Ako namjeravate putovati u zemlje Evropske unije, ovo morate znati

Prema prijedlogu Evropske komisije (EC), koji je nedavno potvrdio Odbor za građanske slobode (LIBE) Evropskog parlamenta (EP), građani zemalja kojima nisu potrebne vize za putovanje u "šengenski prostor" Evropske unije (EU), uključujući i građane zemalja zapadnog Balkana, ubuduće će za takva putovanja morati prethodno dobiti odobrenje nadležnih službi EU.

Kako je Feni kazao šef Monitoring tima za praćenje primjene bezviznog režima BiH Samir Rizvo, radi se o još jednom u nizu koraka u zakonodavnoj proceduri unutar EU, odnosno o procesu koji je u toku.

Dodao je da konačna odluka u vezi s tim još nije donesena, te da će, najvjerovatnije, biti u formi u kojoj je predložena.

Pojasnio je da se uvodi nova obaveza za sve građane koji izvan EU dolaze u EU, a što podrazumjeva da će oni morati najaviti vlastito putovanje unaprijed, istovremeno, navodeći da se ta obaveza ne odnosi specifično na BiH, niti na zemlje zapadnog Balkana, odnosno da se radi o mjeri općeg karaktera.

Rizvo, nadalje, precizira kako će građani, u skladu s predloženim modelom, biti u obavezi da putem online aplikacije popune određeni formular, odnosno da najave putovanje, te sačekaju odobrenje koje će, također, biti proslijeđeno elektronskim putem.

Po njegovim riječima, radi se o dodatnom koraku, odnosno provjeri koja će važiti određeni vremenski period, a što će biti precizirano konačnom odlukom EU.

Kako je predviđeno, građani koji traže odobrenje za putovanje će putem elektronskog formulara, pored ličnih i podataka o putnoj ispravi, morati, između ostalog, da navedu i adresu boravišta u EU, tamošnje podatke za kontakt i zemlju ulaska u EU.

U tom kontekstu, predviđen je i rok za odgovor EU od 72 sata, a onima za koje se utvrdi da predstavljaju opasnost po sigurnost EU bila bi odbijena dozvola za putovanje u skladu s prijedlogom za uspostavljanje novog Evropskog sistema za odobravanje putovanja (ETIAS).

Elektronski formular s molbom osobe za putovanje bez vize u šengensku zonu će automatski biti provjeren u bazama podataka EU, uključujući Šengenski informacioni sistem (SIS), Sistem ulaska/izlaska, kao i preko baza evropske policijske službe Europola i Interpola.

Prema prijedlogu EC-a, državljani zemalja zapadnog Balkana i drugih zemalja kojima nisu potrebne vize za putovanje u zemlje EU-a morat će za prethodnu provjeru uplatiti iznos od 10 eura, a od plaćanja te dažbine bit će oslobođene osobe mlađe od 18 i starije od 60 godina, te članovi porodica državljana EU, kao i studenti i naučno osoblje.

Iz Odbora za građanske slobode Evropskog parlamenta rečeno je da je cijeli postupak oko uvođenja nove obaveze složen i da bi sistem ETIAS, ukoliko bude usvojen, mogao da stupi na snagu tek početkom 2020. godine.

Kako je tim povodom izjavila izvjestiteljica u odboru LIBE za uvođenje sistema ETIAS, zastupnica Kinga Gal - predloženi mehanizam će znatno doprinijeti jačanju sigurnosti EU, kao i snažnijem i djelotvornijem sistemu zaštite granica.

(faktor.ba)

Traktorom na put oko svijeta: Posjetili i BiH, čudili se prizoru na koji su Bosanci već navikli

Na put traktorom oko svijeta prije nekoliko godina krenulo je troje Poljaka, Piotr Sliwinski, Marcin Obalek i Monika Filipiuk – Obalek.

Oni su dio projekta “TRAKTORIADA – Traktorom oko svijeta“, a njihov traktor star je 52 godine.

Jučer je ovaj trojac posjetio i Bosansku dolinu piramida u Visokom, a kako piše portal visoko.co.ba ove godine su obišli veći dio Južne Amerike, uključujući i Peru, Boliviju, Čile i Argentinu, sada su u Bosni i Hercegovini odakle će na put prema Africi.

Za ovaj visočki portal kazali su da su ranije mnogo čitali o piramidama i o projektu u Visokom, te da su odlučili da obiđu tunel Ravne i Bosansku piramidu Sunca.

– Utisci su zaista pozitivni, cijela lokacija je na neki način mistična, ali se osjeti i ta neka pozitivna energija. Sad nastavljamo putovanje na Bosansku piramidu Sunca - kazali su Piotr, Marcin i Monika, a nakon posjete Visokom obišli su i Sarajevo te Mostar. Ovaj trojac uživao je u bosanskim specijalitetima, pohvalio se porcijom ćevapa, a ostao začuđen označenim minskim poljem.

Sarajlije su također bile začuđene ovim nesvakidašnjim prizorom i jedinstvenim traktorom, pa su ga fotografisali i fotografije objavljivali na društvenim mrežama.

Nakon BiH idu prema Crnoj Gori i Albaniji, i dalje prema svom krajnjem cilju, Africi, Egiptu i u obilazak egipatskih piramida.

(faktor.ba)

Izmjenama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH kaznena politika kada su u pitanju saobraćajni prekršaji značajno je pooštrena.

Izmjenama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH kaznena politika kada su u pitanju saobraćajni prekršaji značajno je pooštrena.

Ovdje vam na jednom mjestu donosimo visinu kazni za pojedine saobraćajne prekršaje, od prekoračenja brzine do nenošenja kacige, korištenja mobitela u vožnji, pogrešno parkiranje, upravljanje neregistrovanim vozilom ili pak izazivanje saobraćajne nesreće.

Tako, za razgovor na mobilnom telefonu prilikom vožnje može vam se izreći kazna od 100 KM i jedan kazneni bod dok će vas vožnja pod uticajem alkohola i to od 1,5 promila alkohola u krvi i više koštati 400 KM ali i dva mjeseca bez vozačke i dva kaznena boda.

Ista novčana kazna previđena je i za eventualno odbijanje alkotesta ili pak upravljanje automobilom 30 kilometara na sat više od ograničenja brzine.

Sve kazne na jednom mjestu.

Kazna za vožnju djeteta na prednjem sjedištu također je 400 KM kao i za vožnju neregistrovanog vozila. Za ovaj prekršaj je predviđeno i oduzimanje vozačke dozvole u periodu od dva mjeseca kao i dodatna dva kaznena boda.

(faktor.ba)

SVA NAM VRATA SVIJETA ŠIROM OTVORENA Bilo jednom u Jugoslaviji: Što se mladom Jugoslavenu događalo na putovanju Europom 1979.

U SURADNJI s YugoPapirom donosimo vam priču jednog mladog Jugoslavena s putovanja Europom 1979. godine.

Srpanj 1979: Milijuni Jugoslovena putovali su ovog ljeta svijetom. Brodovima, avionima, autobusima. Neki solo, veći dio - koji nije mogao odoljeti brbljavim agencijama - u raznoraznim turističkim grupama, paketima, čarter-aranžmanima. Ovo je "putopis" jednog vašeg vršnjaka...

Zdravo! Ja sam Jovan Nikolić, imam 17 (i pol) godina. Htio bih vam ispričati što mi se dogodilo. Putovanje! Putovanje autobusom od 13 dana po srednjoj Europi. Može?

To vam je organizirao BZMROISJ (Biro za međunarodnu razmjenu omladine i studenata Jugoslavije. Uh!). Kad bih svim putnicima prepolovio godine, možda bismo i zadovoljili "dozvoljeni" limit od 35 godina (mislim u prosjeku). Osim mene bilo je još desetak (od 45) osoba koje su vadile prosjek. Među putnicima je bila i Ona, ali tada je još nisam poznavao.

Oko 8.30, 11. srpnja, preko puta željezničke stanice, šerif McCloud (vozač) elegantno je parkirao svojih milijun konja između dvije dlake na asfaltu. Nakon što se nismo upoznali krenuli smo ka mađarskoj granici. A Mađarska? Pa ovako: s lijeve strane ravno, s desne strane - ravno, sprijeda - ravno, otpozadi... - o, užasa! Nisam se usudio okrenuti! (Poslije su mi hrabriji govorili da je i tamo sve bilo ravno).

Jedino što sam mogao napraviti to je da se zavalim i umrem od spavanja. Zaista se divim kako ljudi uspijevaju opstati tamo! U jednom trenutku sam se uplašio da će McCloud zaspati, pa da ne stignemo dalje od prvog jarka, ali bilo je suviše dobro za spavanje da bih razmišljao o tome.

Mađarsku smo prespavali i u tijeku istog dana stigli u Bratislavu i pošli u krpe.

Sutradan smo razgledali dvorac Marije Terezije, ljetnikovac Marije Terezije, most Marije Terezije, park Marije... Uh! Da nije bilo Austro-Ugarske i Marije Terezije, ne bi bilo ni bratislavske povijesti. Jedino me žamor slovenskog jezika na ulicama spriječio u halucinacijama, inače bih sigurno vidio i samu Mariju kako uplaćuje tiket sportske prognoze.

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti

Uvečer smo se dokotrljali do praga Praga. Svanuo je treći dan. Prag ima ništa manje austrougarsku povijest. Doduše, tu se umiješao i neki Karlo IV (koji je, kažu, volio Prag), ali i ovdje je Marija uglavnom dijelila karte. Tu smo boravili u "predivnom" studentskom domu gdje su mnogi obavili posao prije nego što bi došli u red za WC.

Mnogi su gunđali zbog hrane, ali ih je povratio izvrsni šoping-program. Raspršili su se po robnim kućama zviždućući pjesmicu "Švercerski život je lijep..." Uglavnom, nitko nije zapamtio gdje mu dođe Karlov most, ali će vas svako vezanih očiju odvesti do robne kuće "Kotva" ili neke njene kolegice.

Vidjeli smo i mali katolički oltar (vrijednost mu nije baš mala) monstrancu "Praško sunce". Napraviše ga od 6000 dijamanata koje je Kapucinskoj crkvi (pre 2, 3, 4, 5... vjekova) poklonila izvjesna dama iz svoje svadbene haljine poslije vjenčanja. Imali su dobar prosjek, 35 godina. Ona 53... Kako li joj je samo uspjelo?!?

Te noći su nam pod prozorima pjevali studenti, tako da nisu svi baš najslađe spavali. Poslije smo razriješili i tu misteriju.

Bijasmo i u Strahovskom manastiru koji ima svega nekoliko desetina tisuća (!) originalnih knjiga. Sve su sačuvane, nijedan osvajač se nije usudio ući, a ja znam i zašto: svaka knjiga im je tako masivna i teška da su u stara vremena sigurno njima ubijali slonove, a kamoli neoprezne uljeze. Pokazali su nam i ormarić u kojem su bile "zabranjene knjige" i smjeli su ih čitati samo svećenici najčvršći u vjeri.

"Hihi! Pornografija!", počesmo zlobno se kesiti i smijuljiti, kad ono... samo heretičke i "ne d'o Bog", knjige protiv istoga.

