MINISTAR E. RAMIĆ SE ZALAŽE DA SE SRBI VRATE U MOSTAR: Povratak je temelj odbrane ljudskog dostojanstva!

Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić je posjetio povratnike u Mostaru, kao i Hram u Bijelom Polju kod Mostara. Mostarski paroh Radivoje Krulj je uručio zahvalnicu ministru za podršku obnovi parohijskog doma u Bijelom Polju. Ministar Ramić je razgovarao sa lokalnim povratnicima o programima podrške ministarstva te pomoći u obnovi Saborne crkve u Mostaru.

„Pozvao sam povratnike da se prijave na naše javne pozive, imali smo iskren i otvoren razgovor. Ovo je zemlja njihovih predaka i njihove djece. Povratak je temelj odbrane ljudskog dostojanstva. I u tome se razumijemo svi mi koji smo preživjeli progone, bez obzira iz kojeg naroda dolazili“, kazao je ministar Ramić.

Predstavnici Srpske pravoslavne crkve izrazili su zahvalnost ministru Ramiću za dosadašnji rad i podršku, a u razgovoru sa lokalnim liderima svih vjerskih zajednica iskazana je potpora radu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.

(saff.ba)

ZNATE LI ZA NJU? Film o ženi koja je spašavala srpsku djecu u NDH!

Dotacija najuglednijeg europskog koprodukcijskog fonda Euroimages od 160.000 eura dodatni je vjetar u leđa projektu dokumentarno-igranog filma o Zagrepčanki Diani Budisavljević, koja je kao privatna osoba za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH) spasila oko 7.500 srpske djece iz logora. Film u kojem će glavnu ulogu glumiti Alma Prica.

Dijana Budisavljević kao privatna osoba pomagala je srpskim ženama i djeci pokupljenim u ustaškim akcijama "čišćenja terena" na Kozari, Baniji i Kordunu, ona i njeni suradnici spasili su 7.500 djece i smjestili ih kod zagrebačkih obitelji ili u domove i bolnice, sastavila je kartoteku sa 12.500 kartona srpske djece odvojene od roditelja kako bi ih se jednog dana moglo iznova spojiti, koja joj je odmah po oslobođenju oduzeta i negdje zametnuta.

Bila je zaboravljena dok joj pred 15 godina nije objavljen dnevnik iz vremena NDH, Srpsko narodno vijeće nazvalo je po njoj nagradu za humanitarni rad, a zagrebačka režiserka Dana Budisavljević radi o njoj film.

Potrebni novac mukotrpno se prikuplja od državnih filmskih fondova Hrvatske, Slovenije i Srbije, a europski filmski fond Eurimages upravo im je odobrio 160.000 eura.

"Osim novaca, tu je zapravo i jako dobar osjećaj da je naš projekt prepoznat i to na najvišem europskom nivou. Jer, Euroimages fond je zapravo najteže osvojivi filmski fond na kojem, jednako kao i mi, svoje projekte plasiraju najveća europska i svjetska redateljska imena. Evo, recimo, samo u ovoj godini su se natjecali Terry Gilliam, Pawel Pawlikowski, Laszlo Nemes, a to su sve dobitnici Oscara", kaže za Radio Slobodna Europa režiserka Dana Budisavljević.

Povjesničarka i predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac Nataša Mataušić dovršava doktorat o Diani Budisavljević.

"Ona je Austrijanka koja je svog muža Julija Budisavljevića upoznala dok je studirao medicinu u Grazu, zajedno žive u Zagrebu, i – iako do tada nije bila nigdje društveno ni humanitarno angažirana – nije mogla stajati skrštenih ruku i već od kasnog ljeta 1941. pomaže Srbima", ističe Mataušić za Radio Slobodna Europa.

Diana (na fotografiji) nije mogla stajati skrštenih ruku: Mataušić

Diana Budisavljević je uspjela u više navrata ući i u logor Stara Gradiška kako bi izvukla djecu, usprkos prijetnjama ustaškog zapovjednika Jasenovca Maksa Luburića da bi mogla tu i ostati.

"Bila je svjedokom groznih i mučnih situacija – od nasilnog odvajanja majki od djece, nakon čega se majke slalo na prisilni rad u Njemačku, do situacije u navodnoj 'dječjoj bolnici', gdje su djeca ležala na podu potpuno gola, u izmetu i puna muha i crva… Sve je to strašno utjecalo na njezino zdravlje i ona se jako razboljela nakon svega što je proživjela. Njezin dnevnik je prvorazredni dokument o svemu tome", navodi Mataušić.

Djecu se prvo smještalo po zagrebačkim domovima i bolnicama i u katolički dječji dom u Jastrebarskom, međutim Diana Budisavljević i njezin bliski suradnik Kamilo Brössler shvaćaju da su domovi i bolnice prepuni i da je jedini spas udomljavanje u obiteljima, koje se odvijalo na dva načina. Prvo – ilegalno, priča Nataša Mataušić.

"To znači da su žene, građani Zagreba dolazili i iz transporta ili iz bolnica direktno izvlačili tu djecu, dakle bez ikakve dozvole ustaških vlasti. Kada su ustaše vidjele što se događa, onda su to zabranile, da bi opet na poticaj i uz borbu Diane Budisavljević i Kamila Brösslera, pa čak i intervencijom Alojzija Stepinca, Ministarstvo udružbe (socijalnog rada) službeno 14.6.1942. donijelo odluku o – kako se to tada nazivalo – 'kolonizaciji' djece u obiteljima", kaže povjesničarka Nataša Mataušić.

Ali, nije svatko mogao udomiti djecu s Kozare.

"Iako je ta odredba spasila život velikom broju djece, ona je u stvari bila užasno diskriminatorska prema srpskom stanovništvu, jer je tom odredbom upravo Srbima bilo zabranjeno udomljavanje djece, odnosno dozvoljavalo se udomljavanje samo hrvatskim katoličkim obiteljima", dodaje Mataušić.

Nataša Mataušić: Dianin dnevnik je dokument o svemu

Također, obitelji u kojima je netko bio politički sumnjiv ustaškim vlastima nisu mogle udomiti tu djecu.

Ona je, kako bi spasila djecu, kucala na sva moguća vrata, a pomagali su joj od običnih ljudi pa do posredno i Katoličke crkve, pa čak i jedan njemački oficir.

Snimanje kreće ujesen, u glavnoj ulozi nastupa Alma Prica, a sporedne uloge imaju Mirjana Karanović i Ermin Bravo.

Film će se zvati "Akcija D.B.", kako je svoju aktivnost zvala sama Diana Budisavljević, a radni mu je naslov "Dianina lista".




(RSE)

UHVATILA VAS JE NOSTALGIJA: Prisjetite se djetinjstva i onog što je obilježilo 90-te

Iako se čini kao da je bilo jučer  90-te godine bile su zapravo jako davno. Evo samo nekih zanimljivih stvari iz tih godina kojih se svi sjećamo (ili ih još uvijek imamo doma).

Spice Girls posvuda

Znamo da nisu stvar, ali opet postojalo je puno stvari s njima. Fotoaparat, blokovi, hemijske, zastave i majice. Sve s likovima ovih pet djevojaka. Kakav b(r)end. Svi su htjeli biti one i imati sve njihovo.

Figurice iz Kinder Jaja

To se zvalo biti kolekcionar. Žabe u zimskoj varijanti, Nosorozi u ljetnoj, autići i skoro sve životinje i bića koje možete zamisliti. Bilo je svega.

Školski pribor

Sjećate se kako su izgledale dječje hemijske? Prekrasno, eto tako. U svim bojama, sa šljokicama, u kričavim varijantama i one s vodom u sebi.

Konzole

Game Boy, Super Nintendo ili računalo. Super Mario. Plastični pištolji za ubijanje patkica na ekranu. Posuđivanje igrica i konzola u videoteci, koja usput isto više baš i ne postoji.

Slatkiši

Bomboni u obliku dude bile su pravi hit, baš kao i ogrlica s bombonima. Lizalica koja fućka kako se pomiče štapić, lizalica koja je zapravo čokolada u obliku životinje. Okrugla lizalica koja svijetli u mraku. Bombonjere koje tada nisu koštale kao suho zlato. Čokoladice koje su izgledale kao cigarete ili kao novčići..

Što smo sve radili

Internet se nije toliko koristio, a kada se i koristio mogli smo na njemu biti neko ograničeno vrijeme jer su roditelji trebali telefon. Igrali smo se vani u parku ispred kuće ili na školskom igralištu. Imali smo razbijena koljena. Gledali smo kul dječje serije i legendarne crtiće. Slušali smo CD-e i kasete, na walkmanu, discmanu, a kasnije i MP3-u. Skupljali smo Pokemon karte. Izmišljali smo igre samo da se zabavimo.




(novi.ba)

ISPOVIJEST Kako sam shvatio da i nismo toliko primitivni

Uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, ljudi na Balkanu su očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.

Piše:
Stefan Pejović

Nakupljalo se u meni, kuhalo, rojile su se misli i razlozi, ideje i nadahnuća; to su oni trenuci u kojima naprosto počnete, tiho i neprimjetno, pričati sa sobom, govoriti "aha, tako je!", pucketati prstima za svaku novu spoznaju, za svaki novi "spoj" različitih ideja koje su kružile po glavi i konačno se sjedinile, tvoreći zaključak i otvarajući novo polje, novi zrak svjetlosti koji obasja do tada zatamnjen dio naših promišljanja.

Znam da zvuči komplikovano poput definicije iz hemije ili fizike, ali ko je navedeno doživio u praksi može vrlo lako shvatiti o čemu govorim. A mislim da nas je većina, zapravo, i pravila "proboje" na taj način, kada se neka misao, rečenica ili čak samo riječ pojave u glavi i kada kažeš "aha!".

