Nixon: "Tito je lider koji se nas Amerikanaca ne boji."

Ako bi Josipa Broza bilo pretenciozno zvati „dobrim“  vladarom, zbog svega pozitivnog što je učinio za Hrvate, ali i za ostale južnoslavenske narode, sigurno ga možemo zvati Velikim vladarom i najvećim u hrvatskoj povijesti. Josip Broz je Hrvate učinio političkim narodom, njemu zahvaljujući od objekta su postali subjekt politike, on ostvaruje hrvatske težnje za Republikom. On Hrvatima omeđuje teritorij hrvatskom državnom granicom po prvi put u njihovoj suvremenoj povijesti. Broz Hrvatima daje škole, obrazuje ih. Industrijalizira zemlju i daje poduzeća radnicima na upravljanje. To diktatori ne rade. Dijeli im stanove, a seljaka bezemljaša pretvara u naprednog poljoprivrednika i industrijskog radnika. Nitko u povijesti za narod hrvatski, za onog ribara, seljaka i radnika nije ni približno napravio kao Josip Broz. Kao i sve ostale velike povijesne ličnosti i Broz ima svoje mane i prednosti. No kod njega nesumljivo preteže strana dobra na ljestvici vrijednosti.

Naš svijet neobično voli legende o svojoj sjajnoj, velikoj i dalekoj prošlosti, više voli često izmišljene pričice o krunjenjima naših vladara i kraljeva, nego povijesne događaje o kojima postoje utvrđene i opipljive istine. Izgleda, kao da više volimo i ljubimo narodne predaje nego li povijesne činjenice.

Jedna od legendi koja živi u našoj narodnoj predaji je i legenda o kletvi kralja Zvonimira. U toj priči kralj Zvonimir je širio dobro, a kažnjavao zlo. Po tome ga je narod prepoznavao, te stoga i nazvao imenom dobrog kralja Zvonimira. No kada je trebalo poći i zaštititi mjesta gdje je Isus Krist na križ razapet, dobri kralj Zvonimir sazvao je svoje vitezove i plemiće na dogovor. Kako plemići i vitezovi nisu željeli ići u ratove, pobuniše se i ubiše svog dobrog kralja Zvonimira. I tada, na samrti, kralj baca na Hrvate kletvu – Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi. I tako i bi.

Koliko je ta narodna predaja o kletvi kralja Zvonimira duboko bila urezana u pamćenje našega naroda i sam sam svjedok. Naime, na otoku Šipanu gdje sam proveo dio svog djetinjstva, živjela je ta predaja koju sam čuo od svoje babe Ivke, a koju je pak ona čula od svojih predaka:

Vi Hrvati izdajice, za jaram su vaše šije,
Vi Hrvati izdajice, što ubiste svog posljednjeg kralja Zvonimira.
U povijesti našeg naroda smrt kralja Zvonimira označila je kraj naše samostalnosti i dolazak mađarske loze Arpadovića na prijestolje.

U današnjoj Hrvatskoj događa se nešto sasvim slično. No prije toga bi trebalo reći da nakon kralja Zvonimira, ako zanemarimo kratke vladavine Petra Svačića i Stjepana II., prvi vladar hrvatske krvi koji je vladao Hrvatima je Josip Broz. Josip Broz svojom povijesnom pojavom dokida kletvu kralja Zvonimira nakon 850 godina. Hrvatima ponovo vlada vladar njihove krvi. On nije kralj, ali je po Ustavu doživotni vladar. On nije ni svetac, suodgovoran je s Andrijom Hebrangom i drugima za Bleiburg, Titove marševe smrti i diktatorske karakteristike njegova režima do uvođenja radničkog samoupravljanja 1952. godine, kada svoj sistem demokratizira kroz samoupravu. Kada su čuvenog povjesničara Slavka Goldsteina pitali o Titovoj odgovornosti, odgovorio je na realan način kojim se ovom pitanju i treba prići, uvažavajući kriterije i kontekst toga vremena: „Minus Tita je što je dopustio osvetu. Isto tako kao što je to dopustio i De Daulle.“ Mogli bi nadodati isto kao i Churchill koji bombardira Dresden i još četrdesetak njemačkih gradova kada je kraj rata već izvjestan i kada samo u Dresdenu pogiba oko sto tisuća civila. A što reći o američkom predsjedniku Trumanu  koji sa dvije atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki u nekoliko dana ubija oko tristo tisuća ljudi i sa posljedicama koje se osjećaju i danas. Da li ste ikada čuli da Francuzi, Englezi ili Amerikanci govore o svojim predsjednicima kao o zločincima? Naravno da niste, to je njihova povijest, to su njihovi predsjednici koje oni izuzetno cijene. Samo jedan dio našeg naroda ima otklon prema Josipu Brozu. No, narod koji se odriče svoje prošlosti, odriče se i svoje budućnosti. Od Broza zaziru oni pripadnici našeg naroda koji imaju specifičan „privatni odnos“ prema II. svjetskom ratu, a posebno oni kojima na živce ide činjenica ishoda rata u kojem je Josip Broz pobjedio Antu Pavelića. To njih žulja.

