ETO ŠTA SMO DOŽIVJELI. Zlatar: Ni najgori pesimista nije pomišljao da će biti ovako loše

Tačno 20 godina od kada je irska grupa, U2, održala koncert na stadionu Koševo, u Sarajevu, navršilo se 23. septembra. Nakon ratnih godina, za Sarajlije je organizovan koncert sa Pop Mart turneje. Nastup je bio sve, samo ne običan. To je bio prvi veliki rok koncert u Sarajevu nakon rata.

Na najveći stadion u BiH, Koševo, postavljen je LED ekran visine 50 metara, 30 metara veliki svod i ogromno ogledalo u obliku limuna. Opremu je dovuklo 60 velikih kamiona, koji su bili smješteni na parking kod porušene Zetre. Prije nastupa U2, publiku na Koševu tada je zabavljala sarajevska grupa Sikter. Danas dvije decenije kasnije, pričamo sa jednim od članova Siktera, Enesom Zlatarom.

RSE: Prošle su dvije decenije kako ste svirali kao predgrupa U2, na Koševu. Kako je to tada izgledalo?

Zlatar: Izgledalo je fenomenalno. Izgledalo je, nama, mladim ljudima, kao neko svjetlo na kraju tunela. Kao kraj sve patnje, agonije i svega što smo prolazili u ratu. Došlo je nešto nevjerovatno, neki svjetski spektakl, da valjda zaključi to sve i da nam označi početak nekog boljeg, novog života, što se na žalost nije desilo. Sada, dvadeset godina kasnije, je mnogo gore nego što je bilo tada. Mislim da ni najgori pesimista, u tom trenutku, nije mogao pretpostaviti da će nakon dvadeset godina biti ovako loše.

RSE: Bili ste 20 godina mlađi, muzičari. Šta vam je značilo nastupiti kao predgrupa U2, koji su vam, vjerovatno, bili uzori, kao i svima mladima koji su počinjali svirati?

Zlatar: Značilo je mnogo. Mi smo u tom trenutku dosta svirali svuda po Evropi, imali smo iskustva sviranja na stadionima. Ali, kada sviraš u svom gradu, na stadionu, i to sa U2, to je nešto sasvim drugo, to je jedan nevjerovatan osjećaj.

Nama je najviše značilo što smo tada ponovo sreli Briana Ena, jednog od najvećih producenata ikada, koji je radio najznačajnije albume U2, koji je radio sa Davidom Bowiem, svirao u Roxy Music, čovjek na kome smo odrasli. Ponovo smo ga sreli. Upoznali smo ga dvije godine ranije, u Amsterdamu. Tada smo ga sreli nekim sretnim sticajem okolnosti. Uspjeli smo da dogovorimo da on producira naš album. Godinu dana kasnije, on se zaista pojavio u Mostaru i producirao prvi album Siktera. To je ono najvažnije, što je nama značilo kao muzičarima. Koncert sa U2, značilo nam je mnogo, i u svim drugim pogledima, ali u najužem smislu riječi, kao muzičarima, ovo je bio najveći profit.

RSE: Sjećate li se atmosfere tog 23. septembra 1997. godine na Koševu? Kako su Sarajlije reagovale?

Zlatar: Sjećam. Bilo je jako emotivno. Tri ili četiri godine prije toga, rat, opsada, ginu ljudi, granate. Onda, odjednom, Sarajevo isto kao za Olimpijadu. Skupili se ljudi, došli iz Ljubljane, iz Zagreba, Beograda i odakle sve ne, na taj koncert. Pun grad raznih ljudi, svuda su neki derneci, dešava se sve po gradu, što je bilo nemoguće zamisliti do prije toga u protekle četiri godine.

Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
RSE: Koliko su muzičari, generalno, skloni takvoj vrsti angažmana, to jeste apelovanjem na loše stvari koje se dešavaju u društvu?

Zlatar: Dosta ima angažovanih muzičara i umjetnika uopšte. Na žalost, mislim da ne mogu ništa promijeniti, ali dobro je da pokušavaju. Taj gest U2, da dođu i da donesu svu tu skalameriju, da naprave taj svjetski spektakl, to je stvarno vrijedno za sve nas, iako nije ništa promijenilo. Sada, 20 godina kasnije, nama je samo gore. Super je to, ali nema fajde.

RSE: Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari. Posljednjih godina, čini mi se, ovaj grad svi zaobilaze. Zašto je to tako?

Zlatar: Trebao je Igi Pop da dođe, pa je otkazao koncert jer nije dovoljno karata prodao. Vjerovatno nema dovoljno ozbiljnih ljudi koji znaju organizovati pravi koncert, na svjetskom nivou. Sarajevo, umjesto da je postalo metropola, kako je trebalo da bude, ostalo je jedna kasaba, na žalost, provincija. Zato nas vjerovatano svi zaobilaze. U Beogradu, Zagrebu, Ljubljani imate uvijek ozbiljne koncerte, a mi se sada, 20 godina kasnije, sjećamo koncerta U2, umjesto da imamo takve koncerte svake godine, barem dva-tri puta.

RSE: Kakvom ocjenjujete uopšte muzičku scenu u BiH?

Zlatar: Loša je scena. Nema tržišta. Ne može se baš živjeti od toga. Evo, pokušavam da živim od toga. I danas sviram, ali sve je to na jednom nivou entuzijazma, ljubavi i odanosti. Kada ljudi ne mogu da žive od toga, onda se okrenu nečemu drugom i tako to ostaje. Postoje samo one vrste muzike, koje su isključivo radi zarade, radi profita, koje nemaju nikakve veze sa umjetnošću. Jedino se tako može opstati. Onda je bolje raditi nekakve druge stvari, nego se baviti takvom muzikom.

RSE: Pjesme i tekstovi bendova, koji se smatraju angažovanim, u većini zemalja su kritika društva, potiču ljude na razmišljanje. Gdje je zapelo u BiH?

Zlatar: Ima toga i u BiH, ali kako sam i ranije rekao, ne mislim da to nešto može promijeniti. Sa druge strane, to nije samo u BiH, to je svjetski trend. Imate bendove koji krenu kao revolucionari, krenu da ruše vladu i onda od toga naprave proizvod. To je tako svugdje u svijetu. Pank je krenuo kao nešto što se suprotstavljalo društvenim standardima i normama, pa je na kraju postao proizvod, kao i svaki drugi. Sex Pistols su postali kao i Džastin Biber, Dubioza je postala kao Dino Merlin. Mislim da je to svjetski trend.

RSE: Vi i dalje svirate. Koliko je mladih na vašim koncertima, na vašim svirkama. Šta oni uopšte slušaju danas?

Zlatar: Ne znam. Na našim koncertima, većinom su ljudi naših godina, malo mlađi, ali ima, tu i tamo, i mlađih ljudi. Meni je to uvijek jako drago. Znam neke mlađe ljude, ali to su uglavnom djeca mojih prijatelja, koji su imali takvo muzičko obrazovanje, pa su krenuli od početka, da slušaju, Hendrixa, Dorse, do ovog danas. Oni imaju neki otklon. Djeca, kojima je prvi kontakt sa muzikom Dino Merlin ili Džastin Biber, ili nešto tako, po mom mišljenju, ne mogu da naprave pravi otklon prema tome, ne mogu da osjete pravu vrijednost muzike, kao umjetnonsti, nego samo nekakve industrije, kako je u Americi zovu.

"Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan"
RSE: Dugo ste prisutni i u filmu. Iza sebe imate jako puno urađenog i što se filma tiče. Da li je tu situacija bolja?

Zlatar: Mislim da je još gora situacija u filmu. Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan. Mislim da sada, svaka umjetnost u BiH, ponire, baš ide u propast. Zadnjih par godina, koliko ja znam, samo neke koprodukcije prolaze, nema ni jedan film da je baš bosanski. Ove godine su se, nekim čudom, snimila dva filma - Muškarci ne plaču i Žaba. To je baš čudo.

RSE: Zanimljivo je da su u BiH, bar u posljednjih pet godina, da ne idemo dalje, film i kultura generalno, sport, u sve goroj i goroj situaciji. Da li je to pokaz da vladajuće strukture baš i ne razumiju ovu vrstu društvene zbilje?

Zlatar: Mislim da je to zato što vladaju stvarno nazadne snage. Sve više je nekakvih konzervativaca, ljudi koji samo pričaju o nekakvoj tradiciji, o religiji, koje su stvarno prošle prije sto, dvjesto, godina. Vraćaju se tome. Šta se imaš vraćati korijenima, idemo valjda dalje?! Mislim da je to razlog svemu tome, što se sve više mladih ljudi okreće tim nekakvim glupostima, koje stvarno nemaju veze sa XXI vijekom. To me užasno ljuti. Kada neko spomene tradiciju, meni se kosa digne na glavi.



(RSE)

TITO MRTAV CIJENJENIJI Kolindu izviždali u Pazinu, iz dvorane je ispratili uzvicima Tito, Tito!

SVEČANOM sjednicom Skupštine Istarske županije u Pazinu je u nazočnosti Kolinde Grabar- Kitarović te mnogih uzvanika, proslavljen Dan te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, a na spominjanje doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, predstavnici antifašista žestoko su negodovali.

Dok je govorila o doprinosu Katoličke Crkve pripajanju Istre Hrvatskoj, predsjednicu su iz publike izviždali i na sam spomen katoličkog svećenstva. Isto se dogodilo i saborskom zastupniku Antonu Klimanu, kao izaslaniku predsjednika Hrvatskog sabora, koji je na spomen Katoličke Crkve prekidan zvižducima.

Zvižduci za Crkvu, uzvici za Tita

Kolinda je podsjetila kako su upravo u Istri pale prve žrtve fašizma u Europi i u njoj se razvio prvi antifašistički pokret. "Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, a poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo", rekla je Kolinda, nakon čega se u dvorani pazinskog Spomen-doma čulo negodovanje i dobacivanje članova antifašističke borbe SAB-a. Oni su, međutim, na svako spominjanje Josipa Broza Tita gromoglasno pljeskali i uzvikivali njegovo ime.

