Razgovarali: Sead Omeragić i Armin Aljović
Vodio je i Demokratsku stranku do 2004., kada ga je na toj poziciji zamijenio Boris Tadić.
Živković je sada na čelu Nove stranke, koja se smatra pravom opozicijom SNS-u i premijeru Aleksandru Vučiću.
U intervjuu za novinsku agenciju Patria komentariše situaciju u Srbiji i BiH, objašnjava zbog čega misli da na Balkanu više neće biti novih granica, ali i zbog čega su građanima u cijelom regionu potrebne nove generacije političara.
Gotovo čitavo desetljeće bili ste izvan politike. Iznenada ste se vratili. Zašto?
ŽIVKOVIĆ: Van politike sam bio od marta 2004. do početka 2013. godine. Otišao sam u uvjerenju da smo postavili temelje modernoj srpskoj demokratskoj državi i da je njena dalja izgradnja nesumnjiva. Bilo je jasno da to neće biti brzo i jednostavno, ali sam bio ubijeđen da nema povratka na staro. I pored atentata na najboljeg od nas, dr. Zorana Đinđića, uspjeli smo da stabilizujemo državu, da spriječimo ekstremiste i kriminalce da nasilno preuzmu vlast. Ekonomski pokazatelji te 2003. godine su bili dobri, mnogo bolji nego danas, institucije su počele da dobijaju svoj integritet, mediji su bili slobodni, građani su se vraćali iz inostranstva i osnivali privatne kompanije. Mislio sam da je vrijeme da mi “prvoborci” demokratskih promjena ustupimo mjesto drugima, onima koji nisu previše trošili svoju energiju u devedesetima i onima koji su tada bili mladi.
Vratio sam se kada su manekeni i mangupi u “našim redovima” svojim neodgovornim ponašanjem, indolentnošću i koristoljubljem uništili skoro sve što smo im ostavili u amanet. Iskompromitovali su privatizaciju i reforme, ličnu korist stavili visoko iznad javne, ogadili građanima i demokatiju i evrointegracije i institucije. To je dovelo do povratka na vlast demona devedesetih, njihove druge generacije. To je bio alarm za mene i sa nekoliko desetaka ozbiljnih ljudi osnovao sam Novu stranku, političku organizaciju koja se bori za ponovno utemeljenje moderne, demokratske Srbije.
Vi ste danas jedina ličnost u Srbiji koju smatraju pravom opozicijom SNS-u i premijeru Aleksandru Vučiću. Njihova je vlast i moć u Srbiji. Napadi na vas ne prestaju. Ali je pravo čudo da ne odustajete i čvrsto branite svoje stavove.
ŽIVKOVIĆ: Bojim se da ste upravu i nisam srećan zbog toga. Nesumnjivo da je Nova stranka najdosljednija opozicija režimu Aleksandra Vučića, ne samo po jačini riječi koje izgovaramo, nego po ukupnom djelovanju, i u parlamentu i van njega. Imamo jasne programe, ponudili smo nekoliko desetaka prijedloga zakona, podnosimo najveći broj amandmana na režimske zakone, prisutni smo u svim vanparlamentarnim događanjima i očigledan je strah režima od nas. Druge stranke demokratske opozicije su u ove četiri godine imale svoja previranja i ja se nadam da su iz toga izašle i da će intenzivnije i konkretnije nastaviti svoj aktivizam zajedno sa nama. Svoju despotsku vlast Vučić neprestano koristi za uništavanje Srbije, za razaranje institucija, za osiromašivanje naše zemlje, za afirmaciju primitivizma i kriminala iz svog okruženja, ali i za demonizaciju svojih političkih protivnika i time danas nastavlja ono što je radio kao Miloševićev ministar informisanja u vrijeme kada je ubijen srpski novinar Slavko Ćuruvija. Blaćenje mog djelovanja i mene lično je počelo još davne ’96. godine, kada sam predvodio demokratske građanske proteste protiv izborne krađe koju je Milošević tada sproveo. Nebrojeno laži je izrečeno o meni, o ljudima iz mog okruženja, i ja nemam volje da te laži ponovo demantujem. Naprosto, ništa od toga nije tačno, ali izgleda da je to sudbina ljudi koji u ovom regionu žele prosperitetnu budućnost svojim sugrađanima, posebno mladima. I dobro sam prošao! Mene samo svakodnevno blate, a boljeg od mene, dr. Zorana Đinđića – njega su ubili! Svako ko na Balkanu želi da se bavi politikom, mora da ima dovoljno hrabrosti i dovoljno jak stomak da bi podnio nacionalističke i banditske napade. Naravno da neću odustati, jer bi to bila pobjeda kriminala i primitivizma, a to ne smijem da dopustim zbog građana Srbije, zbog mojih prijatelja, njihove i moje djece – zbog normalne budućnosti Srbije.
