Kitarović, Markić, Hasanbegović, Bozanić i Marko Skejo.

Tamo gde vlada demokratija, a ne klerofašistički režim. Tamo gde postoji budućnost bez fašista u svim strukturama vlasti. Želim da se moje dete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac i Staru Gradišku", napisao je Vujević koji završava i knjigu koju će uskoro objaviti.



(Kurir.rs/100posto.hr)
(Foto: Foto: Beta/Dario Grzelj)

Iseljeničke milijarde: Evo koliko je od 1998. dijaspora poslala novaca u BiH...

Dijaspora u BiH šalje ogroman novac, radi se o milijardama

Broj osoba koja žive u inostranstvu, a vode porijeklo iz BiH, iznosi najmanje dva miliona, što čini 56,64 posto u odnosu na ukupno stanovništvo BiH i svake godine šalju ogromne sume novca u svoju matičnu državu.  Samo prošle godine putem doznaka  iz dijaspore u BiH se slilo dvije milijarde i 400 hiljada kovertibilnih maraka, a ta brojka se od 1998. godine popela na oko 43. 6 milijardi maraka, podaci su Centralne banke BiH.

Uplate  iz dijaspore po godinama

Negativna strana doznaka iz inostranstva

Procjenjuje se da je iznos novčanih doznaka  i dvostruko veći putem "neformalnih" novčanih transfera ili “iz ruke u ruku”, koji nisu registrovani u platnom prometu, i služe uglavnom za plaćanje računa, kupovinu hrane i ostale troškove u domaćinstva, dok se rijtko koriste za ulaganja u neka biznis. U zvanične brojke nisu uključena ni sredstva koja dijaspora u ljetnim danima, tokom boravka u BiH, potroši u našoj zemlji.

Obzirom da sva dosadašnja istraživanja pokazuju da novac koji pristiže iz dijaspore građani u BiH koriste isključivo za puko preživljavanje, dr. Mirzu Emirhafizovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pitali smo koliko je to zapravo loše po bh. ekonomiju. Kaže da pojedini istraživači koji su analizirali ovu problematiku smatraju da novčane doznake iz inostranstva, koje migranti najčešće šalju svojim srodnicima, imaju i svoju negativnu stranu iz nekoliko razloga. Najprije, jer se tim novcem najvećim dijelom pokrivaju životni troškovi, što znači da se ne radi o ulaganjima u razvojne projekte. Nadalje, novčane doznake mogu destimulativno utjecati na radno sposobne osobe s osiguranim prihodima po toj osnovi, jer zbog niskih zarada i nezadovoljavajućeg tretmana radnika skloniji su neprihvaćanju, odnosno odustajanju od poslova koji se nude na tržištu rada. Profesor Emirhafizović naglašava kako ne treba zaboraviti ni svojevrsbnu zavisnost o redovnim prihodima iz inostranstva koji su, u slučaju BiH, u značajnoj mjeri zaslužni za “popravljanje“ socijalne slike njenih stanovnika.

Pored svega navedenog, naglašava, tu su i loš ekonomski ambijent, nestabilna politička situacija, sistemska korupcija i troma administracija koji su djelovali  kao snažni repulzivni faktori za mnoge migrante iz BiH koji su bili zainteresirani investirati svoj kapital u BiH.


Reprezentativna tijela-Njemačka, Austrija, Švajcarska

Iseljenici su već  godinama tražili osnivanje Ministarstva za dijasporu kako bi se dijaspora uvezala, ali i kako bi im se omogućilo investiranje u zemlju porijekla. Stvari po ovom pitanju bi se uskoro mogle pomjeriti s mrtve tačke obzirom da je  Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH najavilo uspostavu reprezentativnih tijela u ključnim zemljama prijema iseljenika iz BiH, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Kako nam je potvrdila Aiša Telalović iz  Sektor za iseljeništvo, već u prvom tromjesječju naredne godine ovo tijelo će biti uspostavljeno u Njemačkoj, a potom Austriji, dok je Vlada Švajcarske već zaposlila projektno osoblje koje koordinira virualnu platformu iseljeništva iz BiH u Švicarskoj pod nazivom i-platforma.

„Institucionalizirani pristup će, svakako, dati zamah aktiviranju ogromnih razvojnih kapaciteta iseljeništva i olakšati njegov doprinos razvoju ekonomije, posebno lokalnih zajednica porijekla“, rekla je Telalović.

Armin Alijagić, direktor Nove perspektive koja usko sarađuje sa Svjetskim savezom dijaspore BiH osnivanje reprezentativnih tijela vidi kao izuzetno pozitivan korak za bh ekonomiju.

"To znači da je sama država uvidjela koliko ogroman finansijski kapital ima dijaspora i njihovu zainteresovanost  za  pokretanje biznisa  i povezivanju sa domaćim privrednicima. A sve to u konačnici znači da naši ljudi iz dijaspore u budućnosti ne bi trebali održavati bh. ekonomiju, već je graditi, što treba biti cilj svima u ovoj državi.  Upravo su zahvaljujući investicijama iz dijaspore oživljeni Prijedor i okolina, zaposleno je na stotine ljudi, spomenimo i Veliku Kladušu, Semberiju, Popovo polje pored Trebinja“, pojašnjava Aljagić.

BiH polako gubi dio svoje dijaspore

Naši sagovornici upozoravaju na još jedan problem koji nas čeka u skoroj budućnosti, a to je da se krug onih kojima se u BiH pomaže sužava, kompletnne porodice posljednjih godina odlaze odavde, najmlađi se sve više osjećaju kao Austrijanci, Nijemci, Šveđani, a manje kao Bosanci i Hercegovci, a značajan dio ljudi koji primaju pomoć u BiH umire. Stoga jačanje veza između BiH i njenog brojnog iseljeništva vide kao izuzetno važno pitanje koje zavređuje veću pažnju i nadležnih institucija i javnosti.


(6yka.com)