Ako bi Josipa Broza bilo pretenciozno zvati „dobrim“  vladarom, zbog svega pozitivnog što je učinio za Hrvate, ali i za ostale južnoslavenske narode, sigurno ga možemo zvati Velikim vladarom i najvećim u hrvatskoj povijesti.

Josip Broz je Hrvate učinio političkim narodom, njemu zahvaljujući od objekta su postali subjekt politike, on ostvaruje hrvatske težnje za Republikom. On Hrvatima omeđuje teritorij hrvatskom državnom granicom po prvi put u njihovoj suvremenoj povijesti. Broz Hrvatima daje škole, obrazuje ih. Industrijalizira zemlju i daje poduzeća radnicima na upravljanje. To diktatori ne rade. Dijeli im stanove, a seljaka bezemljaša pretvara u naprednog poljoprivrednika i industrijskog radnika. Nitko u povijesti za narod hrvatski, za onog ribara, seljaka i radnika nije ni približno napravio kao Josip Broz. Kao i sve ostale velike povijesne ličnosti i Broz ima svoje mane i prednosti. No kod njega nesumljivo preteže strana dobra na ljestvici vrijednosti.

Da nije tako nebi njegovi suvremenici o njemu govorili kao primjerice Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: „Maršal Tito je najveći heroj II. svjetskog rata.“

Drugi američki predsjednik Franklin D Roosevelt: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti  II. svjetskog rata.“

Interesantan je podatak da je Broz jedini vrhovni komandant ranjen u II. svjetskom ratu. To dovoljno govori koliko je bio blizak svom narodu, svom borcu i svom vojniku.

„Tito je legendrni junak“, kaže Charles de Gaulle, francuski predsjednik.

Willy Brandt, kancelar Njemačke 1973. godine kaže: „Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena.“

Kipar Ivan Meštrović; „Tito je bez svake sumnje najveći čovjek kojega su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi“.

Ili poslušajte, molim vas, što kaže američki predsjednik Richard Nixon: „Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje i on se nas Amerikanaca ne boji“. I sada to usporedite sa našom predsjednicom koja dođe, kao što ste i vi mogli doći do ograde Bijele kuće i pravi selfie. Koje su to svemirske razlike, bezobrazno je i uspoređivati.

I sada, poslije svih tih znamenitih ličnosti kada čujete Milijana Brkića kako pjeni da je Tito zločinac, a Jugoslavija zločinačka tvorevina, bolje ništa ne reći; ili kada naša predsjednica uživajući Titovu vilu koju je zadržala izbacivši iz nje bistu  tvorca onoga  čime vlada, šaljući najnemoralniju poruku narodu – Sjećanje na Broza ćemo izbrisati ali ćemo ono što je stvorio uživati. Pokazalo se ne samo uživati već i upropastiti.

Skupina krivotvoritelja i plagijatora, na čelu sa predsjednicom Mamićeve Republike, Plenkovićem i Bandićem, Hasanbegovićem i Brunom Esih, Brkićem i Bujancem, Slavenom Leticom i Zdravkom Tomcem, došla je suditi i presuditi Josipu Brozu i Trgu Maršala Tita u Zagrebu, istovremeno gurnuvši Republiku Hrvatsku na predzadnje mjesto Europske unije, ispod čak i Rumunjske, gdje Hrvatska nikada prije nije bila.