"Sjećajući se 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije, treba naglasiti da je katoličko svećenstvo, predvođeno don Božom Milanovićem, objavom 'Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri' i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka. Taj doprinos nije nažalost nakon rata bio cijenjen. Naprotiv, Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima, pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti toga vremena", poručila je Kolinda koju su nakon sjednice iz dvorane prisutni sudionici NOB-a ispratili pjevajući partizanske pjesme i uzvikujući "Tito, Tito".

Istra snažno kroči putem razvoja, važnost decentralizacije

"Istra danas snažno kroči putem razvoja, a njezin uspjeh, uz primjere iz drugih županija, pokazuje da županijski model regionalnog razvoja nije kočnica razvoju, nego je, naprotiv, model koji treba dalje unaprjeđivati. On bi bio još mnogo uspješniji kada bismo županijama, a isto tako gradovima i općinama, dali više funkcionalne i financijske samostalnosti", naglasila je Kolinda izrazivši pritom žaljenje što su sve hrvatske vlade do sada samo formalno isticale decentralizaciju kao politički cilj, ali se, kako je rekla "u tome nismo gotovo ni pomaknuli". Te su riječi nazočni popratili pljeskom.

Izaslanik predsjednika vlade, ministar prometa, pomorstva i infrastrukture Oleg Butković istaknuo je kako se na području Istarske županije događaju velika ulaganja, ne samo u cestovnu, nego i u zračnu infrastrukturu i u morske luke, koje će pridonijeti još većem gospodarskom razvoju te županije.

"Javne investicije koje vlada provodi u Istri jasna su potvrda i čvrste opredijeljenosti vlade o ravnomjernom razvoju svih dijelova Hrvatske. Cilj svih navedenih ulaganja daljnje je podizanje razine gospodarskih aktivnosti i bolja prometna povezanost Istre s ostatkom Hrvatske, s jasnom namjerom kvalitetnije integracije istarskog poluotoka u nacionalni prometni sustav", poručio je Butković.

U ime predsjednika sabora nazočnima je govorio saborski zastupnik Anton Kliman, a istarski župan Valter Flego poručio je kako "Istra ne može zatvarati oči kada se u Hrvatskoj legitimira ustaški pozdrav ili kada se mijenjaju imena trgova i ulica".

"Nama je to apsolutno neprihvatljivo i uvijek će to biti. Na to ćemo uvijek iznova upozoravati i glasno se suprotstavljati jer se takvim činom pokopava sve ono za što smo se godinama borili. Kažu da je povijest učiteljica života, no neki još uvijek nisu ništa naučili iz nje. I zato je potrebno prisjećati se, ponavljati istinu, njegovati i baštiniti antifašizam", rekao je Flego.


(index.hr)

KAKO SE NACIOŠOVINIZMOM UNIŠTAVA MLADOST? Mladi se ne stide patriotizma, već političara! (VIDEO, AUDIO)

U rubrici „Glasom mladih“ ovoga tjedna govorimo o domoljublju. Na području Balkana ovaj pojam često je iskrivljen i zloupotrijebljen kao alat za prepucavanja političara. Pitamo mlade što kod njih izaziva ponos na državu u kojoj su rođeni, jesu li to sportski uspjesi, kulturna ili neka druga dostignuća? Što za njih znači domoljublje? Kada i kako ono prerasta u nacionalnu isključivost, pitamo mlade u BiH, Crnoj Gori i Srbiji.

Mladi iz Doboja, Gračanice i Teslića kažu da su ponosni na sunarodnjake koji vole druženje i uspijevaju da prežive u teškoj ekonomskoj situaciji, svoju obitelj, prirodne ljepote, sportaše, pisce, inženjere. Domovine se ne stide, ali ih je sram političara koji vode ovu zemlju. Stide se i rasprostranjene korupcije. Našem Arnesu Grbešiću mladi su kazali da su svjesni da je u BiH teško napraviti razliku između patroitizma prema domovini i nacionalizma.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Mladi u Crnoj Gori kažu da su ponosni na herojsku povijest svoje zemlje, ali se i stide pojedinih političkih odluka, poput sudjelovanja u napadu na Dubrovnik, ali i nekih političkih odluka na unutrašnjem planu. Studenti podgoričkog Ekonomskog i Pravnog fakulteta sa kojima je razgovarala Lela Šćepanović iznimno su ponosni na Njegoša i sportske rezultate nacije.

Besperspektivnost mlade populacije u Srbiji - glavna je zamjerka akademaca, sugovornika RSE, koji su nas uvjerili da su za zemlju u kojoj su rođeni spremni učiniti gotovo sve kako bi postala bolje mjesto za dolazeće generacije. Međutim, kako kažu, političari i birokrati ih ni ne primjećuju – pa i oni najmlađi, brucoši, na samom početku studija već kuju planove za selidbu u inozemstvo odmah po sticanju diplome.

Besperspektivnost glavni uzrok "odliva mozgova"

Sada prelazimo na druge teme. Zemlje regije suočene su sa „odljevom mozgova“, mahom mladih ljudi koji se ne planiraju vratiti u svoje zemlje. Zbog toga se ne može govoriti o pozitivnoj strani migracija u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Posljednje istraživanje Instituta za razvoj mladih Kult pokazalo je da taj trend i dalje prisutan, te da nezaposlenost nije više osnovni razlog odlaska, već besperspektivnost. O ovoj temi bilo je riječi na omladinskoj konferenciji održanoj u Gradačcu, sa koje izvještava Aida Đugum.


Zašto mladi žele da odu sa Balkana

Brojni mladi odlaze u inozemstvo u potrazi za što boljim uvjetima školovanja. Priliku za to imaju učenici mostarskog Koledža ujedinjenog svijeta, koji nastavu izvodi po posebnom međunarodnom programu. Oni su, naime, ovih dana prisustvovali još jednom sajmu desetak američkih univerziteta, koji je pratio Mirsad Behram.


Osim odlaska u druge zemlje, sve veći broj ljudi seli iz ruralnih u urbane sredine. Za razliku njih, mladi bračni par Hodžić koji živi u selu Nevizdraci u konjičkoj općini vjeruje da je perspektiva upravo u poljoprivredi i proizvodnji zdrave hrane.


U Zenici je nedavno održan Regionalni sastanak lidera omladinskih organizacija, u kojem su sudjelovali mladi aktivisti iz sedam zemalja regije. Razmatrana je tematika omladinskog aktivizma i načini pribavljanja podrške fondova Europske unije. Domaćin prvom bh. susretu ove vrste bila je zenička organizacija Naša djeca.


Pozitivne i lijepe priče kojih je malo u vremenu u kojem živimo često padaju u drugi plan jer nam je stvarnost prepuna onih negativnih koje svakodnevno vidimo i doživljavamo. Jednu pozitivnu priču o uspješnim mladim ljudima iz grada na Uni donosi Dženita Duraković.

Sve VIDEO, AUDIO priloge pogledajte i poslušajte klikom OVDJE.



(RSE)

Kako je raspad SFRJ uništio posao od skoro milijardu dolara!? (VIDEO)

Neverovatan tajni biznis potez SFRJ, koji je uništio rat.

Ponos nekadašnje jugoslovenske vojne industrije tenk M 84 i danas privlači veliku pažnju. Osim Kuvajta koji je nabavio 149 tenkova i druge zemlje su htjele upravo taj tenk da imaju. Međutim, otezanje sa poslom i raspad SFRJ uticali su da propadne jedan od najunosnijih poslova te zemlje - prodaja tenka M 84 i licence Pakistanu koja se odvijala u velikoj tajnosti.

Zašto baš Pakistanu, postavio bi neko pitanje?

Zbog stalnih problema sa Indijom, Pakistan je morao da se naoružava savremenim naoružanjem. Kada je postalo jasno da Indija kreće u razvoj sopstvenog tenka, na bazi sovjetske licence za tenk T-72M, Pakistan je shvatio da njegovi tenkovi ne mogu da pariraju tenku T-72. Zbog toga su vojne delegacije Pakistana ubrzano krenule u nekoliko zemalja da pronađu pogodnu ponudu za kupovinu ili za otkup licence savremenog tenka (Rusija, Ukrajina, NR Kina, SAD).

Pošto je pokušaj da kroz saradnju sa Kinom razviju novi tenk nije mnogo obećavao, Pakistanci su preko posrednika saznali i za jugoslovenski tenk M 84, koji su riješili da testiraju.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

U ljeto 1990. godine u Pakistan pod velom tajne upućena je grupa oficira i podoficira kako se Jugoslavija ne bi zamjerila Indijcima, sa kojima smo imali odličnu saradnju. U periodu od 25. jula do 7. septembra 1990. sa jugoslovenskom delegacijom u ovu azijsku zemlju poslata su i dva tenka P 1 i P2 da demonstriraju borbene kvalitete u specifičnim geografskim i klimatskim uslovima Pakistana i da se obuči određena pakistanska posada, za rukovanje i gađanje tenkom M-84A .

Posjeta je počela razgovorom  o tenku M 84. Posjeti naše delgacije dat je poseban značaj, jer je delegaciju primio lično načelnik generalštaba. Pred njim i njegovim saradnicima održana je prezentacija od sat i po vremena i pomno je bilježena svaka informacija.

Poslje završetka sastanka naređeno da se krene u testiranje tenka. Inače kad su tenkovi pripremani za prezentaciju sve tolerancije su pooštrene za deset puta, tako da su tenkovi bili u perfektnom stanju..

Oba M 84 ispitivana su tokom vožnje po pjeskovitom i močvarnom zemljištu i sa njima je pređeno 1.600 km pri temperaturama od 45 -50 stepeni celzijusovih.

Prilikom vožnje po pijesku i pustinji dizana je velika prašina, ali nije bilo nijednog otkaza tenka, a čišćenje filtera za vazduh obavljeno je poslje 800 km vožnje Na ostalim uređajima tenka nije bilo otkaza niti potrebe za intervencijom mehaničara. Izuzetak je  bila zamena jednog blatobrana, koji je deformisan, kada je vozio pakistanski vojnik i udario u neko drvo, koje je bilo rijetkost u tom ambijentu.