Srbija ima ogroman javni dug. Već više od godinu dana se govori cifra od 25 milijardi eura duga centralne države prema ino kreditorima. Ekonomisti govore o daleko većem dugu. Nedavno se pojavila brojka za anuitet od 6,6 milijardi eura, koji Srbija mora platiti ove godine. To je gotovo jednako rati Hrvatske za ovu godinu. U oba slučaja to izgleda strašno. Gdje je izlaz?
ŽIVKOVIĆ: Javni dug Srbije je nešto preko 25 milijardi eura i to je ogromna cifra. U vrijeme kada sam ja bio premijer, taj iznos je bio dva i po puta manji. Tako ogromno povećanje javnog duga je cijena nesposobnosti prethodne, a posebno aktuelne Vučićeve vlasti i time se ekstremno komplikuju i otežavaju uslovi za dalji razvoj naše države i za prosperitet sljedeće generacije. Rješenje je jednostavno i teško – potrebne su nam nove velike investicije, ali ne u demagoške projekte čiji je cilj očuvanje vlasti režima, nego u ono što je za razvoj Srbije stvarno neophodno. Jačanje institucija, utemeljenje nezavisnosti sudova, a time i vladavine prava, sloboda protoka informacija, ideja i kapitala, održivost i predvidljivost ekonomskog ambijenta, preduslovi su za jačanje srpske ekonomije, a to je jedini način za smanjivanje javnog duga. Postoji jasan mehanizam kako do toga treba doći, a prva prepreka tom projektu je aktuelna vlast. Zato je treba hitno smijeniti, a Srbiju vratiti na put kojim je ona pošla nakon 5. oktobra 2000. godine, na put koji je prekinut atentatom na Zorana Đinđića i preuzimanjem vlasti počekom 2004. godine.
Voditi ratove je skupo, plaća se životima mladosti. Ne znam da je neka država podizala kredit za vođenje ratova. Ali, ovi stravični dugovi mi izgledaju kao ta vrsta kredita na račun prošlosti koju smo preživjeli.
ŽIVKOVIĆ: Milošević, a ni njegovi ratni “drugovi” Tuđman, Izetbegović i ostali, nisu uzimali ratne kredite jer to niko nije ni htio da im da. Da je mogao, Milošević bi Srbiju zadužio još više. Najveći gubitak ratova 90-ih su ogromne nevine žrtve i u Srbiji i u cijelom regionu, i taj gubitak je nenadoknadiv. Te mlade ljude niko ne može da oživi, a oni su, bez demagogije, najveće bogatstvo svakog društva. Pored te najveće žrtve, razoreni su i infrastruktura, privreda, institucije, ali i moral, i to je jako teško obnoviti.
Nakon ubistva Đinđića, protesta stotina hiljada građana Srbije, svijet je vjerovao kako se budi jedna nova, demokratska Srbija. Obećanja su prije 14 godina bila da će se krenuti u budućnost. Nažalost, opet smo imali i imamo povratak u prošlost.