Meni se takvi proboji dešavaju na planini. U brda ne idem da bih razmišljao - naprotiv - ali kada se naše misli smire, kada se postigne stanje koje je čovjeku zapravo inherentno, onda se počne javljati taj nektar, ta koncentrovana mudrost koja čuči u svakom čovjeku, ma kako se zvao, bio crn ili bijel, komunista ili vjernik, filozof ili varilac.

Osvajanje prostora unutar sebe

Naprosto, svaki čovjek u sebi nosi taj ogromni potencijal i snagu da pravi lične proboje koji su mala pobjeda za njega, kojima osvaja prostore unutar sebe i koje, do tada, nije poznavao. Rekoh, meni se to dešava na planini, što je, vjerovatno, i logično, jer planine su gore, iznad oblaka i iznad naših svakodnevnih - često trivijalnih i imaginarnih - problema.

Hodajući Zelengorom - dijelom Via Dinarice, planinarske staze koju je NatGeo Traveler proglasio jednom od 21 najbolje svjetske destinacije - na turi sa Planinarskim društvom Željezničar, tako sam došao do nove spoznaje: da mi, zapravo, nismo nikakvi divljaci, primitivci, zaostali Balkanci, stoka, budale, ili kako se već međusobno častimo.

Zapravo, mi o sebi mislimo loše, jako loše, i to je ponajveća tragedija ovog vremena i ovih ljudi. No, nismo jedini koji misle o sebi loše; o nama, naime, misle loše i „razvijeni“ narodi, njihovi obrazovni sistemi, napredne ideologije i lepršava mišljenja.

Čitajući sjajnu knjigu Black Lamb and Grey Falcon, autorice Rebecce West, a koja je napisana u praskozorje Drugog svjetskog rata i velikog stradanja koje smo tada pretrpjeli, došao sam do zaključka da, nažalost, oni koji nas „uče“ da trebamo prevazići predrasude, nadvladati umno sljepilo i postati „otvoreni“, zapravo i sami pate od iste dijagnoze.

Balkan - zacrnjeno mjesto na karti

West objašnjava, ukratko, kako je, tokom njenog školovanja u Engleskoj, Balkan bio (i ostao?) mjesto zacrnjeno na karti, obilježeno i opečaćeno divljacima i varvarima; u jednom, pak, paradoksalnom primjeru ova sjajna autorka opisuje situaciju koju je doživjela tokom boravka u Parizu, kada je, u stanu pored njenog, muž tukao ženu, a West je, nakon što se sve smirilo, čula ženu kako mužu plačno i izrevoltirano govori „Balkan! Balkan!“, misleći na divljaštvo.

Iako knjiga nije (direktna) tema ovog bloga, toplo je preporučujem. U principu, iako je pisana prije 70-ak godina, još je aktuelna i služi kao jedan od obaveznih udžbenika strancima koji dolaze u naše male „divljačke“ države.

Sada bih ovdje mogao da lamentiram nad teškom sudbinom ovog naroda, da kažem kako te naše misli, „pojačane“ mislima drugih o nama, postaju naša djela, koja postaju naše navike, koje čine lični karakter, koji tvori mentalitet.

Mogao bih reći i da smo zaslužili takvo mišljenje drugih i samih nas o sebi. Mogao bih reći da smo, zaista, divljaci i primitivci i završiti ovaj blog onako kako, nažalost, i danas završavaju misli drugih o nama i misli nas samih o sebi.

No, neću.

'Divljaci' sačuvali jednu od zadnjih prašuma u Europi

Neću tako završiti jer mi nismo divljaci, nismo varvari, nismo posebno drugačiji od bilo kojeg drugog naroda ili grupe naroda - Afrika nije ovakva kakva je zbog ulaganja u obrazovanje i kulturu - koji drugačije od sebe nazivaju divljacima, dok, istovremeno, u potpalubljima katarki i galeona, danas tankera, civilizuju i vaspitaju one fizički slabije od sebe.

Ali neću govoriti ni o svjetskoj nepravdi - ekipa ispred granapa već o tome sve zna, kao i svi kontroverzni vanjskopolitički magazini na državnim televizijama.

Govoriću o onome što su ti divljaci sačuvali, odbranili i ostavili mom i tvom djetetu, našim unucima i njihovim praunucima.

Divljaci i primitivci su sačuvali jednu od zadnjih preostalih prašuma u Evropi, Perućicu, koja se nalazi sat i po vožnje od Sarajeva. Dio kompleksa te prašume nalazi se i ispod vrhova Zelengore koje smo pohodili, a do kojih smo stigli hodajući i kroz savršene stoljetne bukove šume u kojima ne živi ništa „normalno i civilizovano“, ali žive medvjedi, risovi, vukovi, divokoze, lisice i ko-zna-šta-još.

Naši primitivni preci su, naime, sačuvali ono što su njihovi civilizovani rođaci iz Belgije, Holandije, Engleske i ostalih zemalja posjekli krajem XIX vijeka. A posjekli su prašume atlanstkog tipa, kojima je pola Evrope bilo pokriveno.

Divlji su i primitivni narodi imali svijest o šumama Balkana, koje i danas postoje i čuvaju sjećanje na ratove i pokolje, ali i na ljudsku širinu i dobrotu koja je, uvijek i zauvijek, pratila ratove i pokolje.

Sačuvali dio planete

Gledajući sa Bregoča i Uglješinog vrha na fragmente prašume, gledajući ka obroncima planine Volujak, ka Magliću, Lebršniku, ka Leliji i djelićima Treskavice koji su virili u pozadini, gledajući u stado divokoza kako „pod ručnom“ stoji na siparu i u oči gledajući jednu od njih kako se, strmoglavo i užasno brzo, stropoštala prema meni, zaobilazeći me u zadnji čas i prolazeći na metar od mene, kao da hoće reći „ti si kod nas, ne mi kod tebe“ - shvatio sam, vraćajući se na početak ove priče, da mi nismo divljaci i primitivci, nego ljudi koje je pregazila vlastita istorija, krivo tumačeni glasovi predaka, stalni osjećaj življenja od danas do sutra. Mi smo ljudi koji su uništili svoje živote, kuće, otadžbine i domovine - ali smo očuvali svoje stanište.

Velika je istina da će nam naše očuvano stanište, u budućnosti kao i do sada, dati plodno tlo za naše domove, naše šume, bašte i ovce, za našu inteligentnu djecu i za naše vrhunske stručnjake; do nas je da, konačno, ne uništavamo svoje živote, kuće, otadžbine i domovine, nego da uništimo želju da bilo šta uništimo - osim uništavanja.

Paradoksalno zvuči, kao i činjenica da su „divljaci i primitivci“, ipak, očuvali mjesta iz kojih je civilizacija potekla. Osim ako „civilizacijom“ ne smatrate samo aluminijska pakovanja, pljeskavice u zemički i zgrade lijepih fasada.

I baš zbog svega navedenog je bitno da i dalje, po uzoru na naše pretke i njihove pretke, čuvamo ono što nam je dato - a kako bi naša djeca i njihova djeca, možda, dospjela na dobar glas, koji bi govorio kako su „neki tamo“, uprkos stradanju i nevoljama, gladi i ratovima, očuvali djelić planete koji im je povjeren na čuvanje.

Da, zaista, ne ispadnemo primitivci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.




Izvor: Al Jazeera

NE DAJTE DA VAS LAŽU, MORATE ZNATI OVU ISTINU Balkan će ili zajedno uspjeti ili zajedno propasti!

Zbog ozbiljne krize u kojoj se nalazi EU, njena privlačna moć slabi. Kriza bi mogla potrajati još godinama, a za to vrijeme zemlje aspiranti će biti zatrpane birokratskim pristupnim zahtjevima i ostavljene na čekanju sa neizvjesnim rokom i ishodom. Iako je ovo najvjerovatniji scenarij, on međutim nije jedini.

Ova kriza, istovremeno, zemljama Zapadnog Balkana daje veliku šansu za korjenitu promjenu paradigme u odnosima sa EU-om, ali zahtjev za tu promjenu mora doći upravo sa Balkana, ne iz Brisela. Umjesto pasivnog čekanja da se EU konsolidira kako bi u narednim godinama ponovo razmotrila opciju da u svoje članstvo primi i preostale zemlje bivše Jugoslavije, Balkan mora uzeti aktivno učešće u toj konsolidaciji makar ti prijedlozi dolazili sa evropske periferije. Mora se tražiti izlaz iz pozicije pasivnih aplikanata koji polako, ali sigurno ispunjavaju birokratske zahtjeve Brisela, kojih je svake godine sve više. Potrebno je artikulirati vlastiti interes, i sa zajedničkim stavom otpočeti pregovore sa Briselom.

Zajednički cilj ne mora biti istovremeni, ubrzani prijem svih zemalja u paketu, to čak ne mora biti ni formalno članstvo u EU-u, već zajednički interes koji se može realizirati već u ovoj fazi, ne čekajući članstvo koje može, kao fatamorgana, izmicati još godinama ili decenijama, taman kad pomislimo da smo mu se približili. Infrastrukturno povezivanje balkanskih zemalja sa evropskom putnom, željezničkom, energetskom infrastrukturom je odličan primjer takvog zajedničkog interesa i cilja. Članstvo bez prethodne realizacije ovakvih projekata bila bi samo pirova pobjeda.

Regionalni lideri moraju razmisliti da li uopće žele pristupiti Uniji bez ovih preduslova, koji su važniji, suštinski, za stabilnost i eregije od bilo kakvih Upitnika Evropske komisije.

Želimo li na ovakvom deprimirajućem socioekonomskom stepenu pristupiti EU-u kako bismo još više naglasili podijeljenost evropskog Sjevera i Juga? Na kraju, da li želimo pristupiti današnjoj zatvorenoj, ksenofobičnoj Evropi koja se već sutra može ponovo probuditi pod vođstvom fašističkih ideologija? Ili možda trebamo napokon zauzeti proaktivan pristup i dati svoj doprinos izgradnji bolje Evrope, one koja će biti bliža originalnoj ideji jedinstvene zajednice evropskih država? To nije nemoguće, naprotiv!