U vremenu zaobilaženja istine, svatko tko razmišlja zna da je rušenje Broza rušenje i Tuđmana. Sam je Tuđman Tita nazvao „najvećim hrvatskim političarem do naših dana“, koji je omogućio i stvaranje samostalne Hrvatske Ustavom iz 1974. godine ugrađujući u njega samopredjeljenje do otcjepljenja. Sasvim je logično  – padne li Maršal mora pasti i njegov omiljeni najmlađi mirnodopski general, jedini za kojeg se Broz zauzeo na suđenjima iz vremena hrvatskog proljeća poručivši – „ Tuđmanu ne pakovati“.

Zapanjujuće je da sve to radi njegova stranka pozivajući se upravo na samog Tuđmana i time pokazujući kakvo mišljenje ima o potencijalima svoga članstva, prethodno uklonivši iz izvornog Tuđmanovog programa iz 1989. godine treći nosivi stup svog programa – pozitivne stečevine hrvatske ljevice.

U zemlji Hrvatskoj u kojoj je u Ustavu zapisano da se temelji na ZAVNOH-u nasuprot NDH; u zemlji Hrvatskoj u njenoj stvarnosti se antifašizam zaobilazi, a slavi se i širi ustašluk ulicama Mile Budaka i pločama sa natpisom ZDS.

Nužno je i potrebno reći da takvo stanje nije normalno i da nije tu samo riječ o pukom mijenjanju imena jednog Trga. Ovdje je riječ o izdaji Ustava Republike Hrvatske.

I zato kada skupina oko Hasanbegovića i Brune Esih danas po Hrvatskoj skida table sa imenom Josipa Broza, a uzdiže ploče sa natpisom „Za dom spremni“, oni u stvari rade isto što su prije 850 godina radili vitezovi i plemići dobrom kralju Zvonimiru.

Oni ubijaju Ustav Republike Hrvatske!

Vi Hrvati izdajice,

Za jaram su vaše šije.

Vi Hrvati izdajice,

Što ubiste svog posljednjeg kralja Zvonimira!




(tacno.net)

DA LI JE OVO REALNO Zašto Brisel hoće da pravi novu Jugoslaviju?

Njemačka štampa se, između ostalog, bavi i problemima Balkana – povodom samita o Zapadnom Balkanu koji se upravo održava u Trstu. Neki autori ideju o ekonomskoj uniji na tom području vide kao rađanje nove Jugoslavije.

Dnevnik Die Welt je objavio članak pod naslovom: „Zašto Brisel hoće da stvori novu Jugoslaviju": „Ideja je rođena na Balkanua, a formulisao ju je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić rekavši: Zar ne bi bilo praktično da se zemlje na Balkanu povežu zajedničkim ekonomskim prostorom? To bi mogao biti prvi korak ka pristupu u EU." EU je brzo i zahvalno počela da razmatra tu ideju, prenosi DW.

„Na Balkanu više zemalja hoće u EU – ali Unija je u svojoj dubokoj krizi zabavljena drugim stvarima. Tako bi carinska unija mogla biti dobar instrument da se dobije na vremenu. EU ne mora da prima nove članove, ali može da sačuva svoj uticaj na Balkanu - gdje se konkurentske sile bore za uticaj".

„Komesar za proširenje EU Johannes Hahn stalno naglašava da je cilj – pristup EU. Od njega potiče formula: pozitivna međusobna zavisnost zemalja Zapadnog Balkana mogla bi da doprinese da se sveprisutne etničke trzavice u regionu ublaže. To bi u osnovi bilo ponovno rođenje stare Jugoslavije, samo u vidu carinske i transportne unije. Naravno, bez Hrvatske i Slovenije, koje već pripadaju EU. Ali zato sa Albanijom. Unija Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Makedonije bila bi unija siromašnijih zemalja-nasljednica Jugoslavije. Lako je razumjeti zašto bi to Beogradu moglo da se svidi. Srbija bi u toj slici bila težište kojem sve gravitira".