ŽIVKOVIĆ: Atentat na Zorana Đinđića doveo je do toga da mnoge „nevjerne Tome“ shvate veličinu njegove ideje i uzvišenost njegovog ličnog doprinosa kreiranju i sprovođenju projekta izgradnje moderne Srbije. Nažalost, nije mogao da vidi taj grandiozni skup na dan svoje sahrane, ali to je bio dokaz da Srbija ima svoj potencijal, veliki potencijal za sva iskušenja 21. vijeka. Nažalost, kao što sam već rekao, manekeni i mangupi u našim redovima nakon marta 2004. godine jeftino su protraćili tu energiju, tu mladost i hrabrost. Potencijal je postojao, ali da bi on bio realizovan, neophodna je bila odlučnost i odgovornost demokratskih vlasti. To se nije desilo i vampiri 90-ih su se vratili. Srbija i danas ima taj potencijal i najveći zadatak mojih kolega iz Nove stranke i mene, kao i ljudi iz drugih demokratskih stranaka u Srbiji, jeste da ponovo vratimo nadu tom većinskom dijelu srpskog društva, nadu da ima razloga i ima smisla boriti se za ostvarenje ciljeva velike petooktobarske građanske revolucije. Treba malo i hrabrosti i mnogo znanja, ali prije svega odgovornosti. Aprilski izbori su prilika da to pokažemo na djelu.
Jednako je vladalo mišljenje i kada se dogodila operacija Sablja. Bio je to gotovo model za borbu protiv kriminala koji je hranio nacionalističke vlasti svugdje u regionu, a ne samo u Srbiji. Ali, kriminalci odlično ‘rađaju’ na Balkanu. Za njihov razvoj izgleda najbolje odgovara ova politička klima u kojoj se dopunjuju sa nacionalističkim politikama.
ŽIVKOVIĆ: Akcijom Sablja je praktično uništen kriminal u Srbiji. U modernoj istoriji Evrope nije zabilježena takva efikasna akcija policije i pravosuđa. Na ljeto 2003. godine kriminal u Srbiji je bio na najnižem nivou u istoriji. Od 12. marta do 22. aprila te godine, privedeno je više od 11.000 lica, a preko 2.700 je zadržano. Ukupno je podnijeto 3.560 krivičnih prijava protiv 3.946 lica koja su izvršila 5.671 krivično djelo, među kojima 29 ubistava i isto toliko ubistava u pokušaju, 64 teške tjelesne povrede, 8 otmica, 64 iznude, 9 silovanja, 47 teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništava, 229 razbojništava… Zaplijenjeno je oko 74 kilograma droge…
Ipak, kriminalci su kao korov, morate stalno da vodite borbu protiv njih. Već pomenuti manekeni i mangupi, a posebni Vučićevi „državni“ kriminalci, ponovo su Srbiju učinili sigurnom kućom za organizovani kriminal. Slični režimi u okruženju su od cijelog Balkana napravili raj za kriminalce. Oni vrlo uspješno sarađuju bez obzira na vjeru i naciju, a svaki organizovani kriminal po svojoj definiciji ima uporište i u državnim organima, i to u samom vrhu. Mi danas na Balkanu, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, na vlasti imamo drugu ili treću generaciju predstavnika kriminalnog patriotizma koji ideološki nastavljaju četništvo, ustaštvo i druge vrste ekstremnog nacionalizma, a praktično sprovode metod djelovanja Al Kaponea. Jedina novina je što su završili neke večernje škole PR-a i moderne demagogije masovne komunikacije, tako da su prevazišli i Gebelsa i Suslova. Pored toga, pošto trenutno nema otvorenih ratnih sukoba na Balkanu, pažnja Evrope i Sjedinjenih Američkih Država i oprez njihovih redara zaduženih za ovaj dio svijeta su smanjeni, što obezbjeđuje odlične uslove za divljanje malih balkanskih diktatora. Ne očekujem da nam Brisel ili Vašington sređuju stanje, to je naš posao, ali ni da svojim nečinjenjem odmažu civilizovanim demokratskim snagama na prostoru Balkana.