Racionalizirati proces proširenja

Promjena paradigme mora krenuti od činjenice da su čitav Zapad, pa tako i EU, izgubili značajan dio svoje vjerodostojnosti i neupitne superiornosti, koja je omogućavala da se Balkan tretira isključivo u pežorativnom kontekstu, kao prostor gdje vlada međuetnička mržnja, agresivni nacionalizam, beskrajna korupcija i primitivizam svake vrste. Nažalost, pobrojane osobine jesu dobrim dijelom istinske karakteristike balkanskih društava, ali ni evropska društva nisu imuna na njih.

Potrebno je racionalizirati proces proširenja koji nikada nije bio baziran na ideji altruizma, već obostranim interesima. Aspekt sigurnosti, slobodne trgovine i jedinstvenog tržišta u EU-u omogućili su ekonomski razvoj njenim članicama, koji ne bi bio moguć bez koncepta EU-a. Naravno, najviše koristi u tom procesu imale su najveće evropske ekonomije, ali i nove članice.

Poenta, koja se često gubi iz vida, je da je proces proširenja uvijek donosio obostranu korist. Tu lako dokazivu, provjerljivu činjenicu, potrebno je vratiti u diskurs sa Briselom, posebno ako se uzme u obzir da je proces proširenja EU-a na Istok praktično mrtav zbog protivljenja Rusije. Jedini realan geopolitički prostor koji bi u narednim decenijama mogao postati dijelom EU-a je prostor Zapadnog Balkana.

Postoji značajan broj pitanja gdje se balkanske zemlje mogu postaviti kao ravnopravan sagovornik Evropskoj uniji, a izbjeglička kriza, migracije, i sigurnosna pitanja samo su neka od njih. Zahtjev za svojim mjestom za evropskim stolom, kada se razmatraju slična pitanja, čini se sasvim legitimnim iz perspektive balkanskih zemalja. Insistiranje na ukidanju prakse preseansa, odnosno prava prvenstva članica EU-a kada se razmatraju važna pitanja u odnosima sa zemljama izvan Unije, mora postati legitimni, jedinstveni zahtjev zemalja Zapadnog Balkana koji će biti upućen Briselu.

Odnos jugoistočnog dijela Evrope sa EU-om mora počivati na međusobnom uvažavanju i jednakosti pred međunarodnim zakonima. Ovo je važno pitanje za sve zemlje u regionu, ali je možda najvažnije za Bosnu i Hercegovinu koja će, zbog svoje kompleksne političke strukture, vjerovatno posljednja biti u prilici da ostvari članstvo u EU-u.

Loša ponašanja članica prema nečlanicama

Ukoliko bi aktuelni preseans ostao na snazi, to bi značilo da nakon ulaska u EU, Srbija neće više morati da pazi “na svoje ponašanje” i političku korektnost i vjerovatno bi dodatno radikalizirala svoj odnos prema Bosni i Hercegovini, baš kao što je to uradila Hrvatska nesposredno nakon ulaska u Uniju. Dosadašnja praksa pokazuje da EU neće zabraniti svojoj članici loše ponašanje prema nečlanici, kao što je to vidljivo iz primjera Bugarske i Grčke i njihovog odnosa prema Makedoniji, odnosa Slovenije prema Hrvatskoj po pitanju morske granice, u vrijeme dok Hrvatska nije bila članica EU, itd.

Ukoliko pretpostavimo da će Srbija ući u EU prije BiH, a sadašnji reformski tempo navodi upravo na takav scenario, imat ćemo situaciju da će dvije države koje su pokušale podijeliti Bosnu i Hercegovinu prije nešto više od dvije decenije, biti članice Unije, dok će BiH vjerovatno imati tek kandidatski status. Ukoliko se političke elite ove dvije zemlje, u novom kapacitetu, ponovo ujedine u ideji podjele BiH, bosanska država, ali i ukupna regionalna stabilnost naći će se pred velikim ispitom.

Jedina država sa kojom BiH ima potpisan sporazum o međudržavnoj granici je Crna Gora, dok uporno odbijanje Hrvatske i Srbije da potpišu takav sporazum sa BiH i time formalno priznaju međusobni teritorijalni integritet, stvara zabrinutost.

Regionalni problemi ostaju

Međutim, i u slučaju da zemlje Zapadnog Balkana uđu u EU u isto vrijeme, regionalni problemi će ostati na snazi. Članstvo u EU ih neće riješiti, naprotiv, može ih produbiti kao u slučaju Kipra, koji je ostao podijeljen.

Zamislimo samo situaciju da entitet Republika Srpska odluči proglasiti neovisnost nakon što BiH postane članicom EU-a. Srbija, koja više neće morati da strahuje zbog svog statusa u okviru EU integracija, naći će se u iskušenju da prizna takvu Republiku Srpsku, skupa sa Ruskom Federacijom koja koristi svaku priliku da razbija koheziju EU-a. Nije isključeno ni priznanje od strane Hrvatske, koja bi u teritorijalno narušenoj BiH nastojala iskoristiti priliku za pripajanje dijela zapadne Hercegovine aka Herceg-Bosne. Teško je zamisliti reakciju međunarodne zajednice koja bi išla dalje od retoričkog nivoa, a odbrana državnih granica svela bi se isključivo na kapacitet probosanskih snaga da ih odbrane.

Istorija Balkana bi prijetila novom reprizom, ovaj put unutar EU-a, ali bez suštinskih razlika. To sigurno ne bi donijelo ništa dobro niti jednoj balkanskoj zemlji, čak ni onima koji pretenduju akviziciju novih teritorija. Ovdje je nužno spomenuti i rastući uticaj Albanije na Kosovo i Makedoniju, što takođe može biti značajan faktor nestabilnosti ukoliko se međugranični sporovi u regionu ne riješe prije ulaska u EU.

Stoga, na osnovu iskustava s kraja prošlog vijeka, zemlje regiona bi napokon morale da nauče važne lekcije i da ulože ozbiljniji napor da se otvorena regionalna pitanja počnu rješavati već danas, ne umišljajući da će to neko drugi uraditi za njih.

Čini se da je nedavna njemačka inicijativa o formiranju zajedničkog tržišta na ovim prostorima komplementarna sa ovim pristupom, a regionalni lideri bi je trebali prihvatiti kao izvrsnu platformu za usaglašavanje stavova i saradnju, a nikako kao supstitut članstvu u EU.

Sa konkretnim smjernicama za rješavanje otvorenih pitanja, usaglašenim stavovima po pitanju međudržavnih granica i regionalnih razvojnih projekata, ove zemlje bi mogle postati partner u pregovorima sa Briselom, umjesto da ostanu pukim objektom integracijskog procesa koji se nada članstvu iz evropskog sažaljenja ili filantropije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.



Izvor: Al Jazeera

HRVOJE U SUPERLIGI SRBIJE RAZBIJA BARIJERE Napokon Hrvat u srpskoj ligi (VIDEO)

U pitanju je 19-godišnji Hrvoje Rizvanović, koji je potpisao dvogodišnji ugovor.

U pitanju je hrvatski fudbaler koji je igrao na poziciji zadnjeg veznog, a nastupao je za Libertas iz Novske i Moslavine. Nakon toga  je igrao u Nemačkoj, u regionašu Albona Bajern, u kom je upisao šest golova i četiri asistencije.

Dugo je bio na radaru Vojvodine, koja ga je dovela na probu, a prema njegovim rečima, period prilagođavanja je prošao odlično.

– Ovo je za mene veliki izazov. U svoje i u ime porodice želim se posebno zahvaliti velikom gospodinu i predsedniku kluba Dušanu Mijiću na pruženoj prilici, poverenju i toploj dobrodošlici. Svi u klubu su me odlično prihvatili, lako sam se privikao na lep grad i nadam se da ću igrama opravdati ukazano poverenje. Ne bojim se izazova, ovo je istinska nagrada za sva odricanja i pokoju nepravdu u dosadašnjoj karijeri – rekao je Rizvanović, a prenosi “Jutarnji“.

Ovo nije prvi hrvatski fudbaler koji nastupa u Vojvodini u poslednje vreme – pamti se i Matej Delač, koji je 2013. godine čak učestvovao u humanitarnoj akciji plativši jedan deo lečenja za navijača novosadskog kluba.

VIDEO:

(TELEGRAF.RS)

Svi vi koji ste rođeni između 1977. i 1983. godine pripadate POSEBNOJ generaciji. Znate li zašto?

Ljudi rođeni između 1977. i 1983. godine pripadaju takozvanoj generaciji “ksenijalsa“.

Oni će djetinjstvo pamtiti po dial-up internetu, mobilnim telefonima nalik ciglama, a za njih Facebook nije nikakva novost jer su prethodno imali MySpace.

Ksenijalsi su odrastali sa tehnološkim mogućnostima i daleko komfornije za razliku od generacije X, ali opet ne previše napredno kako je to slučaj kod milenijalaca.

Mikro-generacija ksenijalsa je manje cinična i pesimistična od generacije X koji su rođeni između 1960. i 1980. godine, ali nisu baš ni previše optimistični kao milenijalci.

Inače, sve je krenulo kada je niz uticajnih magacina poput „Njujork Tajmsa“, „Voga“ i drugih objavilo tekstove o milenijansima. Tada su ksenijalsi shvatili da se nigdje ne uklapaju.

– Ne identifikujem se sa djecom koju ‘Tajm” opisuje – narcise zaluđene tehnologijom, fanove Džastina Bibera koji ne odrastaju - napisala je kolumnistkinja Žulijet Lapidos u tekstu za „Njujork Tajms“ koji je nosio naslov “Čekaj, ja sam milenijalka?!“.