Detaljno su obavljena ispitivanja savlađivanja vodenih prepreka, efikasno stvaranje dimne zavjese, tegljenje tenka i vuča drugog tenka, samoukopavanje, provjera manevarskih spoosbnosti. Iz tenka su izvođena pripremna gađanja iz umetnute cevi 12,7 mm, sa mjesta i u pokretu u režimu stabilizacije, na stacionarne i pokretne mete na daljinama od 600–750 m.

Gađanja iz topa sa municijom 125 mm  izvođena su danju i noću, na stalne i pokretne mete na daljinama od 1.700–2.290 m danju, na nepokretene i pokretne mete , a noću sa sve tri vrste projektila na daljinama od 970–1.365 m. neka gađanja iz tenka je lično izveo pakistanski brigadni general Hak, iz pokreta.

Komandant tenkovske divizije, general Mahmud A. Durani kasnije načelnih Uprave OJ i pregovarač o transferu tehnologije i kupovini tenkova  M-84A u Beogradu gađao je sa 3 TF projektila, u režimu elektronika i stabilizacija, na metu  na daljini 1.700 m, sva tri pogodka u metu. Ukupno je na ispitivanju tenkova i uvežbavanju pakistanskih posada ispaljeno 117 projektila.

Takođe, od svih radio-stanica sa kojima su pakistanski tenkovi trebali biti opremljeni najbolje se pokazala naša radio stanica, Čajevačka, RUT-1, odnosno PD9. Te su odmah počela neke narudžbe za tu radio stanicu.

- Upoznat sam sa rezultatima ispitivanja, i nakon uvida u tenk, mogu da kažem da imate odličan tenk. Nastojaćemo da ga što prije dobijemo - rekao je tadašnji pakistanski ministar odbrane.


Inače, Pakistanci su testirali i američki M1A1 Abrams, koji, prema izjavama pakistanskih oficira imao brojne zastoje i kvarove, a pokazao je i slabiju preciznost vatre iz topa. Neki pakistanski funkcioneri su kazali našim oficirima: „da M1A1 ’Abrams’ nije pokazao više od 10% onoga što je pokazao M-84A, pa su naš tenk zavoleli kao svoj.

U Beogradu se 19. novembra 1990. godine razgovaralo o ugovorima za kupovinu tenkova M-84A i o proizvodnji istih u Pakistanu. Pakistan je bio zainterosovan za kupovinu 250 tenkova M-84A i kooperaciju i druga tehničko-tehnološka pitanja.

- Iz duše smo ga zavoleli. Govorim kao general i tenkista. Gađao sam sa tri projektila, i sa sva tri pogodio mete. Želim da uvjerim našeg načelnika GŠ da je M-84A najbolje rješenje za Pakistansku armiju, zato ću mu predložiti da sklopimo ugovor o kupovini tenka sa vama - rekao je general Durani.

Na veliku žalost, do potpisa o početku još jednog velikog posla koji bi SFRJ donelo skoro milijardu dolara nije došlo jer se navodno zateklo oko plaćanja preko robne razmjene, na šta SFRJ nije htjela da pristane, pa se otežalo sa ugovorom, a u međuvremenu je uslijedio raspad SFRJ, a Pakistan je nastavio saradnju sa Kinom.


(novi.ba)

Da li se sjećate LAŽI o ovim stvarima koje su vam roditelji govorili, a vi ste im naravno vjerovali

Svi oni savjeti i upozorenja, kao na primjer da ne smijete gledati preblizu televiziju jer ćete pokvariti vid ili klasično zabranjivanje slatkiša prije ručka, jer onda nećete moći jesti glavno jelo. Sve su to veće ili manje, namjerne ili nenamjerne laži bez kojih odrastanje ne bi bilo odrastanje. Bright Side ih donosi čak 10, a mi ćemo se svi prisjetiti tih lijepih dana našeg djetinjstva. :)

Crvene uši znače da lažete

Nema veze s laži. Uši se crvene zbog temperature tijela pa ukoliko su crvene, to jedino znači da vam je tijelo prevruće. Isto kao što vam ne raste nos kada lažete.

Ako sjedite preblizu televizora, kvarite oči

Istraživanja su pokazala kako gledanje u televizor ili ekran računala ne znači da kvarite oči. Razlozi su vjerojatno nešto drugačije prirode.

Stajanje ispred mikrovalne pećnice koja radi je štetno

Današnje mikrovalne su vrlo sigurne i nisu štetne, naravno dok god su ispravne.

Ako igrate igrice predugo, pokvarit ćete televizor

Ovo su nam govorili kako bismo se što prije maknuli od TV-a, ali nije istinito. Baš kao i svaki uređaj, tako i televizor ima rok trajanja, a to ne ovisi o vremenu provedenom ispred njega.

Dobit ćete artritis, ako pucketate rukama

Ne postoji veza između rastezanje ruku i pucketanja u kostima i artritisa. Kada radimo ovo s rukama, ne pucketaju naše kosti, već mjehurići ispunjeni zrakom između njih.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Ako se češće šišate, kosa će vam rasti brže

U ovo smo stvarno vjerovale i nadale se da je tako. Ipak, rast kose ne ovisi o tome koliko se često šišate, već ovisi o hormonima, godinama života i čak o tome koje je doba godine.

Dobit ćete prištiće od previše čokolade

Oh ti mitovi vezani uz slatkiše su nam najdraži. :D Akne i prištići su problem koji nastaju na vašoj koži iz raznih razloga, a jedenje čokolade nije jedno od njih.

Kada progutate žvakaću gumu, ona u vašem trbuhu ostaje sedam godina

Bez brige, nije istina. Baš kao i sva ostala hrana i žvakaća guma će se jednako probaviti. Trebat će joj koji dan više, ali izaći će iz vašeg tijela.

Od žabe krastače ćete dobiti bradavice na rukama

Bradavice se pojavljuju iz sasvim drugog razloga. Kada vam padne imunitet ili ako imate humani papiloma virus (HPV).

Ako radite grimase, lice će vam ostati takvo zauvijek

Naravno da ovo nije istina. Grimase su ružne i nisu baš najbolja slika koju želite vidjeti na djetetu, ali lice sigurno neće ostati u obliku grimase koju ste radili sa svojih sedam godina.



(novi.ba)

UPOZNAJ PRAVE HEROJE: Melika i Ivan (VIDEO)

Oni su heroji !
Oni grade ono što politika ruši! Oni čuvaju leđa jedni drugima i protiv su podjela!

Da, tako bi mogli da ih opišemo u najkraćim crtama. Upoznajte Meliku i Ivana, kao i njihove prijatelje koji zajednički grade ono što je narušeno.

Danas je malo takvih heroja, ali pravi heroj se ističe onda kada najmanje ima tih koji misle i rade kao on.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Priča je kratka, ali precizna, jasna i bez dvojbi !

MI SMO PROTIV PODJELA !

VIDEO:

KOD NAS SVE DAJEŠ ZA PARE Promjena vjere za novac sve češća pojava (VIDEO)

Da je na Balkanu sve moguće kupiti za pare, dokaz je i ovaj prilog koji je za naše uvjete poprilično nepopularan ali realan.

Promjena vjere za novac. Sve češća pojava , kojoj ljudi pribjegavaju  da bi preživjeli.  Trenutno, Švedska prednjači , a zatim i druge zapadne zemlje, gdje se ljudima  nudi 30 000 eura za prelazak na islam.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Večernji list je nedavno objavio ispvjest jednog bh. katolika koji je u Švedskoj prešao na islam i to za novac. Ovakva pojava sve je češća i u Njemačkoj te drugim zapadnim zemljama. Oni koji to čine tvrde da to rade zbog sigurnog posla i novčane naknade.

ISMET DIZDAREVIĆ: U današnje vrijeme, gdje je novac postalo mjerilo vrijednosti, oslabila je  nekadašnja krilatica da nije novac sve, moguće je u tom kontekstu pretpostaviti da su ljudi prihvatili ponudu vlastitog vjerskog za drugu vjersku opciju zbog  novca.

Ipak, s vjerske tačke gledišta, novac ne smije biti poriv za promjenu vjere. Islamska zajednic još se ranije jasno deklarisala kao protivnik ovakvog prakticiranja vjere.

Senad Ćeman, profesor na fakultetu islamskih nauka u Sarajevu: Osoba koja bi za novac prešla na islam ne može se smatrati muslimanom sa pozicije islamskog učenja. Nesipravno prihvatanje islama vodi neispravnosti svih djela koja bi se počinila u ime islama.

IVO TOMAŠEVIĆ:  Vjerujem da je vjera jedan božiji dar, vjera je u nama , s nama srasla, to je savjest koju treba graditi.

S druge strane, na treba zanemariti ni instikt za preživljavanje, poručuju  stručnjaci. Nebriga  za bližnjeg svoga sasvim sigurno  će nagnati svakog pojedinca da  misli o sebi. Starom balkanskom poslovicom Trbuhom za kruhom. Makar to značilo i neke  nimalo bezzlene posljedice.

ISMET DIZDAREVIĆ: Moguće da je neki drugi razlog, regrutovanje za neke druge stvari, neki drugi razlog koji ja ne znam , to je plaćeno, ali moguće da iza toga stoje druge stvari.

IVO TOMAŠEVIĆ: Pitanje je da li  je ovo pitanje preživljavanja ili da se ima i koliko da se ima, to je veliko pitanje.

SENAD ĆEMAN : Grijeh je učestvovati u takvim transakcijama, svejedno da li se takav čin činio ili se na njega podsticalo. To mogu raditi samo oni koji ne poznaju učenje islama ili to čine iz vlastitih loših pobuda.

Ovaj crni biznis cvjeta. Niko ništa ne preduzima. Ovo je samo dokaz da su ljudi zbog novca ali nekada i golog opstanka spremni na sve.

Ivo Tomašević: Naravno, nije u pitanju da političari ne znaju  kako ljudi žive nego njima to odgovara, oni tako osvajaju vlast i to je najlakše da tako osvoje vlast, oni to vrlo vješto koriste, na žalost mnogi ljudi.

