петак, 3. март 2017.

Govorio je da će nas braniti dok je živ: Bošnjaci sagradili nadgrobni spomenik svom komšiji Srbinu (FOTO)



Općina Ključ, zaseok Bešići u mjesnoj zajednici Humići, bilo je danas mjesto tužne svečanosti. Mještani Bošnjaci sagradili su nadgrobni spomenik svom komšiji Srbinu, Branku Samardžiji, koji je poginuo 1993 godine u selu braneći svoje komšije muslimane. Iako čuvaju sjećanje na svog oca, bili su oduševljeni kada su saznali da i komšije Bošnjaci žele da im ukažu čast, 20 godina nakon rata.

Brankova kuća nalazila se par kilometara od sela Bešići, ali je Branko često dolazio u selo kada bi god začuo pucnjavu. Govorio je da će braniti svoje komšije muslimane dok god je živ, i tako je i bilo, ispričali su mještani Bešića. Općina Ključ je tokom rata bila pod vlašću srpskih snaga.

Paravojne formacije su izvršile brojne zločine, naročito u selima na periferiji grada. Bešići su jedno od rijetkih sela gdje se zločin nije desio, a značajna zasluga pripada pokojnom Branku. Poginuo je pred kućom Atifa Brkića, koji se prisjetio da je tu noć nekoliko pljačkaša stiglo u selo.



“Samo što smo izašli iz kuće iz dna sela su krenuli pljačkaši sa ukradenom stokom. On je krenuo da ih zaustavi pa su pucali i ubili ga na licu mjesta. Svi smo bili potreseni, kad sam išao tražiti pomoć govorio sam da je samo ranjen jer smo bili prestravljeni”, ispričao je Atif. Ali nakon ubistva, nadaleko se pročulo o tome kako je Srbin poginuo braneći komšije muslimane, te iz respekta prema tome šta se desilo niko više nikada nije dirnuo u selo.

(Anadolija/Tuzlanski.ba)

PRIJATELJI UVIJEK JEDNI ZA DRUGE Srbi pomažu Bošnjacima da obnove džamiju



Prema riječima Ilijaza Dizdarevića, mještanina koji je organizator ove akcije, vjerski objekat se obnavlja i pored toga što se u poslijeratnom periodu u selo niko nije vratio kako bi stalno živio. On dodaje kako je selo prije rata imalo tridesetak domaćinstava i oko 200 stanovnika, te da oni žive razasuti širom svijeta, pišu “Nezavisne“…

“Ratni vihor je opustošio selo, ljudi su otišli, kuće su porušene, baš kao i ranija džamija, koja je bila izgrađena od kamena. Želja mještana je da se ona obnovi i svako daje doprinos koliko može”, kaže Dizdarević. Dodaje kako je dosad obnovljena tek nekolicina kuća, koje njihovi vlasnici tek povremeno posjećuju, ali da posljednjih godina raste interes za obnovu.

Dizdarević ističe dobre odnose i saradnju s komšijama Srbima, s obzirom na to da je Potkalinje okruženo srpskim selima, od kojih su najbliži Hašani.

“Komšije nam daju podršku u obnovi džamije, mnogi od njih nas posjete i počaste dok radimo, a pomagali su nam i građevinskim poslovima. Naši odnosi su veoma dobri i korektni”, kaže Dizdarević.

Uz smijehom prepričava događaj od prije nekoliko mjeseci, kada je misteriozno s objekta džamije u izgradnji nestala metalna skela.

“Odmah se posumnjalo kako je ona završila u nekom od susjednih srpskih sela, ali se naposlijetku ispostavilo kako ju je otuđilo lice bošnjačke nacionalnosti iz sela Konjodor, nadomak Bužima, gdje je skela pronađena i vraćena”, priča Dizdarević.

Potkalinje je podijeljeno međuentitetskom linijom razdvajanja, ali se veći dio sela nalazi na području Federacije BiH. Seoce se nalazi u prekrasnom krajoliku, okruženo šumom i brojnim potocima, s veoma plodnim i obradivim zemljištem. Problem su loše putne komunikacije koje ga spajaju s ostatkom svijeta, te ostala loša i zapuštena infrastruktura.

