Rođen sam 1966. godine u selu Vranjak kod Modriče, u kojem sam proveo cijeli život. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen sam u jednoj ofanzivi tuzlanskog korpusa, 3. marta 1994. Geleri granate pogodili su me u stomak i lijevi kuk.
ostacima snage uspio sam puzeći da pređeni nekoliko metara do doksata kuće
pored koje sam ranjen. Moji saborci su preskakali preko mene, povlačeći se sa
položaja u trku, i mada su vidjeli moj upitan pogled nisu zastali, niti je iko pokušao da
me ponese. Bolovi su bili suviše jaki da bih imao snage vikati, ali sam sve vrijeme bio
svjestan. Jasno sam vidio sve svoje drugove, koji su se povukli bez riječi, ostavljajući
me ranjenog. Scene su se smjenjivale kao u filmu. Čini mi se da sam već sljedećeg
trenutka vidio muslimanske borce kako se pomaljaju iz šume, i kako se, prelazeći
preko dvorišta, približavaju kući. Imao sam vremena da aktiviram ručnu bombu, koja
mi je visila o pojasu, ali to nisam učinio. U magnovenju ogorčenja što su me drugovi
ostavili, prepustio sam se sudbini. Trojica neprijateljskih vojnika prilazila su mi oprezno,
sa uperenim puškama. Ležao sam nepomično i gledao ih pravo u oči.
- Izem ti borce, koji su te takvog ostavili - rekao je prvi, koji je klekao pored
mene, dok mi je cijepao uniformu da vidi šta mi je povrijeđeno.
- Javi da imamo ranjenog četnika i da dođu po njega - rekao je drugi vojnik
trećem, koji je imao radiostanicu.
Za to vrijeme, kroz svijest su mi prolazile sve strašne priče o muslimanskim
zvjerstvima nad zarobljenim srpskim borcima, kojih sam se naslušao za dvije godine
vojevanja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, ali se dogodilo: ubrzo je stigao džip,
kojim su me transportovali u bolnicu u Tuzli, gdje su me prihvatili bez komentara, i
odmah odvezli u operacionu salu. Trenutak u kojem su me uspavljivali bio je
blagosloven, jer sam tek tada prestao misliti o onima koji su me ostavili.
Nakon svega što sam doživio znam samo da nema ni te sile ni te ideje koja bi me
natjerala da ponovo uzmem pušku u ruke.
Poslije operacije, iz bolnice su me prebacili u zatvor, koji se nalazio u Gračanici. Tu
sam se našao sa Branislavom Radićem, srpskim borcem, koji je takođe bio zarobljen,
ali nije bio ranjen. U ovom zatvoru proveli smo pet mjeseci, odvojeni od zatvorenika
Muslimana. Za to vrijeme nisu nas zlostavljali, osim što su mene 7. jula šamarali,
govoreći da sam četnik i pokidali mi epolete. U zatvor su dolazila dvojica Muslimana
iz Modriče, Huso i Bego, koje sam poznavao. Kada su me vidjeli, pitali su: "Kako si?
Da li se oporavljaš?" Ja nisam pušio, a Branislavu su uvjek donosili cigarete.
Poslije pet mjeseci, predstavnici Crvenog krsta su obišli zatvor, vidjeli su me i stavili
na spisak za razmjenu. Nekoliko dana kasnije izašao sam iz Gračanice i vratio se
kući.
Pričao Dragan Simić selo Vranjak kod Modriče decembar 1995.
odlomak iz knjige "Dobri ljudi u vremenu zla", Svetlana Broz
Нема коментара:
Постави коментар