OVA SE MAPA ŠERUJE KAO LUDA PO FEJSU: Gde si TEBRA, a gde BURAZ!

Tebra, buraz, matori, jarane, kompić ili gari... svakako smo jedni druge zvali u vreme nekadašnje SFRJ...

Svaki kraj ima svoje navike i nazive, a mnogi se nisu promenili već decenijama...

Kako vam se čini? Koji je vaš izraz?


(kurir.rs)

MAPA NAJRELIGIOZNIH DRŽAVA SVIJETA Šta mislite koja je naša država najviše a koja najmanje religiozna?

Prema posljednjim anketama instituta Gallup, pet zemalja bori se za titulu najreligioznije države na svijetu. U Etiopiji, Malaviju, Nigeru, Šri Lanki i Jemenu 99 posto ispitanika izjasnilo se religioznim.

Burundi, Džibuti, Mauritanija i Somalija imaju za jedan postotak manje religioznih stanovnika. Na dnu svjetske liste nalaze se Kina (7 posto), Japan (13 posto), Estonija (16 posto), te Švedska i Norveška sa 19, odnosno 21 posto religioznih ispitanika.
Kad je u pitanju regija, i dalje prednjači Makedonija, gdje se 88 posto ispitanih izjasnilo kao religiozno.
Nakon Makedonaca najreligiozniji su stanovnici Kosova (83 posto), Srbije (72 posto), Crne Gore (71 posto), Hrvatske (70 posto) i Bosne i Hercegovine (65 posto). U Sloveniji se 47 posto građana izjasnilo kao religiozno, a u Albaniji 39 posto.
Prema novim Gallupovim podacima, Makedonci su ispali iz prvih 20 najreligioznijih naroda na svijetu. U prethodnom istraživanju, rađenom krajem 2011. godine, oni su bili četvrti najreligiozniji narod na svijetu.


Mapu procenata religioznih država svijeta pogledajte klikom OVDJE.

(balkanplus.net)

OVAKO BI SFRJ IZGLEDALA DA SE OSTVARIO TITOV PLAN

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska

Neki se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živjelo bezbrižnije i sigurnije, a drugi smatraju kako je Jugoslavija bila umjetna tvorevina koja je silom desetljećima pokušavala na okupu i u zajedništvu održati nespojive narode.

Međutim, tko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita.

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.

Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”.

Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske.

Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.

(express.hr)

ZAŠTO JE OVAJ ČOVJEK ZABORAVLJEN Graham Bamford se živ spalio da bi skrenuo pažnju na rat u BiH

Britanac Graham Bamford se prije tačno 24 godine u znak protesta spalio u Londonu. Na ovaj čin se odlučio kako bi skrenuo pažnju britanske i svjetske javnosti na rat u BiH.

Ovaj plemeniti i časni Britanac se usred bijela dana ispred Donjeg doma britanskog Parlamenta polio benzinom i zapalio. Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani…

Posljednje njegove riječi bile su: “Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.

On ni na koji način nije bio povezan s BiH i njenim građanima, ali su ga slike užasa iz BiH natjerale na žrtvovanje. Bamford je bio duboko potresen slikama koje su stizale iz Hrvatske i BiH. U tadašnjim svjedočenjima poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH vidio svoju kćerku. Njegovo stanje se pogoršalo nakon snimaka masakra u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno 116 osoba, a među njima i tromjesečna beba.

Za većinu građana BiH Graham Bamford je tipično britansko ime i prezime, bez posebnog značenja i sentimenta. Iako je žrtvovao sebe kako bi skrenuo pažnju svjetske, a prije svega britanske javnosti na rat u BiH, danas se njegovo ime spominje tek 6. aprila, tokom dodjele nagrade nazvane po njemu, a koju je ustanovila Gradska uprava Grada Sarajeva 2009. godine.

O njegovom djelu i šutnji koja ga je pratila hrvatski režiser Nenad Puhovski je snimio dokumentarni film.

https://vimeo.com/68372847

(https://republikabih.info)

Dušica i Almir iz Srebrenice - Oni su naizgled nemoguće načinili moguće, njih nacionalne podjele ne zanimaju! (VIDEO)

Dušica i Almir dokazali su da između Srba i Bošnjaka nema potrebe da budu tenzije. Kako? -Brakom.

Almir i Dušica žive u sretnom braku, imaju čak i sina. Njih ne interesuju bilo kakve podjele, pogotovu ne nacionalne, što su i dokazali.

Specifično za ovaj par jeste to što su oboje iz Srebrenice, zamislite, Srebrenice za koju svi misle da nema suživota a kamoli braka.

Njih dvoje su dokazali i pokazali da mogu skupa, čak štaviše, moglo bi se reći da su postavili neke standarde u odnosima između naroda u BiH.

Šta vi mislite o ovome?

VIDEO:

Fotografija koja je zapalila bivšu SFRJ nastala je u Srebrenici: Evo o čemu se radi (VIDEO)

Veterani bosanskohercegovačkog fudbala odigrali su prijateljsku utakmicu protiv FK Guber u Srebrenici kako bi na simboličan način pružili podršku ovom sportskom kolektivu.

Ovu su utakmicu organizirali Asocijacija sportskih novinara i voditelj TV kuće Hajat Fikret Hodžić.

Za veterane su igrali: selektor BiH Mehmed Baždarević, Adnan Gušo, Rizah Mešković, Dževad Šećerbegović, Mirza Varešanović, Muhamed Konjić, Vedin Musić, Nermin Šabić, bivši reprezentativac Jugoslavije Savo Milošević...

"Ovde sam proveo neke trenutke dok sam bio dete, dok sam bio igrač Željezničara. U ovom kraju imam i familije. Svi znamo da je ovo klub velike istorije. Mislim da je sama ideja jako dobra i da se taj klub ponovo vrati na nekakva svoja prošla vremena koja su bila jako uspešna", istakao je Baždarevića.

Slika Baždarevića i Save Miloševića je za kratko vreme obišla region.

"Prvo, povod je jako pozitivan, dobar. Druga stvar, drago mi je da smo baš ovde u Srebrenici u FK Guber. Inače, ovo je još jedna prilika da se vidim sa nekim prijateljima sa kojima nemam često priliku da se vidim. Bez obzira koliko je teška ta naša prošlost, posebno u ovom gradu i okolini, sport je uvek bio most koji je mogao da poveže nekada i nepovezive stvari", rekao je Milošević.

Prva fudbalska lopta u Srebrenicu je stigla 1923, a već naredne je osnovan klub. Klub je jedan od najstarijih u BiH i ne mari za etničku pripadnost igrača.

(Anadolija)

VELIKAN: LUKSUZNI TITOV MERCEDES PRODAJE SE ZA 20 MILIJUNA KUNA

Mercedes Benz 600 izrađen je po specifikacijama koje je tražio jugoslavenski maršal

Mercedes Benz 600 nekada je slovio za vrhunac luksuza i najudobniju vožnju koju je je novac mogao kupiti. Među kupcima našao se i Josip Broz Tito.

Njegov primjerak Pullman Landauleta sa šestora vrata, jedan od samo 9 takvih primjeraka, našao se u prodaji u Velikoj Britaniji. Vlasnik salona automobilima i samog Titovog Mercedesa Tom Hartley, rekao je u razgovoru za Express da ga možete kupiti za “samo” 2 i pol milijuna funti, ili nešto više od 20 milijuna kuna.

U vrijeme kada je izrađen bio je namijenjen isključivo šefovima država i najbogatijim poduzetnicima svijeta. Tada jedan od najsnažnijih motora u putničkom vozilu, moćni 6-litarski V8 proizvodio je oko 250 konjskih snaga. Prema tvorničkim specifikacijama najveća brzina trebala je biti 205 kilometara na sat, ali praktički svi testovi pokazali su da može i brže prevesti svoje putnike.

Dizajn je tadašnja uprava Mercedesa prepustila slavnom Bruni Saccu i Paulu Bracqu. Legenda kaže da su kategorički zahtijevali da svaki radnik zaposlen na izradi tih Mercedesa mora imati najmanje 15 godina iskustva.

Svojim megabogatim kupcima nudili su i mogućnosti prilagođavanja svakog pojedinog automobila. “Sve dok je tehnički izvedivo, ispunit ćemo svake želje naših kupaca. Ako želite nešto što nije specifično navedeno u našoj brošuri, javite se izravno u tvornicu u Sindelfingenu”, stoji u originalnoj promotivnoj literaturi.
Slavni i moćni kupci

Mercedes 600 izrađen je u nekoliko varijanti, a specifičnu sa šestora vrata i pokretnim krovom naručivali su isključivo šefovi država. Među njima bili su i papa Pavao VI, rumunjski predsjednik Nicolae Ceausescu i sultan Bruneja. Samo 9 primjeraka je ikad izrađeno, a Tito se pobrinuo da jedan završi i u Jugoslaviji.

U materijalima koje nam je Hartley ustupio, piše da je taj specifičan primjerak naručen preko Mercedesova zastupnika u Nizozemskoj, amsterdamskog AGAM-a i to u travnju 1971. godine.

Krajem sedamdesetih godina, impresionirani Tito pregovarao je s Mercedesom o narudžbi još jednog takvog automobila koji bi imao i skrivene stube kako bi se prikrila maršalova teška pokretljivost i loše zdravlje. Taj automobil nikad nije isporučen.

Nakon Titove smrti raspala se i zavidna flota automobila. Raznim kanalima je ovaj primjerak, broj šasije 00185, završio u Norveškoj i tamo je također bio na prodaju.

2003. godine kupila ga je za nepoznatu svotu novca jedna njemačka državljanka iz Münchena koja ga je redovito pokazivala medijima i javnosti. Nakon gotovo desetljeća obitavanja u Njemačkoj, jedan bogati britanski kupac odlučio se uložiti ozbiljan novac i prebaciti Titovog Mercedesa u Veliku Britaniju. 2012. godine automobil je prošao rigorozne testove u Ditzingenu gdje je dobio i novi pokretni krov kako bi se slagao s kožnom unutrašnjosti.




Britanski vlasnik, a Hartley je zamolio da njegove podatke ne objavljujemo, osvajao je brojne nagrade na izložbama oldtimera. Posebno se ponosio sitnim detaljima koji su potvrđivali tko je nekad sjedio u odjeljku za putnike.

Dvije jugoslavenske zastave s pripadajućim kromiranim jarbolima, dvije izvorne jugoslavenske registarske pločice i vozačeva kapa samo su dio predmeta korištenih dok je Tito sjedio u njemu.

express.hr

80 ISTARSKIH MASLINA ‘NAPISALO’ TITO: ‘REZATI? NI SLUČAJNO. NITKO SE NE BUNI’

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor.

80 istarskih maslina ‘napisalo’ Tito: ‘Rezati? Ni slučajno. Nitko se ne buni’

“Nama Tito ne smeta, važne su masline. Maslina ne zna za povijest, ali govori o povijesti”. Govori nam to Nivio Stojnić (IDS), načelnik općine Tar-Vabriga, koja na svojem teritoriju ima jedinstven maslinik – 80-ak stabala posađenih tako da tvore natpis “Tito”.

Malo je tko znao u Hrvatskoj – za razliku od stranih turista kojima je to atrakcija – da točno na razmeđu Tara i Vabrige nedaleko od Poreča postoji “Titov maslinik” – dok fotografiju iz zraka nije objavio Ivan Jakovčić uz poruku: “Neka Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću odluči i o sadnji maslina u Istri – regiji broj 1 u svijetu po kvaliteti ulja!”

