ZANIMLJIVA ISPOVIJEST Drogba: Mama me kao malog nazvala Maršal Tito, divila se njegovom liku i djelu.

Malom Didieru Drogbi majka je dala nadimak Tito. Divila se Titovoj upornosti i borbenosti te je htjela da i njezin sin ima iste osobine kao Maršal Tito.

Didier Drogba već je godinama pravi vođa na terenu. Suigrači ga jako cijene i često ističu da je njihov najvažniji čovjek, a navijači ga jednostavno obožavaju. A napadač je imao od koga i učiti. Naime, majka Clotilde je malog Didija zvala, ni manje ni više - Maršal Tito!
Clotilde je bila velika obožavateljica lika i djela druga Tita pa je htjela da njezin sin bude upravo takav.
- Još dok sam bila trudna s Didierom Jugoslavijom je vladao taj general, Maršal Tito, kojeg sam izuzetno cijenila zbog njegovog borbenog duha i dosljednosti. Htjela sam da i moj sin bude takav pa smo ga zvali Didier Tito - priča mama danas ponajboljeg napadača svijeta.
No Clotilde je priznala i da Drogbina karijera umalo da nije završila i prije no što je počela. A za to je kriva bila upravo ona i siromaštvo u Obali Bjelokosti. - Sa 11 godina Didiera smo zbog siromaštva u Africi poslali ujaku u Francusku. Njegov otac i ja pridružili smo mu se tek nakon dvije godine. Čim smo stigli u Francusku imali smo što i vidjeti.
Pao je razred i stalno igrao nogomet. Naravno, zabranila sam mu da ide na treninge godinu dana.
Tek kad je popravio ocjene vratio se nogometu.
I dobro da je jer danas mu dobro ide - priča brižna majka. Didierovo djetinjstvo isprepleteno je s Titovim životnim putem, no odrasli Drogba ne misli biti predsjednik. - "Ne, sasvim sam zadovoljan svojim poslom. Moj se glas čuje i ovako."

(http://www.24sata.hr)

Danilo Kiš: Nacionalista je strašljivac i nikogović, kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta».

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, «nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice», porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune» – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

(tacno.net)

MARATONCI SU PREDVIDELI RASPAD STARE JUGE: Prava istina legendarnog srpskog filma, o kojoj mnogi ne pričaju

Jedno od najpopularnijih srpskih filmskih ostvarenja svih vremena “Maratonci trče počasni krug” omiljena je komedija velikom broju generacija, ali malo je poznato da je taj film zapravio bio kritika tadašnjeg autoritarnog sistema.

Prema nekim zapisima, autore filma (reditelj Slobodan Šijan i scenarista Dušan Kovačević), tadašnja vlast podsećala je na pogrebno preduzeće, a svi koji su bili u tom trenutku na vlasti su tu bili “doživotno” i nije bilo ni najmanje naznake da će otići.

Nakon smrti Pantelije (koji, prema istim ovim zapisima predstavlja Tita), koji je osnovao pogrebno preduzeće “Dugo konačište”, njegovi naslednici kreću u ljutu borbu oko podele imovine.

Dušan Kovačević je tako, na kraju filma, na simboličan način predvideo raspad Jugoslavije, što se nekoliko godina kasnije (film je snimljen 1982. godine) i obistinilo.

VIDEO:

(telegraf.rs)

Neispričana priča hrvatskog košarkaša: Lumpovao s Delijama u beogradskim klubovima i dobio navijačku majicu od njih!

Neispričana priča hrvatskog košarkaša: Lumpovao s Delijama u beogradskim klubovima i dobio navijačku majicu od njih!

Krunoslav Simon uvek voli da se vrati u Beograd a ponovo će igrati protiv Zvezde, ovoga puta u dresu Armanija *Sigurno se dobro seća susreta sa navijačima crveno-belih pre tri godine

Zvezda će od 19 časova u Areni dočekati Armani u 8. kolu Evrolige, a na parketu će se pojaviti i jedno dobro poznato lice navijačima crveno-belih, a to nisu ni Milan Mačvan ni Miroslav Raduljica.