Novi talas iseljavanja iz BiH  je osjetan. Prazna priča ne nudi egzistenciju. Problem je samo što to  politika ne vidi i ne prepoznaje, a to bi joj trebala biti osnovna zadaća.

VIDEO:

(YouTube kanal: TV1 HD)

Mladi BiH, Srbije i Hrvatske poručuju: Nacionalizam nas ne zanima, želimo mir, ljubav i suživot.

Grupa mladih iz Sombora, Vukovara, Srebrenice, Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Tuzle ujedinjeni u Mreži YU Peace danas su šetnjom tuzlanskim ulicama i prigodnim performansom obilježili Međunarodni dan mira. Svi oni su jednakog stava – mir, razumijevanje, suživot i zajedništvo mogući su na ovim prostorima.

Susret u Tuzli je okupio više od 50 mladih osoba različitih nacionalnosti, odnosno promotora mira kojima je cilj jačanje saradnje i prijateljstva, a u ovoj priči im se pridružila i grupa mladih iz tuzlanske Organizacije Horizonti sa svojim učesnicima iz Milića i Bratunca.

Iz Vukovara u Tuzlu danas je stigla i Milica Ostojić koja u mirovnjačkim susretima učestvuje od 2014. godine.

"Međunarodni dan mira svima nam mnogo znači, jer se trudimo da mlade iz spomenutih gradova ujedinimo i izbrišemo predrasude stvorene na našoj podijeljenosti zbog nacionalnosti, ali i da steknemo mnogo novih prijatelja. Mladi su pokretačka snaga koja može pokrenuti toleranciju i suživot. Stariji su se borili za to da na nama ostane svijet koji ćemo mi učiniti boljim", kazala nam je Ostojić.

Istog stava je i Fedora Mari iz Sombora za koju mir predstavlja dugoročnu stabilnost.

"Svi znamo šta se dešavalo proteklih godina. Mi, mladi ne bismo željeli da se nešto takvo ponovi. Za mene mir predstavlja i rad s nekim budućim generacijama, očuvanje ljepših situacija za njih, stvaranje prilike i da se razvije normalan svijet", smatra ona.

Smatra i da je generacija kojoj pripada, nažalost, mnogo pod uticajem politike.

"Moja generacija mnogo pada i pod medijsku manipulaciju, jer svo obrazovanje dobijaju putem medija, odnosno interneta, TV stanica, novina i slično", naglasila je Mari.

Za Tarika Čalkića iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja mir predstavlja konstantnu borbu za suživot, ostvarivanje ljudskih prava, ali i međusobnu ljubav.

"Mi se, nekako, najviše borimo protiv toga da promijenimo definiciju mira koja glasi da je mir odsustvo rata. Mir nije samo odsustvo rata, on je i suživot, tolerancija, ljubav i naša prava. Također, mir je i da živimo normalno i radimo. Nažalost, to mi u zemljama regiona još uvijek nemamo i moramo se boriti pravcu ostvarenja svega toga", naglasio je Čalkić.

Za Gornji Vakuf-Uskoplje kaže da je možda i jedna od "najkritičnijih" općina u BiH, jer je riječ o sredini koja je podijeljena nacionalno te u kojoj djeluju dvije škole pod jednim krovom.

"Možda se ne puca, ali mi smo još uvijek daleko od mira i tolerancije. Živimo u maloj konzervi u kojoj je svako opterećen svojom prošlošću i vrlo malo razmišljamo o izlasku iz svega toga, što nam je u neku ruku i nametnuto", naglasio je on.

Želja za okupljanjem i povezivanjem mladih iz Bosne i Hercegovine s mladima iz Srbije i Hrvatske rodila se iz potrebe da se pokaže kako su mir, razumijevanje, suživot i zajedništvo mogući na ovim prostorima s ciljem širenja tolerancije.

Zbog toga već 25. godinu finansijsku podršku ovom projektu osigurava njemački Komitet za demokratiju i ljudska prava iz Kelna, dok svim aktivnostima koordinira Humanitarno udruženje Prijateljice iz Tuzle.

"Ovakvi susreti su izuzetno važni jer mlade trebamo povezivati na svaki mogući način, a kako bismo živjeli mir, gradili prijateljstvo te se povezivali onako kako su se nekad povezivali naši roditelji u bivšoj Jugoslaviji", rekla je Vlasta Marković iz Tuzle, naglasivši da je u ovom projektu dosad učestvovalo više od 20.000 mladih osoba.



(klix.ba)

SAMO KOD NAS Sergej Barbarez ne može raditi u BIH nogometu. Ne može jer nije po nacionalnosti!

I dalje je Sergej Barbarez ničiji, čovjek koji je ni na nebu ni na zemlji i kojeg nitko ne može i na kraju niti ne želi prisvojiti

U Bosni i Hercegovini povijest ima neobičnu naviku da se kreće u gotovo nepromjenjivom cikličkom smjeru i tvori savršeni krug bez početka i kraja. Nogomet, dakako, nije nikakav izuzetak; bosanskohercegovačka reprezentacija svaku drugu jesen dočeka igrajući još (barem) jednu utakmicu koja joj odlučuje sudbinu. Jednu od onih na koju brže-bolje zalijepe prefiks ‘historijska’ – povijesna, ako vam je tako draže – i o kojoj ovisi čitava budućnost loptanja.

To da se ista ta napola luda povijest voli usput i malo zajebavati s Bosancima i Hercegovcima nije nikakva tajna. Valjda otud činjenica da ono što danas popularno i usiljeno zovemo Zmajevima svoje odlučujuće utakmice tako često igra s istim suparnicima. Recimo Belgijcima, koji će na početku idućeg mjeseca istrčati na Grbavici i pokušati ostati neporaženi i tako spriječiti BiH – kojoj je potrebno šest bodova iz ove i utakmice s Estonijom u Talinu – u pohodu na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Dobro, u pohodu na još jedno ispadanje u baražu.

Ista je ta Belgija otprilike u ovo vrijeme, kišovito i tmurno i sivo kakav bosanski rujan obično jest, prije 12 godina istrčala na zeničko Bilino polje s istim ciljem. BiH je tada imala po imenima potpuno drugačiji, ali jednako improvizirani nacionalni tim bez sustava i organizacije, s velikim problemima u Savezu i solidnim individualcima koji su mahom dolazili iz najjačih europskih liga.

Dakle, isto kao i danas.

Na klupi je s cigaretom u ustima sjedio trendseterski neobrijani ters Blaž Slišković, a momčad se mučila otprilike koliko i ova Baždarevićeva – igrali su na principu toplo-hladno i bodove osvajali gdje se nisu nadali, a gubili gdje nisu smjeli. Tu su 2005., recimo, otvorili prijateljskim porazom u Teheranu, pregaženi su u Bruxellesu (4-1), a onda još ispustili dva boda u kvalifikacijama kod kuće protiv Litve. Nakon mučenja u San Marinu gdje su na jedvite jade dobili tamošnje konobare, atmosfera je bila grozna, navijači ogorčeni, a onda je BiH otišla u Valenciju i s Bakinim bunkerom protiv moćne Španjolske branila Misimovićev gol sve do sedme minute sudačke nadoknade. Bod je bio dovoljan da se ostatak kvalifikacija pretvori u povijesni, iako su šanse visile o veoma tankoj niti – BiH je u predigri izgubila prijateljsku u Estoniji, a za baraž su joj trebale joj pobjede nad Belgijom, Litvom, San Marinom i Srbijom.

Čak je i ono što smo gledali na terenu te noći u Zenici bilo dosta slično onome što gledamo ovih posljednjih 30-akmjeseci. BiH je silno željela, ali nije baš znala kako, pokušavala je prebaciti Daniela Van Buytena i Vincenta Kompanyja, ali šanse su dolazile rijetko i ustvari nisu bile opasne. Nakon sat vremena mučenja došao je jedan slučajan korner; Mladen Bartolović je ubacio u šesnaesterac a glavom je loptu u gužvu vratio Ninoslav Milenković.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Onda se ukazao Sergej Barbarez.

Često je to izgledalo tako u njegovoj karijeri, ali djelovalo je kao da se pojavio niotkud – provukao je ionako dugu nogu između Belgijaca i vrhovima prstiju pogodio loptu koja se zakoprcala u mreži Silvija Prota. BiH je ponovno bila u igri za Njemačku, nacija je ponovno bila u ekstazi, ali najvažniju poruku te rujanske noći protiv Belgije ostavio je kapetan Sergej Barbarez. Potvrdu da reprezentacija ima pravog vođu.


Barbarez je imao tu (ne)sreću da odrasta u Mostaru, i to u sportskoj obitelji. Otac Ljubo ostao je poznat u lokalnim okvirima i igrao nogomet za raju, a majka Zlata bila je vrhunska rukometašica. Mladi Sergej mnogo je vremena provodio na stadionu, ali njegova prva ljubav  – pored kratkotrajnog sna o košarkaškoj karijeri – bila je atletika. Za sebe veli da je bio solidan atletičar, omiljena disciplina bila mu je 400 metara, ali nije dugo izdržao. Na turniru mahala – uličnom natjecanju školaraca koje je organizirao FK Velež – uočili su ga treneri mostarskog prvoligaša i uskoro je na Bijeli brijeg ušetao s dvije slike i rodnim listom.

Bila su to drugačija vremena – Barbarezova soba nije bila oblijepljena posterima nogometnih zvijezda niti je sanjao o igranju za velike europske klubove. Cilj je bio samo zaigrati za Velež, pokušati dosegnuti uspjeh i slavu kakvu su imali Semir Tuce i Baka Slišković, i u Mostaru započeti i završiti svoju nogometnu karijeru.

Do 1990. je dospio u prvu momčad i polako je osvajao svoje mjesto u crvenom dresu. Stigao je poziv u vojsku, pa je i to odradio, računajući da je bolje prije nego kasnije. Kada se vratio, Mostar je već bio drugačiji grad; u kafićima su se bacale bombe, naoružani vojnici patrolirali su ulicama, a čak je i utakmica između Veleža i Partizana zamalo odgođena jer je na ulazu u stadion eksplodirala bomba.