(haber.ba)

Šta će se desiti kada se led otopi u punoj čaši? Ovako su Zijah i Slavko učili djecu SFRJ! (VIDEO)



Svi koji su rođeni 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka sigurno se sjećaju dječje emisije koja je nedjeljom išla prije podne "Nedeljni zabavnik", tadašnjeg TV Sarajeva.

To je  bila o edukativnoj emisiji koju su vodili Zijah Sokolović, Slavko Štimac, kao i Seid Memić Vajta i Rusmir Agačević Rus, a reditelj je bio preminuli Timothy Byford, Britanac koji se zaljubio u tadašnju Jugoslaviju.

Naime, na kraju svake emisije postavljali su pitanje na koji je djeca trebalo da daju odgovor, a onda su na početku sljedeće davali odgovore.

VIDEO:



"Čaša je bila do vrha napunjena vodom i u nju je stavljena kocka leda. Pitanje je bilo šta će se desiti kad se led otopi?

Sigurno ste pomislili da je to posljednja kap koja će doprinjeti da se prelije voda preko čaše
Nivo vode u čaši ostaće isti i novo vode u čaši će ostati isti", otkrili su dječici Slavko i Zijah.

(novi.ba)

четвртак, 2. март 2017.

MOŽE LI JADNIJE KOD NAS Ima se za crkve, ali ne i za umiruću djecu



Strašna je to stvar držati svoje dijete za ruku, dijete koje umire, strašna je stvar gledati ga u oči, a najstrašnija stvar u cijeloj ovoj priči je bezdušnost, bezdušnost koju ti država koju plaćaš, država kojoj plaćaš porez - pljuje u lice. Onkološki odjeli, kao i Neonatologija uz sve svoje nedostatke daje ti kakvu – takvu nadu, osjećaj sigurnosti, brigu i nadzor, a to je u očaju dijagnoze krucijalno psihološka stvar za svakog roditelja. Kada ste u bolnici okruženi sestrama, doktorima, strukom, tada imate određenu sigurnost, mir, ali i nadu, da će vaše dijete ako krene po zlu biti reanimirano, barem pokušano vratiti u život još jedan dan, barem jednu noć, minut u kojem će biti s vama na ovome svijetu. 

Bezdušna je država koja nema prostora, nema ljudstva za takvu djecu, država koja ima za crkve koje niču kao gljive poslije kiše, a nema za odjel, kat, bolnicu koja bi trebala imati palijativnu skrb, zadnje utočište očaja, ali i zadnje utočište kakve - takve nade.

Dok kao društvo okrećemo glavu, dok kao društvo imamo pametnija posla, primičemo se nepovratno i bezuvjetno društvu koje je hladno, bezobzirno, društvu na koje nas je upozorio Papa Frane, društvu koje je vjerničko, a duboko bezosjećajno i krajnje licemjerno.

Razmislite o toj djeci dok ližete oltare i dajete milodare za njihova hladna, betonska zdanja.

Razmislite o svom životu, koji vas sve može dovesti u te i takve situacije, da držite svoje dijete za ruku, da ga gledate u oči, a nikoga nema da vam pruži čašu vode. Ili ruku koju ćete stisnuti i isplakati se. Razmislite u kakvom društvu živimo i kuda idemo kao ljudi. Život, onaj pravi život ne odvija se u civilnom sektoru, život i njegove drame odvijaju se u našim bolnicama.

Nije li vrijeme da ih učinimo konačno i humanim mjestima u kojima ćemo, ako tako nismo živjeli,  barem skončati kao ljudi?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.

(index.hr)

среда, 1. март 2017.

Prohić: Ratni ciljevi u BiH postali su politički projekti



Dan nezavisnosti u Bosni i Hercegovini se obilježava samo u jednom njenom dijelu, Federaciji BiH. Radi se o danu kada je prije 25 godina održan referendum na kojem se 64 posto građana izjasnilo za nezavisnu državu. Dvije i po decenije kasnije, zemlja je podjeljenija nego ikada, prvenstveno zbog različitih politika koju vode tamošnji političari. O postojećoj krizi izazvanoj zahtjevom za revizijom presude protiv Srbije, zbog čega se javnost plaši novim sukobom, te šta se krije iza ostanka Saveza za promjene u bh. vlasti, u intervjuu govori politički analitičar Ibrahim Prohić.