U BiH imamo strašnih problema sa Dejtonskim sporazumom. Potpuno neefikasna država, političari koji žive od huškanja na rat, šuplje priče, koje nikakve veze sa realnošću nemaju i stalne prijetnje secesijom i ratom, od Milorada Dodika… To je naša stvarnost. Može li se pojaviti u Srbiji čovjek koji neće huškati, prijetiti, nego realno gledati na stanje u BiH i pomoći rješenjima.
ŽIVKOVIĆ: Dejtonski sporazum je napravljen za prekid rata i tu funkciju je izvršio. Nažalost, nije napravljen dobar sporazum, dobar projekat za održiv prosperitetan mir u BiH i to stanje traje jako dugo. Političke „elite“ gledaju svoje lične interese, koji su u suprotnosti sa jačanjem institucija i stvaranjem normalnih uslova za život u BiH. Komplikovan sistem organizacije države, komplikovana metodologija donošenja odluka, nedovoljno jasno učešće međunarodnih faktora, ekonomska kriza, bijeda i kreirani pesimizam kod građana, stvaraju uslove da u entitetima vlast osvajaju ekstremisti, avanturisti i saradnici kriminalnih krugova. Primarna je odgovornost međunarodne zajednice da se za Bosnu i Hercegovinu napravi novi sporazum koji bi garantovao mir, ravnopravnost, prosperitet na dugoročan, održiv način. Bez obzira na to što smo na Balkanu, mi smo i u Evropi, i to je ogromna privilegija, ali i ogromna odgovornost. Privilegija u tome da smo u epicentru civilizacije, najbliži najbogatijem tržištu na svijetu, najbliži tehnološki najrazvijenijem dijelu svijeta i tu privilegiju moramo da iskoristimo. Sa druge strane, bilo bi potpuno neodgovorno da ne iskoristimo te šanse koje su tako blizu nas. Ni Zoran Đinđić ni ja nismo svojim djelovanjem s pozicije premijera Srbije otežavali ili komplikovali situaciju u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, i mislim da je takva politika koju smo mi vodili pravi način kako Srbija treba da pomogne susjednoj državi i Srbima koji žive u toj državi. Dakle, Dejton 2.0 je neophodan.
Ljudi se boje ponavljanja 90-ih godina. Idemo dotle u sumnjama da se govori kako su se Beograd i Tirana odavno dogovorili za otcjepljenje tzv. sjevernog dijela Kosova. Da je sve, počevši od onog drona na utakmici u Beogradu, pa do slučaja “voz” samo dobra namještaljka za kreiranje novih granica na Balkanu. Naime, izjave kosovskih i albanskih političara, izuzev Vučića, su gotovo ležerne. Pogotovo premijera Edija Rame. Sve je gotovo vještačko napumpavanje nekih poteza i procesa… Imamo li razloga za sumnje u nove dogovore upućene direktno samo na Bosnu i Hercegovinu?
ŽIVKOVIĆ: Situacija na Kosovu i Metohiji i situacija u Bosni i Hercegovini nisu identične. Uvjeren sam da nismo na pragu novih ratova, da je to vrijeme prošlo. Ali, to je nedovoljan napredak! To što neće biti ratova je normalno, a u regionu mora da bude mnogo bolje. Mijenjanje granica na silu je apsolutno nedopustivo u Evropi 21. vijeka i ja sam siguran da za to nema potencijala u regionu, a i da Brisel i drugi centri moći to nikako ne bi dozvolili. Najbolji put ka formalizaciji ovog mog uvjerenja je jačanje institucija i približavanje onim standardima koji su neophodni za normalan i uspješan život u Evropi danas. Uvijek će postojati sumanuti umovi, zaslijepljeni nacionalizmom i obasjani kriminalom, koji će maštati o novim granicama, novim ratovima, jer to je ambijent koji njima najviše odgovara. Ali, posao i obaveza zdravih, normalnih, demokratski opredijeljenih ljudi, političara i građana, i u Srbiji i u Bosni i svuda u regionu, jeste da ti sumanuti snovi nikada ne postanu stvarnost.
(jumagazin.info)
Zoran Živković bivši je premijer Srbije. U razdoblju od 2000. do 2003. bio je ministar unutarnjih poslova u Vladi tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Tu je dužnost prestao obavljati ukidanjem SRJ, a nakon ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003., izabran je na njegovo mjesto.