Bilo je to vrijeme kada je Sergej Barbarez prvi put shvatio da je u svom poludjelom gradu i svojoj poludjeloj zemlji ustvari postao ničiji.

Kasne 1991. Ljubo je ušetao u sobu i posavjetovao 20-godišnjeg sina: vrijeme je za kratki odmor. Sergej je otišao u posjetu tetku koji je živio u Hannoveru, a plan je bio ostati čitava dva tjedna. Dok se stvari malo ne smire. Sjedio je kući i buljio u TV, uz Wetten, dass…? i Geh aufs ganze! pokušavao uhvatiti koju riječ njemačkog, dok jednog dana nije dobio priliku odraditi trening s lokalnom momčadi. Bio je snježni 4. siječnja 1992., a Barbarez je bio samo u tenisicama kada mu je trener amaterske momčadi Hannovera 96 Frank Pagelsdorf mahnuo da se pridruži momčadi.

Bit će to trenutak koji će mu promijeniti život.

Pagelsdorf će kasnije te godine prijeći u Union Berlin, a ondje će uskoro za njim i Sergej Barbarez. Pratio je Pagelsdorfa Mostarac i u Hansu i kasnije HSV i njemačkog trenera zvao je mentorom i učiteljom. Barba je u međuvremenu gradio vlastito ime – za Union je zabio 46 golova, a preko Hanse je 1998. došla i ponuda Borussije Dortmund. I nije bila jedina; Ottmar Hitzfeld ga je silno želio u Bayernu (i opet 2001.), na Highburyju ga je želio i Arsene Wenger a Berti Vogts javno je spekulirao pozivom u njemačku reprezentaciju. Sergej je otišao u Borussiju i tamo se pošteno mučio, često bio na meti navijača, a za čitavu sezonu zabio je dva gola.

Zato se sve promijenilo sezonu kasnije. Pagelsdorf je još bio u Hamburgu kada je stigao poziv, a Sergej je procvjetao. Nije HSV nikada igrao supermoćan nogomet niti bio među kandidatima za titulu, ali Barbarez se pronašao u ovom gradu. Postao je (zajedno s Ebbeom Sandom) najbolji strijelac lige, prometnuo se u lidera momčadi i legendu kluba u kojem je proveo šest sezona, a zamalo i Schalkeovu legendu. Naime, golom u posljednjoj minuti posljednjeg kola 2001. protiv Bayerna na četiri minute je prvakom učinio momčad iz Gelsenkirchena; Bavarci su postigli pogodak u sljedećem napadu i ipak postali prvaci.

Sergej Barbarez uvijek je bio jedan od onih rijetkih u nogometu koji se u svemu vodio srcem i emocijama. Čovjek kojemu su lojalnost i poštovanje na prvom mjestu. Na priču o njemačkoj reprezentaciji reagirao je tako, bez previše razmišljanja, instinktivno – ljudi, nisam Nijemac, ja sam Mostarac. A imao je svako pravo da mrzi Mostar, da mrzi domovinu, da joj okrene leđa.

U našim krajevima postoji ružna navika da vam se nacionalnost i vjera automatski vežu s imenom i prezimenom, a Sergej je bio jedan od onih čija su imena čudna – jer, jebiga, ne završavaju na “-ić” – i za koje nisu mogli lako reći tko je. Jer, opet, i nije bio nečiji.

Fašistička skalamerija od pojma “miješani brak” obilježila je njegov život – njegova obitelj nije bila dovoljno dobra ni za koga. I kada je 1997. prvi put došao poziv iz BiH i prilika da zaigra za reprezentaciju, na nju su idioti odgovorili kako samo znaju. Prijetnjama. Danas se volimo služiti frazom da svatko ima pravo izabrati kako se osjeća i za koga će igrati; Sergej to nije imao. Nije, jer su mu prijetili da će ako obuče dres BiH stradati njegova obitelj, koja je živjela u Mostaru.

Tek je godinu dana kasnije, u svibnju 1998., Sergej Barbarez prvi put zaigrao za reprezentaciju zemlje koju je osjećao svojom, i to nakon što je njegova majka bila na sigurnom i nakon što je dobio garancije da joj se neće ništa dogoditi. Već tada je ušao u srca navijača; BiH je tada igrala slabo, kuburila s užasnom organizacijom, lopovima u savezu i katastrofalnom sportskom politikom, ali Barbarez je bio jedan od onih koji nikada nisu odustajali. Status vođe nije stekao u toj utakmici protiv Belgije; bila je to samo potvrda da je on taj, nešto čemu smo svjedočili svaki put kad bi izašao na teren, svaki put kada bi stavio kapetansku vrpcu oko ruke, desnu ruku na srce. Status kojeg je potvrdio i mjesec dana kasnije kada je u Beogradu od suca tražio da se utakmica prekine zbog svega što su navijači BiH proživljavali na tribinama.

Vođa kakvu ova generacija – mnogo bolja generacija od Barbarezove – silno treba već dugo i kojeg će silno trebati u utakmici protiv Belgije.

Sergej Barbarez karijeru je završio kao legenda HSV-a i reprezentacije Bosne i Hercegovine, kao omiljeni igrač i kao čovjek kojeg obožavaju u njegovu rodnom gradu – ne svi, naravno, ne oni koji ne vole drugačije – i kojeg obožavaju u njegovoj zemlji. Napravio je ono što su napravili Tuce i Baka, ono o čemu je maštao kao klinac. Ali i dalje je Sergej Barbarez ničiji, čovjek koji je ni na nebu ni na zemlji i kojeg nitko ne može i na kraju i ne želi prisvojiti.

Kada se ove godine birao nasljednik Darka Nestorovića, izbornika mlade reprezentacije BiH, Barbarez je bio zainteresiran i od navijača poželjan, ali nije bio u konkurenciji. Nije, jer ta pozicija prema nepisanim pravilima NSBiH u ovom trenutku pripada Srbima. A Sergej nije Srbin. Ili barem nije pravi Srbin. Izbornik A reprezentacije ili predsjednik NSBiH nije mogao biti jer nije ni Bošnjak. Ili bar ne pravi Bošnjak. A njima trenutno pripada to mjesto. A nije mogao voditi ni neku od selekcija koja pripada Hrvatima. Jer nije Hrvat. Odnosno nije pravi Hrvat.

Pa što je onda?

Sergej Barbarez je svoj čovjek, onaj koji ima svoje mišljenje kojeg se ne boji reći, čovjek na kojeg ne mogu utjecati i kojemu ne mogu birati pomoćnike na nacionalnoj osnovi ili savjetovati ga kako da sastavi popis. Čovjek koji ima svoje ja. A takve u Bosni i Hercegovini ne voli nitko osim obične raje.



Izvor, (6yka.com)

OVO SE NE VIĐA ČESTO Ljubavna priča Srbina iz Hrvatske i Albanke sa Kosova

Prilog iz 2007. godine, delimično preuređen zbog vremenske razlike

Mile Pavlović iz okoline Karlovca u Hrvatskoj se sa roditeljima, bratom i sestrom, zbog ratnog vihora i vojne operacije "Oluja", našao u Obiliću, nadomak Prištine, sa još nekoliko desetina svojih sunarodnika.

Mile Pavlović iz okoline Karlovca u Hrvatskoj se sa roditeljima, bratom i sestrom, zbog ratnog vihora i vojne operacije "Oluja", našao u Obiliću, nadomak Prištine, sa još nekoliko desetina svojih sunarodnika.

Bili su smešteni u barake jednog preduzeća i čekali da se situacija stabilizuje i da se vrate na svoja imanja. Pavlovići su, međutim, tu preživeli i kosovski rat. Miletov brat se ubrzo nakon dolaska UNMIK-a vratio u rodni kraj, a Mile je ostao i ne misli da napušta Kosovo.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

"Ovde sam se oženio. Supruga mi je Albanka a ja Srbin. Za mene nema veze ko je koje nacije ili vere, svi ljudi su isti - samo postoji čovek i nečovek. Naučio sam ovde po malo albanski i romski da govorim i ne mislim da se vraćam u Hrvatsku", kaže Pavlović.

Da ljubav nema granice najbolji su dokaz on i njegova supruga Ajša, Albanka iz Prištine. Ljubav se rodila u izbegličkom kampu i to u vreme NATO intervencije. Spojila ih je, kažu, ista muka - izbeglištvo. Sada su srećni zbog toga. Imaju dve ćerke. Starija na jesen treba da pođe u školu, a druga ima tek tri godine.

"Pa eto, tako se desilo, ljubav je ljubav, zavoleli smo se i pored protivljenja mojih roditelja venčali smo se. Moji roditelji su se dosta protivili ali popusili su i pomirili smo se nakom osam godina. Idemo jedni kod drugih i oni mnogo vole unuke", priča Ajša.

Njen suprug Mile ističe da on nije imao većih problema sa svojim roditeljima i sunarodnicima.

"Niko mi do sada ni reč nije prebacio. Mnogi se čude, ne veruju da je moja Ajša Albanka. Sa mojim roditeljima nismo imali problema, sada žive tu pored nas i prihvatili su je kao svoje dete. Rekli su mi ako ti zeliš tako, ako se volite i slažete i mi ćemo da je prihvatimo".

Ajša je na Kosovu živela među Romima, Albancima, Aškalijama.. Mile je u Hrvatskoj živeo u multietničkoj sredini. Brakovi su tamo između Srba, Hrvata ili Bošnjaka bili normalna pojava.

"Malo je na Kosovu bilo čudno, možda i zbog ražličitih jezika, ali za mene to nije bio nikakav problem. Ljudi nisu mogli da shvate ljubav između Srbina i Albanke i to u vreme NATO intervencije. Mi smo, naime, i sklopili brak upravo u tom periodu i ne kajemo se zbog toga", kaže Mile.

Ajša i Mile su sa još nekoliko desetina familija iz redova albanske, srpske, bošnjačke i romske nacionalnosti dobili dvosoban stan u jednoj od dve stambene zgrade u Plemetini, nedaleko od Obilića.

