Navršilo se 37 god od smrti Maršala: Zašto Bosna još uvijek voli Tita?
Na današnji dan prije 37 godina desio se, još uvijek za mnoge građane bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), najtužniji dan u životu. U 15.05 sati tog 4. maja 1980. godini u Ljubljani prestalo je da kuca srce doživotnog predsjednika Jugoslavije, vođe Komunističke partije Jugoslavije koji je predvodio Narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu te jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, Josipa Broza Tita.
- Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito - pisalo je u proglasu koji su drhtavim glasovima i sa suzama u očima izgovorili Miodrag Zdravković s Radio Beograda i Miroslav Lilić s Televizije Zagreb.
Maršalov duh i nakon 37 godina lebdi nad ovim prostorima, a iako je BiH najkrvavije platila cijenu raspada bivše države kojom je Broz autoritativno vladao punih 35 godina, on se u našoj zemlji i dalje najviše slavi.
Pokretačka snaga i ekonomski razvoj
Prije svega, Tito je zadužio BiH parolom o bratstvu i jedinstvu, zatim uvođenjem Muslimana kao naroda u Ustav SFRJ, brojnim rudnicima, hidrocentralama, željezarama koje su bile pokretačka snaga i iz kojih se crpio ekonomski razvoj SFRJ.
Iz BiH je kretao i napredak ostalih republika bivše Jugoslavije, socijalno blagostanje i pravda.
No, u našoj zemlji Titi najviše odaju priznanje zbog definicije koja je i danas aktuelna, odnosno o tome da BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska.
- Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, znao sam, neće ni jedni ni drugi, nego će Bosna biti Bosna. To smo riješili kada smo počeli da vodimo oslobodilački rat, imali smo tu namjeru. Tu neka podjela apsolutno nije imala smisla. Išli smo postepeno. Napravili smo federaciju. Kada može Hrvatska neka bude Hrvatska. Kad može Srbija, neka bude Srbija. Kad može Crna Gora, neka bude Crna Gora. Makedonija neka bude Makedonija, Slovenija neka bude Slovenija. Pa neka bude i Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija – pričao je svojevremeno Tito.
Prema njegovim riječima, Bosna je bila oblik jedne prave socijalističke tvorevine, ali nije bila zasnovana na nacionalnoj osnovi.
I 37 godina nakon njegove smrti o njemu vladaju oprečna mišljenja. I dalje se mnogi eksperti, ali i građani svih šest država nastalih raspadom Jugoslavije, prepiru je li on zaista bio najveći sin ovih naroda i narodnosti ili je možda bio vrhunski iluzionista.
Čvrstih argumenata nalazimo na obje strane, i onih koji uvjeravaju da je bio neprikosnoveni lider, ali i onih koji su nedvojbeno u korelaciji sa mišljenju onih koji ga smatraju totalitarnim vladarom.
Primjera radi, Tito jeste neutralizirao sve protivnike, od četnika do ustaša, istovremeno uzdižući radničku klasu i studente.
Za i protiv
No, u neutraliziranju protivnika koji su se drznuli reći bar riječ protiv vladavine Maršala, često je koristio drakonske metode poput čuvenog Golog otoka, progona ili likvidacije mladih muslimana, montiranog procesa Aliji Izetbegoviću i ostalima, gušeći svaki mogući bunt...Osim toga, i generali koji su uništili Jugoslaviju obojeni nacionalističkim bojama, također su Titina zaostavština.
To su najočitiji primjeri da u vrijeme njegove vladavine nije bilo sve idealno.
No, sa druge strane, radnici, pošteni ljudi nisu nikada bolje živjeli. Uživali su sva radnička prava i mogli su živjeti životom o kojem i danas u svih šest država koje su nastale raspadom Jugoslavije, građani mogu samo da sanjaju. U SFRJ vladala je socijalna pravda, u njegovoj državi svi su jednako radili i uživali ista prava.
A u takvoj atmosferi, niko se nije osvrtao na Titina luksuzna putovanja i poklone, mnoštvo žena kojima je bio okružen, na očijukanje s holivudskim zvjezdama, preskupe kubanske cigarete, skupocjena bijela odjela...Za mnoge tada, naročito sada, nezamislivi luksuz...
Biografija
Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, u mješovitoj hrvatsko-slovenačkoj porodici u maju 1892. godine. Tokom njegovog života kao datum rođenja obilježavan je 25. maj, i to kao “Dan mladosti”.