Reč je o hrvatskom reprezentativcu, Krunoslavu Simonu, koji je imao zanimljiv susret sa pojedinim viđenijim Delijama u jednom beogradskom klubu posle gostovanja Lokomotive Kubanj u Begoradu u 1. kolu Evrolige 2013. godine, što je Telegrafu otkrio izvor koji je bio prisutan u klubu.

Hrvat je iskoristio dolazak u Beograd da isproba čari noćnog života srpske prestonice, a desilo se da bude na istom mestu sa pojedinim pristalicama Zvezde, i to sa nekim poznatim navijačima.

Iako bi mnogi sada pomislili da bi to moglo da znači i neke neprijatne scene, bilo je potpuno suprotno. Među njima je odnos bio prijateljski, a Simon je čak i insistirao da plati ceh posle popijenih pića. Zajedno su se provodili do ranih jutarnjih časova, a čak je bilo i šaljivih pesama ”Kruno, Cigane”, a Hrvatski košarkaš je dobio na poklon i navijačku majicu.

Simon je ponovio izlazak u Beogradu već u TOP 16 fazi iste sezone, ali je tada igrao protiv Partizana. Za razliku od duela sa Zvezdom, kada je ubacio svega četiri poena, protiv crno-belih je bio najefikasniji u svom timu i sa 18 poena predvodio je Lokomotivu do trijumfa u Beogradu.

HVALI DELIJE I SRBE, NE ISKLJUČUJE MOGUĆNOST DA ZAIGRA ZA ZVEZDU

Simon nije krio da javno hvali Delije, iako bi mu možda neko u Hrvatskoj to zamerio. Takođe je istakao i da ne bi imao nikakvih problema da zaigra za Zvezdu.

– Nije tajna da je u Beogradu uvek fenomenalna atmosfera, i bio sam puno puta tamo. I kad sam igrao u Zagrebu, i protiv Zvezde i protiv Partizana. Uvek mi je bilo lepo u Beogradu, uvek je lepo vratiti se tu. Teško je sada o tome govoriti da li bi bih igrao, ali ja stvarno sa tim ne bih imao nikakvih problema, ali znate kakva je situacija, da je to ozbiljnija priča malo. Ali kažem, nikad ne reci nikad – odgovorio je na pitanje da li bi nekada obukao dres crveno-belih pre određenog vremena.

Takođe, imao je i sjajne izjave o Srbima i ističe da uvek izlazi zajedno s nima pošto je s njima u ekipi.

– Mi smo nova generacija, mi smo uvek zajedno, izlazimo zajedno, pričamo isti jezik. U bilo kom timu gde sam igrao bio je bar jedan srpski igrač i o njima mogu da govorim samo najlepše stvari – poručio je Simon.

Kako će Delije dočekati Simona i da li će izostati uobičajena vređanja, videćemo od 19.00, kada je na programu duel Zvezde i Armanija.

(telegraf.rs)

Nevjerojatna priča: Jugoslavenski pukovnik koji je srušio nevidljivi NATO bombarder i oboreni američki pilot postali veliki prijatelji (VIDEO)

Zoltan Dani , pukovnik protuzračne obrane Vojske Jugoslavije i Dale Zelko, američki vojni pilot, danas su veliki prijatelji, a upravo je to prijateljstvo postalo temom snimanja dokumentarca ' Drugi susret'. U vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije njihov odnos je bio potpuno drugačiji, jer je upravo Dani zapovijedao vojnicima koji su oborili Zelka dok je letio u 'nevidljivom' F-117, piše Blic .

Dani je danas umirovljen te ima prekaru u selu Skorenovcu kod Kovina, živi mirno sa ženom i troje djece.