Titove godine

– Slovo T na privatnom je zemljištu, a ostatak ITO na općinskom. Stabla su posađena 1983. ili 1984. godine, bilo je to davno – objašnjava načelnik. Ne zna se ni tko ih je točno zasadio. I ne, ne namjeravaju maknuti maslinik. Neki stariji mještani sjećaju se da je to bilo u sklopu akcije “88 stabala za druga Tita”, masovnog sađenja stabala i – ako nije bilo mjesta – ruža i cvijeća. Akcija je pokrenuta 1981., godinu dana nakon smrti Josipa Broza, a broj 88 simbolizirao je Brozove godine.

– Riječ je o maslinama, a mjesto smo u kojemu se od pamtivijeka proizvodi kvalitetno maslinovo ulje. Maslina je nešto što nam pripada – dodaje načelnik.

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor. Možda zato što se natpis vidi samo iz zraka. Ali, dodaje, po njemu u masliniku i nema ničega spornog.

Povijest je povijest

– Mislim da nema ni razloga da se ne netko žali. Riječ je o povijesti, htjeli mi to ili ne, bila ta povijest lijepa ili ne – objašnjava Stojnić.

No za poseban maslinik i te kako znaju strani turisti. I dolaze ga posjetiti.

– Natpis je atrakcija među stranim gostima. Koliko ih je došlo s fotografijom iz zraka i pitalo gdje se točno nalazi taj maslinik – kaže nam Genowefa Kuzmanović, Poljakinja koja je preko Švedske došla u Tar krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Maslinik je u njezinu susjedstvu tada već postojao. Nasad se, dodaje, jako pazi i čuva. Kad se radila kanalizacija, pazilo se da je “provuku” tako da ne ošteti stabla.

– Rezati? Ni slučajno. Nitko se i ne buni. Tito je iznimno važan Istranima – kaže Genowefa i dodaje: – A i maslina je sveto drvo.

index.hr

Otkrivena velika tajna: Evo ko je umjesto Lepe Brene izveo čuveni skok sa Starog mosta (FOTO)

Davne 1987. godine, čuvena jugoslovenska zvijezda Lepa Brena snimila je prvi dio filma "Hajde da se volimo", koji je bio izuzetno popularan u cijeloj Jugoslaviji.

Jedna od najvećih atrakcija u filmu bio je čuveni skok Lepe Brene sa Starog mosta u Mostaru.

Gledajući te scene Jugoslavija je ostala bez daha i mislili su da je čuvena pjevačica izvela taj skok.

Ali, ubrzo su potvrdili da je Brena imala dublera za tu scenu.

Niko godinama nije znao koja je to žena skočila umjesto Lepe Brene, ali u tome je caka, nije žena, već muškarac.

 Naime, u čuvenom skoku sa mosta Brenu je tada zamijenio čuveni mostarski skakač Jadranko Fink, koji je ne samo zbog svog čuvenog umijeća, već i zbog svoje vitke figure i visine jedini mogao da uz pomoć plave perike jedini zamijeni Lepu Brenu u čuvenoj sceni

Jadranko Fink nažalost nije preživio rat.

(6yka.com)

OVO JE GLAS AJNŠTAJNA Poruka MIRA genija posle 80 godina JAČA NEGO IKAD (VIDEO)

Nebrojeno puta je držao govore u kojima se zalagao protiv ratova i nasilja, i isticao da sudbina čovečanstva zavisi od toga koliko se moralno razvijamo. Ukoliko do sada niste imali prilike da čujete kako je zvučao glas čuvenog fizičara, poslušajte ovde.



U ovoj kompilaciji se nalazi i deo nezaboravnog govora Ajnštajna u Rojal Albert Holu u Londonu, 3. oktobra 1933. godine. On je, ubrzo nakon što su u njegovoj rodnoj Nemačkoj nacisti došli na vlast, na engleskom jeziku govorio o važnosti "obrazovanja i prosvetljenja", bez kojih "ne bi bilo ni Šekspira, Getea, Njutna, Faradeja, Pastera, Listera"...

Samo nekoliko dana kasnije otputovao je u SAD i više nikada se nije vratio u Evropu. Kao Jevrejin, bio je na meti nacista koji su mu pretili smrću.

(blic.rs)

Ovdje žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, katolici,pravoslavci, i ostali...Pametni su davno otišli?

Bih je napustilo 100 000 ljudi u posljednje tri godine...

Iako nema zvaničnih podataka, prema nekim istraživanjima nevladinog sektora, BiH je u posljednje tri godine napustilo najmanje 100.000 ljudi.

Šta o odlasku ljudi iz BiH misle trojica mladih aktivista Tihomir, Stefan  i Samir ? Ovo su neka njihova promišljanja na ovu temu

Stefan iz Sarajeva govori iz ličnog iskustva, iskustva čovjeka koji je htio otići u inostranstvo sa porodicom, a u vrijeme kada su to planirali, povukli su vrlo konkretne korake, imali su poslove i bili situirani.

"Dakle, mislim da nisu samo ekonomski razlozi u igri. Ljudima se gazi dostojanstvo, na razne im se načine poručuje da su manji od makovog zrna, da nisu subjekti koji grade objekt (državu), nego da su tu da plaćaju poreze i da šute. Ali, to je do nas. Do nas koji šutimo. Na kraju "balade", odlučili smo ostati, zasukati rukave i, pravo da vam kažem, više mi ne pada na pamet da odlazim odavde" ističe kaže naš sagovornik.

Misli kako čovjek mora da radi, da gradi, da stvara, da propati, da se daje, da se nada i da vjeruje da će ovdje sve biti dobro. I hoće biti dobro.

Na pitanje ko može zaustaviti ljude koji odlaze iz BiH, Stefan kaže kako to mogu samo oni sami.

"Prije svega, čovjek se treba uhvatiti u koštac sa samim sobom, da shvati da je sve na njemu, da ne čeka da mu država, TV, poznanik ili ne znam ko servirati na tanjir ono što mu treba. Čovjek sam mora da stvara i da radi, tako je Njemačka uspjela. Nijemci nisu čekali državu da padne sa neba, nego su je, kroz sebe, gradili" naglašava on.

Za stanje u državi kaže kako i pronalaženje krivca dodaje kako nemamo ništa od toga "ko je kriv", nego hajde, konačno, da se gradimo, učimo i realizujemo na individualnom nivou, a onda će ta lična transformacija izgraditi mikro, a zatim i makro-kolektiv.

"Nekad mi se čini da nas prskaju nečim iz aviona, tolika je ta neka depresija, nezainteresovanost, letargija. Ljudi misle da će živjeti 100 godina, da će se sve samo riješiti, da će opet doći neko drugi da za njih radi i stvara državu. Neće. Ljudi su država, nije to nekakav imaginarni pojam" tvrdi on.

Kako promijeniti trend?

"Citiraću komšinicu: "man' se politike, uhvat' se motike".

"Vidite, u naselju u kojem živim, na padinama Trebevića, prije mjesec i po imali smo radnu akciju. Svi su došli. Svi, od četiri do 82 godine. Sređivali smo puteve, sjekli granje, palili travu, testerali, sjekli, nosili, vukli i teglili. Nismo čekali da neko dođe i to uradi za nas. I još nešto, možda i najbinije - ljudi moraju biti spremni da shvate i prihvate da sve što rade danas vjerovatno neće imati rezultat i posljedicu tokom njihovih života. Odnosno, da neće još uvijek uživati u plodovima svog rada" govori Stefan i zaključuje .

"Ne radimo za nas, nego za male ljude kojima ostavljamo ovaj svijet. Mene bi, iskreno, bilo sramota ostaviti naš mikro-svijet istim ili gorim u odnosu na onaj koji je dočekao moju generaciju, rođenu tokom osamdesetih godina XX vijeka" zaključuje Stefan u izjavi za naš portal.


Samir iz Jajca kaže kako mladi iz BiH više ne odlaze samo na seminare, konferencije ili na studij. Oni odavno već uveliko traže posao van BiH.

„To sam primijetio i kao član administratorskog tima Facebook grupe „Odliv mozgova“ koja trenutno broji preko 20.000 članova, mahom mladih visokoobrazovanih ljudi iz BiH i regiona. Već odavno je evidentan trend u kojem članovi grupe ne traže samo prilike formalnog i neformalnog obrazovanja u inostranstvu, što je i primarni cilj grupe, već mnogi dijele konkurse za posao, apliciraju na njih i odlaze iz BiH. To su inače mladi ljudi koji studiraju ili su završili studij, društveno aktivni pojedinci sa bogativim CV-jem i velikim životnim ambicijama. Oni odlaze iz BiH jer društveno-politički sistem BiH nije razvio atmosferu koja bi ih privukla da ostanu, već ih nerijetko i odbija. Nepotizam, mito i korupcija, nedostatak radnih mjesta iz zemlje tjeraju one koji još nisu ni došli do posla, ali ne odlaze samo oni. Odlaze i oni koji su zaposleni u struci, što je posebno alarmantan problem.“ kaže Samir za BUKU.

Zna da se ne možemo načuditi doktorima koji odlaze iz BiH, ali da biste dobro živjeli u ovom društvu, nije dovoljno imati samo dobar posao. 

„Zamislite mladu doktoricu medicine, tek završila fakultet i radi u Domu zdravlja u Jajcu za 1.5000 KM, što je, rekli bismo, sjajno za naše uslove života. Čak i ta doktorica osjeća svakodnevnu političku nestabilnost, vozi se lošim cestama, nepodnošljivo dugo čeka u redu za rodni list u Općini, te je u slučaju bolesti i sama žrtva katastrofalnog zdravstvenog sistema. Ostane li u Jajcu, zna da će joj dijete kao osnovac pohađati „dvije škole pod jednim krovom“, a čuje da političari pokušavaju podijeliti i srednje škole. Ipak šuti. Protiv stranačkih odluka se ne smije pobuniti jer je ušla u stranku kako bi dobila posao, iako se u politiku razumije manje od prosječno obaviještenog taksiste. Odabir specijalizacije joj zavisi od raspoloženja direktora institucije u kojoj radi, vjerovatno propalog političara narušenog ega koji se nakon političkog izleta vratio medicini“ naglašava naš sagovornik.

Znate kako kažu: kad ljekar uđe u politiku, politika ništa ne dobije, a medicina ništa značajno ne izgubi. Ona to zna. Kao takva, nema svoj integritet niti mogućnost za napredovanjem u poslu. Lično nezadovoljstvo kulminira i samo je pitanje vremena kad će odlučiti da ode u neku od zemalja Zapadne Europe, gdje su ljekari njenog kalibra i više nego dobrodošli. Posao je samo jedan segment koji određuje satisfakciju pojedinca.

„ Ovdje je zakazao cijeli sistem.“ kaže Samir.

Argumenata za odlazak ima na pretek, a kao argumente za ostankom čujemo već ofucane floskule poput onih da „na Zapadu nema meraka“, pa onda kako su stranci hladni, a mi kao empatični ili kako se na Zapadu samo rinta, a kod nas se živi k'o nigdje na svijetu.

„Mladi ljudi u BiH nemaju vremena za čekanje. Mnogi od njih su vrlo aktivni u društvu i imaju izraženo kritičko mišljenje, koje im to najčešće ne pomaže, već baš suprotno. Nemamo pravo kriviti nikoga ko odluči da ode iz BiH. Nije lahko otići iz zemlje u kojoj ste rođeni, odrasli, završili školovanje. Za odlazak vam treba hrabrost, odlučnost za izlazak iz zone komfora, te htijenje da iznova gradite prijateljstva, kontakte i svoju okolinu. Na kraju krajeva, za odlazak iz BiH vam treba novac jer bez njega ne možete ni u Sarajevo po vizu. Ko god krivi one koji odlaze, prstom upire u pogrešnu stranu. Odlazak mladih je samo posljedica, a nikako uzrok ovog problema koji ćemo osjetiti tek za nekoliko godina“ kaže nam dodavši kako mladi iz BiH odlaze jer im ovdje nije dobro.