RSE: Dan nezavisnosti Bosna i Hercegovina dočekuje u do sada, možda, najvećoj političkoj krizi, a nakon što je predat Hagu zahtjev za reviziju tužbe BiH protiv Srbije za genocid, ali i „otvorenih“ pisama koji su stigli članovima bh. Predsjedništva - Mladenu Ivaniću i Draganu Čoviću iz Haga. Kako Vi ocjenjujete sadašnji trenutak?

Prohić: Ne radi se o najvećoj krizi, ovo je samo novi povod, jer mi svjedočimo kontinuiranoj krizi koja se samo aktuelizira povremenim događajima. Prije nekoliko mjeseci imali smo problem oko 9. januara, a kada se bura stišala imamo ovo oko revizije. Dakle, vlast nije sposobna da rješava nagomilane društvene probleme i zato kontinuirano proizvodi haos i nove napetosti.

Kada je riječ o 1. martu, Danu nezavisnosti, Bosna i Hercegovina jeste nedovršena država, jeste država koja je priznata izvana, ali je osporovana i osporava se i danas iznutra. Isto tako, ratni ciljevi ni do danas nisu arhivirani i rat defacto nije završen, oružani dio jeste, ali ostalo nije. Dakle, rat i Dejtonski sporazum nije riješio probleme zbog kojih je rat protiv Bosne i Hercegovine i organiziran.

RSE: Može li se onda reći da je postojeća kriza vještački proizvedena, odnosno da li se sve dešava zbog toga što je, kako kažete, Bosna i Hercegovina nedovršena država?

Prohić: Suština upućuje na to da su ratni ciljevi samo transformirani u političke projekte. Na sceni je jedan projekat koji ima za cilj da redefinira karakter i uzroke rata u Bosni i Hercegovini, odnosno rata protiv Bosne i Hercegovine.

RSE: Na društvenim mrežama veliki dio javnosti u Bosni i Hercegovini se ne slaže sa postojećom politikom koju vode političari, tvrdeći da su "ugroženi" zbog ekonomske situacije, a ne nacionalnih interesa. Vrlo često se pominje i mogući novi sukob.

Prohić: Građani su uplašeni, ali nemaju stvarnog razloga za strah od rata. Rata u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku i u narednih nekoliko godina neće biti, jer ne postoje elementarni uslovi. Ja ću navesti neke. Prvi uslov je da međunarodni faktori ne žele rat, jer kada bi to željeli, oni bi mogli početi rat za 24 sata. Drugo, ne postoje materijalne pretpostavke za vođenje rata. Treće, kada bi otvaranje novog rata zavisilo od aktuelnih političkih vođa, oni bi bili sposobni da otpočnu rat da bi sačuvali svoju vlast i da bi ostali na slobodi, jer normalizacija prilika, jačanje države Bosne i Hercegovine, otvaranje poglavlja 23 i 24 sa Evropskom unijom, doveli bi u pitanje njihov opstanak na slobodi.

Umjesto da se okrenu saradnji i integraciji, političari u BiH kontinuirano proizvode konflikte.

RSE: Koliko su događaji u Evropi i svijetu 'dali krila' političarima u Bosni i Hercegovini da zaoštravaju odnose u zemlji?

Prohić: Mislim da događaji o kojima govorite nemaju uticaj na BiH, jer Bosna i Hercegovina ima političare opšteg smijera, a nema ni jednog državnika. Umjesto da se okrenu saradnji i integraciji, oni kontinuirano proizvode konflikte. Oni se bave dnevnom politikom, kratkim dnevnim dobitima i u toj situaciji gube svi.

RSE: Evropska komesarka Federika Mogerini počinje 1. marta "balkansku turneju". Posjetiće Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo i Srbiju. Da li je njen dolazak smišljen kako bi se odnosi u regiji poboljšali ili se radi o protokolarnom dolasku?

Prohić: Ja sam vrlo skeptičan i kritičan kada je riječ o stavu i ponašanju institucija Evropske unije. Međutim, dolazak Mogerini je poruka da Brisel neće ostaviti Bosnu i Hercegovinu na cjedilu i da je neće pustiti na milost i nemilost njenim političkim vladarima. Međutim, to ne mijenja suštinu stvari. Mislim da EU ima problema sama sa sobom i ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, jer, po svemu sudeći, Brisel ne zna šta sa Bosnom i Hercegovinom ili ako to zna, ne zna na koji način bi to trebalo uraditi.