Aaaaah! Peti dan. McCloud sigurnom rukom tjera svojih milijun konja prema Berlinu. Na granici smo prilično čekali dok su se prvo jedni, a zatim i drugi carinici smilovali da nas udostoje silne pažnje i izlupaju nam pečate. Oko pet sati. Možda i više, ali nisam imao snage brojiti dalje. Uh, birokracija!

U Dresdenu nas je dočekala vodička (to vam je ženski rod od - vodič) Manuela. To joj je bio prvi posao. Večerali smo u nekom berlinskom restoranu gdje hranu spremaju tri dana unaprijed, a kruh mjere na grame. A zna se da naš narod ne računa da je jeo ako ne smaže kruha kol'ko voli.

Zatim odosmo na kraj svijeta, periferiju periferije, bogu iza leđa, u neki studentski dom "Egon Schultz" čiji su zidovi vjerojatno pravljeni od prešanog kartona. Bio sam na sedmom katu, pa sam pomalo strepio da ne propadnemo svi kod portirke.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri

Osim (ne)slavnog Berlinskog zida, Brandenburške kapije, nekoliko muzeja i blesavog vremena (tri minuta pljuska, 15 minuta tropsko sunce, i tako cijeli dan) nema se što vidjeti. Od zgrade do zgrade po 300 metara. Ulice neljudski široke i srazmjerno tome stravično prazne. Imam utisak da se pobjednik osvetio urbanizmom.

Strašno su se razočarali jugo-šverceri. Osim glavnog trga sve prodavaonice su daleko kao naša nogometna reprezentacija od titule svjetskog prvaka.

Uvečer je došlo do neke zbrke oko večere. Manuela je zaplakala. Što od muke, što od želje da je utješimo, počeli smo pjevati u autobusu. Konačno nam je postalo jasno zašto su studenti u Pragu pjevali po cijelu noć.

Sedmog dana ujutro pokupismo krpice i krenusmo za Varšavu. Zbunjenom McCloudu je trebalo cijeli sat da shvati da postoji neki izlaz iz jednoličnog Berlina. Čudo, nitko se nije naročito bunio.

Uspjeli smo se provući preko granice i ušunjati u Poljsku. Međutim, nismo prošli nezapaženi. U Poznanju smo imali zakazan ručak, i odmah, čim smo stali, ulični mjenjači novca, šverceri i slični tipovi izvršili su frontalni juriš na našu jadnu grupu. "Hrabro" smo odbili napad i pregovorima razmijenili valutu. Srećom, imali smo iskustva s poljskim mjenjačima u Berlinu, a bilo ih je i kasnije u Budimpešti.

Prvi put smo bili zadovoljni klopom. Vlada pecaroš nije imao zadovoljstvo da govori kako je hrana odlična... za mamce... Varšava. Noć.

Ona je voljela disko pa sam morao i to preživjeti

Jutro, osmi dan. Neki pedesetogodišnjak iz grupe, "čovjek od iskustva", stalno nas je upozoravao da ne nasjedamo poljskim mjenjačima, da pazimo što radimo i tako dalje. On je baš bio prva (srećom i jedina) žrtva. Mjenjači - mađioničari mu drpiše 100 maraka za tisuću umjesto 6000 zlota. Prozvasmo ga: Valutnik.

No, to nije bilo sve. Topao početak su nam priredili i drugovi iz drugog OOUR-a varšavskog podzemlja. Tek što smo izašli s doručka, ispred hotela nas je čekao obijen autobus.

"Ludo! Ludo!", zavrištaše jugo-šverceri. Umjesto da idemo prijepodne u razgledanje Varšave, pušteni smo s lanca, da se k'o oblak etiopijskih skakavaca obrušimo na prodavaonice, sve ispipamo, onjušimo i isprobamo. Vjerojatno ne bi izdržali prijepodnevno razgledanje. Ovako, duša će im doći na mjesto, dok drugovi organi vrše uviđaj, a popodne će zadovoljni i slatko umorni krenuti da odspavaju "kulturne znamenitosti".

Te večeri nas 5 - 6 je otišlo u best-Warszawa-disco. Odolio sam iskušenju i nisam plesao. Međutim, pošto sam uspio odbiti napad jedne Poljakinje (nije me valjda mislila napastvovati, ali što ja znam), mudro sam zaključio da je bolje ući u gomilu i potražiti Nju.

Deveti dan. Uh! Boli me glava pomalo, nekako se uspijevam održati na nogama. Nije ni čudo, vratili smo se iz diska u pola tri ujutro. Do podne sam se potpuno rasanio. Naši divni "turisti" opet krenuše u nove pobjede, u ispunjenje šoping programa!

Popodne sam s Njom, dok je pljuštala kiša, proveo pola sata u holu hotela Victoria-super ultra, de luxe kategorije ispred koje smo se zatekli.

Ali hotel nije ništa naročito. Ona je zanimljivija.

Naš narod je uporno pokušavao saznati rezultate nogometnog prvenstva, međutim, gos'n Somosa, pošto je izgubio državu, izvolio je uzurpirati radiovalove, te smo po cijeli dan slušali vijesti o njemu.

Jedva smo čekali zbrisati iz te svečarske atmosfere...

Dan deseti. McCloud je nekako sredio stvari s varšavskom policijom i dobio potrebne dokumente, tako da smo mogli dalje. Utekosmo za Krakov.

Stigli smo u hotel "Pod kopcem", bolje da su ga nazvali hotel "Pod nadgrobnom pločom". To su preuređene ćelije neke stare tvrđave na periferiji Krakova. Hotel je bio dobar, ali djeluje zastrašujuće. Do njega se mora proći kroz 5-6 kamenih kapija, pored muzejskih topova do dvorišta u kojemu se osjećate kao u mišolovci.

Srećom, sobe su gledale na Krakov, pa nije bilo tako "strašno".

Sljedećeg dana poslije doručka odvezli smo se za Auschwitz, 80 km od Krakova. Poslije prvih rečenica tamošnjeg vodiča, pomislili smo da se radi o još jednom hotelu za nas, ali brzo su nas razuvjerili, pa je sve bilo u redu.

O Auschwitzu ne bih pričao, bolje je vidjeti.

Vratismo se na ručak u sami centar grada. Jugo-šverceri su se sladili dobrim šoping terenom. U cijelom Krakovu je treštala "limena glazba" zbog sutrašnjeg praznika partije, 35 godina osnivanja - 22. lipca (to jest lipnja).

Svuda su se vijorile zastave od 20 cm do 20 m. Jedva smo čekali da zbrišemo iz te svečarske atmosfere (uglavnom zato što su se prodavaonice ranije zatvarale). U crkvi na starom Krakovskom trgu možete provesti divne trenutke... ako imate s kim.

Dvanaesti dan. Granica. S obzirom na to da su naši u Poljskoj kupili dosta torbi dok smo se znojili na poljskoj carini, uglas smo pjevali novokomponiranu švercersku pjesmu:

"Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo na carini.
Jer nikoga ne ljubim ja, osim čet'ri torbe moje.
Poći ću ja u dalek svet, da prošvercam torbi pet!"

Izašli smo iz Poljske, protutnjali kroz Slovačku i zabili se u saobraćajnu gužvu dvomilijunske Budimpešte (cijela Mađarska ima 10 milijuna stanovnika).

Shvatio sam kako uspijevaju preživjeti ravnicu. Jednostavno se zagrade u velike gradove i onda je sve drugačije.

Naš McCloud nam je sa svojih milijun konja prokrčio put do prenoćišta. Genijalac!

Trinaesti, posljednji dan. Do đavola s razgledanjem grada! Svi smo iscrpljeni i svega nam je dosta. To prijepodne smo proveli pasivno i apatično. Pored našeg umora, imali smo i strašnu gužvu i buku na ulicama, tako i da smo htjeli, nismo mogli uživati u Budimpešti.

"Točno u podne" dobauljasmo do autobusa, a uvijek sveži McCloud nas utovari i potjera autobus put Beograda.

Kafane krajputaši

Popodne ugledasmo granicu. Nije bilo patriotskog oduševljenja iz razumljivih (carinskih) razloga. Ipak, svuda pođi, kući dođi. Evo i zašto. Prošli smo toliko granica i nagledali se uniformi i carinika. Svi utegnuti, kapa pod propisanim uglom, rutinska tvrda faca za strašenje kriminalaca i rječita k'o šaka.

A naš čovjek - uđe lijeno u autobus pospan (očito nije nitko prošao cijelo popodne), raskopčane košulje, bez kape, bez pištolja, bez pečata, češka se po glavi i žmirka. Sa smiješkom nam je pretrčao pogledom po putovnicama i upozorio nas da ima kolegu gnjavatora zaduženog za carinjenje.

Ipak, sa svim mogućim zadržavanjima ostali smo jedva 20 minuta. Osim po cariniku, našu Jugoslaviju smo prepoznali i po kafanama krajputašima za kojima smo kukali 13 dana. U prvu smo svratili. Začulo se njištanje, ali to nije bilo McCloudovih milijun konja, već stampedo suludih Jugoslavena željnih svega što je "made in YU".

Uvečer, bio je 23. srpnja, ponedjeljak, osam sati, trijumfalno uđosmo u Beograd. Dočekao nas je raširenih ulica, kupao se u svjetlu, predivan, veličanstven, poznate ulice. Kraj, kraj svega... Nadam se da vam nisam omrznuo putovanje jer to mi nije bila namjera. Bilo je ludo i nezaboravno.

P. S: Znate, Ona nije iz Beograda, ali za mene nema prepreka.

Napisao: Jovan Nikolić (Zdravo, 1979.)


(index.hr, YugoPapir)

ETO ŠTA SMO DOŽIVJELI. Zlatar: Ni najgori pesimista nije pomišljao da će biti ovako loše

Tačno 20 godina od kada je irska grupa, U2, održala koncert na stadionu Koševo, u Sarajevu, navršilo se 23. septembra. Nakon ratnih godina, za Sarajlije je organizovan koncert sa Pop Mart turneje. Nastup je bio sve, samo ne običan. To je bio prvi veliki rok koncert u Sarajevu nakon rata.

Na najveći stadion u BiH, Koševo, postavljen je LED ekran visine 50 metara, 30 metara veliki svod i ogromno ogledalo u obliku limuna. Opremu je dovuklo 60 velikih kamiona, koji su bili smješteni na parking kod porušene Zetre. Prije nastupa U2, publiku na Koševu tada je zabavljala sarajevska grupa Sikter. Danas dvije decenije kasnije, pričamo sa jednim od članova Siktera, Enesom Zlatarom.

RSE: Prošle su dvije decenije kako ste svirali kao predgrupa U2, na Koševu. Kako je to tada izgledalo?

Zlatar: Izgledalo je fenomenalno. Izgledalo je, nama, mladim ljudima, kao neko svjetlo na kraju tunela. Kao kraj sve patnje, agonije i svega što smo prolazili u ratu. Došlo je nešto nevjerovatno, neki svjetski spektakl, da valjda zaključi to sve i da nam označi početak nekog boljeg, novog života, što se na žalost nije desilo. Sada, dvadeset godina kasnije, je mnogo gore nego što je bilo tada. Mislim da ni najgori pesimista, u tom trenutku, nije mogao pretpostaviti da će nakon dvadeset godina biti ovako loše.

RSE: Bili ste 20 godina mlađi, muzičari. Šta vam je značilo nastupiti kao predgrupa U2, koji su vam, vjerovatno, bili uzori, kao i svima mladima koji su počinjali svirati?

