MARIĆ ŠOKIRAO: EU nas primorava da emitujemo rijaliti i da održavamo parade ponosa (VIDEO)

U emisiji "Globalno"  kod Borisa Malagurskog gostovao je poznati novinar Milomir Marić.

Otvoreno je govorio o tome šta su zapravo rijaliti emisije, ko stoji iza toga i koja je svrha svega toga.

Neke će vas činjenice možda šokirati a neke možda i ne, ali kako god, poslušajte Marića i sami procijenite šta zapravo gledate na TV-u kada su u pitanju rijaliti emisije.

VIDEO:

ŠTO HRVATI KAŽU O REGIONALNOJ LIGI U NOGOMETU? Strah, nepovjerenje ili nešto treće? (VIDEO)

Pitali smo građane što misle o osnivanju nogometne regionalne lige u kojoj bi igrali klubovi iz bivše Jugoslavije.

Što mislite, kakve su reakcije?

VIDEO:

(index.hr)

HRVAT NA SRPSKOJ SVADBI Šta mislite kako se proveo u gostima? (VIDEO)

Na prvi pogled nekima bi se činilo da je ovaj Hrvat nagrebusio kod Srba, međutim, činjenica je potpuno drugačija.

Na YouTube kanalu The MARIN Unknown možete pogledati i poslušati iskustvo jednog Hrvata kako je se proveo na srpskoj svadbi.


VIDEO:

Iznenađeni?

NEKADA SAM TE ZASMIJAVAO DO SUZA Možeš li da pogodiš ko sam? (FOTO)

80-ih je bio veoma popularan, svi smo se smijali njemu i njegovim skečevima.

Radio je sa Neletom Karajlićem i ekipom.

Dao je Sarajevu neki posebni sjaj.

Da li je sad lakše?

Pa bravo, čestitam, pogodili ste!

ŠTA KAŽU OMLADINCI OD 22 - 35 GODINA Šta su radili naši roditelji kad su imali godina koliko mi sada?

Deca, kredit, posao do penzije, ili studentski status i podstanarski život.

Imala sam sreću da mi roditelji ne prigovaraju onim, tako uobičajenim u Srbiji, kao dobar dan, uzdahom „ja sam u tvojim godinama…" – dodati po želji. Oni su vrlo svesni toga da se vreme menja brže nego ikad i da su razlike između dve generacije sada, mnogo veće nego između njih, kad su bili mladi i njihovih roditelja.

Nažalost, imam gomilu prijatelja kojima roditelji postavljaju pitanja o tome kad će da im rađaju unuke i da igraju na svadbi dok ih još zdravlje „nije izdalo". Malo je to iz sebične potrebe, da imaju zanimaciju, malo je to iz onog standardnog „to tako treba", a gotovo u svakom slučaju je to zato što je to baš ono što su oni radili kad su bili naših godina. Iako, kad su bili naših godina, nisu preživeli rat, inflaciju, bolesti koje nas kače u mlađim godinama i to da nam je često misaona imenica da imamo posao sa pristojnom platom, ugovorom i mogućnošću da tu budemo do kraja života. Ne kažem da je to dobro, niti da ih to posle nije zakačilo, ali kad su krenuli u avanturu zvanu osnivanje porodice, nisu imali jaku svest o tome, za razliku od nas, koji to imamo od rođenja.

Bez obzira na to da li mislimo da imamo više ili manje sreće od naših roditelja u ovim godinama, većina ljudi sa kojima sam razgovarala kaže da ima dosta drugačiji život od onog kakav je bio njihovih roditelja u tim godinama.

Magde Nikolovska, 33 godine

Moja mama kad je imala 33 bila je već razvedena, samohrana majka dvoje dece. Imala je posao u banci i stan (baš maleni, doduše) uzet na kredit. Što se mene tiče - ja ću sad da magistriram, nemam posao, ni brak, ali živim u Austriji, u Beču.

Aleksandra Milutinović, 22 godine

Moji roditelji su malo požurili, pa je majka u mojim godinama već imala moju sestru od pet godina i mene nosila u stomaku. Imali su svoju kuću, živeli bez kredita, tata je imao stalni posao i radio privatno kući, dok je majka bila domaćica.

Sa svoje 22 godine, završavam faks, podstanarka sam, živim kao i većina studenata iz provincije.

Jadranka Ćuzulan, 32 godine

Moja mama je u mojim godinama imala već treći posao, radila je u Leksikografskom zavodu Jugoslavije, kao urednica enciklopedijskih izdanja. Živjela je s roditeljima, bila single i tulumarila. A tata je bio asistent na fakultetu, živio je sam, bio single i tulumario. A ja radim u biblioteci, to je meni prvi 8-5 posao. Počela sam raditi prije mjesec i po. Zivim sama i ne tulumarim. Straight edge healthy lifestyle.