U čitavoj ovoj priči, jedan jako pozitivan i ohrabrujući momenat koji nije dobio pozornost koju zaslužuje, je reakcija opozicije u RS - u na zasijedanju Skupštine u ponedjeljak. Opozicija jeste osudila ponovnu reviziju tužbe, ali nije pristala na blokadu institucija Bosne i Hercegovine. Ja mislim da je u pitanju neki uticaj sa strane. Ovaj put su pokazali politiku zrelosti i mudrosti da bi se sačuvali napada Milorada Dodika da su izdajnici interesa RS, oni su pristali da osude reviziju, ali su rekli da neće blokirati institucije BiH. Time su pokazali da ne igraju po onim pravilima igre koje je uspostavio Milorad Dodik, a ta pravila glase - destruirati državu, onemogućiti rad njenih institucija i na taj način spriječiti eventualno procesuiranje koje bi hipotetički moglo da se desi protiv njega ili protiv ljudi koji su mu slični.

Dakle, oni ne dozvoljavaju njemu da se na jeftin način izvuče od onoga što se dešava iza scene. Moguće je da u Savezu za promjene znaju nešto više nego što mi znamo, a to više moglo bi biti stanje predmeta u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i ono što se dešava u diplomatskim krugovima izvan Bosne i Hercegovine.

(slobodnaevropa.org)

BIHStjepan Kljujić: Kad legnem uvečer, samo se sjetim one ratne mladosti koja je izginula. Za koga je izginula?



U veoma dinamičnom i otvorenom intervjuu za naš portal govorio je o referendumu organiziranom 29. februara i 1. marta 1992., o tome da su svi narodi, uključujući i Srbe, glasali za suverenu i samostalnu državu, ali i o tome kako ga je lično Franjo Tuđman neustavno maknuo iz Predsjedništva.

Također, s njim smo razgovarali i o aktuelnoj političkoj situaciji u državi i regionu. Govorio je i o tome zašto se Beograd plaši revizije presude te o grijesima tamnošnjih političara, ali i o nemoći i neznanju bh. državnika.

BiH je 529 godina bila porobljena, a ipak je zadržala nešto specifično….

– Referendum organiziran 1992. godine bio je najvažnija bitka koju je tada nova vlast, bez obzira kakva je ona bila, dobila. Jer Bosna je 529 godina bila porobljena. Prvo Turska, pa Austrougarska, jedna, druga Jugoslavija, a ipak je zadržala nešto specifično, a to su međuljudski i međunacionalni odnosi. Bosna je jedna stara zemlja u kojoj su bili inaugurirani principi koje danas promovira EU, jednakost, multinacionalnost… Kad su Bugari protjerali svoje bogumile gdje će oni nego u Bosnu, kad je španski kralj protjerao Židove gdje će nego u Bosnu. I mi smo ovdje živjeli sa manje ili više ljubavi, to je druga stvar, ali bilo je mnogo mješovitih brakova, bilo je rafiniranog susjedstva – prisjetio se Kljujić tih dana.

No, taj legitiman i legalan izraz demokratske volje naroda završen je krvoprolićem. Šta je dovelo do toga?

– Bosna je 1990. godine imala 36 posto jugoslovenskog izvoza, najviše od svih republika, ali mi nismo imali koristi od toga. Jedan primjer je da naša vojna industrija nije mogla da prodaje oružje već je to radilo Ministarstvo odbrane svojim generalima.

Pošto su vidjeli da su mnogo oštetili Bosnu, bio je jedan Fond za takozvane nerazvijene. Crna Gora, Makedonija, Kosovo i BiH dobivale su simboličnu pomoć. Mi smo samo željeli da demokratska vlast konačno da slobodu narodu. Također, BiH je imala jako mnogo devizne štednje.

Da smo imali sreće kao Česi ili Slovaci pa da se mirno razdvojimo. Ali nismo jer smo imali projekt stvaranje “Velike Srbije” odmah nakon smrti Josipa Broza Tite. Za to su stvoreni svi elementi. Armija je bila jednovjerska, Crnogorci, Srbi i Makedonci, onda i Srpska akademija nauka i umjetnosti 1986. pravi Memorandum.