„Kao što je Beograd dominirao u staroj Jugoslaviji, tako bi bio dominantan i u ovoj Novo Jugoslaviji. Makedonija više ne bi morala da strahuje za svoju egzistenciju. Napokon bi bila dio većeg saveza, umjesto da je sama, okružena neprijateljski nastrojenim susjedima: Grčkom, Albanijom, Bugarskom, Srbijom, koje sve misle da Makedonija nije prava država i da dijelom pripada zapravo njima. I Bosna bi se kao dio takve Unije manje bojala mogućnosti da se jednog dana raspadne."

„Ankete pokazuju da je raspad Jugoslavije nešto zbog čega se u svim republikama – nasljednicama, osim možda na Kosovu, kaju. Raspad Jugoslavije je donio vakum u evropskoj arhitekturi moći, vakuum koji do danas nije popunjen. Kao što je raspad Habzburškog carstva jednom učinio Evropu slabijom pa je Hitler iskoristio slabosti novonastalih patuljastih država, tako je i kraj Jugoslavije stvorio permanentan konflikt u srcu Evrope, koji nikada nije sasvim ugašen."

Srbija će dominirati u "Novoj Jugoslaviji“

„Na Zapadnom Balkanu nacionalne elite rizikuju krhki mir kako bi skrenule pažnju sa neuspjeha sopstvenih vlada", piše za Frankfurter Allgemeine Zeitung gostujući autor Nils Annen, portparol za spoljnopolitička pitanja poslaničkog kluba SPD u Bundestagu: „Na samitu o Zapadnom Balkanu, Evropska unija mora odlučno da reaguje na tu neodgovornu politiku. Njemačka i EU moraju da se jače angažuju i da nedvosmisleno stave do znanja da pregovori o pristupu moraju biti vođeni ozbiljno, da EU-perspektiva zemalja Zapadnog Balkana ostaje, ali da o regionalnom pomirenju i principima pravne države kao preduslovima za to – nema diskusije."

„Zapadni Balkan se vratio na politički dnevni red. No ovaj put Evropu uznemiruju unutrašnjo-političke vijesti iz regiona: međusobne provokacije između Srbije i Kosova, velikoalbanska retorika kosovskih političara ili nasilan upad u parlament pripadnika poražene vlade u Makedoniji – neke to podsjeća na nasilne devedesete godine. Ali, ta istorijska paralela je varka: nove napetosti su nastale ne zbog etničkih sukoba, već zato što nacionalne elite hoće da učvrste svoju vlast i ometu demokratske reforme".

„Proteklih mjeseci, vodeći političari na Balkanu su svjesno doprinosili trovanju klime u državama i između njih. Očigledno je: nacionalističke emocije bi trebalo da im obezbijede podršku i pomognu da se izgube iz vida loši bilansi vlada. To je neprihvatljiva, to je loša strategija. Realni problemi Zapadnog Balkana su u drugim oblastima: ilegalna trgovina oružjem, organizovani kriminal, endemska korupcija i ekstremna nezaposlenost mladih i egzodus mladih i dobro obrazovanih."

„EU na aktuelne događaje u regionu ne bi smjela da odgovori ublažavanjem uslova za pristup. Takav geopolitički popust bi uništio kredibilitet EU i ona bi iz ruku ispustila sredstva pritiska na vlade na Zapadnom Balkanu. Vlade na Balkanu moraju da prihvate da kanon vrijednosti EU, poštovanje demokratskih institucija, prava opozicije i sloboda štampe nisu stvari koje mogu da se dovode u pitanje. EU mora da izvrši nedvosmislen pritisak na te zemlje da sprovedu reforme, a s druge strane da jasno stave do znanja da te reforme nisu nikakva usluga Evropi, već da su u njihovom interesu."



Izvor :dw.com

PRIRODNE LJEPOTICE ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA I LIJEPO SJEĆANJE: Ovako su Ljiljana Nikolovska i Sanja Doležal izgledale 80-ih

Ljiljana Nikolovska pokazala je kako su ona i Sanja Doležal izgledale prije tri desetljeća.

