Rijetko se gdje tako intezevno živi prošlost kao što se živi i proživljava na našim prostorima.
To jeste jedna velika mana, ali za čovjeka kojem je prošlost životni poziv to je neiscrpna riznica života koji nikada nije prestao postojati.
Na zapadu i na svakome mjestu gdje je dominantna savremena filozofija zapada, čovjek je izgubio svoju prošlost i sve što želi od nje su novčanice koje donose turisti sa svih strana svijeta. Rim, Venecija, Firenca - to su gradovi u kojima se duh dalekih vremena ne nazire u živome, već samo u hladnim zidovima.
Današnji Italijani nemaju duha koji ih veže za njihove donedavne ili daleke pretke. Francuzi isto tako. Englezi podjednako, a Amerikanci ne mogu, jer nemaju ništa.
Tamo bog Mamon vlada neprikosnoveno. Iskreni putnik, željan utisaka, ne može ništa iskreno da osjeti, osim ako plati, ali i u tome slučaju njegov doživljaj ostaće poprilično neslan.
Svaki put kad sam otišao na neku "popularnu destinaciju", osjećao sam se kao da sam u nekom bordelu. Svaki osmijeh, lijepa riječ ili nježnost uslovljeni su novčanikom. Gade mi se prodavci i raznorazne gazde, jer su svi šibicari i nesrećni beskičmenjaci. Muka mi je od turista koji nemaju pojma gdje se nalaze, ni zašto su došli, ali to nije ni bitno, suština su fotografije na društvenim mrežama. Međutim, na našim prostorima, iako zaostali i zatucani, ljudi i dalje proživljavaju istu sreću, iste patnje i muku svojih predaka. Sve je i dalje živo, duša i zid kuće su jedno. Čovjek se dočekuje ljudski, neprijatelj neprijateljski.
Osjeti se to u priči sa Srbinom i Albancem, sa Hrvatom i Mađarom. Od Ljubljane do Zagreba, Banjaluke, Sarajeva i Mostara, sve do Kotora, Skadra i Skoplja, gore ka Vranju, Novome Sadu, pa vozom sve do Budimpešte, svaka kuća je muzej dostojan poštovanja i u svakoj živi prošlost i djela kao nekad, u praznom mraku svoje muke i mržnje, i u punom sjaju praštanja i radosti. Zato ne volim naše ljude, a opet ih volim u isto vrijeme.
(6yka.com)
Нема коментара:
Постави коментар