Zlatar: Značilo je mnogo. Mi smo u tom trenutku dosta svirali svuda po Evropi, imali smo iskustva sviranja na stadionima. Ali, kada sviraš u svom gradu, na stadionu, i to sa U2, to je nešto sasvim drugo, to je jedan nevjerovatan osjećaj.

Nama je najviše značilo što smo tada ponovo sreli Briana Ena, jednog od najvećih producenata ikada, koji je radio najznačajnije albume U2, koji je radio sa Davidom Bowiem, svirao u Roxy Music, čovjek na kome smo odrasli. Ponovo smo ga sreli. Upoznali smo ga dvije godine ranije, u Amsterdamu. Tada smo ga sreli nekim sretnim sticajem okolnosti. Uspjeli smo da dogovorimo da on producira naš album. Godinu dana kasnije, on se zaista pojavio u Mostaru i producirao prvi album Siktera. To je ono najvažnije, što je nama značilo kao muzičarima. Koncert sa U2, značilo nam je mnogo, i u svim drugim pogledima, ali u najužem smislu riječi, kao muzičarima, ovo je bio najveći profit.

RSE: Sjećate li se atmosfere tog 23. septembra 1997. godine na Koševu? Kako su Sarajlije reagovale?

Zlatar: Sjećam. Bilo je jako emotivno. Tri ili četiri godine prije toga, rat, opsada, ginu ljudi, granate. Onda, odjednom, Sarajevo isto kao za Olimpijadu. Skupili se ljudi, došli iz Ljubljane, iz Zagreba, Beograda i odakle sve ne, na taj koncert. Pun grad raznih ljudi, svuda su neki derneci, dešava se sve po gradu, što je bilo nemoguće zamisliti do prije toga u protekle četiri godine.

Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
RSE: Koliko su muzičari, generalno, skloni takvoj vrsti angažmana, to jeste apelovanjem na loše stvari koje se dešavaju u društvu?

Zlatar: Dosta ima angažovanih muzičara i umjetnika uopšte. Na žalost, mislim da ne mogu ništa promijeniti, ali dobro je da pokušavaju. Taj gest U2, da dođu i da donesu svu tu skalameriju, da naprave taj svjetski spektakl, to je stvarno vrijedno za sve nas, iako nije ništa promijenilo. Sada, 20 godina kasnije, nama je samo gore. Super je to, ali nema fajde.

RSE: Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari. Posljednjih godina, čini mi se, ovaj grad svi zaobilaze. Zašto je to tako?

Zlatar: Trebao je Igi Pop da dođe, pa je otkazao koncert jer nije dovoljno karata prodao. Vjerovatno nema dovoljno ozbiljnih ljudi koji znaju organizovati pravi koncert, na svjetskom nivou. Sarajevo, umjesto da je postalo metropola, kako je trebalo da bude, ostalo je jedna kasaba, na žalost, provincija. Zato nas vjerovatano svi zaobilaze. U Beogradu, Zagrebu, Ljubljani imate uvijek ozbiljne koncerte, a mi se sada, 20 godina kasnije, sjećamo koncerta U2, umjesto da imamo takve koncerte svake godine, barem dva-tri puta.

RSE: Kakvom ocjenjujete uopšte muzičku scenu u BiH?

Zlatar: Loša je scena. Nema tržišta. Ne može se baš živjeti od toga. Evo, pokušavam da živim od toga. I danas sviram, ali sve je to na jednom nivou entuzijazma, ljubavi i odanosti. Kada ljudi ne mogu da žive od toga, onda se okrenu nečemu drugom i tako to ostaje. Postoje samo one vrste muzike, koje su isključivo radi zarade, radi profita, koje nemaju nikakve veze sa umjetnošću. Jedino se tako može opstati. Onda je bolje raditi nekakve druge stvari, nego se baviti takvom muzikom.

RSE: Pjesme i tekstovi bendova, koji se smatraju angažovanim, u većini zemalja su kritika društva, potiču ljude na razmišljanje. Gdje je zapelo u BiH?

Zlatar: Ima toga i u BiH, ali kako sam i ranije rekao, ne mislim da to nešto može promijeniti. Sa druge strane, to nije samo u BiH, to je svjetski trend. Imate bendove koji krenu kao revolucionari, krenu da ruše vladu i onda od toga naprave proizvod. To je tako svugdje u svijetu. Pank je krenuo kao nešto što se suprotstavljalo društvenim standardima i normama, pa je na kraju postao proizvod, kao i svaki drugi. Sex Pistols su postali kao i Džastin Biber, Dubioza je postala kao Dino Merlin. Mislim da je to svjetski trend.

RSE: Vi i dalje svirate. Koliko je mladih na vašim koncertima, na vašim svirkama. Šta oni uopšte slušaju danas?

Zlatar: Ne znam. Na našim koncertima, većinom su ljudi naših godina, malo mlađi, ali ima, tu i tamo, i mlađih ljudi. Meni je to uvijek jako drago. Znam neke mlađe ljude, ali to su uglavnom djeca mojih prijatelja, koji su imali takvo muzičko obrazovanje, pa su krenuli od početka, da slušaju, Hendrixa, Dorse, do ovog danas. Oni imaju neki otklon. Djeca, kojima je prvi kontakt sa muzikom Dino Merlin ili Džastin Biber, ili nešto tako, po mom mišljenju, ne mogu da naprave pravi otklon prema tome, ne mogu da osjete pravu vrijednost muzike, kao umjetnonsti, nego samo nekakve industrije, kako je u Americi zovu.

"Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan"
RSE: Dugo ste prisutni i u filmu. Iza sebe imate jako puno urađenog i što se filma tiče. Da li je tu situacija bolja?

Zlatar: Mislim da je još gora situacija u filmu. Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan. Mislim da sada, svaka umjetnost u BiH, ponire, baš ide u propast. Zadnjih par godina, koliko ja znam, samo neke koprodukcije prolaze, nema ni jedan film da je baš bosanski. Ove godine su se, nekim čudom, snimila dva filma - Muškarci ne plaču i Žaba. To je baš čudo.

RSE: Zanimljivo je da su u BiH, bar u posljednjih pet godina, da ne idemo dalje, film i kultura generalno, sport, u sve goroj i goroj situaciji. Da li je to pokaz da vladajuće strukture baš i ne razumiju ovu vrstu društvene zbilje?

Zlatar: Mislim da je to zato što vladaju stvarno nazadne snage. Sve više je nekakvih konzervativaca, ljudi koji samo pričaju o nekakvoj tradiciji, o religiji, koje su stvarno prošle prije sto, dvjesto, godina. Vraćaju se tome. Šta se imaš vraćati korijenima, idemo valjda dalje?! Mislim da je to razlog svemu tome, što se sve više mladih ljudi okreće tim nekakvim glupostima, koje stvarno nemaju veze sa XXI vijekom. To me užasno ljuti. Kada neko spomene tradiciju, meni se kosa digne na glavi.



(RSE)

OPROŠTAJNO PISMO SPLIĆANINA: Odlazim, želim da se moje dijete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac...

Nautičar Mario Vujević iz Splita odlučio je da ode iz Hrvatske. I dok većina odlazi u tišini, pozdravljajući se samo sa svojim najmilijima, on je današnjoj Hrvatskoj i njenim kormilarima, napisao svojevrsno oproštajno pismo. Pošto ga je objavio na društvenoj mreži, u samo nekoliko sati dirljivo pismo je prikupilo na stotine lajkova.

Na pitanje zašto napušta rodnu zemlju i voljeni Split, kratko je odgovorio – odlazim što dalje od fašizma i opšte atmosfere straha.

Mariovo oproštajno pismo prenosimo u celosti:

ODLAZAK
.
"Odlučio sam da uskoro odem tamo gde ne žive verski fanatici koji s mrtvacima po ulicama terorišu sopstveni narod. Odlučio sam da odem tamo gde rodoljubi i ratnici ne ucenjuju svoj narod i državu 22 godine posle rata, tražeći nove privilegije.

Želim da živim u građanskoj državi u kojoj će deklarisani fašisti za promovisanje istog biti u zatvorima. Želim da živim u državi u kojoj vera i veronauka postoje samo u crkvama gde im je i mesto. Veri kažem jedno veliko ne na ulicama, u školama i javnim ustanovama.

Ne želim da gledam šovinističke siledžije koji traže Srbe i Hrvate antifašiste samo da im naude. Hrvatski čovek će se probuditi tek kad ruka fašizma zakuca na njegova vrata. Ali, onda je već kasno.

Želim da živim multikulturalnost 21. veka, a u bolesno nacionalističkoj državi to je nemoguće. Hrvatska postaje verski rezervat i ubrzo možemo da očekujemo sveštenike kao voditelje Dnevnika, a teologe kojima je zemlja i dalje ravna ploča da predaju filozofiju.

Degeneričan je uticaj crkve na civilno društvo, i njihov pokušaj da realnost i stvarnost zamene maglovitim bajkama i smišljenim lažima.

I zato ću ubrzo Hrvatskoj reći zbogom. Još je malo ostalo do kompletne vladavine klerofašizma. Želim da se budim tamo gde ne postoje Plenković, Kitarović, Markić, Hasanbegović, Bozanić i Marko Skejo.

Tamo gde vlada demokratija, a ne klerofašistički režim. Tamo gde postoji budućnost bez fašista u svim strukturama vlasti. Želim da se moje dete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac i Staru Gradišku", napisao je Vujević koji završava i knjigu koju će uskoro objaviti.



(Kurir.rs/100posto.hr)
(Foto: Foto: Beta/Dario Grzelj)

Iseljeničke milijarde: Evo koliko je od 1998. dijaspora poslala novaca u BiH...

Dijaspora u BiH šalje ogroman novac, radi se o milijardama

Broj osoba koja žive u inostranstvu, a vode porijeklo iz BiH, iznosi najmanje dva miliona, što čini 56,64 posto u odnosu na ukupno stanovništvo BiH i svake godine šalju ogromne sume novca u svoju matičnu državu.  Samo prošle godine putem doznaka  iz dijaspore u BiH se slilo dvije milijarde i 400 hiljada kovertibilnih maraka, a ta brojka se od 1998. godine popela na oko 43. 6 milijardi maraka, podaci su Centralne banke BiH.

Uplate  iz dijaspore po godinama

Negativna strana doznaka iz inostranstva

Procjenjuje se da je iznos novčanih doznaka  i dvostruko veći putem "neformalnih" novčanih transfera ili “iz ruke u ruku”, koji nisu registrovani u platnom prometu, i služe uglavnom za plaćanje računa, kupovinu hrane i ostale troškove u domaćinstva, dok se rijtko koriste za ulaganja u neka biznis. U zvanične brojke nisu uključena ni sredstva koja dijaspora u ljetnim danima, tokom boravka u BiH, potroši u našoj zemlji.

