субота, 29. јул 2017.

POLITIČARU, PROŠETAJ SA MNOM! Podjele? Bošnjak, Hrvat, Srbin? Treći entitet? Rat?

Svaki političar je čovjek. Svaki čovjek nije političar. Ovih nekoliko redaka uputio bih tebi Bakire, tebi Dragane, tebi Milorade…



Ja nisam ništa posebno, u to sam siguran. Ja sam jednostavan čovjek, s jednostavnim mišljenjem koji živi još jednostavnijim životom. Ne postoje kipovi dignuti u moj čast, a moje ime će uskoro biti zaboravljeno… Kao takav, želim te zamoliti (Bakire, Dragane, Milorade), da prošetaš sa mnom ulicama naših gradova.

Poštovani, šta misliš da se pretvaramo da nisi ništa bolji od mene jer ti želim postaviti nekoliko pitanja. Odgovori mi, molim te, kako se osjećaš kada vidiš da narod na ulici ovoga grada iz kontejnera jede? Bude li ti teško? Steže li te oko srca? Ponosan si? Grize li te savjest, jer možda si mogao uraditi više, a nisi?

Meni bude jako teško. Vidiš onu staricu? Da, onu što je naslonjena na onu brezu. Duša me boli kada je vidim, a vidim je svaki dan. Neki dan sam je vidio kako uzima sa kontejnera kesu sa starim hljebom, koji narod ostavi onima koji imaju stoku. Bolan, duša plače, a pomoći ne mogu. Znaš li nesretniče da ona jede buđav hljeb? Jede danas, a pitanje je da li će sutra.

Pogledaj je. Možeš li? Ona je samo zrno pijeska u pustinji. Na hiljade ovakvih starica živi od pokvarene hrane, one hrane koju drugi bace… Pa da te pitam, onako, čisto informativno: “Da li misliš da je ovoj starici do politike? Do podjela? Bošnjaka, Hrvata, Srba? Trećeg entiteta? Rata?” Budi siguran da o tome najmanje razmišlja. Ona kada ustane, prvo što joj na um padne jeste briga šta će danas u usta staviti ne bi li prevarila glad.

Bude li ti teško kada se uhvati red ispred narodnih kuhinja? Možda se ne sjećaš, ali to su isti oni ljudi koji su u istim tim redovima stajali tokom rata. Kantica graha i hljeb od pola kilograma za četvoročlanu porodicu. Znaš, u tim redovima ima i boraca koji su branili ovu državu, njen narod, granice, gradove i sela… Borci koji su branili tebe. Pa, da te upitam. Da li bi imao hrabrosti stati pred njih, pogledati ih u oči? Da li bi imao hrabrosti reći: “Izvinite!” Mislim, da te pitam, da li si ti to ikada uradio? Kad smo već kod boraca! Da li si ikada stao pred njih i bar slagao da će biti bolje? Ne sjećam se… Ispravi me ako griješim!

“Da li misliš da je ovim borcima do politike? Do podjela? Bošnjaka, Hrvata, Srba? Trećeg entiteta? Rata?” Ne daj Bože. Jer, koga zmija jednom ujede i sljepića se boji.

E, vidiš li one ljude što stoje ispred one banke?! To su naši dragi penzioneri. To su oni ljudi koji ovoj državi najmanje duguju, a najmanje dobijaju. Ja se njima divim… Znaš li da oni svakog petog u mjesecu plate sve račune, kupe lijekove, možda uplate i ratu kredita, podmire se… Sofra će biti bogatija bar do polovine mjeseca, a onda će marku čuvati k’o oči u glavi. Pitam ja tebe sad, da li ti je teško? Da li moje riječi uopšte do tebe dolaze? Gledaš li u mene ili kroz mene?

“Da li misliš da je ovim penzionerima do politike? Do podjela? Bošnjaka, Hrvata, Srba? Trećeg entiteta? Rata?”

Poštovani, narod te ne voli, ali narod se voli. Izvini, ali moram ti ovo reći, a ne bi da si prišao onoj starici i ostavio joj koju paru. Da ti kažem stid nek’ te je – znam da nije.

Nalete, da li misliš da je bilo kome do politike? Do podjela? Bošnjaka, Hrvata, Srba? Trećeg entiteta? Rata? Ma, prestani narod voditi putem uništenja! Prestani podjele nuditi kao apsolutnu istinu kako bi opravdao svoj neuspjeh. Prestani, jednostavno prestani, molim te.


(freshpress.info)

Нема коментара:

Постави коментар