Mnogo ljudi je dijelilo njeno razmišljanje, pa je tako nastala i ova nova kategorija – ksenijalsi.

Pogledajte 11 znakova koji otkrivaju da ste ksenijal:

– Dobili ste prvi mobilni telefon tek u kasnim tinejdžerskim godinama ili početkom dvadesetih i bio je cigla;

– Koristili ste dial-up internet;

– Gledali ste “Fresh Prince of Bel-Air“, “My So-Called Life“ i “Friends“ na TV-u;

– Voljeli ste Nirvanu, ali da su nastupali u Srbiji ne biste mogli na koncert jer ste bili baš mali;

– U eri britanskog popa bili ste vjerni ili grupi Oasis ili grupi Blur;

– Muziku ste skidali preko Napstera;

– Imali ste MySpace, ICQ ili MSN Messenger;

– Pravili ste mikstejp kasete koje ste slušali na vokmenu;

– I dalje imate nalog na hotmail-u;

– Ne sjećate se kada ste počeli da koristite Google ili Facebook, ali ste i prije toga koristili internet, kao enciklopediju za seminarske radove;

– Slušali ste Blink 182, Incubus, The Offspring i Spice Girls.



(Telegraf.rs, novi.ba)

ZAGREB UKIDA TITOV TRG, A TITOVE ULICE I TRGOVI NALAZE SE SVUDA PO SVETU: Poštuju ga u Italiji, Brazilu, Rusiji... a ima čak i asteroid

I dok Tita uspešno sklanjaju iz imena zagrebačkih trgova i ulica, u svetu je praksa nešto drugačija.

Tito, naprimer, u Italiji ima ulice u šest gradova:

Kampeđine: via Josip Broz;
Nuoro: via Tito;
Palma di Montećijaro: via Tito;
Parma: via Josip Broz Tito;
Kuatro Kastela: via Maresialo Tito;
Ređio Emilia: via Josip Broz Tito.

Tito ima jako puno ulica i trgova u Sloveniji, čak 13, ali slovenački Ustavni sud je 2011. godine doneo odluku kojom se zabranjuje da se ulice više nazivaju po njegovom imenu. I u ostalim državama bivše Jugoslavije Tito ima trgove i ulice, a sigurno se svi sećaju vremena kada su se čak i gradovi nazivali po njemu.

Titograd, Titova Korenica, Titov Drvar, Titovo Užice, Titov Veles bili su samo neki od njih. A, osim Italije i bivše Juge, Tito ima ulicu u brazilskom Sao Paulu, Avenida Marešal Tito.

Zatim i dve ulice na Kipru, u Limasolu i Daliju. Dve ulice ima u Indiji, u Nju Delhiju i Jodpuru, dok u Moskvi ima trg. Po Titu je nazvana i jedna ulica u Kairu, Etiopiji, Tunisu, Angoli i Gani. Kao mala bizarnost koju mnogi ne znaju – po Titu je nazvan i jedan asteroid, koga je 1937. godine otkrio srpski astronom Milorad B. Protić. Asteroid 1550 Tito kruži u orbiti Sunca jednom u svake četiri godine.

(Kurir.rs/Express.hr)

SREBRENIK Najbolje je bilo u Titinoj Jugoslaviji: Halil Sarajlić dočekao 207. Bajram

"Kosio sam i radio, žeo i sve i nije mi bilo teško. A kako će mi sada biti teško, u hladu, ovakva hrana, ovakva postelja? Šta će biti teško? Bezbeli, i ako mi je teško, ne mogu reći. Nije svako jednak. Nekom je i teško", navodi Sarajlić. 

Rođen je 2. marta 1914. godine, a upisan je u matičnu knjigu 12. decembra iste godine i taj se datum navodi u njegovim dokumentima. Svijet je ugledao u Babunovićima pored Srebrenika, tačnije u zaseoku Sarajlići, kao srednje od ukupno desetero djece, od kojih danas osim njega niko nije živ.

Nije išao u školu, a život je, prisjeća se, bio veoma težak. Roditelji i djeca bili su više gladni nego siti, a bolji ručak u ovoj 12-članoj porodici teško su mogli priuštiti i za bajram.

Odrastajući u neimaštini i velikoj oskudici, Sarajlić kaže da kao dijete, razumljivo, nije imao ni bajramsku odjeću. Rijetkost je bila, navodi, da se kupi ili sašije nešto novo, a odjeća i obuća su se naslijeđivali od starije braće.

Tako je, priča, bilo kod svakog. Porodice su bile višečlane, a nije bila mala stvar, kaže, obezbijediti hranu i odjeću jednom djetetu, a kamoli za njih desetero.

Vremena su se, kaže, mijenjala, a najbolje mu je, ističe, bilo u doba "Titine Jugoslavije", iako se tada nisu smjeli održavati vjerski skupovi. No, njemu kao vjerniku, ističe, niko nije branio da ide u džamiju, ni da obilježava muslimanske praznike.  Tako Halil Sarajlić, u krugu porodice dočekuje Bajram, 207. po redu

(radiosarajevo.ba)

ONI SU BEZ PREDRASUDA Mladi bošnjačke i srpske nacionalnosti pripremaju javno obilježavaju Bajram u Prijedoru

Ramazanski bajram u Prijedoru ove godine se obilježava na glavnoj ulici. Drugog dana Bajrama, koji pada u ponedjeljak, djevojke bošnjačke i srpske nacionalnosti zajedno će prolaznicima dijeliti baklavu, tradicionalno slatko koje se služiti tokom najvećeg muslimanskog praznika.

Ovo je prvi put da se Bajram u Prijedoru obilježava javno, na glavnoj gradskoj ulici, te da u obilježavanju blagdana učestvuju mladi svih konfesija.

Omer ef. Redžić, mladi imam Čaršijske džamije u Prijedoru rekao je za agenciju Patria da iz Prijedora žele poslati pozitivnu sliku, a duboko su sigurni da će to doprinijeti pomirenju među narodima.

Ovaj projekt dobio je podršku i Grada Prijedora kao i nekoliko lokalnih nevladinih organizacija.





(nap.ba)

Ovu grešku u pjesmi Bolje biti pijan nego star Plavog orkestra sigurno niste primijetili!

Pjesma "Bolje biti pijan, nego star" Plavog Orkestra hit je već godinama, ali jednu grešku sigurno niste primijetili.

Naime, u prvoj strofi pjesme Loša kaže "žao mi je što smo bili samo dobri drugovi", a onda u refrenu ide tekst: "vino ne zna da smo nekad bili sretni par".

Iako pjesma nema logiku, ljudima je očito bilo svejedno, a pjesma je veliki hit ostala do danas.

VIDEO:

(novi.ba)

INTERVJU Indira G.T.: Narode Balkana, ostavite vjeru u Božijim kućama i kod svoje kuće! Prestanite ljudima suditi po imenu!

ORGANIZATOR INTERVJUA FB STRANICA:

STRANICA LJUBAVI IZMEDJU SRBA, HRVATA I BOSNJAKA. SIRIMO LJUBAV A NE MRZNJU

Prije svega hvala Vam sto ste pristali da date ovaj vrlo vrijedan intervju. Ovaj put je naš gost, zapravo naša gošća Indira Grbešić-Terzić. Želimo da dobijemo Vaše iskrene odgovore vezano za naciošovinizam koji nam svakodnevno nameće probleme.

Pitanja su uglavnom opšte prirode i dajete isključivo svoje mišljenje na sve to bez ikakve prisile,  nagovaranja i slično.

Da počnemo...

1. Kako gledate na naciošovinizam na našim prostorima?

Hmmmm! Gledam na to kao jedan veliki problem, problem koji se nazalost prenosi sa koljena na koljeno.

2. Da li smatrate da političari mogu da nešto poprave ali neće, ili bi oni htjeli ali ne mogu zbog nekih razloga?

Svaka vlast to jest politicari zasigurno imaju moc da nesto promjene, ali i narod sam ima udjela u citavoj prici. Prebacivati krivnju jedni drugima zasigurno nije nikakvo rjesenje. U nasem slucaju mislim da na politicare uticaj imaju i druge zemlje, druge vlasti,druge politike. Uz to dolaze licni interesi kako kod politicara, tako i kod naroda...

3. Da li smatrate da postoji vijekovna mržnja među narodima exYu?

Tesko pitanje! Bila sam ubijedena u bratstvo i jedinsvo i jos uvijek me nada ne popusta ,ali kroz sve sto se desavalo vjekovima, a i dan danas,mislim da je u dosta svijeta mrznja prenosena sa koljeno na koljeno. Kroz istoriju (zavisi ko je pise), kroz price djedova, vjerske ustanove...

4. Da li Vi lično radite na tome da doprinesete društvu nešto što će umanjiti mržnju?

Ja se licno smatram da radim ispravno,ali problem je sto mnogi to isto misle!? Zasigurno dajem sve od sebe da moja djeca poznaju razliku u covjeku,to jest da ljude djele sam na dobre i lose. Mislim da je to najbolji nacin da drustvo prestane da mrzi,to su buduce generacije.

5. Kako gledate na medijsku propagandu?

Medije cine cuda.Iskreno i sama sebe uhvatim da pocnem da vjerujem u neke gluposti koje objavljuju. Dobro je cuti i vidjeti sve sta se desava u svijetu,ali definitivno ne u sve vjerovati.Medije svugdje u svijetu sluze i za kolektivno manipulisanje.

6. Imate li u prijateljima naciošoviniste?

Jaaaa tesko je to procijeniti. Mislim, al to je samo moje misljenje JA, ima tih par prekrivenih gdje kroz mnoge stvari ili rijeci osjetis da su protiv "onih drugih" 

7. Da li ste Vi lično nekada imali predrasude?

Da! Mislim cak da je to malo nesto i ljudsko.Situacija te dovede u takvu poziciju da vidis neke ljude drugacijim ocima.Nekada prosto sa ne povjerenjem gledam na ljude,to jest sa predrasudama prije nego sto ih licno ne upoznam,ali sansu dajem svakom uvijek.

