Bošnjaci, Srbi i Hrvati mogu zajedno: Skuhali tolerantni gulaš i poslali poruku svima koji mrze (VIDEO)

Nedaleko od Tuzle organizirano je jedno neobično okupljanje. Događaj je nazvan "Tolerantni gulaš", a okupio je mlade Hrvate, Bošnjake, Srbe, piše RSE.

- Ideja nam je bila da mi mladi okupimo ljude različite dobi, religije i etničke pripadnosti da bismo se svi zajedno družili i pokazali kako je to moguće - rekla je Pelka Jovičić za slobodnaevropa.org, jedna od organizatora događaja iz udruženja “Koalicija za borbu protiv mržnje Tuzla”.

Prema službenim podacima iz 2013. godine u Tuzli ima 110.979 stanovnika, ali je u ovom gradu došlo do promjene nacionalne strukture. Broj Bošnjaka je povećan za 18.000 u odnosu na popis iz 1991, a istovremeno broj Srba u Tuzli je smanjen za 16.800, a smanjen je i broj Hrvata u Tuzli i to za 5.000.

- Svi govore da su za jednakost i toleranciju, ali svakodnevno možemo u medijima i svakodnevnom životu vidjeti koliko to zapravo nije istinito - rekla je Sanja Hajdukov iz iste organizacije.


VIDEO;

(avaz.ba)

JOŠKA BROZ: Tito je sve ostavio socijalističkoj Jugoslaviji. Ovi danas sve rasprodaše i razdijeliše po svijetu pošto-zašto. Nije li to tužno? (VIDEO)

Joška Broz je bio gost u emisiji "Happy TV", kod Milomira Marića.

Iznio je neke zabrinjavajuće činjenice o tome kako pojedini državnici rasprodaju Titovu imovinu i pošto zašto se daje svjetskim liderima i nekim drugim.

S velikom nostalgijom, kao i svaki put, Joška je pričao o nekadašnjem vremenu i o problemima koje danas susrećemo. Više o svemu u video prilogu.

VIDEO:

NIKŠIĆ Tito je bio genije. U vrijeme kada svijet 74./75. nije imao nafte, moja baba se grijala na naftaricu, jer smo imali nafte. (VIDEO)

Damir Nikšić je gostovao u emisiji "Balkan Info", govorio je o raspadu SFRJ, razlikama i sličnostima među BiH narodima.

"Sistem iz SFRJ je bio mnogo bolji", istakao je Nikšić.

Razlike su zanemarive među nama, ali je problem što se primamo na sve što nam stranac ili okupator donese.

Nije trebalo doći do raspada, ali kad je se već desilo, moramo raditi na tome da poboljšamo odnose.

Velike su pare uložene da se raspadne država. Nažalost, uspjeli su to.

VIDEO:

ZA POHVALU Hrabri mladić spasio psa iz Miljacke (VIDEO)

Hrabri mladić spasio je psa iz rijeke Miljacke u blizini Vijećnice.

Društvenim mrežama kruži snimak na kojem se vidi hrabri mladić kako pomaže psu da se domogne obale.

Pas se borio da izađe, no nije uspijevao dok mladić nije sišao na obalu, dozivao ga da dođe do njega i pomogao mu da izađe.

Pogledajte snimak koji nam treba biti inspiracija i pokazati kakvi trebamo biti - hrabri i spremni pomoći svima u svakom trenutku...

(radiosarajevo.ba)

VUK BAČANOVIĆ Bošnjaci, Srbi i Hrvati su najbolje živjeli kada su imali jednog predsjednika i voljeli ga podjednako!

Sjedim, tako, neku noć u hercegbosanskom dijelu Mostara i, kako to već biva, kada se sastanu ljubitelji analize društvenih kretanja svih vrsta, nametne se tema neizbježna – o Titu.