„ Tu nema velike filozofije. Ako su jednom bili na nekom seminaru u Berlinu ili studentskoj razmjeni u Stockholmu, oni znaju zaključiti gdje je bolje. Bili su tamo i osjetili da „sunce tuđeg neba“ zna da grije bolje nego ovo naše, zubato. Na kraju krajeva, razlozi za odlaskom mogu biti i sasvim lični poput bijega iz društva koje je netolerantno, nacionalistički nastrojeno, homofobno... Ne pali više ni šuplja priča kako je Bosna najljepša, kako ovdje moramo ostati jer nam je ovo rodna grupa. Ljudi moji, patriotizam ne puni stomak! „ zaključuje Samir za kraj.

Tihomir ( Banjaluka) : Da li je zaista otišo svak ko valja?

 „Ljudi su sa ovih prostora vrlo često odlazili, i za vrijeme Jugoslavije zbog posla, tokom i nakon rata su bježali da bi se spasili i preživjeli, ali i danas pokušavajući naći bolje mjesto za život“, kaže za BUKU Tihomir  iz Banjaluke.

„Svako ima pravo da ode, ako ima mogućnosti i ako je sposoban, nikome se ne može braniti niti kriviti što odlazi. Nije problem što ljudi odlaze, ali je problem ko ostaje. Ne odlaze samo „dobri“, odlaze svi koji na ovom prostoru svojim radom sebi ne mogu da obezbjede neku vrstu sigurnosti. Sa ovih prostora sada odlaze ljudi koji su izgubili nadu da može biti bolje i koji su stvorili neku vrste šanse za odlazak“ kaže Tihomir.

Uvjeren je kako u Bosni i Hercegovini ne živi više od tri miliona ljudi. To šta je popis „rekao“ to su želje i pozdravi, ali od 2013. godine je otišlo jako mnogo ljudi. Prvo nakon ulaska Hrvatske u EU, a nakon toga kada je Njemačka otvorila svoja vrata za ljude koji trebaju da popune radna mjesta koja su kod njih bila deficitarna.

Na pitanje zašto ljudi odlaze iz BiH odgovara

„Dosta je pojedinačnih razloga koji čine jedan sistem kojim se ne stvaraju bolji uslovi za život. Sistem koji je zasnovan na upošljavanju u javnoj administraciji i koji je sam sebi svrha, a koji je okupiran od strane političkih partija“ naglašava te imenuje popriličan broj razloga zašto ljudi napuštaju ove prostore zauvijek.

Političke partije u kojima je imate popriličan broj ratnih profitera, kriminalaca sitnog i krupnijeg zuba, slijepih sljedbenika, očajnih ljudi, mediokriteta i jedan broj stručnih i sposobnih ljudi koji su sebi mnogo spustili cijenu.

„Ova grupa ima veliku odgovornost za stanje u zemlji i za to su plaćeni“ naglašava Tihomir.

 Za javnu upravu kaže da u većini slučajeva predstavlja servis za pojedince ili interesne grupe, te vrlo često ne zastupaju interese građana i rade protiv tih interesa, a da bi ostali na tim pozicijama koje vrlo često ne zaslužuju. Oni takođe nose odgovornost jer su plaćeni od strane građana i dužni su da rade u njihovom interesu, bez obzira koje su boje i političkog opredjeljenja.

Akademska zajednica je po njemu grupa autističnih stručnjaka, koji ne vide ili ne žele da vide da ih niko neće pohvaliti od strane trenutnih politikanstkih lidera. Ako se to i desi, vrlo često im toliko prija da se ponašaju kao mala djeca. Kičma im se nije dovoljno razvila, a u glavi imaju dosta znanja te ih je vrlo lako saviti. „Nose veliku odgovornost za dugoročne promjene i plaćeni su od strane građana“

Udruženja građana su vrlo često organizacije jednog lica, male ili veće interesne grupe. U većini slučajeva projektno orijentisane i angažovani van društvenih tokova. Među predstavnicima organizacija, je jako malo društveno aktivnih građana. Kako ih uglavnom ne plaćaju građani, politikanti su ih označili kao strani plaćenici i domaći izdajnici. Odgovorni su prema sebi i građanima za iskrenije učestvovanje u društvenim promjenama.

Mali je broj slobodnih medija i onih odgovornih, profesionalnih. Imamo jako malo novinara ali imamo dosta prezentera i voditelja. Mediji su, po njemu, odgovorni, iako mnogi nisu plaćeni od strane građana, bili su odgovorni i 1992. godine, pa niko nije odgovarao!

Predstavnici međunarodnih organizacija i donatori su najčešće mnogo bliži političkoj eliti nego građanima i civilnom društvu, ističe Tihomir Dakić te kaže kako su često autistični i njhova uloga u BiH je jako centralizovana.

Za građane ističe kako njih u BiH ima najmanje. 

„Imamo Bošnjaka, Srba, Hrvata, katolika, muslimana, pravoslavaca i iz ostalih redova. Građana, onih odgovornih i proaktivnih ima najmanje. Tu je ključ svega. Društveno aktivni građanin ima stav o djelima politikanata i ne boji ga se izreći, zna šta je odgovornost koje političke i administrativne pozicije i reaguje kada neko od njih krši zakone, čime jača vladavinu prava. Aktivno koristi i reaguje na uspavanu javnu upravu, čime im pomažu da zarade svoju plati, a ne da je dobiju

Taj isti građanin, prema Dakićevom mišljenju, treba da nametne društvene interese donatorima i međunarodnim organizacijama, da ih osvjesti da ne može biti da je više stalo nekom strancu do boljeg života od nas samih i da stranci trebaju da rade u interesu svih građana BiH.

E, tu se nalazi jedan dobar dio rješenja za promjenu stanja. Ono se neće samo od sebe mjenjati, jer „prava nikada nisu davana, za njih se borilo“. Kvalitet života zavisi od toga koliko ga aktivno živite u BiH. Nije dobro, ali može i mora biti bolje, samo od sebe neće. Šta je to što TI možeš da uradiš za ovu zemlju?

„Nije dovoljno završiti školu, fakultet, raditi posao od 8.00 do 16.00 doći kući i gledati Ligu šampiona, ići u kladionicu i kafanu svaki dan kao jedini oblik socijalizacije. Nakon 1945. godine život je počeo da se gradi i ljudi nisu nastavili da žive kao da ništa nije bilo upropašteno, već su gradili kroz Omladinske radne akcije bolje uslove za život, čime su gradili sebe a time i društvo. A šta je bilo nakon 1995. godine? Nastojalo se da se odmah počne kozumirati, ništa graditi i ispravljati. E za to vrijeme, je fukara došla na vlast, lopovi i kriminalci i do dana današnjeg su tu među nama“ naglašava on.

E na vama je dragi građani sve, poručuje. 

"Vi ste ti koji možete i morate uticati na promjene. Kako? Za početak promijenite svoje navike, svaki dan možete da pomognete ljudima oko sebe koji rade na iskorijenjavanju uzroka lošeg stanja, jer na posljedicama se može raditi čitav život. Budite proaktivni, pitajte druge koji imaju iskustva kako da pokrenete inicijative u svom ulazu, ulici, naselju i gradu. Ne čekajte da političar ili administracija sama uradi, oni neće ili ne znaju, a možda i ne smiju. Natjerajte ih i pomognite im"

Za kraj kaže kako on namjerava da ostane ovdje,  jer dvanaest godina radi na unapređenju života svih nas, a tek je počeo.

(6yka.com)

Maja Ombašić: Jugoslavija je bila Švajcarska istočne Evrope

Maja Ombašić – intervju za francuski kanal TV5. Razgovor u povodu objavljivanja njene knjige na francuskom jeziku “Mostarghia”.

“Vratite mi moju zemlju, vratite mi moj život, moj most i moj grad”

Patrick: Dobar dan Maja Ombašić. Danas ste iz Montreala, iz Kvebeka, ali u srcu ste izbjeglica i uvijek ćete biti. Jeste li to pokušavali reći u vašoj knjizi u vrijeme kad se Evropa zatvara prema izbjeglicama?

Maja: Apsolutno, to je knjiga koja govori o mom životu izbjeglice. Kao što knjiga i govori, rođena sam u ex -Yugoslaviji, u Mostaru u BiH, kojeg smo moja familija i ja,  kao političke izbjeglice, napustili kad je izbio rat 1991.

I kad danas gledate Evropu, ovu Evropu koja više ne želi izbjeglice?

Ja sam proživjela to prije 20 godina i nikad nisam mogla ni pomisliti da ćemo postavljati ovo pitanje na ovakav način. Vi ste u pravu, Evropa sve više i više zatvara svoje granice. Stavljamo izbjeglicama teret koji oni ne bi trebali da nose, sve više osjećamo kao da su izbjeglice uzrok problema sa kojima se naše društvo suočava. Oni su neka vrsta žrtvenog jarca za probleme našeg društva.

Nedavno je Mađarska odlučila da zadrži sve izbjeglice u bafer zoni između Srbije i Hrvatske.

Tačno, kao što znate ovo što se dešava u SAD-u nije nimalo bolje, oni se također zatvaraju i kao što rekoh, izgleda da su izbjeglice na čelu kao žrtveni jarci nekih većih problema.

Kad ste i sami postali izbjeglice, kao što ste naveli u svojoj knjizi, to je bilo zbog rata u bivšoj Jugoslaviji. To je prava drama, pravo čupanje iz korijena?

Tačno, bilo je to stvarno čupanje iz korijena koje uopšte nismo očekivali. Kao što možda znate, Jugoslavija je bila Švajcarska istočne Evrope. Kao Jugoslaveni bili smo priznati nacionalno i internacionalno. Mogli smo slobodno putovati svuda u Evropi i bili prihvaćeni. A onda jednog dana dobivamo status izbjeglice sa kojim nismo prihvaćeni nigdje. U početku smo se skrivali, lutali od jedne do druge države sve dok nam Švicarska nije otvorila svoja vrata. Tu smo ostali sedam godina. Taj status izbjeglice je postao nova vrsta, izbjeglička vrsta, koju smo iskusili prije dvadeset godina i nažalost ni danas nije ništa bolje.

Morali ste napustiti svoju zemlju sa porodicom dok ljudi sistematski potežu vašu religiju, što vi odbijate?

Naravno, odbijam i odbacujem to jer to nije ono što nas je definiralo kao Jugoslavene. Prvotno smo Jugoslaveni i vrlo ponosni na to, pomalo kao Francuzi.

Ljudi, dok ste u egzilu, vam kažu: “vi ste musliman”!

”Vi ste musliman” je naljepnica koju vam silom lijepe. Kažu vam da ste sada musliman jer imate nekog pretka koji je došao da kolonizira Balkan u okviru Otomanske imperije.

Da li nas to definira? Nikako.

Zato što smo mi, naša familija, kao i mnoge druge familije, toliko izmješani i nikada se nismo pitali koja je naša nacionalnost ili religija.

To nije bilo važno, jer smo prije svega bili Jugoslaveni.

A onda jednog dana vas prisiljavaju da se definirate kao neko ko pripada određenoj etničkoj ili vjerskoj grupi.

I to je vrijeđalo mnoge u našoj zemlji u kojoj smo bili jako izmješani i ujedinjeni.