Kontakt između bivših neprijatelja počeo je dokumentarcem ' 21 sekund', kojeg je redatelj Željko Mirković snimao o Daniju. U jednoj od scena umirovljeni pukovnik je promatrao izjavu oborenog pilota, a na pitanje kako bi postupio da ga susretne, Dani je odgovorio kako bi ga - pozvao na piće!

- Odgovorio sam da ne bih imao ništa protiv jer smo obojica profesionalci i izvršavali smo zadatke koje su pred nas postavljali naši pretpostavljeni - objasnio je Zoltan Dani, a od tog trenutka je krenula ideja da se doista i susretno.

Kontakt je uspostavljen putem interneta, a nekadašnji neprijatelji su uglavnom razgovarali o obitelji i svakodnevnim temama. Kako objašnjava Zoltan, prvi je susret bio u Buđanovcima, kada je Zelko oboren, a drugi susret se dogodio u pekari u Skorenovcu.

- Osjećaj je bio nesvakidašnji, vrlo neobičan, a istovremeno i kao da je to samo običan susret sa susjedom... Naš odnos je sada vanpolitički i potpuno ljudski - objasnio je Zoltan Dani.

Njihov susret izazvao je raskol na internetskim forumima, gdje mnogi pozdravljaju njihov susret, ali ima i mnogo kritika i osuda. Zoltan se oko toga ne uzbuđuje.

- Kad netko doživi rat i skoro sve njegove strahote, shvati svu besmislenost rata. A kad to prođe, prvo je sretan što je preživio, a poslije poželi da se to više nikome ne dogodi. Ovaj film upravo treba prenijeti takvu poruku - objasnio je umirovljeni pukovnik.

VIDEO:

(jutarnji.hr)

Željko Joksimović prepjevao SUADU. Da li je to neka poruka nacionalistima? (VIDEO)

VIDEO:

Nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji imaju ista idejna ishodišta, a kad ne mogu mijenjati prošlost, prešute je

Iako ovdašnjim nacionalistima to nije drago čuti, činjenica je da u mnogim procesima prate i nadahnjuju jedni druge, međusobno se razumiju i pomažu te na koncu imaju istu ishodištu točku potpune negacije bilo kakvog naslijeđa ljevice.

U prilog svemu navedenom ne trebamo kopati dublje u prošlost, budući da je dovoljno prisjetiti se kako je bivši ministar kulture, odbivši dodijeliti potpore nekima od najboljih hrvatskih književnica i književnika, vrlo izdašno odlučio financijski pomoći objavljivanje knjiga srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, inače apologeta četničkog pokreta.
Kontekst uklanjanja spomenika u Beogradu


Ne treba onda čuditi kako sličnom procesu svjedočimo i sada. Proteklog vikenda u Beogradu su sa jednog od glavnih gradskih trgova na Slaviji, bez ikakve najave, uklonjeni posmrtni ostaci i spomenik Dimitriju Tucoviću, sve pod krinkom rekonstrukcije trga. Svemu tome slijedilo je i obećanje kako će isti biti smješteni u obližnji park, čime se navodno i dalje vodi računa o odavanju počasti tom čovjeku.

Za neupućene čitatelje navest ćemo podatke da je Tucović, koji je poginuo boreći se u Prvom svjetskom ratu, u prvom redu bio poznat kao prvak socijalističkog pokreta u Srbiji, osnivač tamošnje socijaldemokratske stranke i pokretač lista Borba.
Razorna kritika imperijalne politike prema Kosovu


No njegov glavni krimen, promatramo li ga iz perspektive srpskog nacionalizma, odnosi se na činjenicu da je napisao knjigu o Srbiji i Albaniji, u kojoj je iznio razornu kritiku imperijalne srpske politike prema Kosovu. Uklanjanjem njegovog spomenika, kako god to objašnjavala, vladajuća Vučićeva stranka šalje jasnu idelošku poruku, čega je društvo potpuno svjesno.