Zločinac, ubica, diktator, nižu se epiteti. Da, nema nikakve sumnje da je to bio. Doduše, zločinac i ubica ništa manje nego Čerčil, Ruzvelt ili Truman, diktator ništa manje nego Staljin, ili kasnije Hruščov. Bio je sve to u jednom, uz nevjerovatan instinkt za vanjsku politiku i puno manje za unutrašnju. Obrni, okreni i, kada se isključe sva moralisanja i partikularne desničarske i ekstremno ljevičarske ocjene, “voljeni vođa”, koji je uživao u mediokritetskim sletovima, poput, “Tito je naše sunce”, bio je najveći istorijski lider Bošnjaka, Srba i Hrvata. Međutim, dok Čerčil, Ruzevelt, Truman, a u zadnje vrijeme i Staljin – takvi kakvi jesu – imaju neprikosnovena mjesta u kulturama političkog sjećanja svojih država, Josip Broz je, uglavnom, završio u zapećku. Zašto je to tako? Jer su narodi i narodnosti, navodno, došli do saznanja, koliko ih je Tito, zapravo, kočio da ostvare svoje imaginarne istorijske vrhunce.

A kako su ti vrhunci izgledali do tada? Uglavnom kao vijuga privremenih blagih uzdizanja i zatim dvostruko štetnih propasti. Srednjovjekovne državice Južnih Slovena na balkanskoj vjetrometini preklapanja interesa velikih sila, ne bi doživljavale ni da se razviju u pupoljak ploda prije nego što bi ih neko pregazio i osudio ili na ropstvo ili čak damnatio memoriae. A i dok su trajale, uglavnom su se, u konstantnom grču, batrgale, kao monete za potkusurivanje Vizantije, Ugarske, Habzburške monarhije i Osmanskog carstva. Utoliko da su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci, mahom bespametni i surovi ratnici prosto strastveno, kakvi su i sami bili, saživjeli sa svojom ulogom graničara i krajišnika vlastitih gospodara. U toj mjeri da tu ulogu slave epske pjesme, najemotivnije melodije, pa čak i lokalne modifikacije hrišćanstva i islama, koje uvijek čuvaju nekog dalekog cara i daleko carstvo, pa čak i onda kada je ono odavno prestalo postojati. Takav poredak nije razbijen ni rijetkim i autentičnim bljescima slobode kao što su bili Prvi i Drugi srpski ustanak 1804. i 1815. ili Bosasnkohercegovački ustanak 1878., jer, malena kakva jeste, moderna srpska država, također nije mogla pobjeći od klijentskog statusa prema velikim silama, odnosno uloge moderne monete za potkusurivanje, što je, skupa sa svojim tragičnim iskustvom iz Prvog svjetskog rata prenela i na prvu Jugoslaviju.

Zanimljivo kako, onda, u toj istoriji potlačenosti i beznačajnosti, ratovanja za druge, bivanja najbezvrjednijim pionom na svjetskoj šahovskoj ploči, maleni južni Sloveni traže svoje vrhunce nekamo drugdje nego u NOB-u. Koji ih je, barem privremeno, izbavio ponižavajućeg krajišničkog i doveo u snošljiviji medijatorski međunarodni položaj. Je li primordijalnost krajišništva toliko jaka da svaku alternativu sebi čini malo vjerovatnom? Da se kolektivni duh naših ljudi naprosto blaženo osjeća kao “predziđe kršćanstva” i europskih vrijednosti, “pravoslavne vaseljene”, ili barem Srbije, koja, ma na koje teritorije se širila, nikada ne može biti uistinu značajna i velika, islamskog ummeta, a u posljednje vrijeme čak i nepostojeće ilirske, gotske, pa čak i paeolićanske tradicije?