Vidimo vas na fotografiji na naslovnoj stranici vaše knjige gdje ste napisali: “Vratite mi moju zemlju, vratite mi moj život, moj most i moj grad.” I vidimo vašeg oca, vidimo počast vašem ocu koji nije više s nama, čovjek sa kojim ste bježali iz vaše zemlje, praktično ste bili potpuno izgubljeni u jednom momentu?

Da, nalazimo se u situaciji, rat je počeo, morate otići, i ne nosite ništa sa sobom. Uzmete samo fotografije i pasoše a ne znate gdje će putovanje završiti.

Kazali su nam da će to trajati samo preko vikenda, a ispalo je da traje cijeli život, nikada se nismo vratili.

A ja sam sa ocem koji nikad nije želio napustiti zemlju, koji je bio veoma ponosan što je Jugoslaven. Bio je veoma ponosan da ostane u svojoj zemlji i da se rat nije dogodio, nikada ne bismo otišli.

Ono što vidim danas kad vidim izbjeglice: često imamo utisak da ovi ljudi žele biti u Evropi kao da idu u El Dorado kao da su u trci za zlatom. Ali to nije uvijek slučaj. Ovi su ljudi odlučili da odu jer nisu imali drugog izbora. Oni ne sanjaju El Dorado.

Primorani ste da odete, a inače ne želite otići. Mi ne bismo otišli. Moj otac je jedan od onih koji je umro od nostalgije, nostalgije za svojom zemljom, za svojim gradom, za ovim mostom, za svime što je predstavljalo njegov sretni život.


Vidjećemo fotografiju tog grada koji je apsolutno nevjerovatan. “Mostargija” je nostalgija za Mostarom i tim mostom koji je simbolični most..?

Apsolutno, to je most koji ujedinjuje ne samo dvije obale rijeke Neretve nego, iznad svega, simbolično ujedinjuje razmeđe između društava istoka i zapada.

Tamo je bilo mnogo susreta Otomanske imperije i Vizantijske imperije, gdje simboličke ploče predstavljaju mnogo stvari.

A u trenutku rušenja tog mosta, namjera je bila srušiti “zajedničko življenje” i neku vrstu “jedinstva”.

Taj most koji je srušen 1993. za čiju rekonstrukciju su izvadili originalne komade i sastavili ih kao što ih je izvorno projektovao “Sulejmanov arhitekta”. Tako je postao i Stari i Novi most.

Ranije ste rekli da ste se našli kao izbjeglica u Švajcarskoj i to je dio vašeg djetinjstva te da vam je jednog dana Švajcarska ponudila državljanstvo, ali ne i vašim roditeljima jer je rat završen. Tražili su od vaših roditelja da idu nazad, a vi da ostanete, i to ste odbili?

Naravno da sam odbila. U to vrijeme sam imala 19 godina a moj brat 13. Porodica ne može biti tako razdvojena, imali smo treću opciju da idemo u Kanadu, SAD ili Australiju.

Znači tako ste ponovo iščupani iz korijena?

Naravno, ponuda da razdvojimo porodicu ili da porodica ide nazad u svoju zemlju nije bila prihvatljiva. Nismo mogli ići nazad, nije više bilo naše zemlje. Kuća i grad su bili srušeni. To nije bila više opcija.

Zato smo kao porodica otišli u Kanadu.

Danas imate obnovljen život u Kanadi, predajete filozofiju u Montrealu. Sretni ste. Ali postoji nostalgija, ne možete se odvojiti od tog djetinjstva?

Odvajanje od sretnog djetinjstva je teško. Što je bilo sretnije to je teže odvojiti se. Bio je to vrlo sretan život, a onda se jednog dana nađete pod bombama. Tako nostalgija ostaje i postaje ruševina iz koje gradimo.

Ponovno izgraditi nešto iz ruševina; u mom slučaju literatura je ta koja mi mnogo pomaže.

“Ponovo izgraditi sebe”, jer ste nakon nekoliko godina vidjeli srušeni grad, vašu kuću. I osjećali nešto jako?

Da, osjećamo nešto jako. Tu je sada kuća u ruševinama, koja više nije naša, u kojoj su smještene neke druge izbjeglice. Gledajući to kao vraćanje nazad, naš otac idealista, osjećao je kao da se vraćamo kući, a “kuća” više nije naš “dom”.

Pošto neko živi tamo, mi nismo htjeli biti uzrok jednog drugog iskorjenjivanja. Nismo željeli da ih izgonimo iz nečega što je već postalo njihovo.

To je bio jedan od razloga zbog kojeg se nismo željeni vratiti kući. To nije bilo više za nas. Svi zajedno smo otišli u Kanadu, pronaći novi otok.

Kad sam rekao “vi ste izbjeglica zauvijek” u svom srcu, jeste li još izbjeglica?

Da, naravno. Iako se osjećam izvrsno kad god sam u Kanadi, ja sam ponovo izgradila život u Montrealu, često posjećujem Kubu za koju sam jako vezana, (moj suprug je Kubanac). Ipak smo izbjeglice, zauvijek. To je sigurno.

Je li to “slavenska duša”, “jugoslavenska duša”?

Slavenska duša je tragična duša, jedna apsurdna duša, duša burleske u isto vrijeme. Da to je “slavenska duša” o kojoj mnogo govorim, moj otac je njena inkarnacija.

Ako hoćete, to su Braća Karamazovi u stvarnosti. Pa ako hoćete, ja sam bila sretna da živim sa nekim ko je takav. Ali to nije lako svaki dan. “Slavenska duša” je osjetljiva, tragična i komična u isto vrijeme. To je pomalo kao iz Kusturičinog filma. To je isti osjećaj u jednom osjećaju.


Hvala vam na tom osmijehu. Maja Ombašić, to se zove Mostargija kako je objavio izdavač Flammarion. Hvala vam Maja Ombašić za ovo snažno svjedočenje i hvala što ste došli.

Hvala vama na pozivu.



TV5, tacno.net

Upoznajte balkanske PREDRASUDE: Hrvati ratoborni, Srbi agresivni, Bošnjaci konzervativni. Međutim, nije to baš tako!

ZAGREB - Po mišljenju građana država nastalih na području bivše Jugoslavije, Hrvati su kulturni, gostoljubivi, vrijedni, miroljubivi, ali i ispolitizovani, ratoborni, distancirani i i lijeni.

Mišljenje komšija o Hrvatima se razlikuje od države do države i najpozitivnije je u Makedoniji, a najnegativnije u Srbiji.

Rezultati istraživanja koje je sproveo profesor Božo Skoko, sa zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, ali i nekoliko ranijih anketa, pokazuju ipak da je imidž Hrvatske daleko pozitivniji nego što to smatraju i analitičari i građani te zemlje.

Srbi misle da su Hrvati genocidni, ratoborni, ispolitizovani, ali i kulturni i distancirani.

Zanimljivo je da svi narodi, osim Slovenaca, u značajnijoj mjeri smatraju kako su Hrvati vrijedni, a jedino su oni koji su ispitivani u Sloveniji visoko rangirali tezu da su Hrvati lijeni.

"Kad se govori o imidžu Hrvatske u susjednim državama, on je, s jedne strane, zbir onih posljedica koje nam je ostavio rat, života kroz proteklih 70 godina i pogleda na svijet, stvorenih na osnovu izvještavanja medija u zadnjih 10 ili 20 godina, kako onih u susjednim državama, tako i hrvatskih medija jer se oni dosta prate u regionu", izjavio je Skoko, a prenosi Dojče Vele.

Iako je na prvom mjestu asocijacija na ratna zbivanja, slijedi isticanje hrvatskih ljepota, privredne razvijenosti, dobrih puteva, kulturnog nasljeđa i sličnog.

U Srbiji, Hrvatsku ne vide kao model za približavanje evroatlantskim asocijacijama, ali je ta percepcija izražena u Makedoniji i Bosni i Hercegovini.

Po nekim drugim istraživanjima, Hrvati najbolju sliku imaju o Mađarima, Italijanima i Austrijancima, a nešto je lošija slika bila o Slovencima zbog graničnog spora oko Savudrijskog zaliva. Hrvati priznaju Slovencima da su napredniji u privredi i demokratiji.

BiH u Hrvatskoj vide kao na simpatičnu zemlju u kojoj nema stresa, koja je poznata po gastronomiji i humoru. "To pokazuje kako BiH ne gledamo kompleksnije, ne doživljavamo je politički", smatra Skoko.

Hrvati najčešće percipiraju Srbe kao ratoborne, nacionaliste, agresivne i rodoljubne, a Bošnjake kao vrlo religiozne, a onda i gostoljubive, konzervativne, duhovite, tradicionaliste i vesele ljude.

I ovo je istraživanje dobrim djelom potvrdilo prethodna u kojima ispitani kao najpozitivniju karakteristiku Hrvata navode da su kulturni. Skoko ističe da se radi o stereotipu koji je prisutan stotinjak godina, kako među intelektualcima, tako i građanima susjednih naroda.

"Hrvati su kulturan narod, ali su, navodi se uz taj stereotip, i dosta ispolitizovani, uštogljeni pa i hladni", rekao je Skoko.

Hrvatska je na Istoku percipirana kao razvijena i koja donosi kulturu sa Zapada, ali je pomalo uštogljena prema Balkanu.

Zadnjih decenija na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka mjerila se socijalna distanca, pri čemu je utvrđeno da se ona smanjuje s proticanjem rata i svih konflikata, jer je prije 20, pa i 15 godina bila osobito izražena prema Srbima, ali se zadnjih godina drastično smanjuje. Iako se bilježi, u poređenju s nekim drugim evropskim narodima koji su međusobno ratovali, to i nije tako naglašeno.

"Generalno govoreći, Hrvatska dosta blagonaklono gleda na ostatak svijeta, a žalosno je što šačica huligana napravi takve incidente, koji prenose sliku na cio narod", kaže Skoko u komentaru na hukanje i druge incidente fudbalskih navijača zbog učešća crnaca na domaćim ili međunarodnim susretima.

nezavisne.com

Zašto političari uvek nose plave ili crvene kravate?

U svetu političara i biznismena postoje samo dve boje kravate koje dolaze u obzir: crvena i plava. Razmislite malo, jeste li nekad videli neog od vodećih političara sa, na primer, zelenom kravatom? Niste - i za to postoji dobar razlog.

Iako je nauka o bojama i o tome kakav efekat ostavljaju na sagovornika nešto u šta ne veruje baš svako, poklazalo se da crvene i plave kravate ostavljaju nabolji utisak - ali šalju dve potpuno različite poruke.

"Crveno predstavlja moć i strast", tvrdi analitičar trendova Mark Vudman dodajući da ni ton crvene boje nije zanemariv.

Tamniji tonovi utiču na izgradnju poverenja, a svetliji crveni tonovi kravata povezuju se s kreativnošću. U poslednje vreme ružičasta kravata signalizuje solidarnost sa ženama (mada u krugovima naših političara ni jedna od te dve stvari nije popularna - ni roze kravate i solidarnost sa ženama).

Plava boja, s druge strane, šalje umirujuću poruku i zato je dobar odabir za one nastupe u kojima situacija treba da se smiri, a ne da se potpale strasti. Plava boja je, kažu istraživanja, najčešća omiljena boja ljudi i to zato što nas asocira na nebo i more - dakle, na lepe stvari koje čine da se osćeamo sigurno i bude kreativnost.

Sudeći po fotografijama, kod naših političara ipak preovladavaju crveni tonovi.

Zelena boja signalizuje više stvari, od svojevrsnog preporoda do boje novca, ali za radno mesto može da bude prenapadna.