Tea ilić, 24 godina

Sa 24 je rodila mene, a po izrazu njenog lica, na priloženoj slici, pitala se i zašto je sebi upravo uništila život. Inače rodila je E.T-a. As we can see. Tad je već dve ili tri godine živela sa mojim tatom, osnivali su zajedničku turističku firmu i time su se bavili oboje, njoj je tad ostalo još par ispita na arheologiji, a završila je i višu turističku. Imala je poprilično ozbiljan život za razliku od mene, ja imam mačku i treba da diplomiram u julu. Ne planiram osnivanje porodice ni u koje doba skoro okej sam ovako.

Pavle Pajić, 33 godine

Kada je tata imao 33, to je bila 1989. godina, a ja sam imao četiri i po godine i upravo se rodio moj brat Dado. U to vreme je krenula kriza, mama je posle svih poslova na određeno dobila prvu ozbiljnu priliku u Investbanci, pa je počela da radi dok je brat bi mala beba, jureći u pauzama da ga nahrani. Bilo je teško, ali je makar tata do tada već imao stalan posao u Magnohromu. I u njihovo vreme je bilo vrlo nestabilno.

Ja - brak dve i po godine, dete komada jedan – sad će dve godine, staža skoro 10 godina, trenutno u maloj firmi koja je partner velike bivše firme. Žena je u toj velikoj firmi (Vip).

Mila Kecman, 26 godina

Mama je sa 26 bila udata već godinu dana ostavila je faks na pola i ona i ćale su živeli u svom stanu (koji je tata nasledio od svoje babe, nisu stekli to sami), to je to. Što se mene tiče - završavam faks i živim i dalje sa njima i nemam ozbiljnu vezu.

Marina Petrović, 34 godine

Sa 34 godine moja mama je već 10 godina radila u jednoj lokalnoj medijskoj kući, imala dvoje dece od po 12 i 11 godina, presipala je iz šupljeg u prazno boreći se sa hiperinflacijom. Pošto je radila za jednu-dve marke mesečno, radila je brdo stvari sa strane - davala časove engleskog osnovcima i radila natalne karte ženama sitnih i krupnih kontroverznih biznismena iz devedesetih. Mi smo, praktično, zahvaljujući njima preživeli te godine, ali smo ipak bili besni što imaju 30-40 maraka za glupost kakva je horoskop.

Tata je u mojim godinama živeo kao car od honorara koje je zarađivao kao slobodni umetnik, išao na more po tri, četiri puta godišnje, kupovao knjige na kilograme... Nekako baš u to vreme je upoznao mamu, a posle je sve i ekonomski i politički krenulo nizbrdo.

U principu, moj i njihov socijalni i materijalni status je isti - kao uspešni i priznati u poslu, a večito na rubu egzistencije. Jedina razlika je što su oni osamdesetih imali iluziju sigurnosti, pa su se usudili da osnuju porodicu. Ja sam rođena one godine kad su se kafa, prašak za veš i nafta za grejanje kupovali na bonove. Baba često kaže: "Kako te kolevka zaljulja, tako te lopata zakopa." Ne znam da li je tačno, ali, ako jeste, objasnilo bi mnogo toga.

Stefan, 28 godina

Moji su već dobili moju stariju sestru u mojim godinama, dobili su stan od firme, jer su već imali nekoliko godina radnog staža. Ja imam šest meseci staža, singl sam i nemam decu. Ali dobro, kao imam okej posao. Čekam da mi moji šuknu pare za učešće za stan.

Iako zvuči super taj njihov život i stan, nažalost su, sa 34-5 godina, kad je stupila '92, morali sve da napuste, pa smo se iz Bosne preselili u Srbiju, krenuli ispočetka (iz inata, što bi rekla Goca Tržan).

Nataša Niškanović, 25 godina

Imam 25 godina, i sve što mogu da kažem je moja mama u tim godinama brojala već dve godine bez prospavane noći. Rodila me je sa 23, a ja nisam htela da spavam pošteno. To je bila 1994. ratna godina, ali mama kaže joj je okupiranost mojom zahtevnošću tada pomogla da ga pshički preživi. Sa svojih 25, tata je bio uspešni džudista, višestruki prvak SFRJ i u ozbiljnoj vezi sa mamom, koja je pet godina mlađa. Živeli su u kao podstanari u stanu koji su posle kupili i koji su pre godinu dana ostavili sestri i meni. Tako da ja nikad nisam morala da brinem o mestu stanovanja. I ja sam rođena i odrasla u Novom Sadu, oni su se u njega preselili. Kredit nikad nisu podizali. Sa 25 ni jedno nije imalo diplomu fakulteta, a ja imam dve, ali nemam vezu i planove o osnovanju porodice. Izgleda da smo postigli neku porodičnu ravnotežu. Doduše, meni su obezbedili sve materijalne i emotivne uslove, dok su se oni sami za sve izborili.



VICE, 6yka

Evo kako izgleda kada Enis Bešlagić izgubi živce: Ovakvog ga rijetko viđate! (VIDEO)

Politika je u pitanju, to odmah da znate.

Da li vas je iznenadila reakcija Enisa Bešlagića?

Kada je politika u pitanju, možda i ne bi trebalo, jer, koga to politika nije iznervirala.

Poslušajmo.

https://www.facebook.com/portalbiscani/videos/1486508798083922/


(6yka.com)

DOSTA VIŠE PODJELA! Gebert: Ni povijest, ni historija!