Jednostavnog odgovora na ovo pitanje nema, jer je, uostalom i sam Tito shvatao da južnim Slovenima sebe mora predstaviti kao utjelovljenje i balans svih njihovih kolektivno-psiholoških žudnji. Barem koliko vrhovni komandant koji udari rukom po stolu, pozatvara neprijatelje ili im glave nabije na kolac dok masa kliče. I zanimljivo, upravo argument protiv Tita glasi da je bio zločinac, da je surovo kaznio svoje neprijatelje i spriječio razvoj demokratije, suzbio srpske, hrvatske i bošnjačke interese da se iskristališu do sadašnjeg željenog statusa, to jeste ponovnog survavanja u globalni klijentilizam, bezveznost i bezvrijednost najgore vrste. Vrlo je tačna opaska da nas je od sadašnjeg statusa mogla spasiti integracija u ondašnju EU, a što je Tito odbio, vjeran tekovinama socijalizma, samoupravljanja, neutralnosti i vlastitog ugodnog položaja. Možda smo mogli biti spašeni ranijim uvođenjem državno kontrolisanog kapitalizma, drugačijim ustavnim rješenjima, ili čak samo pripremanjem sposobnog nasljednika. Kako god, čak i ako jedan sistem opišemo kao tragični niz grešaka, a onda prepoznamo da je u mnogome bio bolji nego postojeći, ili barem bio solidan temelj da se izgradi izgradi bolji, govori nam da u našoj istoriji ne postoji mutacija tragedije u farsu. Ona je vijuganje iz farsičnih tragedija u tragične farse, iz lažnih nadanja u nadanja u laži i koja je za svoj vrhunac imala upropaštenu šansu da jedna korisna polulaž dospije na veći i bolji društveni stadij. U međuvremenu smo, opet, samo politička krajputaška govna na tuđim kišama, koja sebi, nekako moraju obasniti zbog čega su tu, a da ne ispadne da je to tako jer, u svom svome kurčenju, nemamo nimalo pameti, razboritosti, a ni dostojanstva.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.



(http://www.srpskacafe.com)

RAZUM POLAKO NADVLADAVA Srednjoškolci BiH protiv podjela u školama: Nećemo u nacionalne torove (VIDEO)

Srednjoškolci iz svih krajeva Bosne i Hercegovine okupili su se na mirnom protestu ispred zgrade kantonalne Vlade u Travniku, tražeći ukidanje segregacije u obrazovanju, odnosno fenomena "dvije škole pod jednim krovom". Nakon sastanka sa kantonalnom ministricom obrazovanja, još jednom je potvrđeno da su male šanse da se želje učenika ostvare.

S transprentima „Segregacija je loša investicija“, i „Ovdje smo da stvaramo budućnost, a ne da ponavljamo prošlost“, srednjoškolci iz cijele BiH danas su u Travniku zatražili ukidanje segregacije u školama i fenomena "dvije škole pod jednim krovom".

„Želimo kvalitetno obrazovanje, a ne podjele... Želimo posao, a ne da nas svrstavaju u torove i vraćaju 20 godina u prošlost“, kaže član Asocijacije srednjoškolaca BiH Faruk Gutić.

Nedugo nakon što su se s transparentima pojavili ispred zgrade kantonalne Vlade, uzvikujući „Zajedno u školu“ i pjevajući pjesmu „Sistem te laže“, srednjoškolce je primila ministrica obrazovanja SBK Katica Čerkez, koja im je poručila da neće biti osnivanja nove srednje škole u Jajcu, ali da se problem „dvije škole pod jednim krovom“ u cijeloj BiH ne može brzo riješiti.

„Njihova inicijativa kao djece je u redu, ali problem koji oni ističu je problem BiH i on se ne može riješiti u par koraka. To je dubinski problem društva koji je definiran i Ustavom i zakonom", kazala je Čerkez.

Ponovila je da ostaje stav da nova srednja škola u Jajcu neće biti osnovana i da će srednjoškolci u tom gradu ostati zajedno u klupama, kao i da su predviđena dva dodatna predmeta

"To su predmeti povijesti i geografije za Bošnjake, a u školama već egzistira islamska i katolička vjeronauka, te bosanski i hrvatski jezik. Mi nismo imali podijeljene škole u Jajcu, ali sad ćemo dobiti dubinsku podjelu unutar razreda jer će jedni slušati hrvatski, drugi bosanski, jedni povijesti a drugi historiju...", istaknula je Čerkez, dodajući da će se na početku godine djeca moći izjasniti koji će simbol biti na njihovoj svjedožbi - naroda, županije ili države BiH.