Obzirom da sva dosadašnja istraživanja pokazuju da novac koji pristiže iz dijaspore građani u BiH koriste isključivo za puko preživljavanje, dr. Mirzu Emirhafizovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pitali smo koliko je to zapravo loše po bh. ekonomiju. Kaže da pojedini istraživači koji su analizirali ovu problematiku smatraju da novčane doznake iz inostranstva, koje migranti najčešće šalju svojim srodnicima, imaju i svoju negativnu stranu iz nekoliko razloga. Najprije, jer se tim novcem najvećim dijelom pokrivaju životni troškovi, što znači da se ne radi o ulaganjima u razvojne projekte. Nadalje, novčane doznake mogu destimulativno utjecati na radno sposobne osobe s osiguranim prihodima po toj osnovi, jer zbog niskih zarada i nezadovoljavajućeg tretmana radnika skloniji su neprihvaćanju, odnosno odustajanju od poslova koji se nude na tržištu rada. Profesor Emirhafizović naglašava kako ne treba zaboraviti ni svojevrsbnu zavisnost o redovnim prihodima iz inostranstva koji su, u slučaju BiH, u značajnoj mjeri zaslužni za “popravljanje“ socijalne slike njenih stanovnika.

Pored svega navedenog, naglašava, tu su i loš ekonomski ambijent, nestabilna politička situacija, sistemska korupcija i troma administracija koji su djelovali  kao snažni repulzivni faktori za mnoge migrante iz BiH koji su bili zainteresirani investirati svoj kapital u BiH.


Reprezentativna tijela-Njemačka, Austrija, Švajcarska

Iseljenici su već  godinama tražili osnivanje Ministarstva za dijasporu kako bi se dijaspora uvezala, ali i kako bi im se omogućilo investiranje u zemlju porijekla. Stvari po ovom pitanju bi se uskoro mogle pomjeriti s mrtve tačke obzirom da je  Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH najavilo uspostavu reprezentativnih tijela u ključnim zemljama prijema iseljenika iz BiH, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Kako nam je potvrdila Aiša Telalović iz  Sektor za iseljeništvo, već u prvom tromjesječju naredne godine ovo tijelo će biti uspostavljeno u Njemačkoj, a potom Austriji, dok je Vlada Švajcarske već zaposlila projektno osoblje koje koordinira virualnu platformu iseljeništva iz BiH u Švicarskoj pod nazivom i-platforma.

„Institucionalizirani pristup će, svakako, dati zamah aktiviranju ogromnih razvojnih kapaciteta iseljeništva i olakšati njegov doprinos razvoju ekonomije, posebno lokalnih zajednica porijekla“, rekla je Telalović.

Armin Alijagić, direktor Nove perspektive koja usko sarađuje sa Svjetskim savezom dijaspore BiH osnivanje reprezentativnih tijela vidi kao izuzetno pozitivan korak za bh ekonomiju.

"To znači da je sama država uvidjela koliko ogroman finansijski kapital ima dijaspora i njihovu zainteresovanost  za  pokretanje biznisa  i povezivanju sa domaćim privrednicima. A sve to u konačnici znači da naši ljudi iz dijaspore u budućnosti ne bi trebali održavati bh. ekonomiju, već je graditi, što treba biti cilj svima u ovoj državi.  Upravo su zahvaljujući investicijama iz dijaspore oživljeni Prijedor i okolina, zaposleno je na stotine ljudi, spomenimo i Veliku Kladušu, Semberiju, Popovo polje pored Trebinja“, pojašnjava Aljagić.

BiH polako gubi dio svoje dijaspore

Naši sagovornici upozoravaju na još jedan problem koji nas čeka u skoroj budućnosti, a to je da se krug onih kojima se u BiH pomaže sužava, kompletnne porodice posljednjih godina odlaze odavde, najmlađi se sve više osjećaju kao Austrijanci, Nijemci, Šveđani, a manje kao Bosanci i Hercegovci, a značajan dio ljudi koji primaju pomoć u BiH umire. Stoga jačanje veza između BiH i njenog brojnog iseljeništva vide kao izuzetno važno pitanje koje zavređuje veću pažnju i nadležnih institucija i javnosti.


(6yka.com)

MARIĆ ŠOKIRAO: EU nas primorava da emitujemo rijaliti i da održavamo parade ponosa (VIDEO)

U emisiji "Globalno"  kod Borisa Malagurskog gostovao je poznati novinar Milomir Marić.

Otvoreno je govorio o tome šta su zapravo rijaliti emisije, ko stoji iza toga i koja je svrha svega toga.

Neke će vas činjenice možda šokirati a neke možda i ne, ali kako god, poslušajte Marića i sami procijenite šta zapravo gledate na TV-u kada su u pitanju rijaliti emisije.

VIDEO:

ŠTO HRVATI KAŽU O REGIONALNOJ LIGI U NOGOMETU? Strah, nepovjerenje ili nešto treće? (VIDEO)

Pitali smo građane što misle o osnivanju nogometne regionalne lige u kojoj bi igrali klubovi iz bivše Jugoslavije.

Što mislite, kakve su reakcije?

VIDEO:

(index.hr)

HRVAT NA SRPSKOJ SVADBI Šta mislite kako se proveo u gostima? (VIDEO)

Na prvi pogled nekima bi se činilo da je ovaj Hrvat nagrebusio kod Srba, međutim, činjenica je potpuno drugačija.

Na YouTube kanalu The MARIN Unknown možete pogledati i poslušati iskustvo jednog Hrvata kako je se proveo na srpskoj svadbi.


VIDEO:

Iznenađeni?

NEKADA SAM TE ZASMIJAVAO DO SUZA Možeš li da pogodiš ko sam? (FOTO)

80-ih je bio veoma popularan, svi smo se smijali njemu i njegovim skečevima.

Radio je sa Neletom Karajlićem i ekipom.

Dao je Sarajevu neki posebni sjaj.

Da li je sad lakše?

Pa bravo, čestitam, pogodili ste!

ŠTA KAŽU OMLADINCI OD 22 - 35 GODINA Šta su radili naši roditelji kad su imali godina koliko mi sada?

Deca, kredit, posao do penzije, ili studentski status i podstanarski život.

Imala sam sreću da mi roditelji ne prigovaraju onim, tako uobičajenim u Srbiji, kao dobar dan, uzdahom „ja sam u tvojim godinama…" – dodati po želji. Oni su vrlo svesni toga da se vreme menja brže nego ikad i da su razlike između dve generacije sada, mnogo veće nego između njih, kad su bili mladi i njihovih roditelja.

Nažalost, imam gomilu prijatelja kojima roditelji postavljaju pitanja o tome kad će da im rađaju unuke i da igraju na svadbi dok ih još zdravlje „nije izdalo". Malo je to iz sebične potrebe, da imaju zanimaciju, malo je to iz onog standardnog „to tako treba", a gotovo u svakom slučaju je to zato što je to baš ono što su oni radili kad su bili naših godina. Iako, kad su bili naših godina, nisu preživeli rat, inflaciju, bolesti koje nas kače u mlađim godinama i to da nam je često misaona imenica da imamo posao sa pristojnom platom, ugovorom i mogućnošću da tu budemo do kraja života. Ne kažem da je to dobro, niti da ih to posle nije zakačilo, ali kad su krenuli u avanturu zvanu osnivanje porodice, nisu imali jaku svest o tome, za razliku od nas, koji to imamo od rođenja.

Bez obzira na to da li mislimo da imamo više ili manje sreće od naših roditelja u ovim godinama, većina ljudi sa kojima sam razgovarala kaže da ima dosta drugačiji život od onog kakav je bio njihovih roditelja u tim godinama.

Magde Nikolovska, 33 godine

Moja mama kad je imala 33 bila je već razvedena, samohrana majka dvoje dece. Imala je posao u banci i stan (baš maleni, doduše) uzet na kredit. Što se mene tiče - ja ću sad da magistriram, nemam posao, ni brak, ali živim u Austriji, u Beču.

Aleksandra Milutinović, 22 godine

Moji roditelji su malo požurili, pa je majka u mojim godinama već imala moju sestru od pet godina i mene nosila u stomaku. Imali su svoju kuću, živeli bez kredita, tata je imao stalni posao i radio privatno kući, dok je majka bila domaćica.

Sa svoje 22 godine, završavam faks, podstanarka sam, živim kao i većina studenata iz provincije.

Jadranka Ćuzulan, 32 godine

Moja mama je u mojim godinama imala već treći posao, radila je u Leksikografskom zavodu Jugoslavije, kao urednica enciklopedijskih izdanja. Živjela je s roditeljima, bila single i tulumarila. A tata je bio asistent na fakultetu, živio je sam, bio single i tulumario. A ja radim u biblioteci, to je meni prvi 8-5 posao. Počela sam raditi prije mjesec i po. Zivim sama i ne tulumarim. Straight edge healthy lifestyle.

Tea ilić, 24 godina

Sa 24 je rodila mene, a po izrazu njenog lica, na priloženoj slici, pitala se i zašto je sebi upravo uništila život. Inače rodila je E.T-a. As we can see. Tad je već dve ili tri godine živela sa mojim tatom, osnivali su zajedničku turističku firmu i time su se bavili oboje, njoj je tad ostalo još par ispita na arheologiji, a završila je i višu turističku. Imala je poprilično ozbiljan život za razliku od mene, ja imam mačku i treba da diplomiram u julu. Ne planiram osnivanje porodice ni u koje doba skoro okej sam ovako.

Pavle Pajić, 33 godine

Kada je tata imao 33, to je bila 1989. godina, a ja sam imao četiri i po godine i upravo se rodio moj brat Dado. U to vreme je krenula kriza, mama je posle svih poslova na određeno dobila prvu ozbiljnu priliku u Investbanci, pa je počela da radi dok je brat bi mala beba, jureći u pauzama da ga nahrani. Bilo je teško, ali je makar tata do tada već imao stalan posao u Magnohromu. I u njihovo vreme je bilo vrlo nestabilno.

Ja - brak dve i po godine, dete komada jedan – sad će dve godine, staža skoro 10 godina, trenutno u maloj firmi koja je partner velike bivše firme. Žena je u toj velikoj firmi (Vip).

Mila Kecman, 26 godina

Mama je sa 26 bila udata već godinu dana ostavila je faks na pola i ona i ćale su živeli u svom stanu (koji je tata nasledio od svoje babe, nisu stekli to sami), to je to. Što se mene tiče - završavam faks i živim i dalje sa njima i nemam ozbiljnu vezu.

Marina Petrović, 34 godine

Sa 34 godine moja mama je već 10 godina radila u jednoj lokalnoj medijskoj kući, imala dvoje dece od po 12 i 11 godina, presipala je iz šupljeg u prazno boreći se sa hiperinflacijom. Pošto je radila za jednu-dve marke mesečno, radila je brdo stvari sa strane - davala časove engleskog osnovcima i radila natalne karte ženama sitnih i krupnih kontroverznih biznismena iz devedesetih. Mi smo, praktično, zahvaljujući njima preživeli te godine, ali smo ipak bili besni što imaju 30-40 maraka za glupost kakva je horoskop.

Tata je u mojim godinama živeo kao car od honorara koje je zarađivao kao slobodni umetnik, išao na more po tri, četiri puta godišnje, kupovao knjige na kilograme... Nekako baš u to vreme je upoznao mamu, a posle je sve i ekonomski i politički krenulo nizbrdo.

U principu, moj i njihov socijalni i materijalni status je isti - kao uspešni i priznati u poslu, a večito na rubu egzistencije. Jedina razlika je što su oni osamdesetih imali iluziju sigurnosti, pa su se usudili da osnuju porodicu. Ja sam rođena one godine kad su se kafa, prašak za veš i nafta za grejanje kupovali na bonove. Baba često kaže: "Kako te kolevka zaljulja, tako te lopata zakopa." Ne znam da li je tačno, ali, ako jeste, objasnilo bi mnogo toga.