Kao austrougarski vojni obveznik učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara. Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu, 1915. godine, pa je izvjesno vrijeme proveo kao zarobljenik u Rusiji. U njegovim zvaničnim biografijama, u poslijeratnom periodu, navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.
U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920. godine, kada postaje član Komunističke partije. Godine 1937. postao je generalni sekretar KPJ, poslije smijenjivanja i streljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije. Radio je i školovao se 1936. i 1937. godine u Kominterni u Moskvi. Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar sovjetske nomenklature i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan broj i jugoslavenskih komunističkih prvaka.
Kao lider KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu partizanski pokret, a iz rata je izašao kao legendarni vođa. Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom sprovele su komunističku revoluciju, tokom i nakon rata, u kojoj su, između ostalog, u sprovođenju revolucionarne “pravde” nestale i desetine hiljada nekomunista pod obrazloženjem “borbe protiv saradnika okupatora”, posebno na Golom otoku. Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je godinama vješto balansirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim osobenu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.
Njegova uloga u Pokretu nesvrstanih, u poznijoj fazi, posebno je upamćena po doslednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od utjecaja pojedinih problokovski opredjeljenih članica.
Novu 1980. godinu dočekao je u Karađorđevu, ali nije mogao da stoji, pa je čestitku narodima Jugoslavije izgovorio sjedeći. Tri dana kasnije smješten je u Klinički centar u Ljubljani zbog začepljenja butne i potkoljenične arterije, a 20. januara amputirana mu je lijeva noga, dok su mu tokom februara otkazali bubrezi, a zatim su se javili problemi sa srcem i plućima. Umro je 4. maja u 15.05 sati..
Fudbaleri su neutješno plakali
Na dan njegove smrti postala je legendarna i snimka utakmice Hajduka i Crvene Zvezde na kojoj svi na terenu plaču, a na tribinama se ori “Druže Tito, mi ti se kunemo”.
Također, snimke uplakanih građana i građanki Jugoslavije obišle su svijet, a Titova smrt opisivana je kao najtužniji dan u historiji Jugoslavije. Dan nakon smrti, njegovo je tijelo smješteno u auli jugoslavenske Skupštine u Beogradu, gdje su mu dužnosnici i građani mimohodima odavali počast.
Najveća sahrana u historiji
Tito je preminuo 4. maja 1980. godine u bolnici u Ljubljani, a četiri dana kasnije na njegovu sahranu u Beogradu stiglo je 700.000 ljudi iz svih krajeva svijeta.
Prisustvovalo je i 209 vladinih delegacija iz 128 zemalja svijeta.
Sahranjen je u Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu.
Autor: E. MASLO
(avaz.ba)
EKRAN JE BIO CRN, A SPIKER JE ZAPLAKAO: 37 godina od smrti Tita (FOTO+VIDEO)
Danas, 4. maja, navršava se 37 godina od smrti Josipa Broza Tita, doživotnog predsednika SFRJ i Saveza komunista, vrhovnog komandanta oružanih snaga i čelnika Pokreta nesvrstanih, koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.
Rođen je u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem delu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. Godine, kao sedmo od petnaestero dece roditelja Franje i Marije Broz, rođene Javeršek. Stručna javnost se i dalje spori oko datuma njegovog rođenja. Titov rođendan slavio se 25. maja, što su njegovi biografi objasnili činjenicom da je Josip Broz za vreme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim dokumentima, pa je tako u jednom vojnom dokumentu austrougarske vojske zabeleženo da je rođen 25. maja. Rođendan je ostao, a ni sam Tito nije želeo da se taj datum menja kad ga je narod već prihvatio.
Tito 1913. odlazi u austrougarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Početkom Prvog svetskog rata shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uveravao i svoje drugove u kasarni.
Na frontu je bio do 25. maja 1915, kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi 13 meseci, gde mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlečenja, Tito je kao zarobljenik poslat na rad u selo Kalasijevo. Osim posla, nalazi vremena i za čitanje, a u razgovorima među seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.
Pristupio KPJ
Negde u jesen 1920. godine vraća se u Zagreb, gde stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada je 1921. ostao bez posla, zapošljava se u mlinu u Velikom Trojstvu. U kasno proleće 1925. godine napušta mlin i dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Sud u Ogulinu osudio ga je na sedam meseci robije, uslovno na četiri meseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje partiju koja je bila podeljena na različite frakcije.
Tokom Španskog građanskog rata bio je na čelu specijalne jedinice sovjetske tajne službe NKVD, gde je, po nalogu Staljina, organizovao likvidacije trockista i drugih Staljinovih oponenata.