Ljiljana Nikolovska i Sanja Doležal žarile su i palile scenom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Grupa Magazin i grupa Novi fosili tada su bile najpopularniji bendovi na ovim prostorima.

Ljiljana je na svojem profilu na Facebooku objavila fotografiju na kojoj pozira sa svojom kolegicom i tako se prisjetila zlatnih vremena iz njihovih karijera.

Kako su obje tada puno radile, rijetko su se sretale pa je upravo to Ljiljana i napisala uz fotografiju: ''Rijetka zajednička fotka, jer smo se sretale uglavnom po turnejama. Mislim da je ova s neke dodjele nagrada'', stoji u objavi.

(novi.ba)

Sjećate li se Azre iz filma 'Dom za vješanje' - DA LI BISTE JE DANAS PREPOZNALI ?

Jugoslovenskoj publici Sinolička Trpkova predstavila se najprije u filmu “Srećna Nova 49” u epizodnoj ulozi kada je imala svega 21 godinu. Uslijedilo je nekoliko uloga u serijama i pozorištu a prvu veliku šansu Sinolička je dobila u Kusturičinom filmu. Lik nevine i krotke Azre, prenijela je ubjedljivo na filmsko platno iako joj je, kako je tada govorila, Azra zadala mnogo muka.

– Kusturica se uhvatio na moj fizički izgled, odgovaralo mu je jedno naivno i mladoliko lice, što u suštini, nije imalo veze sa mnom. Utoliko mi je bilo teže da je odigram. Istina, našla sam neke sličnosti između nas dvije, ali umjesto da mi pomognu, samo su mi odmagale – rekla je glumica jednom prilkom.

U intervjuu, koji je pre nekoliko godina dala za jedan list, Sinolička se prisjetila snimanja sa Davorom. – Mnogo sam ga nervirala. Ponašala sam se kao neka učiteljica i starija tetka, pokušavajući da mu objasnim neke profesionalne stvari, koje je on već prirodno nosio u sebi. Nevjerovatno mlad, ali i tačno svjestan gdje se nalazi i šta radi i uživao je u tome. Nije mu bila  potrebna škola za glumce, jer i dobar reditelj je čudo. I baš kao što je Felini svojevremeno kazao: “Daj mi bilo koga i bilo šta i ja ću od njega napraviti ono što mi treba. I, ako ne dobijem rezultat, ne mogu kriviti nikog osim sebe…

” Ja sam imala i školu, koja mi je pomogla u pozorištu. A igrati na filmu, to sam naučila u školi “Doma za vješanje”, od Emira, Davora, Ljubice – rekla je tada glumica. Danas, preko 25 godina nakon što je ispričana ljubavna priča Perhana i Azre, Sinolička priznaje da se nije srela sa rediteljem Emirom Kusturicom od završetka snimanja. Nakon “Doma za vješanje” nastavila je da snima filmove i serije, a danas radi kao profesor na Akademiji umjetnosti u Skoplju. Udata je i ima dvoje djece.

Ovako danas izgleda

(novi.ba)

CIJELI SVIJET ZNA ZA NIKOLU TESLU: Malo tko zna za njegove sestre i kakve su ih sudbine snašle!

10. jula 1856. godine u Smiljanu u Lici,  rođen je Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih svjetskih pronalazača i naučnika. I dok se o njemu mnogo toga zna, životni putevi članova njegove porodice manje su poznati.

Teslini roditelji Milutin i Georgina su, osim njega, imali sina Daneta i kćerke Angelinu i Milicu - Milku, koje su bile starije od Nikole, i Maricu, najmlađe dijete u porodici. Dane je poginuo pri padu s konja kad je Nikola imao pet godina, a ovo je priča o tri sestre Nikole Tesle - Marici, Milki i Angelini i njihovim životnim putevima.

Milka Tesla

Najstarija sestra Milka se rodila u Senju neutvrđenog datuma. Najprije se udala za Voju (Vukašina) Glumičića koji je preminuo krajem 1892. godine. S njim je imala kćerku Ginu, a ostalo je zabilježeno i da im je brak bio veoma loš.Nakon Vukašinove smrti se preudala, što u njihovoj patrijarhalnoj porodici nije bilo lijepo primljeno.