Ipak, naši bosanski komunisti snose najveću odgovornost jer su dozvolili da Teritorijalna odbrana uzme naše oružje. Zamislite da je to oružje bilo u Višegradu gdje je bilo 73 posto muslimana, ne bi pao taj grad tako brzo. S druge strane, Slovenci jedino nisu dali oružje, zato su se i odbranili brzo.

Mi smo vjerovali onome što je rekao Slobodan Milošević da Srbija nema pretenzija prema drugim republikama.Svima nama je bilo jasno da BiH treba biti nezavisna i za uspjeh referenduma više su zaslužni Radovan Karadžić i Milošević nego svi mi zajedno koji smo se istinski trudili da to uspije.

U ovakvoj političkoj konstalaciji nije moguće ni zamisliti da cijela BiH slavi 1. mart

Na referendum je izašlo približno 65 posto građana iako je SDS pozvao Srbe da bojkotiraju referendum. Hrvati su tada glasali za nezavisnost, no očigledno je i mnogo Srba glasalo na ovom referendumu. Kako to komentirate?

– Ono što je najvažnije je da je veliki broj srpskih građana glasao za nezavisnost, ali danas Pale, Banja Luka, Beograd govore da je to referendum dva naroda. Odziv je bio fantastičan. Nije se moglo glasati u Šipovu, Šekovićima, u Bileći, Drvaru… Ja sam tada napravio ručak za evropske promatrače, oni su bili ushićeni.

Kako mi je tada rekao jedan Nijemac, kod njih je uspjeh kada 50 posto građana izađe na glasanje, a kod nas približno 65 posto.

I nakon 25 godina imamo osporavanja Dana nezavisnosti iz RS, a naročito su oštre poruke bile posljednjih dana. Je li moguće i zamisliti da se nekada na teritoriji cijele BiH slavi 1. mart?

– Nije moguće. U ovakvoj političkoj konstalaciji kada vi postavljate dajdžiće i tetkiće na funkcije, u najprofitabilnijim preduzećima postavljate svoje ljude, nije moguće. Fabrika duhana Sarajevo je bila jedan veliki kapital, ona je orobljena, ponižena, potcjenjena…Ovaj hotel (Holliday Inn, op.a) kad su ga prodali za 22 miliona imao je na računu 24 miliona. Lopovluk je osnovna karakteristika ovdašnje vlasti. Vidite, Srbi su stalno ucjenjivali subordinaciju života u državi, pa su dobili zatvor u Vojkovićima, 50 miliona KM zgrada, 50 miliona oprema, pa su dobili SIPA-u u Lukavicu, pa Direkciju Željeznica u Doboju, pa Elektroprijenos…

Ono što mene najviše boli je što nemamo ljudi koji uočavaju državničke obaveze. Vi imate jednog Zvizdića (Denis), ima 300 riječi u vokabularu, pravilno ih upotrebljava, ali je politička celuloza. On ide, ljubi se sa Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem umjesto da je rekao: “Gospodo, molim vas. Imamo dva pitanja koja moramo riješiti prije bilo kakve saradnje”. Prvi je da vratite štedne uloge građanima BiH. “Investbanka”, “Jugobanka” i tako dalje su imale 320 miliona maraka naših para. To je sa kamatama danas preko dvije milijarde. To vam je autoput. Drugo, ono što je najmizernije za ove ljude u Sarajevu koji vladaju jeste da su dozvolili da srbijanske službe hapse naše ljude za događaje u BiH.

Našeg Iliju Juričića uhapse, četiri godine on leži u zatvoru dok ga nisu istukli i dok nije izgubio zdravlje i onda ga puste, kao nije bilo dokaza. Jovu Divjaka, Ejupa Ganića, vjerovatno i mene ganjaju. Zašto? Zato što smo branili BiH. Pa nisam išao u Valjevo da to radim.

Ne poznaju abecedu politike

Nažalost, mi nemamo državnika. Jedan Vučić, koji je vispren, pozove Predsjedništvo u Beograd. I oni svi potrče. Vučićev pandan je Zvizdić, a ne može on zvati Predsjedništvo. To je abeceda politike. Pa im zatvori Knez Mihajlovu, dovede muziku, ovaj naš igra šaha s njim na ulici. Pa to ne bi radili u osnovnoj školi. Dakle, mi smo krivi za inferioran položaj Sarajeva, a oni rade sve dalje.