Žuta šalje poruku sigurnosti i vitalnost.

Crna je sofisticirana - OK za posebne prilike, nikako za svaki dan. Može da deluje previše ozbiljno.

Zemljani tonovi - dosadno.

Siva - bezlična, ali moderna.

Ljubičasta - kreativnost.

Izvor: Noizz.rs

BONUS PRILOG

IMA NADE ZA SVE NAS Ko je mladić koji iz ruševina bratstva i jedinstva pruža SVIMA svoje ruke prijateljstva?

Dušan Milenković. Kratko i jasno. Dušan Milenković je mladić koji se bori za dobrobit svih nas. Dečko koji je rođen 1989. godine nije faktički ni zapamtio SFRJ, ali je postavio domaću zadaću starijim generacijama da se zapitaju kako su dozvolili da bratstvo i jedinstvo prodaju za šaku srebrnjaka i svojih ličnih interesa.

Postaje polako aktuelan jer se bori za nešto što nije baš popularno u društvu. Medijske pažnje nažalost nema dovoljno ali polako počinje da se piše o njemu i njegovom radu jer ipak koliko god se mnogima činilo nevjerovatnim takve priče i ideje ipak isplivaju u širu javnost.

Mnogi omladinci danas koji su nezaposleni i neoženjeni/neudate su nervozni, beznadežni i nije im ni do prečih stvari a kamoli nekog bratstva i jedinstva i sličnih stvari.
Međutim, to nije slučaj i sa Dušanom, koji je takođe nezaposlen i neoženjen ali nipošto negativan i nervozan i koji pored svega se bori za nešto što je danas nažalost teško postići jer nema dovoljno pažnje a svi jači mediji su pod kontrolom politike koja opstruira poboljšanje odnosa u regionu iz njima znanih razloga.

Jedna od Dušanovih glavnih poruka je da se u životu mora boriti za neke ideale, za mir i stabilnost, za napredak u društvu. To ako nema posla ne znači da se mora pasti u depresiju, nego se mora djejstvovati, kako individualno tako i zajednički.

"Uzalud nam je živjeti ako nemamo borbu u životu za neke prave vrijednosti. A da li je naciošovinizam prava vrijednost?", govorio je često o tome i govoriće i dalje.

Ovo je poruka ne samo za omladince, nego i za starije generacije, potrebno je da zajednički djelujemo ako želimo postići cilj a ako nam je život bez cilja onda džaba takav život.

Dušan Milenković je predsjednik pokreta NARODNI FRONT. Okuplja sve zainteresovane koji se bore protiv mržnje i svakog oblika šovinizma.

Dušanov rad možete pratiti klikom OVDJE i tako pratiti njegovu fejsbuk stranicu.

Pokret "Narodni front" možete pratiti klikom OVDJE.

Zapratite i podržite Dušanove ideje i zamisli. Svijetla tačka svakako može biti ovo ali složićete se da Dušan baš i ne može sve postići sam, potrebna mu je pomoć NAS.

Za više informacija o Dušanu i njegovim idejama možete pogledati i njegov intervju koji je nedavno dao za našu fb stranicu.

VIDEO:

(Stranica ljubavi između Srba, Hrvata i Bošnjaka)

Drago Bojić: Ne dijelite škole na srpske, hrvatske, bošnjačke – dijelite znanje!

Dvije škole pod jednim krovom nisu nikakvo jamstvo za očuvanje identiteta. Identiteti koji se zatvore u sebe, koji su statični, nepropusni, jednodimenzionalni, dugoročno osiromašuju i raspadaju se u svojoj vlastitoj skučenosti i isključivosti

Piše: Drago Bojić

Prošlogodišnja odluka Skupštine Srednjobosanskog kantona o podjeli srednjoškolskog obrazovanju u Jajcu po etničkom ključu, privremeno odgođena na godinu dana iz tehničkih i organizacijskih razloga, u međuvremenu je zbog trenutne političke situacije u gradu i nemogućnosti dogovora oko formiranja Općinskog vijeća gurnuta u stranu, ali svejedno ne prestaje biti tema jer javnost ne zna kako će se stvari dalje razvijati. Zato je važno još jedanput podsjetiti na političku nerazboritost, kratkovidnost i neodgovornost dominantne hrvatske i bošnjačke politike, na posljedice koje podjela škola može imati, ali i na šutnju i nezainteresiranost građana Jajca, izuzimajući mali broj učenika koji su se prošle godine pobunili protiv podjela i nekoliko pojedinaca koji ih u tome podržavaju. Odluka da se nakon osnovnih i srednje škole pretvore u fabrike etnički ukalupljenih i uniformiranih učenika neosporno će imati velike i nesagledive posljedice i zato je važno ponovno aktualizirati to pitanje.

Ako se ta odluka sprovede, to će dugoročno opteretiti etničke odnose u gradu koji ipak nije toliko zaražen nacionalističkom mržnjom i isključivostima kako to dominantne politike priželjkuju. O tome svjedoče svakodnevni životi i odnosi ljudi koji s onu stranu etničkih i vjerskih razlika čuvaju i njeguju svoje povezanosti, rade u istim poduzećima, izlaze i druže se na istim mjestima, treniraju i igraju u istim klubovima, dijele međusobno radosti i žalosti. Najavljena podjela srednjih škola ugrozit će to krhko, prošlošću i sadašnjim političkim manipulacijama, opterećeno zajedništvo upravo među mladima, među onima koji za razliku od odraslih imaju više i želje i odvažnosti da prelaze zacrtane etničke i vjerske granice zbog čega ih ponekad šikaniraju i njihovi najbliži, zbijajući etničko-vjerske obiteljske i rodbinske redove kako bi veze (prijateljske i ljubavne) mladih ljudi razorili, koristeći se pritom zabranama, ucjenama i prijetnjama.

Taj demonski osmišljen sistem dviju škola pod jednim krovom, koji su kreirali domaći političari i predstavnici međunarodne „eksperimentalne“ zajednice (OSCE), u suprotnosti je s Ustavom BiH, presudom Vrhovnog suda Federacije BiH o segregaciji u javnom obrazovanju (iz 2014. godine), sa Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH, ali i s međunarodnim obrazovnim standardima i konvencijama o ljudskim pravima. No, te činjenice ništa ne znače ministrici obrazovanja, znanosti, kulture i sporta u Srednjobosanskom kantonu, Katici Čerkez, koja u prošlogodišnjim učeničkim prosvjedima vidi „manipulaciju od strane pojedinaca koji žele ukidanje hrvatskog jezika, zabranu korištenja obilježja hrvatskog naroda u BiH, ukidanje nastavnih planova i programa po hrvatskom jeziku i pretvaranje škola na hrvatskom jeziku u škole na bosanskom jeziku“. Ali na tom se gospođa ministrica ne zaustavlja pa „odgovorno tvrdi“ (ili želi vjerovati?) i to da se zbog stalnih pritisaka i nesigurnosti Hrvati iseljavaju iz BiH, te bih ih navodno škole na hrvatskom jeziku trebale u tom spriječiti i zadržati u ovoj zemlji. Pritom ministrica ne spominje zašto se iseljavaju Hrvati iz očišćene zapadne Hercegovine kad ondje više gotovo i nema onih koji bi ih po ministričinoj etničkoj logici mogli ugrožavati. Hrvati se – jasno je to naravno i ministrici – ponajviše iseljavaju zbog loše hrvatske politike i teškog socijalno-ekonomskog stanja u koje ih je ta politika dovela, a u kojoj ministrica desetljećima aktivno sudjeluje uživajući njezine blagodati kao predstavnica hrvatskog naroda, dijeleći pritom zajedničke prostorije, institucije i službe, legalno, legitimno i neugroženo, mijenjajući ih kao smjerove u „zajednički osmišljenom etničko-političkom i stranačko-kapitalističkom kružnom toku“, upravo s predstavnicima bošnjačkog naroda od kojeg želi odvojiti i zaštititi učenike hrvatske nacionalnosti u Jajcu. Ministri i političari, dakle, nisu ugroženi jedni od drugih, dijele zajedničke institucije vlast, budžete, ali smatraju da su djeca jako ugrožena pa ih treba razdvojiti i zaštititi jedne od drugih. Kakva perverzija!

Naravno, cijeli taj slučaj s obrazovanjem nije jednostavan i neosporno je da problem s obrazovnim sistemom u srednjim školama u Jajcu postoji – od toga da se nastava izvodi po hrvatskom planu i programu do toga da se djeci izdaju diplome s grbom Herceg-Bosne što je doista uvredljivo i diskriminatorno, uznemirujuće i zastrašujuće! Nije točno – i to je perfidna politička podvala i djeci i roditeljima i profesorima i građanima – da se ne može pronaći zajedničko rješenje i osmisliti obrazovni plan i program koji djecu ne bi razdvajao i koji bi uvažio etničke, jezične i vjerske specifičnosti. Postoje rješenja i modeli koji se mogu preuzeti i od drugih, ali oni koji rade u obrazovnim institucijama u Jajcu mogu i sami pronaći rješenje i na taj način ponuditi alternativu i drugim podijeljenim školama. To bi u trenutnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, koju posljednjih mjeseci razdiru podivljale političke podjele, agresivni secesionizmi i nervozni patriotizmi bio tako nasušno potrebni glas razuma po čemu bi se grad Jajce i njegovi građani zlatnim slovima upisali na obrazovnoj karti humanosti. Ali, građani Jajca uglavnom šute, statiraju i nijemo promatraju što će se dogoditi s njihovim školama, učenicima i njima samima.

Da je razdvajanje učenika po etničkom ključu nerazumno i nehumano, spontano su prvi osjetili upravo učenici kad se prošle godine mala grupa njih pobunila protiv podjele. Dakle, nije riječ ni o kakvoj manipulaciji niti o „zlonamjernim predstavnicima s područja općine Jajce, Kantona i međunarodne zajednice“, kako to tvrde ministrica i njezini trabanti, nego o samostalnoj učeničkoj inicijativi. Umjesto da se te mlade ljude podrži, većina građana se povukla u zavjetrinu i šutnju, čuvaju svoj komoditet i svoje „egipatske lonce“ – od roditelja i profesora do predstavnika civilnih, kulturnih i vjerskih organizacija – i pritom još na različite načine pokušavaju zatomiti plemenite osjećaje i ušutkati zdravi glas razuma mladih ljudi i prilagoditi ih uskoći etničkog identiteta. Nisu se oglasila ni nastavnička vijeća ni vijeća roditelja ni direktori škola, iako među nastavnicima i nastavnicama ima onih koji nisu za podjele škola ali se zbog trenutne političke klime rijetki usude to i naglas kazati. Ako se oni koji rade u školama iz straha za svoju egzistenciju plaše da će izgubiti radna mjesta ukoliko dignu glas protiv podjela škola (kako se o tome potiho, potajno i s oprezom govori), to bi ih dodatno trebalo motivirati da zajednički istupe protiv podjela. Kad jedanput pristanete na poslušnost i pokoravanje, dugoročno ostajete sluge i robovi svojih gospodara, koji će vas držati taocima i svaki put zaigrati na kartu vašeg straha, a na kraju vas i odbaciti kad više ne budete potrebni. Tko god se u životu isključivo i samo vodi „oralno-analnom logikom preživljavanja i preživanja“ nužno se sam dehumanizira i desubjektivizira, svodi na poslušnog građanina i odanog činovnika koji si uskraćuje mogućnost dostojanstvenog života.