Stefan, 28 godina

Moji su već dobili moju stariju sestru u mojim godinama, dobili su stan od firme, jer su već imali nekoliko godina radnog staža. Ja imam šest meseci staža, singl sam i nemam decu. Ali dobro, kao imam okej posao. Čekam da mi moji šuknu pare za učešće za stan.

Iako zvuči super taj njihov život i stan, nažalost su, sa 34-5 godina, kad je stupila '92, morali sve da napuste, pa smo se iz Bosne preselili u Srbiju, krenuli ispočetka (iz inata, što bi rekla Goca Tržan).

Nataša Niškanović, 25 godina

Imam 25 godina, i sve što mogu da kažem je moja mama u tim godinama brojala već dve godine bez prospavane noći. Rodila me je sa 23, a ja nisam htela da spavam pošteno. To je bila 1994. ratna godina, ali mama kaže joj je okupiranost mojom zahtevnošću tada pomogla da ga pshički preživi. Sa svojih 25, tata je bio uspešni džudista, višestruki prvak SFRJ i u ozbiljnoj vezi sa mamom, koja je pet godina mlađa. Živeli su u kao podstanari u stanu koji su posle kupili i koji su pre godinu dana ostavili sestri i meni. Tako da ja nikad nisam morala da brinem o mestu stanovanja. I ja sam rođena i odrasla u Novom Sadu, oni su se u njega preselili. Kredit nikad nisu podizali. Sa 25 ni jedno nije imalo diplomu fakulteta, a ja imam dve, ali nemam vezu i planove o osnovanju porodice. Izgleda da smo postigli neku porodičnu ravnotežu. Doduše, meni su obezbedili sve materijalne i emotivne uslove, dok su se oni sami za sve izborili.



VICE, 6yka

Evo kako izgleda kada Enis Bešlagić izgubi živce: Ovakvog ga rijetko viđate! (VIDEO)

Politika je u pitanju, to odmah da znate.

Da li vas je iznenadila reakcija Enisa Bešlagića?

Kada je politika u pitanju, možda i ne bi trebalo, jer, koga to politika nije iznervirala.

Poslušajmo.

https://www.facebook.com/portalbiscani/videos/1486508798083922/


(6yka.com)

DOSTA VIŠE PODJELA! Gebert: Ni povijest, ni historija!

Poljski novinar i aktivist Konstanty Gebert boravio je u Bosni i Hercegovini u kojoj je održao predavanje studentima Fakulteta političkih nauka, a posjetio je i Jajce u kojem je razgovarao sa srednjoškolcima koji su se izborili da pohađaju školu po istom nastavnom planu i programu.

Gebert je autor deset knjiga. Njegovi tekstovi u kojima se bavi temama ljudskih prava, nacionalizma, antisemitizma i religije objavljivani su širom svijeta.

RSE: Početkom devedesetih godina boravili ste u Bosni i Hercegovini odakle ste izvještavali o ratnim zbivanjima u zemlji. Od tih godina do danas čest ste gost u BiH. Kako Vam ona izgleda danas, 25 godina nakon rata?

Gebert: Vidim postupne promjene, ali sve više uviđam neke stvari koje se ne mijenjaju. Hodati Sarajevom je zanimljivo iskustvo. Rat je gotov, grad je obnovljen. Ali imam osjećaj kao da gledam u prijatelja koji je bolestan, ali je stavio masku da bi izgledao bolje. Kada hodate Ferhadijom, prelijepa je, ali ne zalazite dalje. Čini se da, iz poslovne perspektive, grad cvjeta ali ako eliminirate trgovine, hotele i ostalo što je namijenjeno strancima, ne ostaje mnogo toga u ovom gradu.

Jedna stvar posebno me pogađa a to je da ne vidite osobe sa invaliditetom na ulicama. Na tisuće ljudi ostalo je bez noge ili ruke. Razlog zbog kojeg ih ne vidite nije zato što ih nema, nego zato što je nemoguće kretati se sarajevskim ulicama u invalidskim kolicima ili sa štakama. Ako netko ima sreću da živi u ravnom dijelu grada, onda i može izaći, ali ako živite negdje na uzbrdici, zatvoreni ste u kući. To nije ničija krivnja, nitko to ne radi namjerno.

To je užasno nepravedno, da ljudi koji su toliko propatili za slobodu ovog grada sada ne mogu uživati u njemu. Mislim da je to dobra metafora cjelokupne situacije.


​RSE: U svojim tekstovima bavite se i temama nacionalizma. Ima li današnja Bosna i Hercegovina problem sa nacionalizmom?

Gebert: Upravo sam se vratio iz Jajca u kojem sam razgovarao sa tamošnjim srednjoškolcima koji su se pobunili protiv segregacije u obrazovanju. Iskreno, ako je borba protiv segregacije u obrazovanju uspjeh koji pokrivaju međunarodni mediji, i svi to vide kao svijetlu točku ove države, to pokazuje koliko je nacionalizam ovdje problem. Jer, obrazovni sustav podijeljen na nacionalnoj osnovi može zvučati kao dobra ideja, ali ne može funkcionirati.

Obrazovanje bi trebalo širiti horizonte, a ne zatvarati ih. Ako ste prisiljeni birati između povijesti i historije, znači da ne dobijate nijedno od toga a da je kvalitetno. Ako je nacionalizam vidljiv u obrazovanju, znači da je prisutan i u drugim sferama društva.

​RSE: Posljednjih godina u brojnim europskim zemljama primjetno jača desnica. Što dovodi do toga i kakve su posljedice?

Gebert: To je svugdje očigledan problem. Imamo krizni trenutak u Europi. Dešavaju se dvije stvari. Jedna je razvoj europskog projekta koji ima veliki uspjeh kao tehnički projekt, ali Europljani nikad nisu preuzeli političku odgovornost za njega. Uvijek su to bili "oni u Briselu" koji rade na stvarima koje ćemo mi konzumirati, na način na koji automehaničar popravlja automobil, ali ne raspravljate sa njim kamo ćete vi s tim automobilom putovati. To je dovelo do stagnacije europskog projekta.

S druge strane, imamo situaciju tzv. izbjegličke krize. To ne može biti kriza jer je kriza situacija koja će s vremenom nestati. To je naša, ova stvarnost. Ljudi će nastaviti dolaziti u Europu jer je bogatija i sigurnija. Nije ništa čudno da ljudi biraju radije živjeti na takvom mjestu, nego u nekom u kojem bi mogli izgubiti život.

Ovakva Europa nije bila u stanju da se iznese s tim, iako je izgledalo kao nešto s čim bi se ona trebala znati nositi, ali nije mogla jer europske države nisu priznale njezin autoritet.


​RSE: Bavili ste se i temama religije, odnosno radili na uspostavljanju dijaloga između njih. Koliko se svjetske religije mogu približiti i razumjeti?

Gebert: To bi bilo previše za očekivati. Kada bismo imali manje međusobne mržnje, bih bio veoma zadovoljan. Ne mislim da trebamo postati slični. Dapače, mislim da bog voli različitost. Da ne voli, stvorio bi nas iste. Činjenica da smo svi različiti za mene je vrijednost i nešto što se mora njegovati.

VIDEO priloge pogledajte klikom OVDJE.

(RSE)

KATALONIJA IDE KA NEOVISNOSTI Neredi u Kataloniji, ima ozlijeđenih, specijalci pokušavaju zaustaviti glasanje (VIDEO, FOTO)

KATALONSKI birači počeli su u nedjelju ujutro blokirati vrata birališta i okupljati se ispred njih kako bi ih zaštitili u slučaju policijske akcije s ciljem sprečavanja održavanja zabranjenog referenduma o odcjepljenju Katalonije od Španjolske.

10:10 Na glasačkom mjestu na koje je stigao katalonski predsjednik nije bilo nereda niti policije. Policija je samo na nekim biralištima.  Katalonski predsjednik Carles Puigdemont glasao je bez ikakvih problema.

8:35 Organizatori na biralištu u jednoj školi u Barceloni zamolili birače da blokiraju ulaz i da primijene pasivan otpor ako policija intervenira kako bi spriječila referendum koji bi trebao početi u 9 sati. Organizatori su pozvali birače da dođu ranije na birališta i da se već od sedam ujutro počnu masovno okupljati.

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Listići i kutije dopremljeni tijekom noći

Agencija dpa javlja da su birački listići i glasačke kutiji dopremljeni tijekom noći na desetke birališta unatoč ranijim tvrdnjama španjolske vlade da je uspjela zaustaviti "ilegalni" referendum.

Katalonci su već rano ujutro počeli formirati redove, a počela se raspoređivati i civilna garda u Barceloni gdje je stiglo stotinjak policijskih kombija.

Tisuće policajaca su raspoređene kako bi blokirali ulaz na birališta. Španjolske vlasti ranije su zaplijenile glasački materijal, ali lokalni mediji javljaju da se na nekim biralištima nalaze nove glasačke kutije.

Katalonska policija dobila je nalog da isprazni sve zgrade do nedjelje ujutro, a policajci su dobili naputak da se suzdrže od primjene sile.

Najavljeni referendum, koji je gurnuo Španjolsku u najgoru ustavnu krizu u zadnjih 40 godina i izazvao strah od uličnog nasilja, predstavlja test snage volje između Madrida i Barcelone.

Ne obazirući se na prijetnje sankcijama, globama, premetačinama, ispitivanjima, pobornici se pripremaju održati referendum o samoodređenju, iako je Katalonija sa 7, 5 milijuna stanovnika duboko podijeljena po tom pitanju. Polovica Katalonaca ne želi neovisnost, no dvije trećine njih želi se izjasniti na referendumu.

Španjolska u egizstencijalnoj krizi

Španjolska je suočena s najvećom krizom u svojoj 42-godišnjoj demokratskoj povijesti jer katalonske vlasti nisu odustale od referenduma unatoč zabrani španjolskog ustavnog suda i prijetnjama policijskom represijom.

Otkako je završena Francova diktatura 1975., Španjolska je preživjela jedan pokušaj državnog udara i porazila baskijske oružane separatiste. Sada riskira secesiju jedne od svojih najbogatijih regija, uključujući i jednog od najkozmopolitskijih europskih gradova, Barcelone.

"Želite li da Katalonija bude neovisna država u obliku republike?", glasi pitanje na koje će u nedjelju biti pozvano odgovoriti 5,3 milijuna Katalonaca.

"Ako volja katalonskog naroda bude neovisnost, Katalonija će krenuti tim putem", rekao je ovaj tjedan katalonski predsjednik Carles Puigdemont.

Ali on bi mogao završiti i u zatvoru ako nastavi s tim planom, a nejasno je i kako misli provesti referendum pošto je španjolska policija zaplijenila 10 milijuna glasačkih listića, onemogućila elektroničko glasovanje i blokirala dobar dio predviđenih biračkih mjesta.

"Referenduma neće biti jer demokracija ne može prihvatiti kršenje ustava", tvrdi konzervativni španjolski premijer Mariano Rajoy, optužujući pritom katalonske vlasti za "barbarsko krešenje" vladavine prava.