8. Da li vjerujete u to da se ljudi naciošovinističkog opredjeljenja mogu preobratiti?

Vjerovati je dobro, nadati se jos bolje.Neznam! Extremisti i oni koji su spremni sve uciniti u cilju i pravcu protiv drugog naroda NE.

9. Da li vjerujete u pomirenje prije ili kasnije i da li je pomirenje moguće kao trajna kategorija na našem prostoru?

Iskreno mislim da je to u gradovima moguce i sve sto je vece mjesto manja je razlika medu narodima,razlika u bilo kom smislu.Sela ostaju podjelita i tesko da ce se narod to jest pojedinci odvojiti ili imati drugacije misljenje od svih ostalih.

10. Da li ste nešto naučili od drugih nacija i vjera?

Da ! Rado! Uvijek postoji razlog da se nesto novo nauci.Bilo koje rase,boje,podrucja itd.narod bio i bilo koliko da je razlicit od onog naseg,to jest mog pogleda na zivot,uvijek postoji nesto pozitivno sto mozemo da ponesemo sa sobom.Svaka vjera je pisana za dobrobit naroda,stvar je samo kako je sebi ko protumaci.

11. Da li ste vi lično imali problema s Vašom etničkom ili vjerskom pripadnošću?

Pitanje je gdje se ja nalazim,to jest klasiram.Po poslije ratnom gledanju na situaciji na Balkanu,da ,i ja pripadam jednoj grupi i da osjetila sam vece i manje poteskoce.Iskreno meni se tesko bilo gdje uklopiti.Nas problem je mjesanje izmedu tradicije i religije.

12. Kako gledate na to da smo na Balkanu poistovjetili vjeru i naciju - pa recimo Hrvat mora bit katolik, Srbin pravoslavac, Bošnjak musliman?

Ne znam da li je to tako!? Politika je za mene strana na Balkanu. Mozda smo se trebali prosto zvati po drzavljanstvu, to jest prosto sa kojeg podrucja dolazimo, a ostalo po vjeri  kako ko hoce,to je privatno i trebala bi biti licna stvar.

13. Da li su naciošovinizmom više zadojeni mladi ili stariji?

Nazalost podjednako. Stari prebacuju greske sve na omladinu,mada mladi nisu imali drugu sansu kad su im stari uprskali buducnost i nametnuli naciosovinizam, a omladina sama nista ne uci od starih greski vec nastavljaju i dalje da sire iste sovinisticke price, lazi,zelje, ideje....

14. Da li Vas je neko nazvao “izdajnikom” zbog svog stava protiv mržnje među exYu narodima?

Ne bas. Mada se uvijek tu i tamo nadu pojedinci koji podu pametovati sa misljenjem da radi mog takvog misljenja i stava i jesmo stradali itd.

15. Koja je Vaša poruka za sve one koji čitaju Vaš intervju?

Sta poruciti hmmm?!?! Mislim da je kroz vijekove sve receno. Svi smo mi od krvi i mesa i sve nas podjednako boli. Na ovoj planeti ima dovoljno svega za sve nas i na ovoj planeti necemo zivjeti vjecno. Nikom ona ne pripada, sve mi to mozemo koristiti prosto kao prolaznici i probati je ostaviti sto ljepsom sljedecem gostu.

DODATAK:

Narode Balkana ostavite vjeru u Bozijim kucama i kod svoje kuce, prestanite covjeku suditi po imenu i gledajte malo vise na buducnost,nego na proslost. Ne sastoji se citava zemaljska kugla od nasa tri naroda.



Hvala sto ste sudjelovali.

RATNA PRIČA: Mi smo Srbi. Za vrijeme rata je moja familija pomogla hrvatskom i bošnjačkom narodu da preko Srbije odu u Švedsku!

"Mi smo iz okoline Kikinde, rodom smo iz Bosne (romanija, pale kod Sarajeva), imamo rodbine koja je mesovitog braka, da neduzim pricu, izbegli su kod nas u kikindu, za njima smo povukli jos 8moro koji nisu vezani familijom vec smo poznanici (s vremena na vreme bi se vidjali kad odemo u posetu u Bosnu), i svih 15-toro (rodjak, zena , dvoje dece, njegov kum, kuma, kumov brat i sestra, najbolji drugar sa zenom i njihov sin, i prve komsije....)   svi su bili kod nas u kuci i izdrzavali smo ih, dok smo preko neke druge rodbine (koji su bili na visljem polozaju kao vojna lica), pokusavali da dodjemo do makar neke njihove imovine kako bi ili poneli ili prodali da imaju novac za dalje ili za povratak.....komsije su nas pomagale do maksimuma, imali smo isto nekih nacionalista koji su pokusavali izazivati i provocirati, ali smo jako brzo resili te probleme......da bih nakon godinu ipo dana upornim vezama i trudom i placanjem stigli do dokumenata i papira za svih njih da su drzavljani tadasnje jugoslavije.....da bi uspeli svi ( u tri razlicita datuma) otisli u Svedsku gde i dan danas zive srecno i uspesno....
Od svih tih ljudi, 3 su Srbi, 4 Hrvati a ostali Bosnjaci.
Nije tesko biti covek, zar ne?"

NA NJEMU NAM JE ZAVIDEO HOLIVUD: Fatalni beogradski zavodnik, PRVA AKCIONA ZVEZDA JUGOSLAVIJE koju smo zaboravili

Aleksandar Aca Gavrić mlađim generacijama uglavnom je nepoznat. Oni stariji ga se možda sećaju kao Koste Hadživukovića iz čuvenog “Marša na Drinu” ili kao komandira Ranka iz “Signala nad gradom”. Uloga kapetana Lešija ga je učinila zvezdom, a fatalna automobilska nesreća zauvek ju je ugasila.

U eri procvata partizanskog filma, u kome je bilo potrebno ideološki prikazati borbu SVIH jugoslovenskih naroda protiv fašizma, “Kapetan Leši” je 1960. godine bio jedan od prvih hitova, a Aleksandar Gavrić u naslovnoj ulozi prva, prava filmska akciona zvezda.


U onovremenom spektaklu, glavni junak Ramiz Leši, partizan iz Prizrena, lomi se po vrletima Kosmeta uništavajući zaostale balističke bande iako je u jednoj od njih i kapetanov brat. Smelim akcijama koje su dizale kosu na glavi tadašnjoj publici, Leši u stilu današnjeg Brusa Vilisa uništava sve koji mu staju na crtu, uspeva da vrati brata na pravi put, a usput osvaja i srce lokalne lepotice. Sve u maniru pravog holivudskog “hepi enda”.


I tako je jedan rođeni Beograđanin postao zvezda glumeći kosovskog Albanca.


Film je bio toliko popularan da je dve godine kasnije snimljen i nastavak “Obračun”, a pomama se proširila i na druge medije – u Reviji jugoslovenskog stripa je izlazio “Kapetan Leši”, a lik slavnog partizana crtan je, naravno, prema Gavriću.


Markantan, sa izraženim crtama lica, visok preko 190 centimetara, Aleksandara Gavrića je ova uloga zauvek ustalila kao nekog ko igra jake ličnosti, sposobne, neustrašive i naravno “dobre momke”.


Ironično, pre ovoga, a upravo zbog svog izgleda, Gavrić nije mogao da dobije veće uloge jer su ga reditelji smatrali “američkim tipom glumca” sa kojim Jugosloveni ne bi mogli da se poistovete. Zbog toga je jedno vreme igrao isključivo u pozorištu, i to u Zadru i Splitu. Ipak, Kapetan Leši je to sve promenio.


Svejugoslovenska popularnost mu je donela glavne uloge u svim filmovima Živorada Žike Mitrovića iz tog vremena na čelu sa hitom “Marš na Drinu” iz 64-te u kom je igrao čuvenog Bata Koleta – kapetana Kostu Hadžikukovića. Posle toga, Gavrić se oprobao i u nemačkim i italijanskim akcionim filmovima. Današnjim rečnikom – Aca je bio velika faca!


Iako se sa velikim ambicijama okušao i u dramskim ulogama, publika ga je ipak najbolje upamtila kao “opasnog momka“ koji razbija negativce, postiže nemoguće i osvaja ženska srca. U pokušaju da ovakav imidž promeni prekinula ga je saobraćajna nesreća – Aleksandar Gavrić je u svojoj 40 godini poginuo u udesu kod Inđije.


Sa njim je tada stradala i njegova 18-godišnja devojka Jasmina Lisac.


Prerani kraj prve jugoslovenske akcione zvezde
Aleksandar Gavrić je rođen 28.maja 1932. godine u Beogradu. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju 1956. godine. Prvu ulogu je ostvario u filmu “Potraga” iste godine.
Dve sezone je igrao u zadarskom i splitskom pozorištu.

Proslavila ga je uloga “Kapetana Lešija” u istoimenom filmu Žike Mitrovića iz 1960. godine posle čega je igrao u svim filmovima ovog reditelja iz tog perioda – “Signali nad gradom“, “Obračun“, “Operacija Beograd“, “Marš na Drinu“… Oprobao se i u nemačkim i italijanskim akcionim filmovima.

Na vrhuncu popularnosti, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kod Inđije 6.decembra 1972. godine.

VIDEO:

(exyugoslavija.com)

OVO SE NE VIĐA ČESTO. DOBOJ Vjenčali se u dobojskom zatvoru, ali burme nisu smjeli razmijeniti

Samo burme su nedostajale na vjenčanju Borisa Marilovića (31) iz Dervente i Sanje Vujičić (25), a sve ostalo je bilo tu, mlada u bijelom s buketom u ruci, kumovi, matičar, svadbena torta, ali i zatvorski čuvari, jer je brak sklopljen u prostorijama dobojskog Kazneno-popravnog zavoda. Mladenci burme nisu razmijenili iz bezbjednosnih razloga, jer, kako su rekli u KPZ-u, osuđenici tokom izdržavanja kazne ne nose nakit, odnosno burme, kako ne bi pali u iskušenje da je zloupotrebe, pišu Nezavisne novine. 