Porodica Marice Tesla

Marica Tesla, udata Kosanović, imala je talenat za matematiku, navodno je govorila četiri svjetska jezika, a znala je desetine hiljada stihova iz svjetske književnosti. Bila je dopisnik nekoliko listova, čime je nastavila porodičnu tradiciju oca Milutina Tesle, koji je također bio horarni dopisnik iz Like nekoliko austrijskih, novosadskih i drugih novina. Sačuvana su pisma koje je bratu Nikoli slala iz Sušaka i Rijeke, gdje joj je suprug Nikola dobio parohiju, a u kojima ga je obavještavala o uspješnom školovanju svoje četvorice sinova. U ime brata Nikole prisustvovala je svečanoj akademiji, 28. maja 1936. godine na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu povodom osamdesetog rođendana Nikole Tesle. Marica je umrla u osamdesetoj godini i sahranjena u Zagrebu 1938. godine.

Sava Kosanović, kao jedini nasljednik Tesle u SAD, odlučio je da se ostavština njegovog ujaka prenese u Beograd, nakon čega je osnovan Muzej Nikole Tesle, ustanove koja sada pripada svjetskoj kulturnoj baštini.

U svojim uspomenama Sava Kosanović je zapisao: "Kada sam 7. januara 1943. ujutro ušao u Teslinu sobu, s jednim bliskim prijateljem, Tesla je ležao mrtav. Još mršaviji i bljeđi malo zgrčen, sa zaleđenim sažaljivim izrazom, gotovo osmjehom na licu. Na velikom okruglom stolu stajala je jedna otvorena metalna kutija, kakvih je mnogo imao, s pismima i izvučenom slikom, posljednjom Teslinom, u grupi posjetilaca 1942. godine".

Treća Nikolina rođena sestra Angelina Tesla, udata Trbojević, bila je supruga prote Nikole Trbojevića. Vjenčali su se u Metku kod Gospića. Imali su petoro djece - Uroša, Petra, Nikolu, Maricu i Milicu. Svi su završili fakultete, a četvoro su postali doktori nauka.

Angelina je umrla u Kistanjama, u sjevernoj Dalmaciji, gdje je sa suprugom, penzionisanim protom, provela posljednje godine života kod kćerke Marice i njenog supruga, bogatog kistanjskog trgovca Nike Jankovića.

Nikola poznatiji u Americi i literaturi kao Nikolas Terbo pokazao je da, ne samo zbog imena, ima najviše talenta za tehniku od svih Teslinih rođaka. Završio je gimnaziju u Budimpešti i 1911. u tom gradu diplomirao na Tehničkom fakultetu.

Nikola koji je i likom podsjećao na ujaka, a u SAD je otišao tridesetak godina poslije Tesle. Taj matematičar i priznati pronalazač ostvario je u Americi i u Europi više od 120 patenata, najveći broj u automobilskoj industriji. Poslije rata bio je profesor praktične nastave na Lorens institutu za tehnologiju u Detroitu.

Prema navodima njegovog sina Vilijema Terboa, dvojica Nikola imali su nesporazum, jer je stariji Tesla bio bez financijskog pokrića za svoje pronalaske i nekoliko puta je potpuno bankrotirao. Terbo je investirao novac u neke ujakove projekte u vezi s automobilima, ali je Tesla to potrošio u druge svrhe.



(Novi.ba/Kurir.rs)

ZBOG ČEGA? ŠTA ZBOG ČEGA? Milka Crvenkapica objasnila kako preživljava vrućinu! (VIDEO)

Ruši me, nemoguće je, moram tražit' vodu... Nebo je nebo, priroda je priroda...

Da li bi mogli da izdržite obučeni na ovaj način? 

VIDEO:

(telegraf.rs)

Bilo jednom u Jugoslaviji: Prije 30 godina u Zagrebu se rodila beba o kojoj je pričao cijeli svijet

Prije 30 godina u Zagrebu je prvi put zaplakao maleni Matej Gašpar, beba koju je cijeli svijet iščekivao. Dječak je bio petmilijardita beba, a u glavnom gradu Hrvatske rodio se tijekom trajanja Univerzijade. U suradnji s Yugopapirom pronašli smo tekst koji opisuje uzbuđenje koje je vladalo zbog njegovog tođenja.