Tu je do nedavno bio izbeglički kamp, sa najvećim brojem raseljenika iz redova romsko-aškalijsko-egipćanske zajednice. Kamp je sada, posle osam godina, zatvoren.

"Zaista nam ovaj stan mnogo znači pošto nismo imali ništa svoje. Živeli smo u starim barakama. Zimi hladno, a leti vruće. Higijenski uslovi su bili nikakvi. Ni sami ne znamo kako smo tu proveli predhodnih osam godina", kaže Ajša.

Pavlovići su dobili dve sobe, kuhinju sa nišom, kupatilo i špajz. Što se bezbednosti tiče, kažu da u Plemetini nemaju problema, Odlaze i do Obilića i do sada je sve bilo u redu.

Mile radi u komunalnom preduzeću u Plemetini i osim plate dobija i socijalnu pomoć od 60 evra. U njihovoj zgradi živi još šest srpskih familija.


(blic.rs)

DJEVOJKA KOJA NAS TEKSTOM NAVODI DA SE ZAPITAMO: Da li se krstite ili klanjate, to Vašem Bogu nije važno, važno mu je da pokažete ono božansko u Vama!

Da brojna omladina ipak nije zaražena mržnjom, dokaz je i djevojka Ivana Kovačević. Njen status nas navodi da se dobro zapitamo da li vrijedi mrziti nekoga.

Njen status prenosimo u cjelosti:

Dragi ljudi, dragi vjernici,
Vase oronulo shvatanje religije navelo me je da razmisljam: znate li da to u sta vjerujete, a pretpostavljam zovete Bogom, propovijeda o ljubavi, postenju, dobroti koji ne moraju vec biti iznad svega jer religija nije moranje vec htijenje i prihvacanje? Znate li, dragi vjernici da ste izabrali taj put Vi sami? Zasto onda sirite mrznju, zavist, promovisete negativnost? Zasto mrzite drugog, drugacijeg, ne prihvatate da postoji neko ko nije jednak drugima? Ako smatrate da nas je Bog stvorio, zasto mislite da mu je bilo vazno hocete li se zvati Eldin ili Nikola, ili "jos gore" Josip? Sta Bog, ako vas posmatra misli o vasoj vjeri i religioznosti? Da li se krstite ili klanjate, to Vasem Bogu nije vazno, vazno mu je da pokazete ono bozansko u Vama, sto i jeste iznad svega, iznad obicaja, iznad svih sustina, jer je jedini smisao u tome- voljeti zivot, zivjeti zivot, upinjati se do dobrote, cijeniti i razumjeti da bi bili cijenjeni i shvaceni! To je ono sto Vam vjerovatno nisu rekli, ili ste zaboravili- postalo je svejedno! Sigurna sam da niko od vas istinski ne vjeruje u mrznju. Dokazite to- pokazite ono bozansko u Vama!
Sirimo ljubav jer mi jesmo ljubav!

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Da li ste vi vašu djecu ovako vaspitali?


(Stranica ljubavi između Srba, Hrvata i Bošnjaka)

ZAŠTO TO NE RAZUMIJEMO? Siromašni Bošnjak, Srbin i Hrvat su isti!

Bosanskohercegovački analitičari ocjenjuju kako su na snazi retrogradne političke snage koje žele podjelu države na tri etničke teritorije.

Predsjednik tuzlanskog Foruma građana Vehid Šehić ističe kako ova ideja ne datira od jučer, već je prisutna posljednjih dvadesetak godina.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Kako kaže, sve ukazuje na to – ne poštuju se odluke Ustavnog suda, zakoni, a potpuna odgovornost, prema njegovim riječima, leži na političkim strankama.

"Bez obzira što je prestao ratni sukob, ciljevi koji su bili postavljeni kod mnogih, početkom devedesetih, se pokušavaju u mirnodopskom periodu ostvariti. Ako se kaže da Hrvati treba da žive tamo gdje je bilo Hrvatsko vijeće obrane, onda to asocira na 'Herceg-Bosnu' i dovodi do etničke podjele Bosne i Hercegovine. Nijedna od strana nije amnestirana odgovornosti", ističe Šehić.

Sigurno postoje snage u bošnjačkom korpusu, ocjenjuje Šehić, koje bi željele da se "ostvari njihova ideja iz 1993. o proglašenju neke muslimanske Bosne i Hercegovine".

"Kada prestanu da važe ideologije devedesetih godina, stvorićemo pretpostavku da govorimo o Bosni i Hercegovini kao o jednoj državi koja će biti decentralizovana, u kojoj će se poštivati sva ljudska i građanska prava, u kojoj ćemo biti jednakopravni, u kojem će nosilac suvereniteta biti građanin, državljanin BiH, u kojem će ostvariti sav set prava, a mislim na etički, religiozni identitet. I ako analiziramo ponašanje i postupke ne treba biti dovoljno pametan i mudar, pa shvatiti da je na djelu etnička podjela BiH", poručuje Šehić.

Sa ovakvom ocjenom se slaže i direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju Žarko Papić. On navodi da su na političkoj sceni stranke koje su "kartelske, interesne, polumafijaške organizacije" i koje etničku podjelu traže da bi zadržali svoje interese nad određenom teritorijom.

"Bojim se da ćemo mi godinu dana do izbora jedva preživjeti, od konflikata koji će se proizvoditi na sve moguće načine. Sa druge strane, mislim da je svima stalo do neke podjele. Kada je riječ o Bakiru Izetbegović, želi da dođe do podjele do tzv. fildžan države, ali da ne bude on kriv. Osnovni problem je struktura političkih partija, tako da se građansko i nacionalno mogu objediniti samo ako se u predizbornim programima u prvi plan stave socijalne teme", navodi Papić.

"Bosna i Hercegovina je zemlja siromašnih. Četvrtina stanovništva je siromašna. Između siromašnog Bošnjaka, siromašnog Hrvata i siromašnog Srbina mnogo je više zajedničkog nego što su njihove nacionalne razlike. Ako se ne artikuliše to što je zajedničko, tada bi se moglo definitivno desiti ozbiljne promjene na političkoj sceni Bosne i Hercegovine", ističe Papić.

Pročitajte: Nove snage za nove izbore | Politika i moral ne idu zajedno u BiH | BiH stagnira, problemi isti godinama
I profesorica na sarajevskom univerzitetu Lamija Tanović vjeruje kako građanska opcija još nije izgubila borbu sa nacionalizmima u zemlji.

Istovremeno, ona ukazuje i na to da su građani apatični i nemaju snage da vjeruju kako će se nešto na bolje promijeniti.

"Međutim, sve zavisi od toga hoće li građanske partije uraditi neke istorijske korake koje do sada niko od njih nije bio u stanju da uradi. Ukoliko bi se razvila ideja o Bosni i Hercegovini kao građanskoj državi u narednih nekoliko sedmica, onda ima nade. Inače, ne znam šta će biti sa nama", navodi Tanović.

Žarko Papić tvrdi da Bosni i Hercegovini trebaju "nova lica, nešto radikalno, novi programi kod opozicije".

"Ne možete vi probuditi građane bilo koje nacije tako što ćete držati pres-konferencije. Kada ste vidjeli da je neko iz takozvanih socijaldemokratskih partija otišao u štrajk među radnike? Kada ste vidjeli da neko od njih ima radnika iz proizvodnje koji može neposredno iznijeti šta ga boli? Normalne artikulacije nečeg novog imate samo među nekoliko analitičara u zemlji, a među tim partijama toga nema. Živo se nadam da će se tu nešto promijeniti", riječi su Papića.

Malo je onih koji vjeruju da će se nešto drastičnije promijeniti i na izborima za godinu dana. Prije svega što, kako kaže Vehid Šehić, još nisu promijenjene uredbe Ustava, nije provedena odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, u kojoj se, i pored tri konstitutivna naroda, daje pravo i drugima da se kandiduju na izborima.

"A onda kada se promijeni Ustav, promijeniće se u temeljnim odredbama Izborni zakon BiH koji je diskriminatorski, jer je u skladu sa diskriminatorskim Ustavom. Vjerovatno će i Evropska unija imati u budućnosti jedan drugačiji odnos prema vlastima u Bosni i Hercegovini, koji su vrlo slatkorječivi kada su u pitanju evropski standardi, ali kada ih treba pretočiti u naš svakodnevni život, onda se pojavljuje taj famozni vitalni nacionalni interes i vrlo često ga zloupotrebljavaju predstavnici političkih stranaka koje svoju političku filozofiju baziraju na tom nacionalnom interesu", zaključuje Šehić.

(RSE)

ŠOKANTNO SAZNANJE. TITOVA GENIJALNOST NA DJELU: Znate li zašto je Tito dovodio afričke studente u SFRJ? (VIDEO)

Uveliko je poznato da je veliki broj studenata dolazilo u SFRJ da studira. Znate li šta zapravo stoji iza toga?

Tito je bio veliki zagovornik dovođenja stranih studenata u SFRJ, međutim, znate li zašto je to Tito radio?

Jedan od najvažnijih razloga za to sve je prema riječima Dejana Lučića to da te studente proizvede u jugoslovenske špijune koji bi radili za interese SFRJ.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.


******************************************************************************

Dejan Lučić smatra da bez dobre obavještajne službe nema prave države.
Studente je najlakše zadobiti stipendijama, zato i danas mnogi studenti vole bivšu nam državu jer su imali odličan tretman a zbog obostranog zadovoljstva.

Šta vi mislite o tome?

Pogledajte od 43:15 min.

VIDEO:

(BALKAN INFO)

NISTE JE ZABORAVILI? Bila je crna princeza jugoslavenskog rocka, a umrla je kao beskućnica (VIDEO)

NA DANAŠNJI dan 2002. godine u Klinici za zarazne bolesti u Beogradu, sa samo 43. godine, umrla je Margita Stefanović Magi, žena koju su nazivali crnom princezom jugoslavenskog rocka. Klavijaturistica benda Ekaterina Velika posljednje je godine svog života provela u napuštenoj garaži u predgrađu Beograda te u skloništu za beskućnike na Voždovcu, iako je nakon smrti ostavila bogato glazbeno naslijeđe.