Ono što je lijepo jeste da je nakon svečanog čina uslijedio neizbježni prvi bračni poljubac. “Ovo mi puno znači, nema veze što je on ovdje, meni je to bilo bitno s obzirom na to da smo na neko vrijeme razdvojeni. Iskreno da vam kažem, ja na to kako sredina gleda na nas ne obraćam pažnju, to mi je nebitno, meni je bitno da se mi volimo i najbitnija je porodica”, kaže uz osmijeh Sanja. Kuma na vjenčanju bila je njena drugarica Maja Panzalović, dok je mladoženja, koji je zbog počinjenog razbojništva osuđen na tri godine zatvora, imao podršku svog kuma Slavena Đekića. “Zajedno smo već pet godina, imamo dvije djevojčice”, rekao je kratko mladoženja Boris.

Tremu nisu imali matičari Željko Ninković i Zoran Ristić, odbornik u Skupštini grada Doboj, mada su priznali da im je soba za posjete ovdašnjeg KPZ-a najneobičnije mjesto na kojem su dosad kao službena lica sklopili brak. “Ovo je prvi put da se susrećem s ovakvim vjenčanjem, u ovakvoj ustanovi. Bio sam znatiželjan da vidim kako će proći vjenčanje”, naveo je Ristić. Branko Miletić, direktor KPZ-a, pojasnio je da je mladoženja prije mjesec dana izrazio želju da brak sa svojom dugogodišnjom djevojkom sklopi upravo u ovoj ustanovi, u kojoj se nalazi četiri mjeseca, nakon čega su se angažovali da prikupe svu potrebnu dokumentaciju, a ni poklon nije izostao.

“Od domaćina (poklon) je posjeta bez nadzora i vrijeme koliko oni žele da provedu zajedno. Jedan porodični ručak, druženje u nekoj opuštenoj atmosferi, da se ipak osjeti da nije običan dan”, izjavio je Miletić. Nakon vjenčanja mlada će morati biti strpljiva jer će muža moći vidjeti tek za mjesec, pošto kao supruga stiče pravo da ga jednom mjesečno posjeti u prostorijama KPZ-a.

(tuzlanski.ba)

Kako su se Viktor i Amalija Knavs, roditelji Melanije Trump i umirovljeni Titovi samoupravljači, našli u Bijeloj kući?

Južna tratina ispred Bijele kuće ikoničko je mjesto američke i svjetske politike. Preko tih par desetaka metara savršeno održavane trave, od helidroma do Ovalnog ureda, prošli su svi predsjednici, mnogi državnici i uglednici. Kad se predsjednici vraćaju u Washington, helikopter ih spusti na južnu tratinu. Na kraju mandata, to je mjesto s kojeg se oproste od moći – posljednji put mahnu zaposlenicima i svijetu, i uđu u helikopter koji ih odvede u novu stvarnost “bivšeg najmoćnijeg čovjeka na svijetu”. Tu su pale mnoge suze, iako su se jednom svi i smijali – kad se Richard Nixon na odlasku popeo na stepenice helikoptera i očajnički podigao obje ruke u zrak signalizirajući pobjedu, iako je otišao kao osramoćeni kriminalac.

No, južna tratina Bijele kuće prošlog je tjedna vidjela dvoje neobičnih gostiju. Stasiti muškarac u sedamdesetima, u odijelu s predugačkom crvenom kravatom, i njegova atraktivna supruga, skrivena iz sunčanih naočala, izašli su iz helikoptera i prošli pored fotoreportera bez komentara. Iako su marince u stavu mirno izgledom mogli podsjetiti na vrhovnog zapovjednika Donalda Trumpa i njegovu suprugu Melaniju, zapanjujuća sličnost nije bila najčudnija okolnost ovog trenutka.

‘Viktor je bio prilično uspješan u Jugoslaviji’

Prošlost para koji je helikopter doveo, njihovi korijeni i životni put bili su još neobičniji. U Bijelu kuću uselili su Knavsovi, roditelji prve dame Melanije Trump, slovenski bračni par koji inače živi u luksuznim privatnim rezidencijama svoga zeta, izbjegava medije i pomaže u odgoju unuka Barrona, najmlađeg sina američkog predsjednika. Viktor i Amalija Knavs umirovljeni su Titovi samoupravljači – on bivši vozač i član Saveza komunista, a ona švelja u tekstilnom kombinatu. Zet milijarder doveo ih je u Bijelu kuću, gdje se za doručkom prvi put u povijesti govorilo slovenski. Djed i baka naučili su Barrona materinjem jeziku, kojim barataju znatno bolje nego engleskim.
“Viktor je bio prilično uspješan u Jugoslaviji. To je drukčija vrsta uspjeha nego ovdje kod nas, ali bio je uspješan.” Tako je svoga punca, starijeg od sebe svega pet godina, opisao Donald Trump prije nego što je postao predsjednik. I Viktor Knavs je, za razmjere Sevnice, slovenske provincije u socijalističkoj Jugoslaviji, doista bio uspješan. Dobro odjeven, s kravatom i aktovkom u ruci, kazat će danas susjedi. No, nije uvijek bio takav. Karijeru je počeo kao vozač šefa komiteta u Hrastniku, nedaleko Sevnice. Članstvo u Savezu komunista Jugoslavije sigurno mu nije otežalo karijeru, pa je uskoro prešao na drugi posao. Postao je vozač direktora Jutranjke, tekstilnog pogona u Sevnici, i upoznao svoju buduću suprugu Amaliju. No, Viktor je u tom trenutku iza sebe već imao jednu vezu, dijete koje se iz nje neplanirano rodilo, i povijest sudovanja i nemirenja sa stvarnošću koji ga čine sličnim njegovom njujorškom vršnjaku.

Brat Melanije Trump kojega nikada nije upoznala

U Sevnici je 1964. Viktor Knavs upoznao Mariju Ciglenjak, koja je uskoro zatrudnjela. On je tvrdio da dijete nije njegovo i htio da Marija pobaci. Ona je ipak rodila i zatražila alimentaciju. Viktor je odbijao priznati da je Denis njegov sin, čak i nakon što je sud testom krvi ustanovio očinstvo. Viktor se žalio sve do Vrhovnog suda, ali je izgubio. Alimentaciju je plaćao do Denisove punoljetnosti, ali se nikad nije upoznao sa sinom. Ni on, niti članovi njegove obitelji. Polubrat američke prve dame ima 52 godine i živi u malom stanu u Hrastniku; njegova majka je umrla. U jedinom intervjuu koji je dala zadnjih godina, Melania Trump pokušavala je izbjeći ovo pitanje, ali je na kraju rekla da “zna za tu priču” i zatražila da se poštuje to što je njezin otac privatna osoba.
Viktor i Amalija Knavs upoznali su se 1966. dok je ona radila u poljoprivrednom kombinatu u Sevnici, gdje je kopala luk. Zahvaljujući suprugovim političkim vezama ubrzo je našla bolji posao. Kad je Viktor prešao za vozača direktora Jutranjke, sredio joj je posao u tvornici, koja je proizvodila odjeću za djecu. Radila je prvo kao švelja, ali je pokazala talent za crtanje. Uskoro je počela osmišljavati dezene za tekstil. Kod kuće, šivala je za sebe i kćeri – Ines i mlađu Melaniju. Obiteljska prijateljica otkrila je da “već u to vrijeme Melanija nikad nije nosila ništa iz dućana”. Nije ni trebala, jer je kuća je bila puna Burdi iz kojih je Amalija uzimala krojeve.

Sličnost između Trumpa i Melanijina oca

Talent za dizajn i za lijepo Melanija je naslijedila od majke. Ambiciju je mogla naslijediti od oca. Viktor je uskoro počeo raditi kao trgovački putnik, a potom i rukovoditelj u poduzeću za prodaju automobila i auto-dijelova. No, san samoupravljača zamalo je propao jer se Viktorov poduzetni duh nije dao zaustaviti, pa se dao u sivu ekonomiju. Kad je Melanija imala šest godina, osuđen je zbog ilegalne prodaje auto-dijelova i utaje poreza. “To je drukčija vrsta uspjeha nego ovdje kod nas, ali bio je uspješan”, reći će kasnije Donald Trump, poduzetnik sa šest bankrota i nekoliko stotina sudskih postupaka protiv sebe. Iako je Viktoru kazna kasnije izbrisana iz sudskog registra, Melanija je u intervjuu 2016. ustvrdila da njezin otac “nikad nije bio pod istragom”, nesvjesno nagoviještajući rečenicu koja će – u potpuno drukčijim okolnostima – obilježiti početak mandata njezina supruga.
Viktor je u socijalističkoj Sloveniji dobro zarađivao – dovoljno da kupi stan u Ljubljani u kojemu su Melanija i Ines živjele dok su išle u srednju školu. U Sevnci je sagradio i kuću, gdje je obitelj preselila iz društvenog stana koji im jedala tvornica tekstila.Obiteljska prijateljica procijenila je za američke novine da je obitelj Knavs bila “relativno dobrostojeća” za tadašnje jugoslavenske pojmove: odlazili su na godišnji odmor u Italiju, Francusku i Njemačku. Viktor je uvijek vozio Mercedes. “Nikad ga nećete vidjeti ni u kojem drugom autu”, kažu susjedi. Kad je počeo još bolje zarađivati, Viktor je skupio cijelu kolekciju Mercedesa, ali je i iznevjerio očekivanja susjeda – kupio je Maserati.