Kad legnem uvečer, samo se sjetim one mladosti koja je izginula. Za koga je izginula? Najveći broj dužnosnika se napljačkao. To je nesreća jedna, naša intelektualci su se povukli, naši umovi šetaju parkovima. I zato se i nakon 25 godina ovaj dan slavi samo u Federaciji.

Jesu li ratne opcije na ovim prostorima još otvorene?

– Ma nema rata. Ali ima umiranja 20 godina prije vremena. Međunarodna zajednica je za sve kriva šta se ovdje desilo. No, male zemlje moraju biti pametnije. Kada vidite Austriju, Švicarsku, to je pojam uređenosti, zakonitosti, javnog poštenja. I tamo ima lopovluka, ali vlast se bori. Ovdje je potrebna jedna moralna renesansa. Nažalost, Bosna je danas jedan veliki “Hayd park”.

BiH je propustila da iz Sarajeva zrači budućnost. Imate i međunarodnu zajednicu. Za položaj Hrvata u BiH kriv je Zagreb. Tuđman je uradio državni udar kada je promijenio mene, Jerka Doku, a doveo one urođenike odozdo.

U BiH je potrebno da dođe jedna nova generacija mladih, ali ne da kažu kao ovi iz Beograda hajde da zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Ovdje su ljudi stradali.

BiH je božje proviđenje

Koliko je ova današnja BiH nalik na onu koju ste tada zamišljali? Gdje je danas BiH u odnosu na one ideale koji su njeni građani imali na umu kada su izglasali njenu nezavisnost?

– BiH se nije nikad primakla svojim idealima.Ovdje je bilo potrebno ono što sam govorio nakon Dejtona. Bilo je mnogo ratova koji se završe nepravilno, ali postoji način kako se ta nepravilnost kroz mirni život može promijeniti. Ja sam rekao tada da je Federacija bolji dio BiH i po gradovima, kapacitetu ljudi, po moralnosti. No, danas nemate nijedan značajan projekt. Na primjer, mene duša zaboli kad prođem pored Kupresa i Livanjskih polja. To su najplodnije površine u BiH. Ali, tamo je pustoš.

Ali, nadam se da će doći do neke šok terapije u koju ja vjerujem jer je BiH jedno božje proviđenje. Ipak je to sredina u kojoj je stotinama godina bilo zla, ali ipak se živjelo, stvaralo. No,ovdje su zavladale najprimitivnije strukture. To su ljudi koji nikad ništa nisu pročitali i nisu vidjeli. Jer nije isto otići u Pariz sa 25 ili 65 godina. Nije svejedno da li ste pročitali “Čerčilove memoare” ili niste, nije svejedno imate li političko obrazovanje, jer kako je Sokrat govorio “najznačajnije zanimanje su ljekar, učitelj i političar“. To su tri zanimanja koja rade za opće dobro. To je kod nas kompromitirano.

Od federalizacije nema ništa

U posljednje vrijeme sve su glasniji zahtjevi Hrvata za Izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, ustavnim promjenama i preustrojavanjem zemlje. Jesu li zahtjevi Hrvata sada opravdani?

– Od federalizacije nema ništa! Tuđman je dobio garanciju od Miloševića da će Milošević žrtvovati Kninsku Krajinu i da će Tuđman dobiti Hrvatsku. Njih ništa nije bilo briga za nas. To je sukob profila ličnosti. Milošević je bio intilegentan, demagog, lažov, a Tuđman zatucani oficir. On mu je dao riječ da će mu dati Posavinu, i on održao to.

Poslije svega što je dogovoreno u Karađorđevu dođu Vukovar i Dubrovnik. Ljudi su se ibretili po svijetu koji su znali za taj grad, to je svjetska kulturna baština. S druge strane, treba napraviti zlo koje se desilo u Vukovaru. Pa onda Srebrenica. O Prijedoru se i ne govore. Pa Banja Luka. Po zadnjem popisu 30.000 Hrvata, 29.000 Bošnjaka. Pa treba rastjerati 59.000 ljudi i oteti im imovinu. To su takvi zločini…

Mladića i Karadžića je čuvao zvanični Beograd

Zaoštravanje odnosa u BiH, ali i regionu donijela je predaja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije. Vaše mišljenje o tome?