Srpanj 1987: U klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, u subotu 11. srpnja u 8 sati i 35 minuta medicinske sestre i liječnička ekipa (dr Mišković, dr Barišić, dr Jurković i prof. dr Kuvačić) bili su uzbuđeniji nego obično, jer pomogli su da na svijet dođe simbolični petmilijarditi stanovnik Zemlje, Matej Gašpar. Taj je majušni čovjek u devet mjeseci, koliko je rastao i razvijao se u utrobi majke Sanje dostigao 53 centimetara visine i 3600 grama težine.

To se dogodilo za vrijeme trajanja Univerzijade '87., a neposredno pred dolazak generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Javiera Pereza de Cuellara. Slika u ovom trenutku najpoznatije bebe svijeta, malog Mateja u naručju generalnog sekretara UN obišla je čitav svijet.

"Matej je", rekao je de Cuellar majci Sanji i ocu Dragutinu, "uistinu lijepo dijete."

Naglasio je da pozdravljajući malog Gašpara, pozdravlja svu djecu svijeta, bez obzira na boju kože ili socijalno podrijetlo.

"Izuzetno sam ponosna", kaže Matejeva majka, "što se moj sin rodio u vrijeme Univerzijade, u vrijeme druženja mladih svijeta, kojima se pridružujem u njihovim željama i željama ljudi širom svijeta za mirom i prijateljstvom."

Sanja Gašpar je odgajateljica, tata Dragutin je električar iz "Rade Končara", a svjetska petmilijardita beba njima je drugo dijete.


"Isti dan nakon poroda već sam hodala", rekla je majka malog jubilarca, "to valjda znači da se dobro osjećam, Matej je također dobro. Od njegova rođenja posjetili su me mnogi novinari i makar je smiješno, čini mi se da to Mateju izuzetno odgovara. Kao da fotoreporterima već pozira..."

Na pitanje ima li neki specijalni tretman u bolnici, obzirom da je majka petmilijarditog djeteta, sretna je majka odgovorila: "Svi su u bolnici divni, i sestre i liječnici i moram reći da zbog Mateja nemam nikakav specijalni tretman. Osoblje je jednako dobro prema svim majkama."

Na brijegu iznad dijela grada koji se zove Vrapče u 26 godini starom domu Gašparovih, ovih je dana bilo vrlo živahno i veselo.

Više od 20 članova obitelji vrlo je brzo doznalo za radosnu vijest i pohrlilo u dom Gašparovih da zajedno proslave Matejev dolazak na svijet.

Petmilijardita crnokosa beba mogla se zvati Ivan, Petar, Janko, Karlo ili Matej. Da dobije ime Matej odlučile su dvije stvari. Njegovom starijem bratu, dvoipolgodišnjem Tinu najviše se, izgleda, svidjelo ime Matej, koje je najčešće izgovorio, a osim toga predsjedniku Skupštine grada Zagreba dr Mati Mikiću tog je dana bio rođendan.

I tata Drago je presretan što je upravo njegov sin petmilijarditi Zemljanin. Vozeći se u tramvaju, nakon što je s prijateljima proslavio rođenje sina, čuo je kako ljudi pričaju o Mateju. Nije mogao suspregnuti osmijeh i sakriti ponos što je upravo on njegov otac.

Jubilarnoj su bebi počeli pristizati i prvi pokloni. Tvornica farmaceutskih proizvoda i dječje hrane "Pliva" poklonila mu je besplatnu hranu i kozmetiku za sljedećih šest mjeseci. Zajednička je želja sviju nas da Matej izraste u jednog sretnog i uspješnog čovjeka i da svoj život proživi u miru i sreći, kao i sve one generacije mladih koje će se još roditi, uljepšati život na Zemlji svojim prisustvom i zalagati se za dostojanstven život u miru i prijateljstvu među svim narodima koji nastanjuju našu planetu.

Napisala: Tea Starčević (Top, 1987.)




(novi.ba)