Oproštaj male Melanije od Josipa Broza Tita

Melanija je odrasla u Sevnici, nedaleko od hrvatske granice. Iz zagrebačke perspektive, to je tek malo dalje od Samobora, između Krškog i Zidanog Mosta. Kao desetogodišnjakinja, bila je jedna od milijuna ljudi u Jugoslaviji koji su se u tuzi opraštali od Josipa Broza Tita. O Melanijinim političkim stavovima zna se malo, o Titu nikad nije govorila. U svibnju 1980. došla je do pruge, koja prolazi kroz Sevnicu, vjerojatno ne zato što joj je otac bio u Partiji, nego zato što su to svi radili. Cijela škola bacala je cvijeće na tračnice kojima je, od Ljubljane za Zagreb i dalje do Beograda, prošao Plavi vlak. Politika je nije zanimala, iako od nje na kraju neće moći pobjeći.
No, tko je to mogao znati 1980-ih, kad su je u Ljubljani zamijetili fotografi. Počela je pozirati, isprva ukočeno i nemušto, ali je bila lijepa i upečatljiva. Naučili su je manire, kako gledati u kameru, kako se postaviti prema promatraču. Počela je manekenska karijera, prva od dvije najvažnije stvari u njezinu životu. Kad se s Jugoslavijom raspalo i potencijalno tržište za njenu ambiciju, Melanija odlazi u Milano, pa u Pariz, da bi konačno došla ovdje u New York. Ime Melanija mijenja u Melania, a prezime Knavs germanizira u Knauss.

Trumpa je osvojila Melanijina nezainteresiranost

U njujorškom Kit Kat Clubu 1998. godine Melania Knauss upoznala je Donalda Trumpa, dvaput rastavljenog 52-godišnjeg plejboja. Postoje ljudi koji tvrde da se maksimalna razlika u godinama među partnerima može izračunati jednostavnom formulom. Stariji partner, po toj formuli, svoje godine treba prepoloviti, dodati sedam i to je najniža dobna granica ispod koje ne bi trebao ili trebala ići. Kad je upoznao Melaniju, pola Trumpovih godina bilo je 26. Kad se doda sedam, najmlađa žena s kojom bi se trebao viđati trebala bi imati 33 godine. Melanija je imala 28. Ali Trump nikad nije mario za pravila.
Nakon modne revije, Trump se riješio djevojke s kojom je došao i prišao Melaniji. Pitao ju je broj telefona. Melanija mu ga nije dala, nego je zatražila njegov broj. Čekala je, kaže, da vidi hoće li joj dati službeni ili privatni broj. “Htjela sam vidjeti koje su mu namjere. O čovjeku puno govori koji broj vam da – privatni ili službeni. On mi je tad dao sve svoje brojeve.” O prvom susretu Trumpa i njegove buduće supruge ispisane su stranice u američkoj štampi. Većina onih koji se time bavili slaže se da je slovenska manekenka osvojila njujorškog plejboja upravo svojom nezainteresiranošću. “Playing hard to get” je nešto što je građevinski poduzetnik Trump primjenjivao kao pregovaračku taktiku. Barem tako tvrde autobiografije koje su drugi napisali za njega.

Živjela u zgradi gdje stan navodno ima i Sanader

Nakon što ga je ohladila, Melanija je nazvala Trumpa, tjedan dana kasnije. “Na prvom dejtu smo kliknuli, ali nisam bila impresionirana time što je on zvijezda. Mislim da je to primijetio”, rekla je kasnije u intervjuu. Uskoro su prohodali, ali je ona odbila preseliti u Trumpovu luksuznu rezidenciju na Petoj aveniji. Ostala je živjeti u svom stanu u Zackendorf Towersima na njujorškom Union Squareu, u istoj zgradi u kojoj neprijavljeni stan navodno ima bivši premijer Ivo Sanader. Nema nikakvog traga o tome jesu li se Melanija i Sanader ikad upoznali.
Postoje barem dva moguća odgovora na pitanje što je Melaniju privuklo lajavom, razmetljivom i bahatom plejboju. Prvi, jednostavni, samo kaže da je ona manekenka, a manekenke se udaju za sortu ljudi kojoj pripada Donald Trump. Drugi, također ne previše laskav odgovor, kaže da je u Trumpu ona prepoznala očinsku figuru koju je tražila. “Svidjela mi se njegova samouvjerenost”, rekla je Melanija u jednom intervjuu i složila se da vidi sličnosti između Trumpa i svoga oca. Sličnosti nisu samo karakterne, nego su i fizičke – obojica su visoki, upečatljivi muškarci, svijetle kose, čak i sličnog izraza lica.

Trumpov jedini, vrlo kratki posjet Sloveniji

“Kad je bila dijete, Viktor je često bio na putu, a Amalija je s curama ostajala kod kuće. Mislim da je Melaniji trebao snažan muškarac, očinska figura”, rekla je za GQ Melanijina prijateljica iz Sevnice. Tomaž Jeraj, susjed, dodao je da ga “Trump podsjeća na Viktora. On je trgovac, njegovim venama teče biznis, kao i Viktorovima”.
Trump je Knavsove upoznao 2002. kad je jedini put posjetio Sloveniju. Ostao je kratko, “tek toliko da stigne ručati”, i otad ni on ni Melanija nisu više dolazili. Vjenčali su se 2005. u njegovu resortu Mar-a-Lago na Floridi. Svadba je bila parada kiča – kako samo Trump to zna, što da se priča – a njemu i curi u bijelom zdravlje i sreću poželjeli su i Trumpovi gosti – Bill i Hillary Clinton. Amalija i Viktor Knavs vjerovali su da je to jedinstvena prilika da upoznaju jednog predsjednika Amerike. Tko bi pomislio da će uskoro imati jednog u familiji.

Melanija je u Trumpu pronašla očinsku figuru?

Knavsovi su u Ameriku preselili tek prije par godina. Žive u Trumpovom tornju u New Yorku i u Mar-a-Lagu na Floridi. Sevnicu posjećuju jednom ili dvaput godišnje. Kad se Trump kandidirao za predsjednika, Viktor se povjerio svom dugogodišnjem automehaničaru u Sevnici, Mateju Novsaku. “Nije mi jasno što mu to treba, pored sveg bogatstva koje ima?”, rekao je Knavs automehaničaru, koji je to ispričao New York Timesu. Kad je glas o punčevoj sumnji došao do zeta, Trump je poentirao: “Nisu Knavsovi jedini koji se to pitaju”.
Njih dvojica nisu nalik samo u Melanijinim očima. Sličnih godina i slične stature, Trump Knavsu poklanja svoju iznošenu odjeću. Kako Amalija više ne šiva, dvije kožne jakne koje mu je dao Trump Viktor je odnio na prepravak krojaču u Sevnicu. Trumpovi rukavi bili su mu predugački. O Knavsovima se malo zna zato jer je Melanija tako odlučila. Iako u životu imaju par zanimljivih detalja, razlog za tajanstvenost nije bila njihova prošlost – u kojoj nema bogznašto za skrivanje. Prije će biti da ih je držala izvan svjetala reflektora zato jer su – obični. Viki i Malči, kako u obitelji zovu Viktora i Amaliju, tipični su Slovenci iz socijalističkog doba. Ona je očito imala talent za dizajn i za lijepo koji je prenijela kćeri. On je bio ambiciozan, trgovac poduzetniji od prosjeka, žmukler koji je od vozača došao do kuće i stana i još jednog stana.

Najmoćnija osoba iz bivše Jugoslavije

U Sloveniji se mnogi žale da ih je Melanija zaboravila nakon što je odselila. Pa ipak, zahvaljujući njoj, Barron tečno govori slovenski kojemu su ga naučili baka i djed. I dok se na Trumpa svakodnevno, s razlogom, svaljuju najgore kritike koje su ikad izgovorene na račun nekog američkog predsjednika, za Melaniju Trump nema ružnih riječi.
Prešutni konsenzus u Americi je da je prva dama rezervirana, ali pristojna i smirena – sve što njezin suprug nije. Kao mnoge druge male nacije, Slovenija nije proizvela mnogo svjetski poznatih lica, brendova ili ideja. Uz filozofa Slavoja Žižeka i epizodnog glumca Željka Ivaneka, Melanija Trump je najpoznatiji slovenski izvozni brend. Manekenka iz Sevnice koja je postala prva dama Amerike tako se neizbrisivo upisala u nacionalnu povijest, abecednim redom između Primoža Trubara i Danila Türka. Melania Trump je najmoćnija osoba iz bivše Jugoslavije još od smrti Josipa Broza Tita.



(telegram,hr)

Bošnjaci, Srbi i Hrvati mogu zajedno: Skuhali tolerantni gulaš i poslali poruku svima koji mrze (VIDEO)

Nedaleko od Tuzle organizirano je jedno neobično okupljanje. Događaj je nazvan "Tolerantni gulaš", a okupio je mlade Hrvate, Bošnjake, Srbe, piše RSE.

- Ideja nam je bila da mi mladi okupimo ljude različite dobi, religije i etničke pripadnosti da bismo se svi zajedno družili i pokazali kako je to moguće - rekla je Pelka Jovičić za slobodnaevropa.org, jedna od organizatora događaja iz udruženja “Koalicija za borbu protiv mržnje Tuzla”.

Prema službenim podacima iz 2013. godine u Tuzli ima 110.979 stanovnika, ali je u ovom gradu došlo do promjene nacionalne strukture. Broj Bošnjaka je povećan za 18.000 u odnosu na popis iz 1991, a istovremeno broj Srba u Tuzli je smanjen za 16.800, a smanjen je i broj Hrvata u Tuzli i to za 5.000.

- Svi govore da su za jednakost i toleranciju, ali svakodnevno možemo u medijima i svakodnevnom životu vidjeti koliko to zapravo nije istinito - rekla je Sanja Hajdukov iz iste organizacije.