– Legalno i neohodno pravo. Način na koji je urađeno sve to je druga stvar. To je od početka imalo hendikep. Beograd je uzeo Varadija, Mađara, Jevreja koji ima odlične reference, a i u tim sudovima Jevreji imaju veliki utjecaj. Mi smo morali napraviti najbolji tim svjetskih stručnjaka. Na Sakiba Softića je pao veliki teret. Možda je on dobar čovjek, možda je uložio ogroman napor…

Ali, svejedno nema nikakvog razloga da se revizija ne traži. Što se Beograd plaši revizije? Ratka Mladića i Radovana Karadžića je čuvao zvanični Beograd. Nisu oni bili ilegalci u nekoj mjesnoj zajednici. Oni znaju da ako se otkrije i ako se daju zapisi sa vojnog savjeta SR Jugoslavije da će se vidjeti involviranost i inicijativa Srbije za ratove koji su se vodili.

Beograd može čak pravno završiti bez ikakvih posljedica, ali u svijesti našeg naroda i žrtava ostat će neizbrisiv trag.

Sud je birokratska institucija, ali ne može da ne vidi šta se dešavalo u Prijedoru, Vlasenici. Sarajevo je bilo simbol stradanja 1.426 dana, 16.000 poginulih, 1.600 djece, najduža opsada u povijesti civilizacije nakon Lenjingrada.

No, za svo zlo koje proživljavamo sada, kriva je vlast u Sarajeva. Promijenili su sve ljude koji su bili od kapaciteta. Jerka Doku, mene, jednog Bogića Bogićevića, koji je heroj svoje vrste. Sarajevo je pogriješilo i to se vidi i danas. Najveći naš grijeh je lopovluk. Svi su umreženi, a i nemamo pameti koja bi nas izvukla iz krize.

Ne možete govoriti o antiterorizmu i primiti Muslimansku braću!?

– Ne možete govoriti o antiterorizmu i primiti Muslimansku braću i slikati se sa njima sa četiri prsta u Predsjedništvu! To svijet vidi. S druge strane, znaju u Beogradu šta su uradili. Ali, nije došlo ni do kakve promjene. Jer, ako je predsjednik Tomislav Nikolić, ako je premijer Vučić pucao na mene sa Jevrejskog groblja i dao izjavu da za jednog ubijenog Srbina treba ubiti stotinu muslimana, ako je Maja Gojković na Grbavici bila pratilja čuvenog ubice Batka, to govori o današnjoj garnituri političara. Ona se nije promijenila, ona je samo promijenila retoriku. A ja im ne vjerujem.

Dakle, nije na srpskoj strani nikada bilo grižnje savjesti zbog onoga što je učinjeno. Nije bilo tu liječenja tog zlog duha. Jer zločini koje je Jugoslavija učinila BiH i Hrvatskoj nisu zabilježeni u Drugom svjetskom ratu.

U “Čerčilovim memoarima”, koje od ovih političara niko nije pročitao, stoji da je jedan dio njemačkih generala htio da, napuštajući Francusku, zapali Ajfelov toranj, crkve i tako dalje. Hitler nije dao. A vi sad vidite koliko su oni srušili crkava, džamija i mostova kod nas…

(haber.ba)

Nije čudo što Tita vole i danas: U njegovo vrijeme radnik je bio zakon, evo na šta je sve imao pravo

U to vrijeme niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po karakternim osobinama. Mnogi se sa sjetom sjećaju SFRJ i njenog doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita, a glavni razlog je poseban odnos države prema radnicima koji su bili maksimalno zaštićeni.


A zašto, dokazat će vam par činjenica koje se u današnje vrijeme nalaze van granica mogućeg, piše “Novi“…

Tada niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cijenili po karakternim osobinama.

Nisu bile rijetke priče ljudi koji su od KV radnika došli do direktora jedne radne organizacije.

Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama.

U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok.

Radno vrijeme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda.



A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata.

Moglo se platiti na rate u toku godine, pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno nazvanih – radničkih odmarališta.

Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.


Historija govori da radnici nikada u praksi (bar u to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.
Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu.

Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.

http://www.haber.ba