Krajem 1937. godine Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Posle toga još dva puta odlazi u Moskvu – 1938. i 1939. godine.
U drugoj polovini maja 1941. godine Tito dolazi u Beograd, odakle usmerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije formiran je 27. juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ.
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođenu teritoriju u zapadnoj Srbiji, kamo su premešteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ.
Na Titovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ – Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije, kao privremeno telo vlasti, koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana posle, 29. i 30. novembra 1943, AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i doneo istorijske odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasedanju Tito je dobio titulu maršala.
Formiranje Jugoslavije
Predveče 23. oktobra 1944. Tito stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. Tito je kasnije proglašen za doživotnog predsednika Jugoslavije, koja je posle nazvana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
Datum Titove smrti poklapa se sa početkom ekonomske krize u SFRJ i pobunom Albanaca na Kosovu. Tito se razboleo u 88. godini, ali ga to nije sprečilo da učestvuje na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Novu 1980. godinu dočekao je u Karađorđevu, ali nije mogao da stoji, pa je čestitku narodima Jugoslavije izgovorio sedeći.
Tri dana kasnije smešten je u Klinički centar u Ljubljani zbog začepljenja butne i potkolenične arterije, a 20. januara amputirana mu je leva noga, dok su mu tokom februara otkazali bubrezi, a zatim su se javili problemi sa srcem i plućima. Umro je 4. maja u 15.05 sati. U 18.50 svi TV ekrani zacrnjeni su na 30 sekundi, a onda je spiker Miodrag Zdravković suznih očiju izgovorio: "Umro je drug Tito".
Sahranjen je u Beogradu, u Kući cveća. Kuća cveća je deo Muzeja istorije Jugoslavije, koji se nalazi u Botićevoj ulici na Dedinju, i jedno je od najposećenijih turističkih mesta u Beogradu, gde se okupljaju poštovaoci njegovog dela od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana.
U Kući cveća sahanjena je i Titova poslednja supruga Jovanka Broz, koja je preminula 2013. godine.
Na dan Titove smrti i njegov rođendan Kuću cveća posećuju Brozovi saborci, rodbina, bivši Titovi pioniri i akcijaši, ali i njihovi potomci iz cele bivše Jugoslavije.
Najposećenija sahrana
Da je Tito bio priznat u zemlji i svetu potvrđuju i slike sa njegove sahrane. To je bila i zvanično najposećenija sahrana koju je imao jedan državnik u proteklom veku. Do Kuće cveća ispratili su ga milioni radnika, đaka, partijskih kolega, studenata, seljaka... Sahrani je prisustvovalo čak 209 delegacija iz 127 zemalja, 31 predsednik države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsednika nacionalnih parlamenata.
(pink.rs)
VIDEO Prije 37 godina umro je Josip Broz Tito, a ovaj čovjek njegovu smrt priopćio je Jugoslaviji
NA DANAŠNJI dan, prije točno 37 godina, umro je Josip Broz Tito. Prisjećamo se te 1980. godine i čovjeka koji je smrt Predsjednika priopćio Jugoslaviji.
Svibanj 1980: Spikeru Miodragu Zdravkoviću pripala je dužnost da tv gledatelje prvi obavijesti o smrti našeg Predsjednika.
Sigurno je - u sjećanju ni jednog Jugoslavena neće izblijedjeti slika i riječi izgovorene te večeri 4. svibnja 1980. godine, nešto poslije 19 sati iz studija Televizije, u eter, u svijet:
"Umro je drug Tito... To su večeras priopćili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije... Uskoro ćemo emitirati izvještaj sa sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije".
Te riječi, očevidno potresen, ali dostojanstven, izgovorio je Miodrag Zdravković, nekadašnji dječak-partizan, spiker koji već dvadeset šest godina "druguje" s radio-mikrofonom i kamerama Radio-televizije Beograd.
I spiker je samo čovjek. Čak i kada ima iskustvo i ugled jednog Miodraga Zdravkovića. Čak i kada unaprijed sazna da će on biti taj koji će najtužniju vest saopćiti gledateljima televizije.
A Miodrag Zdravković je znao.
"Četrnaestog veljače rečeno mi je da se ne udaljavam iz Beograda i da stalno budem u vezi s televizijom, sa svojom redakcijom. Niko mi nije rekao zbog čega, to sam naslutio čitajući priopćenje doktora o zdravstvenom stanju Predsjednika.
Prethodna noć bila je kritična. Sljedeći dani donijeli su izvjesno poboljšanje stanja zdravlja i svakog čovjeka blažila je i veselila rečenica da se "predsjednik Tito subjektivno osjeća bolje."