Napetosti između Madrida i Barcelone eksalirale su otakako je katalonski parlament 6. rujna izglasao zakon o referendumu. Zakon je prošao tankom većinom, a dva dana kasnije nevažećim ga je proglasio španjolski ustavni sud i time policiji i vladi dao zakonski temelj da zaustave referendum.

Ustav dopušta referendum samo na razini cijele države

Španjolski ustav dopušta referendume samo na teritoriju cijele države.

Ministarstvo unutarnjih poslova preuzelo je potom kotrolu nad katalonskom policijom, Mossos d'Esquadra, i poslalo policijsko pojačanje u regiju.

"Mi smo uvijek bili i ostat ćemo nenasilni narod. Naravno, Madrid čini sve što može da nas isporovocira, ali nećemo pasti u tu zamku. To je naša velika snaga", kaže europarlamentarac Ramon Tremosa i Balcells, zagovornik katalonske neovisnosti.

Katalonija je nakon Francove smrti postala autonomna regija, ali su neuspjeli pokušaji da tu autonomiju proširi zadnjih godina potaknuli secesionističke osjećaje.

Važnu ulogu igra i ekonomija jer Katalonija kao bogata regija više uplaćuje u državni proračun nego što od njega prima.
Katalonsko društvo ugrubo je podijeljeno popola oko neovisnosti, ali golema većina želi da se to pitanje riješi na legalnom referendumu.

"Naravno da bi škotski model bio bolji", kaže Tremosa, aludirajući na činjenicu da britanska vlada 2014. dopustila održavanje škotskog referenduma o neovisnosti na kojem su pobijedili unionisti.

"Ali španjolska vlada i premijer Rajoy u zadnjih sedam godina 18 su puta odbili zahtjev katalonskog civilnog društva za referendumom", dodaje Tremosa.

U nedjelju će na birališta uglavnom izaći pobornici neovisnosti, ali s obzirom da će biti teško jamčiti urednu provedbu glasanja i pouzdano brojanje glasova, mnogi referendum vide tek kao simbolični čin neposluha čiji će se uspjeh zapravo mjeriti brojevima o odazivu.

Nadaju se milijunu glasova

Oko 2,3 milijuna ljudi, od 5,3 milijuna koliko ih je na to imalo pravo, odazvalo se savjetodavnom referendumu o neovisnosti 2014., također proglašenom nezakonitim, i više od 1,8 milijuna glasalo je "za".

Ovoga puta separatisti su se nadali prijeći granicu od dva milijuna. Dan prije referenduma, međutim, organizatori su kazali da će biti zadovoljni i s milijunom.

S obzirom na sve što je Madrid učinio da poremeti referendum, milijun glasova za neovisnost bio bi izvanredan uspjeh, misli Jordi Sanchez, predsjednik Katalonskog nacionalnog skupa (ANC), najveće građanske skupine koja želi neovisnost.

Eurozastupnik Tremosa uvjeren je da će glas "za" biti obvezujući i da mora dovesti do proglašenja neovisnosti. "U suprotnom, zašto bi se španjolska vlada toliko trudila da ga spriječi?".

Anketa u El Paisu pokazala je međutim da 61 posto Katalonaca ne vjeruje u validnost ovog glasanja, ali ih 82 posto želi potpuno zakoniti referendum, u dogovoru s Madridom.

Po katalonskom piscu Rafelu Nadalu Farrerasu, španjolski premijer Rajoy i katalonski predsjednik Puigdemont "dvojac su impotentnih igrača u slijepoj ulici".  Prvi jer dolazi iz konzervativne stranke i nije u mogućnosti ponuditi više autonomije, a drugi jer nema široki mandat za jednostrane poteze.

"Ja sam pesimist, obje strane će i nakon nedjelje nastaviti po svom i neće pokušati naći kompromisni 'treći put' za izlaz iz krize", rekao je Nadal.

"Da sada odete Kataloncima i kažete im, 'nema referenduma danas, ali dobit ćete ga za tri godine, s kvalificiranom većinom i tri opcije (neovisnost, šira autonomija, čvršći federalizam), njih 90 posto bi pitalo, 'gdje da potpišem?'", zaključio je Nadal.

VIDEO i FOTO pogledajte klikom OVDJE.


(index.hr)

Refik Hodžić: Oni bi da se vječno gledamo kao četnici, mudžahedini, ustaše… Dehumanizacija je njihova hrana.

Zajednički prostor u kojem Bošnjaci, Srbi, neopredijeljeni zajedno rješavju probleme, zajedno se bore za prava žrtava, to je njima najveća prijetnja. Tad padaju maske. Dehumanizacija se razobličava.

 Ovako u intervjuu za BUKU Refik Hodžić direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu objašnjava situaciju u Bosni i Hercegovini u kojoj ni danas niko nije spreman da napravi prvi korak ka pomirenju, ka stvaranju uslova za budućnost bez bremena prošlosti.

Čovjek koji je skoro cijeli stručni rad posvetio pitanjima pravde i odgovornosti za masovne zločine, u razgovoru za naš portal, naglašava da jednom moramo shvatiti da priznavanje zločina i suočavanje sa prošlošću nije izdaja, kako nam to svakodnevno nameću političari i svi oni kojima je konstantno stanje ratnog naboja jedini način za održavanje na vlasti. Naprotiv, ako govorimo o Republici Srpskoj, “priča o izdaji je samo oružje u rukama onih koji su danas na vlasti, jer takav čin približava ljude. Takav čin uklanja mogućnost satanizacije srpskog naroda, izbija adute nacionalistima sa druge strane da kažu: ‘SVI SU ISTI, SVI SU ONI ČETNICI, SVI SU KOLJAČI...’”.

Koliko smo mi u BiH spremni da se 20 i kusur godina nakon rata suočimo sa tim mračnim duhovima prošlosti, da saznamo i prihvatimo šta nam se desilo?

Ako govorimo o tzv. običnim ljudima više ne postoji ništa što mi ne znamo o onome što se dogodilo. Imali smo tu sreću da smo bili predmetom međunarodnog prava u jednom trenutku u kojem su se zvijezde poklopile između nekih tendencija na međunarodnom planu i nespremnosti Vijeća sigurnosti da uradi bilo šta osim da osnuje sud po pitanju onog što se kod nas dogodilo. To nam je dalo jednu polaznu tačku u kojoj su zločini do te mjere dokumentovani, ne svi naravno, ali barem te informacije koje su prisutne u javnom diskursu su jedna ogromna brana nekakvom neznanju. Ja mislim, da svi koji kažu ja nisam znao da se to desilo lažu sami sebe. Međutim, istovremeno sa tom dostupnošću činjenica o zločinima koji su počinjeni postoji jedna druga realnost, a to je politički i javni diskurs koji je nama nametnut od strane ljudi koji su uključeni u razne špolitičke projekte, da li su oni nominalno desnica ili ljevica, svi imaju zajedničko to da su vrlo dezintegrativni po svojoj prirodi. Oni računaju na to odvajanje naroda i dalje perpeturiraju ono što je bilo neophodno da bi došlo do sukoba i zločina ovakvih razmjera, a to je dehumanizacija drugog. Ono gdje ja i ti nismo više dva čovjeka, koji možda imaju sve na svijetu zajedničko, od ljubavi prema sportu, umjetnosti i slično, već ti si moj neprijatelj, moj problem, nešto što ja moram ukloniti iz svoje sredine. Tako politike vide bilo kakvo približavnje po osnovu razumijevanja bilo čega što nam se dogodilo, po osnovu činejnica o onom što nas se dogodilo, kao neprihvatljivo. I vi možete danas da vidite da je već mejnstrim političkog govora nametnut od strane vladajućih struktura da je čin Dragana Čavića na osnovu činejnica koji je prikupila komisija sastavljena iz Republike Srpske i njegov izlazak pred javnost RS najveći oblik izdaje srpskih nacionalnih interesa.

Zašto je danas priznavanje da je neko počinio zločin u ime naroda iz kojeg dolaziš, odnosno priznavanje činjeničnog stanja najveće izdaja, zločin prema svom narodu?

Naravno da nije. Međutim, to je oružje u rukama onih koji su danas na vlasti, jer takav čin približava ljude. Takav čin uklanja mogućnost satanizacije srpskog naroda, izbija adute nacionalistima sa druge strane da kažu svi su isti, svi su oni četnici, svi su koljači...

Ovako ispada da srpskim političarima odgovara da njihov narod nazivaju četnicima, koljačima, bošnjačkim da ih gledaju kao mudžahedine, teroriste...

Naravno, ali samo određenim ljudima na vlasti. Pogledajte, da ne idemo daleko u prošlost. Vi imate situaciju da na RTRS-u koji je u potpunosti u rukama Dodikovog režima imate gostovanje Miroslava Tuđmana koji je jedan od arhitekata protjerivanja srpskog naroda, kojem se daje prostor da potežira svoje teze, a nakon toga imate obilježavanje stradanja srpskog naroda u zapadnim opštinama nad kojima su zločine počinili ljudi pod kontrolom Tuđmana. I to je ta diskrepancija, gdje nama odgovara da nas vide kao četnike, jer to nama omogućava da ih vidimo kao islamske teroriste, kao ustaše i na taj način držimo ljude koji zaista žele samo da žive i krenu sa životom, uplašene, razdvojene i u jednoj paralizi u kojoj je nemoguće napraviti bilo šta zajedno. Istovremeno živimo u takvom prostoru u kojem je nemoguće bilo šta napraviti odvojeno.

Ali, kako je moguće da ista grupa političara sve ove godine toliki narod drži pod pritiskom?

To je samo pitanje jedne potpune političke beskrupuloznosti u kojoj se ne preza od potpunog izvrgavanja sopstvenog naroda ruglu. Oni danas govore jedno, da je Milorad Dodik ili Bakir Izetbegović satana, neprijatelj tvog naroda, a sutra odu i sjednu sa tim čovjekom i dogovore sve, naručito kad je novac u pitanju. I to hoću da kažem, ta politička beskrupuloznost kod običnih ljudi izaziva jednu apatiju u kojoj se od politike više ništa ne očekuje i to je ono što je cilj. Oni imaju svoju armiju glasača koju su stvorili kroz zapošljavanje u javnim preduzećima i institucijama koja daje zagarantovan broj glasova i interes je da ostali ne glasaju. I takvim izazivanjem apatije kroz neprekidno pravljenje kriza, pa opuštanje kriza i u krug, jednostavno se kod naroda stvori nespremnost da se vjeruje bilo kojem političaru. Najgore je što mi vjerujemo da se stvari spontano dešvaju, ali to nije tako. Ovo su projekti koji su za bilo kojeg naučnika koji se bavi političkim naukama očigledni, jer su postojali i postoje širom svijeta. Naš je problem što mi mislimo da smo mi posebni i da nigdje nema toga što kod nas ima.

Vratio bih se na ono što ste rekli na početku da danas onaj ko tvrdi da ne zna šta se dešavalo u ratu laže. Ja sam često mogao da čujem od ljudi iz Banjaluke, pa čak i Prijedora kako ne znaju za Tomašicu, kako ne znaju da je tamo toliko ljudi pronađeno, pa čak i kad priznaju da su čuli šta se dešavalo to stalno proispituju i traže neke argumente u "rekla - kazala" istoriji, kojima bi pobili činjenice. Kako je moguće da je za nekoga relevantija ta izmišljena istorija, od zvaničnih podataka i zašto se stalno kod nas traži opravdanje za ono što je učinjeno kad se u konačnici moramo suočiti sa istinom?