S druge pak strane, predsjednik zagrebačkog HDZ-a, izvjesni Andrija Mikulić, koji je ovdje posve nebitan i predstavlja tek paradigmu jednog stanja svijesti, iznova je načeo temu uklanjanja Trga Maršala Tita u Zagrebu, očekujući valjda da će tom inicijativom skupiti nekakve političke poene koji bi mu mogli pomoći na predstojećim lokalnim izborima.

Ne ulazeći sada u ishod te inicijative i Bandićev manevar o referendumu na tu temu, nije zgorega uočiti kako se istovremeno s ova dva procesa rješava pitanje ulaska Vučićevog SNS-a u pridruženo članstvo Europske pučke stranke, čiji je HDZ već član i koji će po nekim najavama ostati suzdržan na glasanju.


HDZ i SNS imaju jednaka idejna ishodišta


Posve je naravno jasno da će SNS, neovisno o taktičkim odlukama HDZ-a dobiti pridruženo članstvo te tako još jednom ukazati na očito. Radi se o tezama navedenim na početku teksta, o jednakim idejnim ishodištima ovdašnjih nacionalista, a u konkretnom slučaju HDZ-a i SNS-a.

Kad se njihov odnos prema prošlosti ogoli do bitnoga, shvatit ćemo da bi je oni najradije mijenjali, a s obzirom da je takvo što neizvodivo, preostaje im samo da je prešute. Stoga ćemo postaviti ključno pitanje u vezi toga čime se povijesne ličnosti kvalificiraju da trgovi i ulice nose ime po njima ili da na javnim mjestima budu izloženi njihovi spomenici?

S jedne strane to moraju biti ljudi koji su doista, na bilo koji način, značajno utjecali na prošlost i razne društvene, kulturne i političke procese dugog trajanja. Svakome je, uključujući i ljude koji bi Tucovića i Tita brisali iz memorije, jasno da obojica ovaj kriterij ispunjavaju. Drugi je pak kriterij taj da je njihovo djelovanje, kad ga se hladno analizira bilo dugoročno više pozitivno, nego negativno.
Iza uklanjanja Tita i Tucovića stoji ideologija


Kod Tucovića oko navedenoga nema nikakve sumnje. On je, s jedne strane, stvorio lijevi pokret u Srbiji, a s druge je spasio savjest tog društva, s obzirom da je bio jedan od rijetkih koji je s ozbiljnom kritičnošću progovorio o odnosu prema Albancima.

Kod Tita je slučaj donekle kompliciraniji, iz prostog razloga, što je on znatno duže živio i što je praktično 35 godina imao neupitnu vlast u zemlji. Samim tim, mogućnosti za pozitivno i negativno djelovanje bile su mu znatno više. Istina je naravno da je brutalan obračun s ljudima koji su bježali iz zemlje nakon okončanja rata bio nedopustiv i da je prouzrokovao mnoge traume.

Jednako kao što je istina da je uveo jednopartijski sistem, ne ostavljajući mogućnost za uspostavu pluralnog demokratskog društva. No istovremeno je istina i to da je to bio čovjek koji je poveo antifašističku borbu i u njoj pobijedio, ponudivši viziju društva izgrađenog na međusobnom povjerenju i razumijevanju između jugoslavenskih naroda, što se u kontekstu ustaških i Nedićevih logora te groznih zločina koje su počinile kolaboracionističke snage činilo gotovo nemogućim.
Isključivo ideološki, a ne racionalni motivi


Činjenica je također i to da je pokušao izgraditi socijalno pravedno društvo, omogućivši brojnim obiteljima visoko školovanje, posao i stanove diljem zemlje, o čemu današnje generacije mogu samo sanjati. Na koncu je svim tim narodima stvorio nacionalne države, u čijim okvirima i danas žive.

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da primarni motivi uklanjanja ove dvojice s javnog prostora mogu biti isključivo ideološki, a ne racionalni. Negacija bilo kakvog pozitivnog vrednovanja ljevice na ovim prostorima je točka na kojoj se srpski i hrvatski nacionalisti jednostavno susreću i na kojoj zajednički rade. Od skora i u Europskoj pučkoj stranci.

Telegram.hr