Vodio je i Demokratsku stranku do 2004., kada ga je na toj poziciji zamijenio Boris Tadić.
Živković je sada na čelu Nove stranke, koja se smatra pravom opozicijom SNS-u i premijeru Aleksandru Vučiću.
U intervjuu za novinsku agenciju Patria komentariše situaciju u Srbiji i BiH, objašnjava zbog čega misli da na Balkanu više neće biti novih granica, ali i zbog čega su građanima u cijelom regionu potrebne nove generacije političara.
Gotovo čitavo desetljeće bili ste izvan politike. Iznenada ste se vratili. Zašto?
ŽIVKOVIĆ: Van politike sam bio od marta 2004. do početka 2013. godine. Otišao sam u uvjerenju da smo postavili temelje modernoj srpskoj demokratskoj državi i da je njena dalja izgradnja nesumnjiva. Bilo je jasno da to neće biti brzo i jednostavno, ali sam bio ubijeđen da nema povratka na staro. I pored atentata na najboljeg od nas, dr. Zorana Đinđića, uspjeli smo da stabilizujemo državu, da spriječimo ekstremiste i kriminalce da nasilno preuzmu vlast. Ekonomski pokazatelji te 2003. godine su bili dobri, mnogo bolji nego danas, institucije su počele da dobijaju svoj integritet, mediji su bili slobodni, građani su se vraćali iz inostranstva i osnivali privatne kompanije. Mislio sam da je vrijeme da mi “prvoborci” demokratskih promjena ustupimo mjesto drugima, onima koji nisu previše trošili svoju energiju u devedesetima i onima koji su tada bili mladi.
Vratio sam se kada su manekeni i mangupi u “našim redovima” svojim neodgovornim ponašanjem, indolentnošću i koristoljubljem uništili skoro sve što smo im ostavili u amanet. Iskompromitovali su privatizaciju i reforme, ličnu korist stavili visoko iznad javne, ogadili građanima i demokatiju i evrointegracije i institucije. To je dovelo do povratka na vlast demona devedesetih, njihove druge generacije. To je bio alarm za mene i sa nekoliko desetaka ozbiljnih ljudi osnovao sam Novu stranku, političku organizaciju koja se bori za ponovno utemeljenje moderne, demokratske Srbije.
Vi ste danas jedina ličnost u Srbiji koju smatraju pravom opozicijom SNS-u i premijeru Aleksandru Vučiću. Njihova je vlast i moć u Srbiji. Napadi na vas ne prestaju. Ali je pravo čudo da ne odustajete i čvrsto branite svoje stavove.
ŽIVKOVIĆ: Bojim se da ste upravu i nisam srećan zbog toga. Nesumnjivo da je Nova stranka najdosljednija opozicija režimu Aleksandra Vučića, ne samo po jačini riječi koje izgovaramo, nego po ukupnom djelovanju, i u parlamentu i van njega. Imamo jasne programe, ponudili smo nekoliko desetaka prijedloga zakona, podnosimo najveći broj amandmana na režimske zakone, prisutni smo u svim vanparlamentarnim događanjima i očigledan je strah režima od nas. Druge stranke demokratske opozicije su u ove četiri godine imale svoja previranja i ja se nadam da su iz toga izašle i da će intenzivnije i konkretnije nastaviti svoj aktivizam zajedno sa nama. Svoju despotsku vlast Vučić neprestano koristi za uništavanje Srbije, za razaranje institucija, za osiromašivanje naše zemlje, za afirmaciju primitivizma i kriminala iz svog okruženja, ali i za demonizaciju svojih političkih protivnika i time danas nastavlja ono što je radio kao Miloševićev ministar informisanja u vrijeme kada je ubijen srpski novinar Slavko Ćuruvija. Blaćenje mog djelovanja i mene lično je počelo još davne ’96. godine, kada sam predvodio demokratske građanske proteste protiv izborne krađe koju je Milošević tada sproveo. Nebrojeno laži je izrečeno o meni, o ljudima iz mog okruženja, i ja nemam volje da te laži ponovo demantujem. Naprosto, ništa od toga nije tačno, ali izgleda da je to sudbina ljudi koji u ovom regionu žele prosperitetnu budućnost svojim sugrađanima, posebno mladima. I dobro sam prošao! Mene samo svakodnevno blate, a boljeg od mene, dr. Zorana Đinđića – njega su ubili! Svako ko na Balkanu želi da se bavi politikom, mora da ima dovoljno hrabrosti i dovoljno jak stomak da bi podnio nacionalističke i banditske napade. Naravno da neću odustati, jer bi to bila pobjeda kriminala i primitivizma, a to ne smijem da dopustim zbog građana Srbije, zbog mojih prijatelja, njihove i moje djece – zbog normalne budućnosti Srbije.