Prvo, "kako je moguće" Karl Jaspers je najbolje objasnio tako što svi mi osjećamo određenu dozu odgovornosti za ono što je učinjeno oko nas i on je to vrlo precizno definisao u četiri vrste ogovornosti od krivične, političke, društvene do metafizičke koju svi osjećamo, iako nismo ni učestvovali u tome. Posebno to osjeća neko ko je sve to gledao, znao za to. Strašno teško je prihvatiti odgovornost. Naš prvi refleks kao djece, kad nas uhvate da smo razbili prozor je "nisam ja". Dakle, vrlo teško je prihvatiti odgovornost i svi se mi hvatamo za neku slamku kad nam neko kaže "Nemaš ti šta prihvatati. Nemaš, to je bio rat. Šta, oni bi nas da nismo mi njih. To je sve propaganda, to je budaleština". Ovo je samo odbrambeni mehanizam. A kad si spomenuo Tomašicu, način na koji je došlo do informacija o Tomašici je po prijavama seljana iz blizine te masovne grobnice koji su se žalili opštini u Prijedoru  ispod radara da se nešto uradi sa tom grobnicom jer im prlja vodu. I kad opština nije ništa uradila, tad je čovjek došao i rekao nadležnim institucijama znajući da će oni ta tijela ukloniti odavde. Samo razmislite o ovome. I ovdje vidimo do kojih razmjera je usavršena ta dehumanizacija. To je ono što još uvijek drži ljude. A zamislite da sa liderskih pozicija počnu da dolaze poruke poput "Ljudi, došlo je vrijeme da se mi sa ovim razračunamo. Nemojte više smatrati svog komšiju za neprijatelja. Ako znate nešto recite. Došlo je vrijeme da skinemo teret sa leđa naše djece". Zamislite takvu situaciju, svakodnevno. Sve bi tad bilo drugačije. A ovako mnogi ljudi koji znaju šta se dešavalo su spremni da pričaju o tome, ali samo u društvu, nikad javno. U javnosti postoji drugi diskurs, jer ko god priđe nekom priznanju je izdajica.


Stvorena je atmosfera u kojoj svako ko progovori bude na, prvo indirektan, a kasnije i direktan način linčovan. Ali, mene interesuje, ako nemamo trenutno situaciju u kojoj ljudi otvoreno mogu da govore o onome što je iza njih, da skinu taj teret sa leđa, a ništa ne sluti ni da će se tako biti u budućnosti, šta da očekujemo?

Nije problem u činjenicama, one su poznate. Problem je u prihvatanju tih činjenica. Problem je u jednom nesmiljenom napadu na institucije i pojedince koji su doveli do objavljivanja tih činejnica. Kao što je Komisija za Srebrenicu Republike Srpske i niko nije mogao da joj nađe zamjerku, već se sada samo pokušava da se delegitimizira, da se to što je nađeno prikaže kao prevara. Ista stvar je i sa Tribunalom. Znači mi imamo činjenice, za razliku od građana Sirije, koji nemaju ni nadu da će to imati. Međutim, ono što ja vidim kao veliku oasnost je da ti narativi se sve više kriste za militarizaciju mladih u svrhu stvaranja sile kojom političari mogu da prijete drugima. I ti mladi se hrane narativima, poput 'vidi šta su nam uradili', 'mi smo jedine žrtve', 'naša vojska, naša sila...'.

Inače, sve više mladih ima taj romantičarski pogled na dešavanja iz rata, na ljude koji su počinili zločine... Kako imati budućnost sa mladima koje su već preuzeli ovi kojima je cilj destabilizacija?

Nisam siguran da je to već izgubljena bitka. Za mlade se treba boriti. Ovdje je krucijalno takve mlade ljude izmještati u druge sredine, odnosno davati im priliku da se druže sa drugima i vide da je to sve sranje. Da je svaka priča o slavljenju militarizma put u pakao i neka slušaju samo one koji su bili u ratu. Neka odu u po zime na Grmeč, ne moraju ratovati, samo iskopaj sebi rupu u toj zemlji i prenoći pa dođi sutra i reci kako je super rat. Opasnost koju ja vidim je da ta vrsta nacionalizma jeste romantična, naročito u ovom vremenu populizma, lažnih informacija, otuđenosti kroz internet. Stvaraju se lažne slike o pravim vrijednostima. A sa druge strane imaš jednu drugu vrstu opasnosti. Ljudi koji razmišljaju drugačije će jednostavno da kažu ja nemam vremena za ovo. Ide život.

To sam upravo htio da Vas pitam. Kako onda nešto promijeniti ako odlaze oni koji imaju zdravo razmišljanje, dok sa druge strane ostaju oni sa romantičarskim pogledaom na rat, ratne zločince...

Ma ovo je političko pitanje. Mora se to tako shvatiti, ukoliko zaista ne želimo da vidimo pretvaranje ove zemlje u propalu državu, poput San Salvadora kojim vlada jedna bogata elita, korumpirani političari i kriminogene bande i strukture, koje sa ovim ostalima žive u simbiozi i crpe ono što jedno društvo može da da. Ako nećemo takvo društvo mora se prestati sa pričama među istim ljudima na skupovima civilnog društva i shvatiti ovo kao političku borbu. Da se pokrene jedan integrativni model koji će djelovati za mlade, za dobrobit društva. Kultura sjećanja će biti dio toga. Tu se mora izgraditi jedna platforma u kojoj mladi ljudi ne mogu da pobjegnu od toga, jer njih je formiralo ono što se desilo. Treba da znamo svi šta se dogodilo, ne zato da bi živjeli tu stvarnost, nego upravo da bi je mogli staviti iza leđa. Da naučiš i dobre i loše lekcije iz toga, da vidiš koja je opsanost dehumanizacije pa kad ti neko počne pričati o tvom prijatelju kao mudžahedinu ili četniku da zaustaviš to odmah, da kažeš da je to recept za propast, jer smo to vidjeli. Sretna društva uče na greškama drugih. Društva poput Njemačke nauče na svojim greškama. Zašto mi ne bi naučili nešto iz toga. Pa samo uzmi ovaj poblem odlaska mladih. Nije to samo rezultat strašne ekonomske propasti, iako je to jedan od faktora, ali tome isto tako doprinosti paraliza društva za koje misliš da se nikad neće ništa promjeniti.

Kad ste pomenuli promjene, možda se negativne reakcije političke elite i nacionalističkog dijela društva najbolje vide na primjeru Prijedora i akcije koju ste vi pokrenuli "Dan bijelih traka". Kako objasniti da ste do nedavno bili najveći borac za razotkrivanje onog što se desilo u tom gradu, a kad ste uspijeli da uključite i veliki dio Srba u sve to, da otvorite dijalog dobili niz uvreda i prijetnji?

Takvi ljudi nemaju nikakav problem u tome da funkcionišu u sistemu dehumanizacije, gdje su Srbi četnici, Hrvati ustaše, a Bošnjaci mudžahedini. Njima je to prirodo. I u tom kontekstu jedino je moguće funkcionisati da se ti boriš da taj tvoj narativ pobjedi na kraju one druge koji propagiraju "neko drugo poluvrijeme, doći ćemo mi po svoje, biće opet Srebrenica, Jasenovac..." Ono što mi radimo jeste da prtimo prtinu ka nekoj zajednici koja će se suočiti sa onim šta se dogodilo i priznati šta se dogodilo. To nam je potrebno da bi neki čovjek, Bošnjak došao npr. u Prijedor i rekao, ovo mi je super grad, ovdje ću da se skrasim, a da se nikad ne osjeti kao izmet. Ka takvom društvu mi stremimo. Da bi se to desilo mora se priznati u nekom trenutku šta se desilo. Kako se moglo desiti da bude ubijeno 102 djece, kako je neko nekoga mogao ubijediti da je to u redu zarad neke ideje, ideologije... E, taj naš pokušaj da dođemo do nekog osvješćivanja unutar jedne zajednice, kada se zvanično ogradio od instrumentalizacije onog što radimo zarad bošnjačkog kulta žrtve, kad smo pozvali da u Sarajevu kao glavnom gradu BiH koji bi trebao da vodi u svakom pogledu, pa i suočavanju sa prošlošću, da će nam najbolje pomoći ako naprave spomenik žrtvama na Kazanima, tad smo dobili najveće napade. I nije to ništa spontano, ti napadi su došli iz glasila SDA i njihovih satelita. Jer, taj zajednički prostor u kojem Bošnjaci, Srbi, neopredijeljeni zajedno riješavju probleme, zajedno se bore za prava žrtava, to je njima najveća prijetnja. Tad padaju maske. dehumanizacija se razobličava i ljudi mogu da vide direktno na jednom primjeru kako to treba da izgleda, nasuprot onog gdje samo mi plačemo nad svojim žrtvama, samo su naše žrtve bitne, svi drugi su zaslužili da im se to desi i kako možete da poredite ovo sa onim i tako dalje. Dakle, to je njima najveća prijetnja i to nije ništa slučajno.  To je ono što sve vrijeme govorim, ako mi ne budemo mogli da postignemo nekakv minimum zajedničkog gledanja na ono što nam se dogodilo i pepustimo priču o prošlosti njima, mi ćemo imati klicu za novi sukob. To nije posebnost našeg prostora, to je nešto što je dokazano. Bez obzira na ekonomska ulaganja, na reforme, ako se ne bavite ovim stvarima, ako ne pokušavate izgraditi minimum konsenzusa o prošlosti, neumitan je povratak sukoba.

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ



(6yka.com)

Kako su djeca začepila usta učiteljici na temu: JEL MOŽDA NEKO OD VAS ZNA ŠTA JE TO BIJA DOMOVINSKI RAT?

Status Ivana Vasiljevića prenijet s jednog foruma.

Tema je bila "Domovinski rat". Učiteljica je pitala šta znaju o tome, ali ispostavilo se da je jedan učenik unio totalnu pometnju i zamrsio tematiku.

Kako je sve to bilo, prenosimo status u cjelosti.


Naleteh na jednom forumu - fenomenalno :-)))), ulepsa mi jutro!
Ona Uciteljica Smilja je stala isprid ploče i rekla je:
"Dico, danas ćemo učit o domovinskom ratu!
Moran odma na početku izrazit ushit, sriću i zadovoljstvo šta je to ušlo u nastavni plan i program trećaša! Nikad nije previše rano da mi, ka ponosni Hrvati, usvojimo tu materiju"
Onda je uča pljesnila sa rukama i pitala je: "JEL MOŽDA NEKO OD VAS ZNA ŠTA JE TO BIJA DOMOVINSKI RAT?"

******************************************************************************

OGLAS

Dosadilo vam je da za sitne popravke auta odlazite majstoru i dajete pare?

Rješenje je najzad tu!

Naučite sami da popravljate svoj auto.

Popravka, recenzija i stručno mišljenje iz oblasti automobilizma, sve na jednom mjestu. Popravite sami svoj auto bez odlaska majstoru i bacanja novca.