Talent, karizma, ljepota i ekstravagancija četiri su riječi koje je najbolje opisuju. Nadimak crna princeza dobila je zbog duge crne kose i nevjerojatne karizme. Bila je školovana pijanistica, koja je maturirala kao jedna od najtalentiranijih, te je dobila poziv na studij u Moskvi. Rock glazbom počela se baviti nakon što je upoznala Milana Mladenovića 1982. godine. Kultni bend, osim fantastičnim pjesmama, dobar dio popularnosti dugovao je (i danas duguje) Margiti Stefanović, koja je pomicala granice glazbe i umjetnosti.



Njezina majka nije željela da ode u Rusiju pa je ostala u Beogradu i upisala Arhitektonski fakultet, na kojem je diplomirala iste godine kad je upoznala Mladenovića.

"U mom normalnom, stabilnom životu najnestabilniji dio sam upravo ja. I to ne zbog neke psihičke ili ne znam kakve nestabilnosti, već zbog stalnog traženja u svim mogućim područjima umjetnosti i života", rekla je jednom.



U EKV-u je ostala do Mladenovićeve smrti 1994. godine.

Istovremeno je sudjelovala u stvaranju albuma mnogih jugoslavenskih bendova, među kojima su i "Karlovy Vary", "Elvis J. Kurtović & His Meteors", "Van Gogh" i "Babe". Komponirala je glazbu i za filmove "Prvi put s ocem na jutrenje", "Vera Hofmanova", "Povratak Vuka Alimpića", "Plavi plavi", a sudjelovala je i u kazališnim produkcijama "Klasni neprijatelj" i "Tri sestre". Na poziv redatelja Gorana Markovića, okušala se i kao glumica 1985. godine u ulozi Dragane u filmu "Tajvanska kanasta".

VIDEO:

Sve njezine uspjehe godinama je gušila borba s teškom ovisnošću, koja je postala još intenzivnija kada joj je preminuo otac sredinom devedesetih. U borbi za život prodala je obiteljski stan i kupila dva manja, a ostatak novca iskoristila za putovanje u Indiju, u nastojanju da u potpunosti promijeni način života i riješi se ovisnosti o narkoticima.

Nakon što nije uspjela, povukla je još nekoliko pogrešnih poteza koji su je doveli na samo dno. Prodala je sve što je imala i postala beskućnica. Dom joj je postala napuštena garaža, pa sklonište za beskućnike, sve do 18. rujna 2002. godine kad je napustila ovaj svijet. Njezin pokop platio je Atelje 212.

Aleksandar Ilić u svojoj je knjizi šest godina kasnije objavio da je zaražena HIV-om zbog intravenoznog korištenja droga.

"Žao mi je što ne živimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji; što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji, prizemniji pa da neke stvari drugačije funkcioniraju, da se drugačije definiraju", Magina je misao s kojom ćemo zaključiti ovo prisjećanje na iznimnu umjetnicu.


(index.hr)

Napustio nas je veliki junak: Preminuo čovjek koji je spriječio nuklearni rat između SAD-a i SSSR-a

Sovjetski časnik koji je spriječio termonuklearni rat između SAD-a i Sovjetskog Saveza preminuo je u 78. godini života, piše Independent.

Nedugo nakon ponoći 26. septembra 1983. godine Stanislav Petrov bio je na dužnosti i nadgledao radarski sustav upozorenja u bunkeru u blizini Moskve, kada je detektirano lansiranje nekoliko raketa iz SAD-a prema SSSR-u.

"Osjećao sam se kao da se pržim na vrućoj tavi"

Prema protokolu, sovjetska vojska bi morala odgovoriti nuklearnim napadom, ali Petrov je odlučio da neće obavijestiti svoje nadređene.

"Svi podaci su pokazivali da je došlo do raketnog napada. Da sam poslao izvješće nadređenima, nitko mu ne bi proturječio", izjavio je Petrov za BBC prije četiri godine.

Nije prijavio mogući napad jer je posumnjao da se radilo o kompjuterskoj grešci. Naime, smatrao je kako bi u slučaju američkog nuklearnog napada došlo do stotina istovremenih lansiranja raketa, prenosi Index.

"Trebao sam samo uzeti telefon u ruke, ali nisam se mogao pomaknuti. Osjećao sam se kao da se pržim na vrućoj tavi", rekao je Petrov. Umjesto napada prijavio je grešku u sustavu.

"Doslovno sam samo radio svoj posao"

"Nakon 23 minute sam shvatio da se zaista ništa nije dogodilo. Bilo je to veliko olakšanje". Petrov je tek tada prijavio incident nadređenima, koji nisu odobravali njegovu odluku. Prekršio je protokol i naređenja, te je premješten na manje odgovornu poziciju, a ubrzo je i umirovljen.

Do krize je zamalo došlo u trenutku povećanih napetosti između SAD-a i SSSR-a, tri sedmice nakon što je sovjetska vojska oborila korejski avion i tako ubila 269 ljudi.

Kada je njegova priča izašla u javnost 1998. godine, hvaljen je kao "čovjek koji je spriječio nuklearni rat".

"Isprva sam bio iznenađen kada su mi ljudi počeli govoriti da me mediji nazivaju junakom. Nikada se nisam smatrao junakom - na kraju krajeva, doslovno sam samo radio svoj posao". Petrov je preminuo 19. maja u svom domu nedaleko od Moskve.



(novi.ba)

Ispovijest Mlađena Dujakovića: Uspio sam u toku rata pobjeći iz Siska zahvaljujući prijateljima Hrvatima!

BANJALUKA - Mlađen Dujaković, ugledni građanin Siska srpske nacionalnosti, u ispovijesti za "Nezavisne" o posljednjih nekoliko dana ratnog avgusta 1991. godine naglašava da mu je život bio više puta direktno ugrožen, ali da se spasio zahvaljujući prijateljima Hrvatima i vlastitoj snalažljivosti. 

Danas ovaj čovjek živi u Banjaluci. Za "Nezavisne" je pristao da govori o vlastitom iskustvu. Rekao je da su u to vrijeme mahom nestajali ugledni domaćini i viđeniji Srbi iz Siska uglavnom noću, a većina ih se nikad nije vratila svojim porodicama. "Samo od mojih prvih komšija nestao je Simo Zlokapa, nestao je Pavić, zapaljena je kuća Boška Jakšića i Đoke Đurića. Kolega vozač Vlado Božić izvučen je iz autobusa. Maltretiran je i tučen, to sam vidio jer sam se našao na punktu, a kasnije nisam čuo ništa za njega", priča Dujaković. Rekao je i da je nestao ugledni doktor Kostić, zatim Kukavica, koji je imao manji šoping centar, i mnogi drugi. Razlog što se i sam našao na  nišanu Brodarca, ratnog načelnika policije u Sisku, i Milankovića, ratnog komandanta Specijalne policije hrvatskog MUP-a u Sisku, osim što je Srbin, je što se kao vozač cisterne za gorivo sasvim slučajno našao kao svjedok jednog događaja. Šefovi su ga krajem avgusta poslali na istovar goriva u Fabrici hemijskih proizvoda Radonja, za koju je i radio. "Moja komšinica E.Z. je bila poslovođa koja me uputila na istovar. Vidio sam da je iza zida bila vojska i dva minobacača iz kojih su ispaljivali mine", ispričao je Dujaković. Ono što on tada nije znao je da su to hrvatski vojnici ispaljivali granate na Rafineriju Sisak kako bi kasnije za to optužili JNA. Na izlazu iz Radonje ga je legitimisala policija i shvatila da je kao Srbin "nezgodan" svjedok. Od tada, kaže, Milanković je počeo da ga traži da bi ga likvidirao. Od komšije uglednog Hrvata saznao je da je na "crnom spisku" sedmi po redu za likvidaciju. Nekoliko dana nakon toga imao je prvi "bliski susret" s Milankovićem u jednoj kafani. "Pričao sam sa šankerom M.M. kada je Milanković ušao, okrenuo se i pitao nekog čovjeka nešto u smislu 'je li to taj' dok je gledao u mene. Uzeo mi je kutiju cigara i rekao da treba za vojsku. Ja sam mu dao te cigarete i još jednu kutiju koju sam imao u džepu i on je otišao", rekao je Dujaković i shvatio da je to samo bio povod da ga Milanković dobro osmotri. Od tada nije smio da spava u kući. Policiju je izbjegavao na sljedeći način. Obično bi parkirao kamion na pogodnoj lokaciji, a onda bi uzeo vreću za spavanje i postavio je tridesetak metara od kamiona. "Oni bi dolazili do kamiona, i ja ih čujem kako otvaraju vrata kabine i traže me, i onda odlaze", priča Dujaković. Tako je "životario" nekoliko dana, a kući bi odlazio samo danju, i brzo bi se opet udaljavao. Svraćao je nekoliko puta i u lokalne kafane. "Svaki put kada bih ušao u kafanu moji prijatelji Hrvati bi se hvatali za glavu i pitali - Mlađene, pa ti si još tu, znaš li da te traže", priča on. Konačno je shvatio da se ne smije zadržavati u Sisku kada mu je, kako tvrdi, Milanković sa svojim ljudima 26. avgusta podmetnuo bombu u kanti za smeće koja je oštetila njegovu kuću i ugostiteljski objekat s prodavnicom. Tačno 27. avgusta uveče je sjedio u kući jer je htio spremiti večeru da bi poslije otišao do kamiona i na spavanje pored vozila. Čuo je automobilski motor i kroz zavjesu vidio kombi i auto. Izašlo je desetak ljudi i krenulo prema vratima. "Ja sam shvatio da mi je život u opasnosti i brzo sam odlučivao šta uraditi. Otišao sam na sprat kuće i prešao na pomoćni objekt u kojem su bili moj kafić i prodavnica. Oni su se već raspoređivali oko kuće i čuo sam njihov šapat. Došunjao sam se tiho na haustor a sa njega sam se uspio popeti na objekat susjedne kuće komšije Srbina. Komšija me primijetio sa sprata kuće. On me zvao da siđem u dvorište da mi otvori vrata. Popeo sam se kod njih i tu bio petnaestak minuta", priča Dujaković. Shvatio je da svojim ostankom ugrožava i te komšije, pa je odlučio da pobjegne iz Siska. Prespavao je u vreći za spavanje. Sutradan ga je prijatelj, ugledni Hrvat, proveo kroz policijske punktove i uputio izvan Siska. Krenuo je ka Novskoj, ali su ga tu gardisti vratili na autoput. U Okučanima nije mogao preći u BiH, jer je most na Strugu bio srušen. Odlučio je da produži ka Slavonskom Brodu, a tu je bukvalno autom projurio kroz liniju fronta. Pucalo se oko njega a jedna detonacija je bila nedaleko od njegovog automobila. Nekako se probio do Slavonskog Broda gdje je pokušao da pređe u BiH. Tu je sreo prijatelja koji je radio na benziskoj pumpi. Kaže da je okolo bilo još Srba koji su bježali u BiH. Naišlo je policijsko vozilo i legitimisali su ljude, a nekima su uzeli dokumente i poslali u policijsku stanicu. I Dujakovića su poslali u tu stanicu, ali je zahvaljujući intervenciji prijatelja pumpaša uspio izdejstvovati da mu vrate dokumente. "U policiji me inspektor pitao kuda idem. Rekao sam da idem u Teslić po djecu jer 9. septembra počinje škola. Pitao me kako nemam propusnicu. Ja sam mu slagao da imam propusnicu Rafinerije, i zamolio da odem do auta da mu je donesem", priča Dujaković. Prema njegovim riječima, to je bio jedan od prelomnih momenata u njegovom životu. "Sjeo sam u auto i razmišljao šta da uradim i odlučio sam da pobjegnem. Nikakve intervencije nije bilo i izašao sam iz Hrvatske i nikad se nisam vratio tamo", priča Dujaković.