Srbija ima ogroman javni dug. Već više od godinu dana se govori cifra od 25 milijardi eura duga centralne države prema ino kreditorima. Ekonomisti govore o daleko većem dugu. Nedavno se pojavila brojka za anuitet od 6,6 milijardi eura, koji Srbija mora platiti ove godine. To je gotovo jednako rati Hrvatske za ovu godinu. U oba slučaja to izgleda strašno. Gdje je izlaz?
ŽIVKOVIĆ: Javni dug Srbije je nešto preko 25 milijardi eura i to je ogromna cifra. U vrijeme kada sam ja bio premijer, taj iznos je bio dva i po puta manji. Tako ogromno povećanje javnog duga je cijena nesposobnosti prethodne, a posebno aktuelne Vučićeve vlasti i time se ekstremno komplikuju i otežavaju uslovi za dalji razvoj naše države i za prosperitet sljedeće generacije. Rješenje je jednostavno i teško – potrebne su nam nove velike investicije, ali ne u demagoške projekte čiji je cilj očuvanje vlasti režima, nego u ono što je za razvoj Srbije stvarno neophodno. Jačanje institucija, utemeljenje nezavisnosti sudova, a time i vladavine prava, sloboda protoka informacija, ideja i kapitala, održivost i predvidljivost ekonomskog ambijenta, preduslovi su za jačanje srpske ekonomije, a to je jedini način za smanjivanje javnog duga. Postoji jasan mehanizam kako do toga treba doći, a prva prepreka tom projektu je aktuelna vlast. Zato je treba hitno smijeniti, a Srbiju vratiti na put kojim je ona pošla nakon 5. oktobra 2000. godine, na put koji je prekinut atentatom na Zorana Đinđića i preuzimanjem vlasti počekom 2004. godine.
Voditi ratove je skupo, plaća se životima mladosti. Ne znam da je neka država podizala kredit za vođenje ratova. Ali, ovi stravični dugovi mi izgledaju kao ta vrsta kredita na račun prošlosti koju smo preživjeli.
ŽIVKOVIĆ: Milošević, a ni njegovi ratni “drugovi” Tuđman, Izetbegović i ostali, nisu uzimali ratne kredite jer to niko nije ni htio da im da. Da je mogao, Milošević bi Srbiju zadužio još više. Najveći gubitak ratova 90-ih su ogromne nevine žrtve i u Srbiji i u cijelom regionu, i taj gubitak je nenadoknadiv. Te mlade ljude niko ne može da oživi, a oni su, bez demagogije, najveće bogatstvo svakog društva. Pored te najveće žrtve, razoreni su i infrastruktura, privreda, institucije, ali i moral, i to je jako teško obnoviti.
Nakon ubistva Đinđića, protesta stotina hiljada građana Srbije, svijet je vjerovao kako se budi jedna nova, demokratska Srbija. Obećanja su prije 14 godina bila da će se krenuti u budućnost. Nažalost, opet smo imali i imamo povratak u prošlost.