I mene - nekad toliko da sam gotovo zaboravljao na ono što mi je rečeno o neudaljavanju."
U riječima povremenog ohrabrenja iz svakodnevnih priopćenja doktorskog konzilijuma Kliničkog centra u Ljubljani tražili smo više nade nego što su ona pružala.
"Negdje sredinom ožujka moji urednici u redakciji su mi prešutno stavili do znanja za kakav sam težak zadatak određen. A ipak, svi smo se nekako nadali da će vijesti iz Ljubljane ukloniti naše strepnje...
Prisiljavao sam sebe da rasuđujem kao novinar, profesionalac, ali sam bio duboko potresen. Zamišljao sam kako će to izgledati. Hrabrio sam sebe da ću, s obzirom na svoje iskustvo, moći to uraditi na profesionalni i dostojanstveni način. To se od mene zahtijevalo i očekivalo.
A kako - to nisam znao. Riječi koje bi trebalo izgovoriti, nisam se usuđivao čak reći ni u sebi. I opet sam misli odlagao: to se, ipak neće dogoditi."
Čovjek voli vjerovati u čuda - da se onom tko nam je drag zlo ne može dogoditi.
"A onda prvo neugodno iznenađenje: posumnjao sam u sebe, svoje profesionalno iskustvo, ono čime sam se hrabrio. Bilo je to 23. travnja", kaže Miodrag Zdravković. "Imao sam slobodan dan, bila je srijeda, sjedio sam kod kuće. Priopćenje doktorskog konzilijuma i danas pamtim od riječi do riječi:
"Stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje kritično. Pored postojećeg komatoznog stanja drug Predsjednik se od sinoć nalazi u šoku..."
Tada sam prvi put istinski shvatio što me čeka, tada sam, nije muški da priznajem - zaplakao. I uplašio se da bi mi se to moglo dogoditi i kad budem to morao pročitati."
Naravno, Zdravković se nikom nije usuđivao o tome govoriti. I opet dani prikupljanja snage, pribiranja, stalni eho: to netko mora napraviti, to je jednostavno, zadatak. A onda, nekoliko sljedećih dana svakodnevna priopćenja iz Ljubljane ponovo daju nadu.
Četvrtog svibnja, Miodrag Zdravković je opet bio slobodan. Kod kuće, uz televizor. Po podne, pošto je objavljen bilten o stanju Predsjednikovog zdravlja u kome su dominirale riječi "smetnje u kardiovaskularnom sustavi, uslijedio je poziv iz redakcije.
Spiker se spremio i otišao u televiziju.
"Ne sjećam se trenutka ni točnog vremena kada sam dobio priopćenje koje sam trebao pročitati. U hodniku koji vodi prema studiju, doživio sam još jedno iznenađenje. Tu je već bila filmska ekipa koja je snimala taj moj dolazak i to me je nekako presjeklo.
Na onu punu mjeru odgovornosti i koncentracije koju sam imao, to je još nešto dodalo, ne znam točno što, ali osjećao sam da je najveća kriza na pomolu.
Znam da sam nekako ušao u studio, sjeo i da sam bio strahovito zadihan, kao da sam trčao kilometrima. Prišao mi je Milan Vukos, naš generalni direktor, da još jednom pogleda tekst i rekao mi da dopišem treću rečenicu, ono "uskoro ćemo".
Automatski sam počeo pisati ono što diktira i najednom zastao - za trenutak se nisam mogao sjetiti kako se službeno zove naša zemlja... Sve su to bili djelići sekunde, a meni tako dugi."
Kada su iz režije programa upitali Zdravkovića da li je spreman, odgovorio je:
"Nisam!"
I odmah je shvatio da je svako odlaganje sve gore, da je program prekinut, da su televizijski ekrani "bijeli", da je šutnja zapravo nemoguća i nedopustiva. Još jednom su snaga, volja, profesionalnost spikera morali da pobijede srce.
Zdravković je dao znak režiji da je spreman, kamere su se uključile i on je izgovorio riječi koje su zaparale srca i paralizirale um svakog čovjeka:
"Umro je drug Tito..."
"Kako sam taj tekst pročitao, ne znam. Svjestan sam samo da sam u jednom trenutku zastao kod neke riječi, ali sam nekako pročitao sve do kraja..."
Spiker je morao nadvladati čovjeka.
Razgovarala: Slobodanka Veselinović (RTV revija, 1980.)
(index.hr)
Нема коментара:
Постави коментар