Bilo je to u jesen 1994 godine. U jednom tipičnom prigradskom mjestu, još od prije rata nacionalno homogenom, radio je samo jedan caffe bar. Radi se o mjestu iz kojeg su porijeklom moji roditelji i u kojem sam i ja proveo dobar dio djetinjstva i u kojem sam imao priličan broj rođaka i prijatelja i nerijetko sam dolazio tu. Mjesto je inače bilo posljednje prije tadašnjih linija razgraničenja i u njemu je bila smještena i komanda neke brigade ili bataljona, ovisno o periodu rata, tako da je u pomenutom baru bila i prilično velika koncentracija vojske.
Među tim vojnicima u malom broju je bilo i onih koji su bili pripadnici za to područje manjinskog naroda, a najveći broj je,očekivano, bio iz tog mjesta i iz okoline. Uglavnom te jesenje večeri, bilo je još relativno toplo, padala je pomalo ona dosadna kišica za koju čovjek ne zna da li da koristi kišobran ili ne i kafić je bio prepun, kako je to u oskudici izbora često znalo i biti.
Bio sam u krugu svojih prijatelja, nas valjda 5 – 6, svi urbani, obrazovani i čestiti momci u prvoj polovini dvadesetih, skloni provaljivanju primitivaca i glupana, daleko iznad okova nacionalizma i veliki protivnici bilo kakve vrste nepravde. Osim nas, među 100-njak gostiju tu je bila i Sanja. Sanja je bila valjda tek punoljetna djevojka, izuzetno lijepa i aktraktivna, sklona koketiranju i prilično promiskuitetna. Kad je ulazila prošla je pored nas, pozdravila se i uputila se prema dijelu kafića u kojem je bilo nekoliko mlađih vojnika, među kojima je bio i jedan koji je bio pripadnik manjinskog naroda.
Po svemu što smo mi, a na nesreću, i mnogi drugi prisutni mogli primjetiti, upravo se on dopao Sanji, a i Sanja njemu. Razmjenjivali su šaputanja, osmjehe, povremeno i kraće zagrljaje, sve kako to već ide. Sve je to primjetio i Sanjin rođak Miki. Miki je bio čovjek tridesetih godina, oženjen, otac, bivši fudbaler, nikad problematičan, od prvih dana rata vojnik, tipičan primjer provincijskog domaćina sa svim što jedan takav svjetonazor nosi. U jednom momentu Miki je prišao bliže Sanji, munjevito uhvatio za jaknu svog saborca, a Sanjinu simpatiju, i izbacio ga napolje, a zatim i oborio na mokar betonski prilaz baru i sjeo mu na grudi nogama mu pritiskajući ruke. Čuo sam kad mu je rekao: „ Sve ti jebem, hoćeš da te mrvim sad ?!“. Sjedio je Miki tako na pripadniku vojske koja nas brani sigurno minut i više. Svih nas stotinjak je to posmatralo i niko nije ništa poduzeo. Međusobno su se čuli glasovi neodobravanja tog Mikijevog postupka, ali niko nije ni pokušao da ga spriječi ili prekine. Sanja je istrčala i otišla u mrak, valjda kući. Miki je ustao sa nesretnog čovjeka koji je takodje otišao u noć i mirno ušetao u bar . Niko mu ništa nije rekao, ali je on osjetio atmosferu opšteg neodobravanja. Stao je pored zida okrenuo se prema ostalima i rekao: „ Otac joj bolestan, a ona je još skoro dijete. Neko mora brinuti o njoj“.
Govorio je naravno o Sanji, pokušavajući da se opravda iako su svi znali da to nije razlog njegove reakcije.
Svi su znali da se bojao reakcije okoline ukoliko Sanja ode u noć sa čovjekom protiv čijeg naroda se ratuje. Uglavnom razlozi za njegovu reakciju za moju priču nisu bitni. Bitna je reakcija nas prisutnih. Nije je bilo. Mogao je Miki na naše oči izmasakrirati nesretnog nam branioca, teško da bi se iko pomakao, iako smo svi bili protiv njegovog postupka. Stotinjak nas sa dobrim namjerama nije imalo hrabrosti da prekine loš, strašan postupak prema nedužnom čovjeku. Srđan Aleksić je imao snage da sam prekine strašan postupak četvorice loših ljudi. Nije razmišljao o svojoj sigurnosti i ova četvorica su na žalost, samo uzeli Srđana kao žrtvu umjesto Alena koji se izvukao zahvaljujući Srđanu. Ponovit ću, nas stotinu nije se usudilo ustati protiv jednog lošeg, a Srđan sam je ustao protiv četvorice. Postavite sami, matematički, koliko je Srđan bio bolji od nas ostalih koji se međusobno smatramo dobrim i časnim ljudima. Koliko bi ova nesretna zemlja bila bolja da smo barem deset puta manje dobri i hrabri od pokojnog Srđana. Na žalost, većina nas nije ni toliko. Bojim se da su razmjere veličine njegove ličnosti refleksno spoznale i njegove ubice. Oni su odabrali da pretuku njega a ne Alena, pokazujući da svim primitivcima više smetaju pripadnici vlastitog naroda koji su beskrajno bolji od njih nego pripadnici drugih naroda.
Da ih je pokušao spriječiti lokalni alkoholičar vjerovatno bi se nasmijali i ispratili ga sa par šamara i nogom u dupe, a i Alen bi se možda opet izvukao. Čak i loši ljudi lakše prepoznaju njihovu vrijednost, i nerijetko, djeluju protiv ljudi koji su slični Srđanu, shvatajući valjda da su takvi ljudi opasnost po njihov sistem života. Zapravo, loši ljudi su, kad je djelovanje u pitanju, često mnogo organizovaniji od dobrih. Apsurdno zvuči, ali puno smo bolji kad treba učiniti zlo, nego kad ga treba spriječiti i to je naš problem. Više nas je dobrih nego loših, ali su loši puno bolje organizovani i puno spremniji da djeluju. Da su na četvoricu Srđanovih ubica krenula još tri slična Srđanu, vjerovatno niko ne bi bio ubijen. Da su na Mikija krenula dvojica dobrih, on bi pobjegao u noć. Kada broj onih koji su spremni da to spriječe bude veći od broja onih koji su spremni da nas pljačkaju ( računajući i njihove poltrone), vjerovatno će nas prestati pljačkati. Nemojmo sebi laskati i misliti da smo dobri samo zato što ne činimo zlo.
Sjećajmo se Srđana Aleksića, svakodnevno, i pokušajmo biti dobri samo toliko da se možemo upoređivati sa njim. Moramo, jednostavno, biti puno bolji i tako i djelovati, ako želimo da nam bude puno bolje. Samo tako ćemo poslati u mrak one koji to i zaslužuju.
(6yka.com)
Нема коментара:
Постави коментар