Bh. srednjoškolci: Ukinuti segregacije u školama

Iako im je poručeno da od ukidanja „dvije škole pod jednim krovom“, za sada, nema ništa, srednjoškolci nisu obeshrabreni i tvrde da ipak nastavljaju s borbom. Poručuju da odustajanje vlasti od etničke podjele srednjih škola u Jajcu, jeste pobjeda učenika, ali da borba nije završena jer još postoji više od 50 nacionalno podijeljenih škola.

„Tražili smo očigledno nemoguće, a to je ukidanje 'dvije škole pod jednim krovom' u cijeloj BiH. To nam neće biti ispunjeno jer je previše kompliciran naš sistem, a i politika ima prste u tome. Ipak, ne odustajemo od pokušaja da nešto promijenimo", kazala je srednjoškolka iz Jajca Azra Keljalić.

„Mi ne mrzimo jedni druge, a to što političari pokušavaju usaditi mržnju u nas, to je drugo. Mi se ovdje borimo i čujete i sami sve ove ljude koji pjevaju 'Sistem te laže'“, kaže Adnan Brajamović iz Sarajeva.

Iako su učenici danima pozivali građane da im se pridruže na protestima, u Travniku danas tek manji broj njihovih starijih sugrađana. Među njima je i penzionisana nastavnica iz Viteza Fikreta Zukan koja je upozorila na pogubnost razdavajanja djece u školskim klupama.

„Kad je krenuo u prvi razred osnovne škole, unuk me je pitao zašto ne ide zajedno u školu sa Josipom, svojim drugom iz vrtića, u kojem su se igrali zajedno. Tužno je to... Pa je li samo u pitanju jezik? Ima u Evropi jezika koliko hoćete, ljudi se sporazumijevaju i ovako i onako, mimikom ako treba. Lijep osmijeh i pogled služe za sporazumijevanje i ja ne znam zašto mi to ne možemo to napraviti. Djeca se jednostavno ne poznaju“, ističe ona.

Otkako je počeo bunt srednjoškolaca iz Jajca protiv osnivanja nove srednje škole, koja bi razdvojila djecu bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, podršku im pružaju predstavnici međunarodne zajednice, nevladinog sektora, te brojni intelektualci. Među njima i konceptulani umjetnik Damir Nikšić koji je i danas bio u Travniku.

„Ovo danas je samo refleksija pravog nasilja, koje entokratski režim u BiH provodi nad ovom djecom. Strah koji oni imaju od ove djece nije to da će oni sjediti u istim klupama i pohađati istu nastavu... Njihov istinski strah je da će se oni zaljubiti jedni u druge u tim klupama, kasnije možda ležati u istom krevetu, osnovati porodicu, napraviti djecu, pa će biti troje djece pod istim krovom. I šta će onda s tom kozmopolitiskom generacijom, novih Bosanaca i Hercegovaca“, ističe Nikšić.

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(RSE)

UČITE OD NJIH U ratu su pucali jedan na drugog, a danas Risto i Hasib (invalidi) ne mogu jedan bez drugog (VIDEO)

Ratni vojni invalid prve kategorije Hasib Salkanović pomaže ratnom vojnom invalidu druge kategorije Risti Stankoviću. Tokom rata u Bosni i Hercegovini oni su bili na suprotnim stranama. Hasib je bio vojnik Armije Republike BiH, a Risto pripadnik Vojske Republike Srpske, piše Radio Slobodna Evropa.

Nakon nedavnog urušavanja njegove kuće u selu Gornja Lohinja kod Gračanice Risto Stanković je odbio smještaje u nekom od kolektivnih centara u Gračanici i susjednoj opštini Doboj Istok koje mu je ponudila lokalna vlast.

Prihvatio je ponudu da privremeno stanuje u vikendici Hasiba Salkanovića koja je oko kilometar udaljena od njegove srušene kuće.