Simptomatično je da se ni nitko iz društvene zajednice nije ozbiljnije angažirao oko ovog problema, izuzimajući aktivnosti grupe građana „Bolja škola“ za kvalitetnije i pravednije obrazovanje uz podršku Šlolegijuma i prošlogodišnju inicijativu skupljanja potpisa jajačkog SDP-a protiv podjela škola, stranke koja se i na kantonalnoj razini suprotstavila podjeli škola, a koje su jajački građani glasačkim svrstavanjem u nacionalne tabore nagradili tako što su ih gotovo posve ignorirali na prošlogodišnjim lokalnim izborima. U gradu Jajcu postoje i civilne organizacije – one organizacije koje se pozivaju na ljudska prava, na borbu protiv diskriminacija i segregacija, na čemu uglavnom i i pune svoje proračune – ali ni oni nisu pokrenuli ozbiljniji javni društveni protest protiv podjele škola. Ta kalkulantska šutnja vodi se unosnom logikom mnogih civilnih organizacija – što više podjela, to više novca za projekte i tobožnji licemjerni naknadni angažman na pomirenju ljudi. Pojednostavljeno kazano, većina tih organizacija funkcionira prema logici: pustimo najprije političare da podijele ljude, a onda ćemo od njih prositi novac i grantove da ih spajamo.

Nisu se oglasile ni kulturne organizacije, ni one javne i zajedničke, ni one nacionalnog predznaka, koje u svojim programima tvrde da je među njihovim ciljevima, između ostalog, i promicanje duhovnih i moralnih vrednota. Ako se već pozivaju na te vrednote kako je onda moguće da šute o podjeli škola koja će dodatno pojačati segregaciju i diskriminaciju učenika  i time duhovno i moralno osiromašiti cijelu društvenu zajednicu. No, može li se uopće od članova kulturnih institucija nacionalnog predznaka očekivati da prekorače prag vlastitog kolektiva, populističko-festivalizacijski folklorni mentalni sklop, koji bezbrižno i veselo „igra kolo i pjeva bećarce“ dok politika dijeli škole i školarce. Ako to ipak nije tako, evo prilike da promicanjem duhovnih i moralnih vrednota ruše etničke, vjerske, kulturne i obrazovne zidove i da etnički i vjerski skrojenim narodnim nošnjama dodaju i nošnje šireg duhovnog i kulturnog horizonta.

Ni predstavnici vjerskih zajednica koje se načelno pozivaju na univerzalne vrijednosti, na dostojanstvo čovjeka, njegova prava, jednakost svih ljudi, koje za sebe sami tvrde da im je stalo do mira među ljudima, do dijaloga i dobrih međuvjerskih odnosa – nisu digli glas protiv podjela škola. Budući da se većina građana grada Jajca izjašnjavaju kao vjernici, odgovornost vjerskih zajednica je u ovom slučaju i velika i važna, a mogla bi s obzirom na broj njihovih vjernika biti i odlučujuća ako ih senzibiliziraju da se bore protiv podjela i da traže obrazovni model koji neće biti ni diskriminacijski ni segregacijski. Evo prilike da se upravo sad kroz različite vidove pastoralnog rada i u propovijedima i hutbama govori o važnosti ljudskog zajedništva, o čovjekovom dostojanstvu i pravima, o jednakosti svih ljudi, protiv svih vrsta podjela, etničkih, vjerskih, spolnih, svjetonazorskih, rodnih… Vjerske zajednice ne mogu i ne trebaju utjecati na političke odluke, ali je njihova dužnost da se suprotstave svim vrstama podjela. Zauzimanje za prava vlastitog kolektiva je posve legitimno, ali ne mora niti smije završiti u egoističnom kolektivizmu, etničko-vjerskom zatvoru i izolaciji.

Problemi jajačkih škola i njihovih obrazovnih programa se mogu riješiti, poštujući etnički identitet neovisno o tome tko što misli o tom identitetu i koliko je nekome etničko zbog zla koja su proizišla i proizlaze  iz njega odbojno. Zato je važno da se cijela društvena zajednica poveže i traži od odgovornih političara i na lokalnoj i na kantonalnoj razini da se organizira ozbiljna javna rasprava o ovom problemu, da na vidjelo iznesu sva otvorena pitanja i pozovu stručnjaci koji će predložiti odgovarajuća rješenja. Propuštene prilike se rijetko vraćaju, a podjele uvijek vape za novim podjelama, pa će već sutra na red doći i druge podjele onoga zajedničkog što je još preostalo. Prema logici školskih podjela, uskoro bismo mogli imati, primjerice, liječnike i ljekarne za Hrvate po hrvatskom planu i programu, a doktore i apoteke za Bošnjake po bosanskom planu i programu, a onda će, kad se sve podijeli, doći na red i teritorijalna podjela grada, a ona nužno uključuje „humano preseljenje“ i čišćenje od drugih. Dugoročno gledano to će zasigurno imati velike posljedice jer će konstantno pothranjivati međusobne isključivosti i stvarati „suvišne“, obespravljene i diskriminirane građane.

Problem školskog obrazovanja i način na koji će se on riješiti dat će pravu sliku grada Jajca i njegovih građana i razotkriti sve naše laži i licemjernosti. On će pokazati jesu li građani Jajca za udruživanje, za zajednički život s drugačijima i različitima, ili su za podjele i isključivosti koje će ih odvesti u barbarstvo, u uska, zagušljiva i egoistična etnička geta. Ovo je prilika da svatko osobno zauzme stav, da se javno suprotstavi etničkim skučenostima i da na taj način spriječi neke buduće segregacije i diskriminacije. Dvije škole pod jednim krovom nisu nikakav jamac za očuvanje etničkog identiteta. Identiteti koji se zatvore u sebe, koji su statični, nepropusni, nedinamični, jednodimenzionalni, dugoročno osiromašuju i raspadaju se u svojoj vlastitoj skučenosti i isključivosti!

(tacno.net)

Enver Đuliman: Mir je samo prvi korak ka pomirenju. Da li smo nakon više od 20 godina i dalje na prvom koraku?

Aktuelni razgovor sa povodom: Enver Đuliman, koordinator Odjela za edukaciju o ljudskim pravima Norveškog Helsinškog komiteta.

Upravo je obrazovanje ono koje treba da dovede do pozitivnih promjena i do pozitivnog mira. To je obrazovanje koje nam omogućuje znanje do kojeg ćemo doći postavljajući pitanja, prvo sebi a onda i drugima: koje postaje dijelom naše ličnosti i  koje živimo u susretu sa drugima i drugačijima: koje nam pomaže da se svakodnevno borimo protiv vlastitih predrasuda o drugima jer je jedino čovjek bez predrasuda slobodan čovjek: znanje  koje nas uči da preuzmemo odgovornost, a ne da bježimo od nje skrivajući se iza grupe kojoj pripadamo: to je znanje koje spaja a ne razdvaja ljude, koje se gradi na etosu a ne na etnosu, koje objašnjava a ne opravdava, koje govori o stvarnosti kakva jeste ali i o tome kakva bi mogla biti. Na kraju, to je znanje koje nas uči kako da volimo „zemlju naše djece a ne zemlju naših djedova“ kako bi rekao Borislav Pekić.

Iako za razgovor sa Enverom Đulimanom obično ne treba neki poseban povod, ovaj koji sada nastaje,  ima ipak  jedan značajan povod! To je najnovija knjiga, Pomirenje – znakovi pored puta, koju je napisao  ove godine, a koju je objavila izdavačka firma u Oslu, znakovito simboličkog imena «Pax»

Ako bi se višegodišnja karijera ovoga aktiviste u oblasti ljudskih prava mogla svesti u jednu rečenicu, onda bi se ona mogla izraziti naslovom njegove prve knjige – gradite mostove, a ne zidove! Njegov curikulum vitae koji se sastoji od završetka studija na Pravnom fakultetu  u Sarajevu, a potom u Norveškoj, dodatni studij na univerzitetu u Oslu i u Nansen školi, norveškoj humanističkoj akademiji u Lilehameru, daju mu dodatnu težinu na relevantnosti ovoga što radi i piše!

Još jedna bitna činjenica jeste da je on u Norvešku prispio iz Mostara, u vrijeme agresije i brutalnih zbivanja, što znači da o temama pomirenja piše i na osnovu vlastitih iskustava, što garantuje autentičnost. Knjiga je predstavljena na posbenom seminaru u organizaciji Norveškog helsinškog komiteta, uz učešće eminentnih aktivista iz ove oblasti, što samo po sebi govori o važnosti nove knjige!

Sama knjiga bi trebala postati dio važne literature u oblasti poslijeratnih pomirenja jer pored teoretske, sadrži i onu, ako se može tako reći, praktičnu dimenziju, jer je nastala i na osnovi dugogodišnjeg iskustva i aktiviteta, posebno u obrazovanju, koje je, opet, jedan od najbitnijih segmenata za uspostavljanje važnog procesa pomirenja! I ništa manje  bitno jeste i činjenica da je Enver Đuliman bio sudionik projekata o ljudskim pravima i pomirenju i u Azerbejdžanu, Gruziji, Armeniji, Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji, što može biti bitna odrednica u kvalitetu i važnosti knjige koja je upravo predstavljena!

Razgovarao: Fahro KONJHODŽIĆ

Nedavno je u Oslu predstavljena vaša nova knjiga, Pomirenje – znakovi pored puta. Izdavač je Pax forlag i na norveškom je jeziku. Zašto ste napisali ovu knjigu sa baš ovom temom o pomirenju?

Knjigu sam napisao zato što mislim da mnogi ljudi koriste riječi i pojmove koji su povezani sa pomirenjem a znaju vrlo malo o tome. Iako u knjizi koristim mnoge primjere iz bivše Jugoslavije ona nije pisana ni za nekoga ni protiv koga. Želio bih da je pravedna prema svima i da je svi mogu koristiti. Ipak priznajem da nije potpuno neutralna jer  je slika toga kako ja vidim teme i izazove predstavljene u njoj. Plan je da se knjiga prevede na ruski i BHS.

Budimo malo konkretni: Šta je za vas pomirenje?

Ne vjerujem da neko ima tačan odgovor. Najčešće se kaže da je pomirenje uspostavljanje prijašnjih veza/stanja koje je na ovaj ili onaj način narušeno. Ja polazim od toga da svaki rat ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Prateći ovu postavku pomirenje bi bilo proces u kojem se pojedinac, grupa ili nacija (a grupe i nacije su zamišljene zajednice, konstrukcije/bajke) mijenjaju i gdje na prošlost gledaju naočalama budućnosti. To je proces koji traje čitav ljudski vijek i koji traži da mijenjamo naša ubjeđenja o ratu, o «onima drugima», o nama samima. Traži da mijenjamo naše identitete. A ko želi da mijenja svoj identitet? Zato pomirenje i jeste tako teško.

Interesantna je ova vremenska perspektiva?

Neko je srećan da se rodio i proživio tako da ga je istorija mimoišla. Recimo Norvežani koji gotovo nisu ni učestvovali u prvom i drugom svjetskom ratu. Nas u bivšoj Jugoslaviji na žalost ni istorija ni ratovi ne ostavljaju na miru. Generacijama unazad niko ih nije uspio izbjeći. Svako od nas je doživio najmanje jedan rat a naši roditelji i dva. Više generacija unazad niko se nije rodio i umro u istoj državi: istorija nas i naše familije stalno posjećuje, ponavlja se i dešava nam se svakodnevno. Živimo na neki način istovremeno u prošlosti i u sadašnjosti pri tom ne znajući gdje završava jedno a počinje drugo. A prošlost, ma koliko je pokušavali potisnuti uvijek nekako iznova stane pred nas i traži da je objasnimo. Tako gledajući ne postoji nešto što se zove prošlost. Zato i ne znamo kada stvarno završava rat. Mi uspijemo izaći iz rata ali rat nekako ne izlazi iz nas.