http://www.nezavisne.com

MORAMO POMOĆI NAŠOJ OMLADINI Kako su islanđani jedini na svetu rešili problem pušenja, alkohola i droga kod tinejdžera?

U poslednjih 20 godina na Islandu je drastično smanjeno konzumiranje alkohola, droga i pušenja. 20 godina ranije, Island je bio jedna od najproblematičnijih država u Evropi po ovim pitanjima, pre uvođenja sistemskih mera brige o mladima.

Procenat petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka sa Islanda koji su prethodni mesec bili pijani 1998. g. je bio 42%, a 2016. g. taj procenat je iznosio samo 5%. Procenat mladih koji su u istom periodu koristili marihuanu je opao sa 17% na 7%. U slučaju pušenja, u istom periodu konzumiranje cigareta je opalo je sa 23% na samo 3%.

Manje ili veće korišćenje alkohola, droga i pušenja je u vezi sa našim odnosom prema stresu – kako se nosimo sa stresnim situacijama

Američki profesor psihologije Harvey Milkman je početkom devedesetih godina u svojoj doktorskoj disertaciji na osnovu istraživanja došao do zaključka da zavisnici od heroina i amfetamina koriste ove supstace da bi na različite načine pokušali da se izbore sa stresom. Načini borbe sa stresom kod mladih praktično predstavljaju „ulaznicu“ u različite vrste zavisnosti, uključujući i zavisnost od pušenja, droga i alkohola. U poslednje vreme mladi postaju zavisni od kompjutera, interneta, mobilnih telefona…

Nakon objavljivanja pomenute doktorske disertacije, profesora Milkmana je angažovao Nacionalni institut za bolesti zavisnosti od droga u SAD, da kao jedan od istraživača pomogne u sistemskom rešavanju problema zavisnosti dobijanjem odgovora na sledeća pitanja:

Zašto mladi počinju sa upotrebom droga?
Zašto nastavljaju da da ih koriste?
Kada mladi dolaze do stadijuma da postaju zavisni od droga?
Kada prestaju da koriste droge?
Kada se ponovo vraćaju drogama?
Rezultati ovog istraživanja doveli su do državnog granta od preko milion $US u 1992. g., finasiranjem projekta „Samo-otkrivanje“, koji je za osnovu imao potencijalno rešenje problema zavisnosti:

Istraživanje je pokazalo da razlozi za nastavak korišćenja supstanci koje vode u zavisnost imaju veze sa hemijskim promenama u mozgu koji generišu ove supstance. Zavisnost se razvija upravo željom za ponavljam tih promena u mozgu.
Ideja za projekat „Samo-otkrivanje“ je bila – kako prirodnim putem da mladi proizvedu pozitivne promene u mozgu (bez korišćenja stimulansa), i kako oko ove ideje stvoriti društveni pokret.
Kreirani program lečenja je bio namenjen mladima koji ispoljavaju različite vrste zavisnosti.


Aktivnost po izboru (ne dosada) i učenje veština življenja – donose promene u životu


Mladima koji su pristupali programu nije rečeno da se radi o vrsti lečenja od zavisnosti, već je predstavljen kao program edukacije gde mladi mogu da nauče ono što ih interesuje – muzika, ples. umetnost… Ideja je bila da se različitim vrstama aktivnosti kod mladih produkuju pozitivne promene hemije u mozgu, kao zdrava alternativa stimulisanim promenama koje podstiču zavisnost.

Paraleleno sa ovim programom edukacije, mladi su išli na treninge iz oblasti usvajanja pozitivnih životnih veština, sa fokusom na unapređenje načina razmišljanja mladih o sebi i svom životu, kao i o načinima unapređenja odnosa sa drugim osobama.

1991. g. na osnovu rezultata svog istraživanja profesor Milkman je bio pozvan na Island da podeli svoja saznanja i ideje iz ove oblasti. U gradu Tindar je bio angažovan kao konsultant u centru za lečenje zavisnosti adolescenata, sa idejom da pomogne u kreiranju programa koji će omogućiti deci da rade nešto drugo, u odnosu na aktivnosti koje ih dovode i zadržavaju u zavisnosti od droga.

Kako zaustaviti decu da puše, da piju i da se drogiraju?

Inga Dóra Sigfúsdóttir, istraživač sa Univerziteta na Islandu je saznala za aktivnosti profesora Milkmana, i započela je revoluciju na Islandu postavljanjem ključnog pitanja: Kako zaustaviti decu da puše, da piju i da se drogiraju?

Na osnovu njene inicijative, 1992., 1995. i 1997. g. urađena su istraživanja odnosa mladih (14-16 godina) prema alkoholu, drogama i pušenjem – što je pokazalo prethodno pomenute tadašnje alarmantne podatke o ponašanju tinejdžera, ali je pokazalo i još nekoliko faktora koji razdvajaju decu koja su postala zavisna od onih koja nisu:

Učešće u organizovanim aktivnostima, naročito sportskim – 3 do 4 puta nedeljno.
Ukupno vreme provedeno s roditeljima.
Osećaj učenika da se o njima vodi računa u školama.
Ne ostajanje van kuće u kasnim večernjim satima.
U to vreme i na Islandu i u SAD bilo je aktuelnih programa edukacije iz oblasti sprečavanja bolesti zavisnosti za mlade, ali se ispostavilo da ti programi nemaju efekta. Inga i profesor Milkman su hteli da pokušaju da pokrenu program, ali sa drugačijim pristupom…

Gradonačelnik Rejkjavika se zainteresovao za ceo projekat, i lobiranjem je doprineo kreiranju Nacionalnog plana za poboljšanje života mladih, pod nazivom „Omladina na Islandu“. Nacionalni plan je kreiran na osnovu podataka iz pomenutog istraživanja i rezultata rada profesora Milkmana.


Kako je Island uspeo sistemski da poboljša život omladine u poslednjih 20 godina? Fokus na rešavanje pravih, ne sporednih pitanja

Nakon donošenja nacionalnog plana krenulo se u njegovu implementaciju. Karakteristike ovog plana su sledeće:

Nacionalni plan nije vodila Država, već je upravljanje programima prosleđeno gradovima i naseljima (decentralizacija upravljanja).
Veoma brzo su promenjeni određeni Zakoni. Postalo je nelegalno kupovati cigarete ispod 18 godina, i alkohol ispod 20 godina.
Zakonom je zabranjen boravak dece između 13 i 16 godina napolju zimi do 22:00 sata i leti posle ponoći.
Veza između roditelja i škola je zakonski osnažena kreiranjem organizacija roditelja u svakoj školi.
Država je značajno povećala finasiranje različtih vrsta rekreativnih aktivnosti, sa ciljem kreiranja organizovanog pristupa pozitivnim aktivnostima dece, umesto ulaska u različite vrste zavisnosti. Ova finansiranja uključuju i pomoć siromašnima koji dobijaju posebna sredstva za finasiranje aktivnosti dece.
Nacionalna organizacija roditelja „Kuća i škola“ decentralizovano vodi brigu o samim roditeljima dece – kreiranjem i sprovođenjem edukativnih programa za roditelje, i potpisivanjem različitih vrsta ugovora sa roditeljima koji imaju za cilj osnaživanje veze između roditelja i dece. Fokus ovih programa jeste osnaživanje autoriteta roditelja kod dece.

Kao rezultat ovog programa, u periodu od 1997. g. i 2012. godine, u uzrastu dece od 15 i 16 godina procenat dece koja često ili skoro uvek provode vikende sa roditeljima se duplirao – sa 23% 1997. na 46% 2012. g. Procenat dece iz ove starosne grupe koja provode svoje vreme na sportskim aktivnostima bar 4 puta nedeljno se povećao sa 24% 1997. na 42% 2012. g.

Ovaj primer uvođenja sistemske prevencije u obrazovanje mladih pokazije da kada se smisleno povećaju faktori zaštite mladih (uz efikasnu edukaciju roditelja), faktori rizika povećanja bolesti zavisnosti kod mladih se smanjuju.



Napomena: Kreirano na osnovu teksta „Iceland knows how to stop teen substance abuse but the rest of the world isn’t listening„. Dodatno pročitati „Iceland Succeeds at Reversing Teenage Substance Abuse The U.S. Should Follow Suit„.



(6yka.com)