Poljski novinar i aktivist Konstanty Gebert boravio je u Bosni i Hercegovini u kojoj je održao predavanje studentima Fakulteta političkih nauka, a posjetio je i Jajce u kojem je razgovarao sa srednjoškolcima koji su se izborili da pohađaju školu po istom nastavnom planu i programu.

Gebert je autor deset knjiga. Njegovi tekstovi u kojima se bavi temama ljudskih prava, nacionalizma, antisemitizma i religije objavljivani su širom svijeta.

RSE: Početkom devedesetih godina boravili ste u Bosni i Hercegovini odakle ste izvještavali o ratnim zbivanjima u zemlji. Od tih godina do danas čest ste gost u BiH. Kako Vam ona izgleda danas, 25 godina nakon rata?

Gebert: Vidim postupne promjene, ali sve više uviđam neke stvari koje se ne mijenjaju. Hodati Sarajevom je zanimljivo iskustvo. Rat je gotov, grad je obnovljen. Ali imam osjećaj kao da gledam u prijatelja koji je bolestan, ali je stavio masku da bi izgledao bolje. Kada hodate Ferhadijom, prelijepa je, ali ne zalazite dalje. Čini se da, iz poslovne perspektive, grad cvjeta ali ako eliminirate trgovine, hotele i ostalo što je namijenjeno strancima, ne ostaje mnogo toga u ovom gradu.

Jedna stvar posebno me pogađa a to je da ne vidite osobe sa invaliditetom na ulicama. Na tisuće ljudi ostalo je bez noge ili ruke. Razlog zbog kojeg ih ne vidite nije zato što ih nema, nego zato što je nemoguće kretati se sarajevskim ulicama u invalidskim kolicima ili sa štakama. Ako netko ima sreću da živi u ravnom dijelu grada, onda i može izaći, ali ako živite negdje na uzbrdici, zatvoreni ste u kući. To nije ničija krivnja, nitko to ne radi namjerno.

To je užasno nepravedno, da ljudi koji su toliko propatili za slobodu ovog grada sada ne mogu uživati u njemu. Mislim da je to dobra metafora cjelokupne situacije.


​RSE: U svojim tekstovima bavite se i temama nacionalizma. Ima li današnja Bosna i Hercegovina problem sa nacionalizmom?

Gebert: Upravo sam se vratio iz Jajca u kojem sam razgovarao sa tamošnjim srednjoškolcima koji su se pobunili protiv segregacije u obrazovanju. Iskreno, ako je borba protiv segregacije u obrazovanju uspjeh koji pokrivaju međunarodni mediji, i svi to vide kao svijetlu točku ove države, to pokazuje koliko je nacionalizam ovdje problem. Jer, obrazovni sustav podijeljen na nacionalnoj osnovi može zvučati kao dobra ideja, ali ne može funkcionirati.

Obrazovanje bi trebalo širiti horizonte, a ne zatvarati ih. Ako ste prisiljeni birati između povijesti i historije, znači da ne dobijate nijedno od toga a da je kvalitetno. Ako je nacionalizam vidljiv u obrazovanju, znači da je prisutan i u drugim sferama društva.

​RSE: Posljednjih godina u brojnim europskim zemljama primjetno jača desnica. Što dovodi do toga i kakve su posljedice?

Gebert: To je svugdje očigledan problem. Imamo krizni trenutak u Europi. Dešavaju se dvije stvari. Jedna je razvoj europskog projekta koji ima veliki uspjeh kao tehnički projekt, ali Europljani nikad nisu preuzeli političku odgovornost za njega. Uvijek su to bili "oni u Briselu" koji rade na stvarima koje ćemo mi konzumirati, na način na koji automehaničar popravlja automobil, ali ne raspravljate sa njim kamo ćete vi s tim automobilom putovati. To je dovelo do stagnacije europskog projekta.

S druge strane, imamo situaciju tzv. izbjegličke krize. To ne može biti kriza jer je kriza situacija koja će s vremenom nestati. To je naša, ova stvarnost. Ljudi će nastaviti dolaziti u Europu jer je bogatija i sigurnija. Nije ništa čudno da ljudi biraju radije živjeti na takvom mjestu, nego u nekom u kojem bi mogli izgubiti život.

Ovakva Europa nije bila u stanju da se iznese s tim, iako je izgledalo kao nešto s čim bi se ona trebala znati nositi, ali nije mogla jer europske države nisu priznale njezin autoritet.


​RSE: Bavili ste se i temama religije, odnosno radili na uspostavljanju dijaloga između njih. Koliko se svjetske religije mogu približiti i razumjeti?

Gebert: To bi bilo previše za očekivati. Kada bismo imali manje međusobne mržnje, bih bio veoma zadovoljan. Ne mislim da trebamo postati slični. Dapače, mislim da bog voli različitost. Da ne voli, stvorio bi nas iste. Činjenica da smo svi različiti za mene je vrijednost i nešto što se mora njegovati.

VIDEO priloge pogledajte klikom OVDJE.

(RSE)