Pretplatite se na novi kanal koji donosi svakodnevne video priloge popravki, recenzija itd.

https://www.youtube.com/channel/UCVc8SIkIeoLiuyMNC6n8maw

FB stranica:

https://www.facebook.com/balkan.repair/

I dok nismo zaboravili, ukoliko imate neki problem koji nije objašnjen, slobodno pitajte na fb stranici, rado će vam stručnjak iz navedene oblasti odgovoriti.

******************************************************************************

Sva rulja u razredu su šutili i vrtili su sa glavušama ka da nemaju blage.
Uča je pitala: "ŠTA? BAŠ NIKO?..."
Onda san ja dignija ruku. Uča je rekla: "IZVOLI ROBI!"
Ja san pita: "JEL TO BIJA RAT DI SU NAŠI UZ POMOĆ SAVEZNIKA SATRALI NJEMCE I USTAŠE?"
Učiteljica Smilja je mene blido pogledala. Onda je ona stavila ruke na kukove i pitala je: "A MOLIN TE LIPO, OD KOGA SI TO ČUJA?"
Ja san reka: "OD MOG DIDA SA ŠOLTE!"
Uča je rekla: "E, PA DIDA TI SE MALO ZAJEBA, MLADIĆU! BIĆE ČOVIK OSTARIJA, PA JE MRVICU PROPUVA!"
Ja san reka: "SORI, UČITELJICE, AL' MOJ DIDA NIJE PROPUVA!"
Uča je rekla: "OKEJ, AKO NIJE PROPUVA, ONDA JE MISLIJA NA NEKI DRUGI RAT!"
Ja san pita: "NA KOJI DRUGI RAT?"
Uča Smilja je rekla: "NA DRUGI SVJECKI RAT! TI JE RAT BIJA PRIJE DOMOVINSKOG RATA!"
Ja san pita: "PA, KOGA SU ONDA NAŠI SATRALI U DOMOVINSKOM RATU?"
Uča je rekla: "SATRALI SU SRBE I ČETNIKE!"
Ja san pita: "A, KO SU NAM BILI SAVEZNICI?"
Uča je rekla: "NJEMCI I USTAŠE!"
Ja san zblantao se u uču Smilju sa lakšom zbunjozom. Samo onda je moj drug Dino reka: "ČEKAJTE MALO, UČITELJICE, ZAR ONI VEĆ NISU BILI SATRANI U DRUGOM SVJECKOM RATU?"
Onda je onaj Kane-Šteta reka: "E, STVARNO, JEBATE! AKO SU NAŠI SATRALI NJEMCE I USTAŠE U DRUGOM SVJECKOM RATU, A POSLI TOGA JE DOŠA DOMOVINSKI RAT, KAKO SU IH ONDA MOGLI IMAT ZA SAVEZNIKE?"
Ona tuljanica Niveska je uletila: "MOŽDA IH NISU SATRALI SVE! NEGO SU NEKE SATRALI, A NEKE SU OSTAVILI DA IN POSLI BUDU SAVEZNICI!"
Ona Nela-Svinjogojstvo je pitala: "KAKO SU BIRALI KOJE ĆE SATRAT, A KOJE ĆE OSTAVIT ZA SAVEZNIKE?"
Onaj Rino-Sajla je reka: "MOŽDA SU IN DALI IGRAT NA PAR-DIŠPAR?"
Učiteljica Smilja je dvaput pljesnila sa rukama i rekla je: "DICO, MOLIN' VAS LIPO, NEMOJTE KONPLICIRAT ŽIVOT! OVO JE TRIBALO BIT JEDNOSTAVNO GRADIVO, DA SKUŽIMO KO JE AGRESOR A KO ŽRTVA, A NE DA SAD TU IDEMO DO STOLJEĆA SEDMOG..."
Samo onda je ona balibanica Lidija uletila: "A, DI SU ONDA BILI SRBI I ČETNICI?"
Uča je pitala: "KAD?"
Balibanica Lidija je rekla: "PA, U DRUGOM SVJECKOM RATU!"
Uča Smilja se počeškala po bradi i malo je dumala. Onda je ona rekla: "ČETNICI SU BILI SKUPA SA NJEMCIMA I USTAŠAMA! A SRBI SU BILI SKUPA SA NAŠIM HRVATIMA, ZNAČI... PROTIV NJEMACA, USTAŠA I ČETNIKA!"
Onda je mala Teica pitala: "ZAŠTO ONDA MOJA MAMA GOVORI DA SU MOG DIDU U DOMOVINSKOM RATU UHAPSILI TALJANI?"
Učiteljica Smilja je okrenila se prema njoj i rekla je: "TEICE, DUŠO, DIDU TI NIKAKO TALJANI NISU MOGLI UHAPSIT U DOMOVINSKOM RATU! MOŽDA SU GA JEDINO MOGLI UHAPSIT U DRUGOM SVJECKOM RATU!"
Kane-Šteta je pita: "A JESUL' TALJANI BILI NJEMCI, USTAŠE ILI ČETNICI?"
Uča Smilja je podviknila: "TALJANI SU BILI TALJANI! SAMO SU BILI U KOMPI SA NJEMCIMA, USTAŠAMA I ČETNICIMA! A TO ZNAČI PROTIV HRVATA I SRBA!"
Ona Sandra je pitala: "A JESUL' ONDA POSLI, U DOMOVINSKOM RATU, BILI U KOMPI SA HRVATIMA I SRBIMA?"
Moj drug Dino je njoj reka: "A, GLUPA SI KA TAVA, SANDRA! KAKO ĆE BIT U KOMPI SA HRVATIMA I SRBIMA AKO SU HRVATI BILI PROTIV SRBA!"
Sandra je pitala: "KAD?"
Dino je reka: "PA, U DOMOVINSKOM RATU!"
Kane-Šteta reka: "MOŽDA JE PO TALJANA IŠLO SA SRBIMA, A PO SA HRVATIMA!"
Nela-Svinjogojstvo je pitala: "KAKO SU BIRALI KOJI ĆE SA KOJIMA? JESUL' IGRALI NA PAR-DIŠPAR?"
Uča Smilja je zveknila sa dnevnikom po klupi i viknila je: "JEL VIŠE BILO DOSTA?!"
Ja san njoj reka: "OVO GRADIVO JE ZA POPIZDIT' TEŠKO, UČITELJICE! JA NE KUŽIM NIŠTA ŽIVO!"
Uča je dreknula: "ZATO ŠTA SMO SVE ZAKONPLICIRALI SA TVOJIN DIDOM I DRUGIM SVJECKIM RATOM! ODSAD SE DRŽIMO SAMO DOMOVINSKOG RATA I GOTOVO! JEL TO SVIMA JASNO?!"
Mi smo svi u razredu umirili se i začepili labrnje. Uča je podviknila: "I DA SE VIŠE UOPĆE NE SPOMINJU TALJANI I NJEMCI, POŠTO SU TO SAD NAŠI DRAGI TURISTI! JEL I TO JASNO?"
Mi smo svi šutili i klimali smo sa glavušicama. Uča je rekla: "OKEJ! ZNAČI, VRATIMO SE NA POČETAK! U DOMOVINSKOM RATU SU SRBI I ČETNICI IŠLI OKUPIRAT NAŠU ZEMLJU, A ONDA SU..."
Dino je uletija: "...A, ONDA SU IH HRVATI I USTAŠE SATRALI! JEL TAKO?"
Učiteljica Smilja je značajski se okrenila prema njemu. Onda je zarežala: "OTPRILIKE!"
Ja san uletija: "ZA RAZLIKU OD DRUGOG SVJECKOG RATA, DI SU HRVATI I SRBI SATRALI ČETNIKE I USTAŠE! JEL TAKO?"
Uča je značajski zapiljila se prema meni i opit zarežala: "OTPRILIKE!"
Onda je Dino uletija: "ŠTA ZNAČI DA ĆE U SLJEDEĆEM RATU HRVATI I ČETNICI SATRAT SRBE I USTAŠE!"
Uča je iskobečila oči i zinila je sa ustima.
Onda je tuljanica Niveska rekla: "A ZAŠTO HRVATI UVIK MORAJU POBJEDIT? MOŽDA ĆE BAŠ SRBI I USTAŠE SATRAT HRVATE I ČETNIKE!"
Tad je uča na nju arlauknila: "NIVESKA, KAKVO JE TO NEDOMOLJUBNO PONAŠANJE?! ZA KOGA TI NAVIJAŠ? NEĆU DA ČUJEN TAKVE STVARI U OVOM RAZREDU!"
Tuljanica Niveska je u roku odma zablindirala gubicu.
Moj drug Dino se mrgaški smjehuckao.
Učiteljica Smilja je naperila kažimprst prema njemu i rekla je: "A TI SE, PAMETNJAKOVIĆU, NE KESERI! OTKUD TEBI PRAVO DA GOVORIŠ DA ĆE BIT NOVOG RATA? JE LI, KLIPSONE?!"
Dino je raširija ruke i reka je: "PA, UBRA SAN DA JE TO PRINCIP LIGE PRVAKA - IGRA SVAK PROTIV SVAKOGA I NA KRAJU SE ZBROJE PUNTI!"
Ja sam reka: "NARAVSKA STVAR! A NEMOŠ PREKINIT NATJECANJE NAPOLA!"
Uča je podviknila: "E, PA SLUŠAJTE ME DOBRO, PAPANI: TO VAN JE MALO DEGENERIČNA LOGIKA! PRVO I PRVO, VIŠE NIKAD NE SMI BIT RATA! A DRUGO I DRUGO, AKO GA I BUDE, ONDA JE TURBO NEMOGUĆA KOMBINACIJA DA HRVATI SKUPA SA ČETNICIMA RATUJU PROTIV SRBA I USTAŠA! GOTOVA PRIČA!"
Onda san ja reka: "A, ZAŠTO ONDA NA ŠOLTI MOM DIDI, KA HRVATU, JEBU ČETNIČKU MATER?"
Uča se zableušila u mene sa težim ošamutom. Ekipa u razredu je isto gledala sa čudilom. Ja san reka: "I TO SAMO ZATO ŠTA JE BIJA U PARTIZANIMA!"
Onda je Rino-Sajla pitao: "KO SU SAD PARTIZANI, JEBATE NOJ?"
Kane-Šteta je reka: "NIKAD ČUJA!"
Nela-Svinjogojstvo je rekla: "BIĆE NEKI TURISTI, KA NJEMCI ITALJANI!..."
Učiteljica Smilja je i dalje stajala ukipana isprid ploče sa namušenom facom. Onda je balibanica Lidija nju pitala: "STVARNO, UČITELJICE, A KO SU BILI PARTIZANI?"
Uča je gledala koljački prema meni i podviknila je: "JEL VIDIŠ SAD ŠTA SI NAPRAVIJA, DEBILU? JESMOL' MI NA OVOM SATU TRIBALI GOVORIT O DOMOVINSKOM RATU IL' O PARTIZANIMA?"
Ja sam reka: "MOJ DIDA KAŽE DA SU PARTIZANI BILI ODLUČUJUĆI FAKTOR U DOMOVINSKOM RATU!"
Uča se napečila: "A, PO ČEMU TO, MAJKETI?"
Ja san reka: "PO TOME ŠTA SU NEDOSTAJALI!
Evo pa Ti budi učitelj/ica po novom programu za III razred ??
AUTOR: Viktor Ivančić - Bilježnica Robija K.