Neko će reći da govoreći o prošlosti ignorišemo sadašnjost i okrećemo leđa životu. Kada ja  putujem u Bosnu srećem dvije zemlje: jednu kakva je bila i jednu kakva je sad. Mnogi će reći da je bolje živjeti u sadašnjosti i ne krasti od budućnosti živeći u prošlosti. Ali, može li to čovjek?  Iako se slažem da nam trebaju eksperti za budućnost jer ćemo tamo provesti ostatke naših života.


Oni koji su odgovorni za ratove hoće da govore o budućnosti a žrtve o pravdi i prošlosti?  Pravda i pomirenje – idu li zajedno? I šta je rješenje?

Postoje mnoge dileme vezane sa pomirenje: da li postoji i kolektivna krivica ili je ona uvijek i samo individualna? Zaboraviti ili se sjećati? Oprostiti ili ne oprostiti? Vjerovati ponovo ili ne? Možemo li se dogovoriti o budućnosti, ako se ne možemo dogovoriti o prošlosti?  Pravda ili pomirenje je jedna od tih dilema. U Južnoj Africi su, odustajući od krivičnog gonjenja i pristajući na amnestiju žrtvovali dio pravde u ime pomirenja. U bivšoj Jugoslaviji je putem suda u Hagu i nacionalnih sudova učinjen pokušaj da se zadovolji pravda vjerujući da će suđenja doprinijeti pomirenju. Ni u jednom slučaju nisu postignuti željeni rezultati. Pravda koju su sudovi za naše ratove izrekli je ukradena od političkih elita i međunarodne zajednice koja im je to dozvolila. Kako? Pa umjesto da odluke sudova uđu u knjige, biblioteke i škole one su ostale u Hagu. Štaviše, osuđeni su ostali i postali heroji. Zašto bi se Karadžić osjećao krivim ako njega i ono što je činio podržava velika većina u Republici Srpskoj i Srbiji.

Da li je pomirenje uopšte moguće?

Svakako da jeste. Svijet je u stanju stalnog rata i stalnog pomirenja. Bez neke vrste pomirenja čovječanstvo bi završilo u samoistrebljenju.

Vi ste veliki dio svojih aktivnosti posvetili unapređenju obrazovanja u tzv. postkonfliktnim područjima. Kakvu ulogu ima znanje u procesu pomirenja?

Veliku! Na isti način kao što čovjek treba znanje da bi vodio rat treba čovjek imati znanje da bi razumio procese pomirenja. Recimo: kažemo nećemo zaboraviti. Šta znači to – nećemo zaboraviti? Da će taj nezaborav biti opravdanje za sutrašnje ratove? Dakle, pitanje je kako pamtiti na pozitivan način? I kako da učimo istoriju na razumijevajući a ne na opravdavajući način? Uostalom, kako uopće podučavati iz istorije u podijeljenim zajednicama kao što su naše.

Čak i sama ljudska prava imaju potpunije značenje u postkonfliktnim zajednicma. Tako pravo na slobodu izražavanja podrazumijeva ne samo pravo govora i desiminacije informacija nego i pravo na sjećanje kao i pravo znati šta se desilo sa našim najdražima. Na kraju, upravo je obrazovanje ono koje treba da dovede do pozitivnih promjena i do pozitivnog mira.

To je ono obrazovanje koje nam omogućuje znanje do kojeg ćemo doći postavljajući pitanja, prvo sebi a onda i drugima: koje postaje dijelom naše ličnosti i  koje živimo u susretu sa drugima i drugačijima: koje nam pomaže da se svakodnevno borimo protiv vlastitih predrasuda o drugima jer je jedino čovjek bez predrasuda slobodan čovjek: znanje  koje nas uči da preuzmemo odgovornost, a ne da bježimo od nje skrivajući se iza grupe kojoj pripadamo: to je znanje koje spaja a ne razdvaja ljude, koje se gradi na etosu a ne na etnosu, koje objašnjava a ne opravdava, koje govori o stvarnosti kakva jeste ali i o tome kakva bi mogla biti. Na kraju, to je znanje koje nas uči kako da volimo „zemlju naše djece a ne zemlju naših djedova“ kako bi rekao Borislav Pekić.

Na žalost, moj je utisak da je u regionu u velikoj mjeri obrazovanje politizirano, etnicizirano i samoviktimizirajuće. Kod nas ne samo istorija i književnost nego i muzika i jezik razdvajaju ljude.

Ne zaboravimo: sve počinje prvo u riječima. Zato je nama potreban i drugačiji jezik. Jezik mržnje, slike mržnje, poruke mržnje, jezik naslija i straha bi trebali biti zamijenjeni novim riječima, novom gramatikom i novim slikama. Riječi bi trebale potvrditi potrebu društava za mirom, suživotom i napretkom. To bi trebao biti jezik koji indivdualizuje umjesto što kolektivizira, koji rehumanizuje umjesto što održava stare mitove,  jezik koji gradi nove odnose gdje jedna riječ poziva drugu, jezik koji omogućava da se mi kao pojedinci mijenjamo, jezik koji otvara razgovor među ljudima a ne među izmima.

Kako Norveška, kao država u kojoj se svake godine dodjeljuje Nobelova nagrada za mir, može doprinijeti izgradnji mira?

Norveška ima političku i moralnu odgovornost da djeluje. Uzmite na primjer Avganistan, Libiju ili naš region. Ratovi tamo utječu direktno na norveško društvo: norveški vojnici, izbjeglice koje dolaze ovdje i koje trebaju zaštitu, prijetnja terorizma, cijene nafte i svjetska politika. Svi naši životi su povezani. Norveška bi trebala ulagati više u procese pomirenja nego u takozvane «mirovne akcije» što je drugi naziv za vojne akcije. U periodu 2001-2014. je 9000 norveških vojnika učestvovalo u ratu u Avganistanu. 10 ih je poginulo, i mnogi ozbiljno povrijeđeni. Ovo je koštalo 20 milijardi kruna. Zamislite da je ovaj novac potrošen na obrazovanje žena u Avganistanu.

Na kraju krajeva, ratovi rijetko rješavaju probleme. Rad na pomirenju bi morao početi prije vojnih akcija.

(tacno.net)

PROF. DR. FEĐA BURIĆ : MJEŠOVITI BRAKOVI SU VIŠE SIMBOLI, I TO SIMBOLI KOJI PRVI STRADAJU TOKOM ETNIČKIH RATOVA !

Mostarac u Americi  Feđa Burić  je profesor istorije na Bellarmine univerzitetu u  gradu Louisville u državi Kentucky. U naučnim i intelektualnim krugovima u ovom dijelu svijeta slovi za ozbiljnog istoričara čija je specijalnost bivša Jugoslavija, dok ga šira američka javnost  trenutno  upoznaje  kao  angažiranog kolumnistu Courier Journala i Salona , na čijim stranicama  kritikuje ljude i događaje koji ga podsjećaju i  vraćaju u vrijeme raspada njegove bivše države.

U razgovoru za Kliker.info profesor Burić govori između ostalog i o svojim istraživanjima vezanim za tzv. mješane brakove, uzrocima raspada bivše države, budućnosti BiH, Haškom sudu, Donaldu Trumpu…

Kliker :  Rodni grad Mostar i BiH   napuštaš  1993. godine, a potom,  zajedno za roditeljima i  bratom , provodiš dvije godine u izbjegličkim kampovima u Turskom, da bi potom došao  ovdje u Louisville u državi  Kentucky. Postali ste na kraju  profesor istorije pa me nteresuje jesu li ove ove pomenute činjenice presudno uticale na izbor profesije i zanimanja ?

Burić : Svakako. Da nije bilo rata, i da nisam,  zajedno sa familijom prošao  kroz onaj pakao, ne vjerujem da bih ikada bio zainteresiran za istoriju.  Međutim i kao malo dijete sam uvijek gledao vijesti, stvarno nemam pojma zašto, ali raspad Jugoslavije i uticaj koji je ovaj događaj imao na moj život su mnogo doprinijeli da se posvetim izučavanju istorije.

Kliker : Specijalizirali ste doktorat u istoriji na temu nacionalizma, balkanistike i ruske istorije. Svojim studentima pričate o  bivšoj Jugoslaviji pa me interesuje koja  pitanja naročito ističete kada je u pitanju njen nastanak, razvoj i njen nestanak u krvi ?

Burić : Jugoslavija me jako fascinira  pošto je to jedna ideja koja je prednjačila ispred čitave Evrope u vrijeme njenog nastanka. Naime, dok se Evropa kidala na nacionalne države, a imperije se rušle nakon Prvog svjetskog rata,  Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Muslimani, Albanci i drugi,  na našem prostoru su se spajali u jednu višenacionalnu državu.  Isto tako me zanimaju razne koncepcije Jugoslavije  i sukobi povodom tih koncepcija.

Na primjer, sukob između hrvatskih i srpskih elite za vrijeme Kraljevine  Jugoslavije,  oko toga da li će to biti zemlja u kojoj će se nacije pretopiti u jednu veću naciju, jugoslovensku, kao što je na primjer bilo sa Njemačkom, nakon njenog ujedinjenja krajem 19-og vijeka ili ce to biti država koja će štititi  nezavistan razvoj odvojenih nacionalnih identiteta.  Naravno, ovu prvu koncepciju je većinom podržavala srpska politička elita, pogotovo kralj Aleksandar Karađorđević, dok je drugu  zastupala hrvatska elita na čelu sa Stjepanom Radićem.

Ovaj sukob oprečnih gledanja na to šta je u stvari Jugoslavija se nastavio i za vrijeme komunizma i unutar republičkih komunističkih komiteta.  Tito je služio kao arbitar, na primjer u vrijeme  hrvatskog proljeća ranih 70ih, ali je ipak  dopuštao široke i slobodne rasprave unutar komunističke partije.To su otprilike ta pitanja koja me zanimaju.  Isto tako trenutno me interesuje  kako je taj jugoslovenski identitet, kultura, jezik, itd, opstao iako   se država raspala.

Kliker :  Pretpostavljam da među vašim  studentima ima i onih čiji su  roditelji iz BiH i ostalih država nastalih na području bivše Jugoslavije pa me intersuje  njihove reakcije i razmišljanja ?

Burić : Ovo je sve manji problem zato što nove  generacije studenata čak i ne znaju da je postojala neka zemlja Jugoslavija. Na primjer, kada sam prvi put počeo predavati sredinom 2000 godine i  to u državi Illinois gdje je bilo dosta studenata čiji su roditelji dijaspora, bilo je jako mnogo nesporazuma.

Danas toga više nema . Sada to nije  problem iz jednostavnog razloga  jer su ti naši studenti  rođeni ovdje i te “naše” relacije ih ne dotiču .  Ja bih  da vam kažem pravo volio da nije tako i da i dalje ima žučnih rasprava na te teme. Zbog toga se ponekad moram služiti i skoro očajničkim metodama .

Kao dobar ilustrativan primjer navest ću vam slučaj kada sam bio primoran na  pronalaženje i  pokazivanje slika automobila Yuga kako bi ih  podsjetio, bolje reći ubijedio ,da je postojala Jugoslavija i da je zemlja njihovih roditelja izvozila pomenuti automobil  u njihovu državu.

Kliker :  Vaša doktorska  disertacija  se  bavi problematikom  miješanih ili mješovitih  brakova u BiH tokom 20. vijeka pa me interesuje do kakvih zaklučaka ste došli u svojim istraživanjima ?