ŽIVKOVIĆ: Atentat na Zorana Đinđića doveo je do toga da mnoge „nevjerne Tome“ shvate veličinu njegove ideje i uzvišenost njegovog ličnog doprinosa kreiranju i sprovođenju projekta izgradnje moderne Srbije. Nažalost, nije mogao da vidi taj grandiozni skup na dan svoje sahrane, ali to je bio dokaz da Srbija ima svoj potencijal, veliki potencijal za sva iskušenja 21. vijeka. Nažalost, kao što sam već rekao, manekeni i mangupi u našim redovima nakon marta 2004. godine jeftino su protraćili tu energiju, tu mladost i hrabrost. Potencijal je postojao, ali da bi on bio realizovan, neophodna je bila odlučnost i odgovornost demokratskih vlasti. To se nije desilo i vampiri 90-ih su se vratili. Srbija i danas ima taj potencijal i najveći zadatak mojih kolega iz Nove stranke i mene, kao i ljudi iz drugih demokratskih stranaka u Srbiji, jeste da ponovo vratimo nadu tom većinskom dijelu srpskog društva, nadu da ima razloga i ima smisla boriti se za ostvarenje ciljeva velike petooktobarske građanske revolucije. Treba malo i hrabrosti i mnogo znanja, ali prije svega odgovornosti. Aprilski izbori su prilika da to pokažemo na djelu.
Jednako je vladalo mišljenje i kada se dogodila operacija Sablja. Bio je to gotovo model za borbu protiv kriminala koji je hranio nacionalističke vlasti svugdje u regionu, a ne samo u Srbiji. Ali, kriminalci odlično ‘rađaju’ na Balkanu. Za njihov razvoj izgleda najbolje odgovara ova politička klima u kojoj se dopunjuju sa nacionalističkim politikama.
ŽIVKOVIĆ: Akcijom Sablja je praktično uništen kriminal u Srbiji. U modernoj istoriji Evrope nije zabilježena takva efikasna akcija policije i pravosuđa. Na ljeto 2003. godine kriminal u Srbiji je bio na najnižem nivou u istoriji. Od 12. marta do 22. aprila te godine, privedeno je više od 11.000 lica, a preko 2.700 je zadržano. Ukupno je podnijeto 3.560 krivičnih prijava protiv 3.946 lica koja su izvršila 5.671 krivično djelo, među kojima 29 ubistava i isto toliko ubistava u pokušaju, 64 teške tjelesne povrede, 8 otmica, 64 iznude, 9 silovanja, 47 teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništava, 229 razbojništava… Zaplijenjeno je oko 74 kilograma droge…
Ipak, kriminalci su kao korov, morate stalno da vodite borbu protiv njih. Već pomenuti manekeni i mangupi, a posebni Vučićevi „državni“ kriminalci, ponovo su Srbiju učinili sigurnom kućom za organizovani kriminal. Slični režimi u okruženju su od cijelog Balkana napravili raj za kriminalce. Oni vrlo uspješno sarađuju bez obzira na vjeru i naciju, a svaki organizovani kriminal po svojoj definiciji ima uporište i u državnim organima, i to u samom vrhu. Mi danas na Balkanu, i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, na vlasti imamo drugu ili treću generaciju predstavnika kriminalnog patriotizma koji ideološki nastavljaju četništvo, ustaštvo i druge vrste ekstremnog nacionalizma, a praktično sprovode metod djelovanja Al Kaponea. Jedina novina je što su završili neke večernje škole PR-a i moderne demagogije masovne komunikacije, tako da su prevazišli i Gebelsa i Suslova. Pored toga, pošto trenutno nema otvorenih ratnih sukoba na Balkanu, pažnja Evrope i Sjedinjenih Američkih Država i oprez njihovih redara zaduženih za ovaj dio svijeta su smanjeni, što obezbjeđuje odlične uslove za divljanje malih balkanskih diktatora. Ne očekujem da nam Brisel ili Vašington sređuju stanje, to je naš posao, ali ni da svojim nečinjenjem odmažu civilizovanim demokratskim snagama na prostoru Balkana.