– Ja sam stopostotni invalid prve grupe. Ranjen sam u kičmu. Risto je moj kolega. On je takođe stopostotni invalid, ali druge grupe. On ima manju invalidnost od mene. Risto i ja se poznajemo između 35 i 40 godina. Dao sam mu svoju vikendicu da boravi tu dok ne sredi kuću i ne napravi mjesto gdje može normalno živjeti – kaže Hasib Salkanović koji invalidska kolica koristi 23 godine.

Kad nije u vikendici Risto Stanković pokušava iz srušene kuće spasiti što se može. Nada se da će ubrzo ponovo moći da iskoristi neoštećeni crijep. Hasib mu ne može pomoći u fizičkim poslovima, ali on to čini na drugačiji način.

– Tokom dana Hasib dođe, pošto je on u susjednom selu Donjoj Lohinji. Kupi hranu i donese, jer ovdje nemam gdje spremiti. Nemam struju, jer sam zvao Elektrodistribuciju da je isključi dok se ovo ne raščisti – priča Risto Stanković.

Rat u Bosni i Hercegovini tako nije pokidao veze među njegovim učesnicima iz susjednih gračaničkih sela, ali je, sudeći po njihovim brojnim komentarima na društevnim mrežama u kojima ne manjka govora mržnje, više negativnih posljedica ostavio na generacije koje su širom Bosne i Hercegovine rođene poslije njega.

– To što smo mi mi u ratu bili na suprotnim stranama ne mora biti razlog da se mrzimo. Druga je stvar trovanje naše omladine. Za to su krivi mediji, školstvo i politika. Mislim da više netrpeljivosti i mržnje ima u toj djeci nego u nama koji smo ratovali. Međutim, shvatiće i ta djeca da moraju živjeti zajedno, jer mi jedni bez drugih u ovoj Bosni ne možemo. To je naša stvarnost – ističe Hasib Salkanović.

– Ja nisam išao u školu u Čačak ili Titovo Užice. On je skoro bio moj školski drug. Znam ga otkako sam se ovdje vratio. Što sam mogao njemu pomoći kao ratnom invlidu, pomogao sam. Prevlačio sam mu s traktorom sijeno bez naknade. On mi je sada ponudio smještaj kad mi je najpotrebnije – kaže Risto Stanković.

U Gornjoj Lohinji su prije rata u Bosni i Hercegovini živjeli isključivo ljudi srpske nacionalnosti. Ovdje se danas vratila tek nekolicina povratnika koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke.

Mnogi bivši žitelji prodali su svoje kuće tako da danas u Gornjoj Lohinji žive Bošnjaci iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Doboja.

– Nijedan musliman ili Bošnjak ovdje nema problema s moje strane niti ja imam s njima. To su moje komšije. Kad mi se srušila kuća, ovdje u komšije Ašira je tog dana majka sahranjivana. Odavde je išla dženaza. Ostavili su dženazu i komšije su došle da vide šta je sa mnom, da li sam živ – kaže Risto Stanković.

On nije nije prvi povratnik koji privremeno koristi vikendicu Hasiba Salkanovića. Tu je nekoliko mjeseci proveo i Stankovićev rođak Milan Đurić.

– Kad sam došao nisam imao ni šupe. Ja i brat smo došli. Bila je jedna kruška. Moj brat je poznavao Hasiba Salkanovića. On nam je ustupio vikendicu. Tu sam prezimio. Od Džamba iz Donje Lohinje (vlasnici pilane, op.a.) dobio sam materijal za šupu. Ljudi su mi to napravili. Nisam im dinara dao. Onda mi je počela stizati donacija. Bio sam u šupi i čuvao građevinski materijal. Počeo sam praviti kuću i sa srećom sam napravio – kaže Đurić.

U okolini Gračanice tako se jasno vidi kolika je razlika između života običnih ljudi i onoga što sve siromašnijim građanima Bosne i Hercegovine svakodnevno nameću političari sa brojnim novčanim privilegijama, koji imaju najviše koristi od dizanja nacionalnih tenzija, što je posebno izraženo tokom predizdbornih kampanja, javlja Radio Slobodna Evropa.


(http://glas-regije.com)