Burić : Kao u svim područjima gdje postoji tradicija međunacionalnih, ili međuvjerskih previranja, i u BiH mješoviti su brakovi ponekad postajali prava ratišta,  ravna onim pravim .  Tako  su  na primjer pred rasprad Kraljevine Jugoslavije, 1930- ih, zabilježeni žestoki  sukovi izmedju vjerskih zajednica u BiH baš povodom mješovitih brakova.

Primjera radi , reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice Fehim Spaho je 1938. godine  donio odluku kojom se zabranjuje muslimanima da   žene nemuslimanke iako je šerijatski zakon to dozvoljavao. Nikad međutim nije dozvoljavao obratno.

I  mada  su mješoviti brakovi ovakog tipa bili jako rijetki njegova zabrana je dovela mnoge ljude u težak položaj pošto  su  se u to doba  muslimani, kao i pripadnici ostalih vjeroispovjesti,  morali vjenčavati  po vjerskim propisima svoje zajednice.  Tako da je samo u nekim krajevima postojao državni brak.

To su poslije  komunisti  ispravili   i to tako što su ukinuli šerijatske sudove. Naravno njihov broj je rastao jer su ukinute te vjerske prepreke , a i narod je u to doba, zbog sistema, postajao sve manje religiozan.

Interesantno je međutim da  komunistički rezim nije  na sva zvona isticao  brakove ove vrste kao neki posebni primjer “bratstva i jedinstva.” Vjerovatno razlog leži u činjenici da  je Titov režim  nastojao da ne ponovi iskustva Kraljevina pa da izgleda kao da nameće jugoslovenski identitet narodima.

Eh sad, dolazak devedesetih ,   kad se Jugoslavija počela raspadati i tema mješovitih brakova opet je postala aktuelna. Uglavnom ja sam u svojim istraživanjima došao do zaključka da mješoviti brakovi postaju aktuelni samo u vrijeme međunacionalnih i međuvjerskih trvenja.

U ovom kontekstu, čini mi se da je interesantan i podatak koji je u svojim istraživanjima navela naša sociologinja  Ruža Petrović, a on glasi da je u BiH bilo oko 11 posto  mješovitih  brakova, što je ipak jako malo s obzirom na multietničku strukturu stanovništva .

Isto tako interesantno je i zapažanje da su  mješoviti brakovi u opadanju od 1970- ih pa na ovamo. Da li je to slučajno ili je povezano sa međunacionalnim prelamanjima koja se povećavaju nakon hrvatskog proljeća, početkom ranih 70- ih, na to ne bih htio spekulirati.

Kliker :  Prije rata Mostar je bio jedan od vodećih  gradova u bivšoj Jugoslaviji po mješovitim brakovima.  Interesuje me mogu li oni biti kohezioni faktor kada je u pitanju reintegracija podijeljenog grada i društva ?

Burić : Uglavnom je tačna konstatatcija da su gradovi, pa i Mostar, prednjačili ispred sela što se tiče broja mješovitih brakova.  Ali podaci su jako slabi da ovo i potvrde. Naime, ja sam u Mostaru pregledao matične knjige vjenčanih od 1950. godine pa do 1990 -te  i bilo mi je jako teško “prebrojati” koji su brakovi mješoviti jer su se nacionalne kategorije mijenjale svakog cenzusa. Tako npr. 1953. godine   Muslimani su se mogli pisati samo kao Hrvati, Srbi, ostali ili neopredeljeni, a tek 1971 kao Muslimani. Prema  tome postavlja se pitanje,  ako nađem neki brak između,  recimo Kasima i Munevere, Kasim se pisao kao Srbin, a Munevera, kao Hrvatica, jeli to mješoviti brak?

Ali i uz ove metodološke probleme, uspio sam ustanoviti da su  uistinu mješoviti brakovi u Mostaru  bili u jakom rastu 1950-ih i 1960-ih,  pogotovo između vojnih lica i drugih zanimanja koja su tjerala ljude da se seljakaju. To ukazuje na trend da će da uvijek u  vremenima promjena i urbanizacije mješoviti brakovi  biti u porastu.

Ja bih volio da mogu reći da su mješoviti brakovi kohezioni faktor, ali to je vrlo teško dokazati.  Pored toga , teško je taj teret staviti na te brakove jer su oni uvijek u manjini. Takvi su bili čak kada  se raspadala Jugoslavija.  Sve u svemu,  u  okolnostima velikih političkih promjena i nacionalnih homogenizacija oni se ili homogeniziraju, tako što se jedan bračni par prekrštava ili islamizira, ili bježe u inostranstvo.

Isto tako bilo je i slučajeva  gdje su i djeca mješovitih brakova pravila najveća zla. Takav primjer je  Dražen Erdemović koji je da podsjetimo, bio aktivni učesnik genocida u Srebrenici. Prema tome, mješoviti brakovi su više simboli, i to simboli koji prvi stradaju tokom etničkih ratova.

Kliker : Kažu da je istorija učiteljica života ali i  da je pišu pobjednici. Interesuje me ko će na kraju pisati istoriju krvavih ratova na Balkanu  i da li smo išta naučili iz prošlosti. Po svemu sudeći nismo pošto sve upućuje da se  vraćamo   na početak, u devedesete godine ?

Burić : Ovo je naravno vrlo teško pitanje.  Mislim da je  konstatacija da pobjednici pišu istoriju kliše i da nije baš uvijek tako.  Istoričari će uvijek nastojati da gledaju činjenice i na osnovu njih izvuku zaključke. Čak je nekad i bolje kada se gledaju stvari nakon određenog vremena jer onda dolazi druga generacija istoričara koja nema predrasude na period koji se izučava.

Pogledajte samo Tita. Na početku  devedesetih  godina, pa sve do i ranih 2000-ih, Tito je većinom gledan negitvno,  sa svih strana, a sada, što vrijeme protiče i novi istoričari, naši, a i strani, gledaju na njega drugim očima. Javlja se i  neka vrsta nostalgije, a on se sagledava više kao državnik,a manje kao neki krvavi diktator.

A da li smo išta naučili iz prošlosti?  Ne. Niko ne uči iz prošlosti . Pogledajte samo šta se sada dešava u Americi i u Evropi sa valom jake desnice pa čak i fašizma.  Na žalost, lekcije prošlosti nikad ne uzimamo ozbiljno. I zato uvijek snosimo grozne posljedice.

Kliker : Da l je Haški tribunal po vama opravdao svoje postojanje ?

Burić : Da. Haški tribunal je naravno  pomalo problematična institucija koja je donekle i politička jer je zasnovana na političkoj volji, a i novcu USA, UK, i ostalih zemalja koje su sponzorirale njegovo formiranje  putem rezolucije UN.  Ali  bez obzira na sve probleme, činjenica da je tribunal osudio preko 160 ratnih zločinaca, i da se trenutno sudi nekim od najvećih, uistinu  je veliki napredak za međunarodnu pravdu.

Isto tako, Haški tribunal je kroz suđenja stvorio ogroman arhiv primarnih izvora kojima istoričari već donekle imaju pristup i koji će nam pomoći da stvorimo jednu opširniju sliku o svim tim zbivanjima tokom  krvavih devedesetih godina.

Kliker :  Pravda , pravo, istorija i politika. Mogu li zajedno i pod kojim uslovima ?

Burić : Mnogo pametniji ljudi od mene su pokušali odgovoriti na ovo pitanje i nisu uspjeli. Zbog toga neću ni pokušavati.

Kliker :  Dobro, idemo dalje. Daytonski sporazum postignut nedaleko odavde,  zaustavio je rat u BiH, ali  je definitivno glavna smetnja normalnom funkcionisanju države i bez daljnjeg mora na remont. Vaše viđenje ovog problema i budućih političkih procesa u kontekstu novih međunarodnih odnosa  nastalih nakon  pobjede Donalda Trumpa i  rasta desnice u svijetu ?

Burić : Dejtonski sporazum je bio jedini način da se zaustavi rat.  Kritičari koji kažu, eh trebalo se ići do kraja da se “oslobodi” cijela BiH, ili oni sa hrvatske strane koji kažu što se  nije  uvažila HRHB, do onih  sa srpske koji vjeruju da je RS “prodana” i tako dalje, zaboravljaju da je ovaj sporazum bila maksimala do koje je Amerika pa i Evropa mogla gurati tadašnje lidere da ostave oružje i krenu sa stvaranjem kakve-takve zajedničke drzave.

Problem Daytonskog sporazuma je u tome što se nije nadograđivao.  Amerika je bila zainteresovana jedno pet godina. Nakon toga, a pogotovo poslije 11. septembra  2001, pozabavila se drugim stvarima i mi smo nekako pali u zaborav. Što se tiče Evrope  ona nikad nije bila u mogućnosti  da adekvatno riješi  ovaj problem jer nije mogla ujediniti poziciju o ratovima na području bivše Jugoslavije.

A sada su čini mi se ohrabreni najrazorniji i najnefikasniji procesi unutar tog sporazuma, od jačanje entiteta, nefukcionisanja vlasti na bilo kojem nivou,  još  jačeg  pada centralne vlasti, jačanja nacionalnih separatističkih tendencija, što se posebno vidi kod hrvatskog rukovodstva, itd.

Ne želim da zvučim kao neki pesimista ali što se tiče budućnosti BiH pod Daytonskim sporazumom, volim citirati profesora Zdravka Grebu koji je to ovako nekako  rekao: “propasti nećemo, a spasa nam nema.”

Kliker : Za nepuna tri mjeseca koliko je na vlasti  Donald Trump je iz temelja promijenio političku realnost  SAD pa i svijeta. Interesuje me šta istorija kaže za ovakve slučajeve ?

Burić :  Kao istoričar bježim od toga da ikad proričem budućnosti ali ste u pravu kad kažete da je Trump “iz temelja promijenio političku realnost.”  Po viđenjima američkih istoričara ovakav predsjednik do sada nije bio u Bijeloj kući. Možda Andrew Jackson ali ni to poređenje nije baš najbolje.

Jedino što me tješi  i što mislim da se već dešava  je to da su  se institucije SAD-a pokazale izuzetno jakim i da su već u veliku ruku stopirale njegove u osnovi  antidemokratske poteze.Zabrana ulaska muslimanima iz određenih zemalja je zaustavljeno od strane sudova. Njegovi napadi na sudstvo su izazvali reakciju sudstva, pogotovo na federalnom nivou. Napadi na obavještajne  službe SAD su izazvale reakciju  pa se istražuju veze Trumpa sa Rusima za vrijeme Putinovog metiljanja u izbore, itd. Prema tome, vidjet ćemo šta će biti. U svakom slučaju  mislim  da  su mediji jako oružje protiv  političara   koji žele  narušiti demokratske principe.

Kliker :   I na kraju vaš pogled na bosanskohercegovačku djasporu u SAD i šta je  poruka Bosancima i Hercegovcima u ovom dijelu svijeta u ovim varljivm vremenima ?

Burić : Ne želim nikome diktirati kako će živjeti život . Nemam nekih značajnih savjeta jer da ih  imam primjenjivao bih ih  u svome životu! Volim međutim  kada vidim naše ljude, pogotovo mlađe generacije koji uspijevaju u SAD. Drago mi je kada  vidim  da su mladi   aktivni u mijenjanju društva, bilo ovog ovdje,a pogotovo onog dolje, na bolje. I na kraju, naravno volim kada održavaju vezu sa BiH ili drugim dijelovima bivše nam Juge.

Halil Šetka (Kliker.info)