U BiH imamo strašnih problema sa Dejtonskim sporazumom. Potpuno neefikasna država, političari koji žive od huškanja na rat, šuplje priče, koje nikakve veze sa realnošću nemaju i stalne prijetnje secesijom i ratom, od Milorada Dodika… To je naša stvarnost. Može li se pojaviti u Srbiji čovjek koji neće huškati, prijetiti, nego realno gledati na stanje u BiH i pomoći rješenjima.
ŽIVKOVIĆ: Dejtonski sporazum je napravljen za prekid rata i tu funkciju je izvršio. Nažalost, nije napravljen dobar sporazum, dobar projekat za održiv prosperitetan mir u BiH i to stanje traje jako dugo. Političke „elite“ gledaju svoje lične interese, koji su u suprotnosti sa jačanjem institucija i stvaranjem normalnih uslova za život u BiH. Komplikovan sistem organizacije države, komplikovana metodologija donošenja odluka, nedovoljno jasno učešće međunarodnih faktora, ekonomska kriza, bijeda i kreirani pesimizam kod građana, stvaraju uslove da u entitetima vlast osvajaju ekstremisti, avanturisti i saradnici kriminalnih krugova. Primarna je odgovornost međunarodne zajednice da se za Bosnu i Hercegovinu napravi novi sporazum koji bi garantovao mir, ravnopravnost, prosperitet na dugoročan, održiv način. Bez obzira na to što smo na Balkanu, mi smo i u Evropi, i to je ogromna privilegija, ali i ogromna odgovornost. Privilegija u tome da smo u epicentru civilizacije, najbliži najbogatijem tržištu na svijetu, najbliži tehnološki najrazvijenijem dijelu svijeta i tu privilegiju moramo da iskoristimo. Sa druge strane, bilo bi potpuno neodgovorno da ne iskoristimo te šanse koje su tako blizu nas. Ni Zoran Đinđić ni ja nismo svojim djelovanjem s pozicije premijera Srbije otežavali ili komplikovali situaciju u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, i mislim da je takva politika koju smo mi vodili pravi način kako Srbija treba da pomogne susjednoj državi i Srbima koji žive u toj državi. Dakle, Dejton 2.0 je neophodan.
Ljudi se boje ponavljanja 90-ih godina. Idemo dotle u sumnjama da se govori kako su se Beograd i Tirana odavno dogovorili za otcjepljenje tzv. sjevernog dijela Kosova. Da je sve, počevši od onog drona na utakmici u Beogradu, pa do slučaja “voz” samo dobra namještaljka za kreiranje novih granica na Balkanu. Naime, izjave kosovskih i albanskih političara, izuzev Vučića, su gotovo ležerne. Pogotovo premijera Edija Rame. Sve je gotovo vještačko napumpavanje nekih poteza i procesa… Imamo li razloga za sumnje u nove dogovore upućene direktno samo na Bosnu i Hercegovinu?
ŽIVKOVIĆ: Situacija na Kosovu i Metohiji i situacija u Bosni i Hercegovini nisu identične. Uvjeren sam da nismo na pragu novih ratova, da je to vrijeme prošlo. Ali, to je nedovoljan napredak! To što neće biti ratova je normalno, a u regionu mora da bude mnogo bolje. Mijenjanje granica na silu je apsolutno nedopustivo u Evropi 21. vijeka i ja sam siguran da za to nema potencijala u regionu, a i da Brisel i drugi centri moći to nikako ne bi dozvolili. Najbolji put ka formalizaciji ovog mog uvjerenja je jačanje institucija i približavanje onim standardima koji su neophodni za normalan i uspješan život u Evropi danas. Uvijek će postojati sumanuti umovi, zaslijepljeni nacionalizmom i obasjani kriminalom, koji će maštati o novim granicama, novim ratovima, jer to je ambijent koji njima najviše odgovara. Ali, posao i obaveza zdravih, normalnih, demokratski opredijeljenih ljudi, političara i građana, i u Srbiji i u Bosni i svuda u regionu, jeste da ti sumanuti snovi nikada ne postanu stvarnost.
(jumagazin.info)
Нема коментара:
Постави коментар