VIDEO;

(avaz.ba)

JOŠKA BROZ: Tito je sve ostavio socijalističkoj Jugoslaviji. Ovi danas sve rasprodaše i razdijeliše po svijetu pošto-zašto. Nije li to tužno? (VIDEO)

Joška Broz je bio gost u emisiji "Happy TV", kod Milomira Marića.

Iznio je neke zabrinjavajuće činjenice o tome kako pojedini državnici rasprodaju Titovu imovinu i pošto zašto se daje svjetskim liderima i nekim drugim.

S velikom nostalgijom, kao i svaki put, Joška je pričao o nekadašnjem vremenu i o problemima koje danas susrećemo. Više o svemu u video prilogu.

VIDEO:

NIKŠIĆ Tito je bio genije. U vrijeme kada svijet 74./75. nije imao nafte, moja baba se grijala na naftaricu, jer smo imali nafte. (VIDEO)

Damir Nikšić je gostovao u emisiji "Balkan Info", govorio je o raspadu SFRJ, razlikama i sličnostima među BiH narodima.

"Sistem iz SFRJ je bio mnogo bolji", istakao je Nikšić.

Razlike su zanemarive među nama, ali je problem što se primamo na sve što nam stranac ili okupator donese.

Nije trebalo doći do raspada, ali kad je se već desilo, moramo raditi na tome da poboljšamo odnose.

Velike su pare uložene da se raspadne država. Nažalost, uspjeli su to.

VIDEO:

ZA POHVALU Hrabri mladić spasio psa iz Miljacke (VIDEO)

Hrabri mladić spasio je psa iz rijeke Miljacke u blizini Vijećnice.

Društvenim mrežama kruži snimak na kojem se vidi hrabri mladić kako pomaže psu da se domogne obale.

Pas se borio da izađe, no nije uspijevao dok mladić nije sišao na obalu, dozivao ga da dođe do njega i pomogao mu da izađe.

Pogledajte snimak koji nam treba biti inspiracija i pokazati kakvi trebamo biti - hrabri i spremni pomoći svima u svakom trenutku...

(radiosarajevo.ba)

VUK BAČANOVIĆ Bošnjaci, Srbi i Hrvati su najbolje živjeli kada su imali jednog predsjednika i voljeli ga podjednako!

Sjedim, tako, neku noć u hercegbosanskom dijelu Mostara i, kako to već biva, kada se sastanu ljubitelji analize društvenih kretanja svih vrsta, nametne se tema neizbježna – o Titu.

Zločinac, ubica, diktator, nižu se epiteti. Da, nema nikakve sumnje da je to bio. Doduše, zločinac i ubica ništa manje nego Čerčil, Ruzvelt ili Truman, diktator ništa manje nego Staljin, ili kasnije Hruščov. Bio je sve to u jednom, uz nevjerovatan instinkt za vanjsku politiku i puno manje za unutrašnju. Obrni, okreni i, kada se isključe sva moralisanja i partikularne desničarske i ekstremno ljevičarske ocjene, “voljeni vođa”, koji je uživao u mediokritetskim sletovima, poput, “Tito je naše sunce”, bio je najveći istorijski lider Bošnjaka, Srba i Hrvata. Međutim, dok Čerčil, Ruzevelt, Truman, a u zadnje vrijeme i Staljin – takvi kakvi jesu – imaju neprikosnovena mjesta u kulturama političkog sjećanja svojih država, Josip Broz je, uglavnom, završio u zapećku. Zašto je to tako? Jer su narodi i narodnosti, navodno, došli do saznanja, koliko ih je Tito, zapravo, kočio da ostvare svoje imaginarne istorijske vrhunce.

A kako su ti vrhunci izgledali do tada? Uglavnom kao vijuga privremenih blagih uzdizanja i zatim dvostruko štetnih propasti. Srednjovjekovne državice Južnih Slovena na balkanskoj vjetrometini preklapanja interesa velikih sila, ne bi doživljavale ni da se razviju u pupoljak ploda prije nego što bi ih neko pregazio i osudio ili na ropstvo ili čak damnatio memoriae. A i dok su trajale, uglavnom su se, u konstantnom grču, batrgale, kao monete za potkusurivanje Vizantije, Ugarske, Habzburške monarhije i Osmanskog carstva. Utoliko da su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci, mahom bespametni i surovi ratnici prosto strastveno, kakvi su i sami bili, saživjeli sa svojom ulogom graničara i krajišnika vlastitih gospodara. U toj mjeri da tu ulogu slave epske pjesme, najemotivnije melodije, pa čak i lokalne modifikacije hrišćanstva i islama, koje uvijek čuvaju nekog dalekog cara i daleko carstvo, pa čak i onda kada je ono odavno prestalo postojati. Takav poredak nije razbijen ni rijetkim i autentičnim bljescima slobode kao što su bili Prvi i Drugi srpski ustanak 1804. i 1815. ili Bosasnkohercegovački ustanak 1878., jer, malena kakva jeste, moderna srpska država, također nije mogla pobjeći od klijentskog statusa prema velikim silama, odnosno uloge moderne monete za potkusurivanje, što je, skupa sa svojim tragičnim iskustvom iz Prvog svjetskog rata prenela i na prvu Jugoslaviju.

Zanimljivo kako, onda, u toj istoriji potlačenosti i beznačajnosti, ratovanja za druge, bivanja najbezvrjednijim pionom na svjetskoj šahovskoj ploči, maleni južni Sloveni traže svoje vrhunce nekamo drugdje nego u NOB-u. Koji ih je, barem privremeno, izbavio ponižavajućeg krajišničkog i doveo u snošljiviji medijatorski međunarodni položaj. Je li primordijalnost krajišništva toliko jaka da svaku alternativu sebi čini malo vjerovatnom? Da se kolektivni duh naših ljudi naprosto blaženo osjeća kao “predziđe kršćanstva” i europskih vrijednosti, “pravoslavne vaseljene”, ili barem Srbije, koja, ma na koje teritorije se širila, nikada ne može biti uistinu značajna i velika, islamskog ummeta, a u posljednje vrijeme čak i nepostojeće ilirske, gotske, pa čak i paeolićanske tradicije?

Jednostavnog odgovora na ovo pitanje nema, jer je, uostalom i sam Tito shvatao da južnim Slovenima sebe mora predstaviti kao utjelovljenje i balans svih njihovih kolektivno-psiholoških žudnji. Barem koliko vrhovni komandant koji udari rukom po stolu, pozatvara neprijatelje ili im glave nabije na kolac dok masa kliče. I zanimljivo, upravo argument protiv Tita glasi da je bio zločinac, da je surovo kaznio svoje neprijatelje i spriječio razvoj demokratije, suzbio srpske, hrvatske i bošnjačke interese da se iskristališu do sadašnjeg željenog statusa, to jeste ponovnog survavanja u globalni klijentilizam, bezveznost i bezvrijednost najgore vrste. Vrlo je tačna opaska da nas je od sadašnjeg statusa mogla spasiti integracija u ondašnju EU, a što je Tito odbio, vjeran tekovinama socijalizma, samoupravljanja, neutralnosti i vlastitog ugodnog položaja. Možda smo mogli biti spašeni ranijim uvođenjem državno kontrolisanog kapitalizma, drugačijim ustavnim rješenjima, ili čak samo pripremanjem sposobnog nasljednika. Kako god, čak i ako jedan sistem opišemo kao tragični niz grešaka, a onda prepoznamo da je u mnogome bio bolji nego postojeći, ili barem bio solidan temelj da se izgradi izgradi bolji, govori nam da u našoj istoriji ne postoji mutacija tragedije u farsu. Ona je vijuganje iz farsičnih tragedija u tragične farse, iz lažnih nadanja u nadanja u laži i koja je za svoj vrhunac imala upropaštenu šansu da jedna korisna polulaž dospije na veći i bolji društveni stadij. U međuvremenu smo, opet, samo politička krajputaška govna na tuđim kišama, koja sebi, nekako moraju obasniti zbog čega su tu, a da ne ispadne da je to tako jer, u svom svome kurčenju, nemamo nimalo pameti, razboritosti, a ni dostojanstva.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.



(http://www.srpskacafe.com)

RAZUM POLAKO NADVLADAVA Srednjoškolci BiH protiv podjela u školama: Nećemo u nacionalne torove (VIDEO)

Srednjoškolci iz svih krajeva Bosne i Hercegovine okupili su se na mirnom protestu ispred zgrade kantonalne Vlade u Travniku, tražeći ukidanje segregacije u obrazovanju, odnosno fenomena "dvije škole pod jednim krovom". Nakon sastanka sa kantonalnom ministricom obrazovanja, još jednom je potvrđeno da su male šanse da se želje učenika ostvare.

S transprentima „Segregacija je loša investicija“, i „Ovdje smo da stvaramo budućnost, a ne da ponavljamo prošlost“, srednjoškolci iz cijele BiH danas su u Travniku zatražili ukidanje segregacije u školama i fenomena "dvije škole pod jednim krovom".

„Želimo kvalitetno obrazovanje, a ne podjele... Želimo posao, a ne da nas svrstavaju u torove i vraćaju 20 godina u prošlost“, kaže član Asocijacije srednjoškolaca BiH Faruk Gutić.

Nedugo nakon što su se s transparentima pojavili ispred zgrade kantonalne Vlade, uzvikujući „Zajedno u školu“ i pjevajući pjesmu „Sistem te laže“, srednjoškolce je primila ministrica obrazovanja SBK Katica Čerkez, koja im je poručila da neće biti osnivanja nove srednje škole u Jajcu, ali da se problem „dvije škole pod jednim krovom“ u cijeloj BiH ne može brzo riješiti.

„Njihova inicijativa kao djece je u redu, ali problem koji oni ističu je problem BiH i on se ne može riješiti u par koraka. To je dubinski problem društva koji je definiran i Ustavom i zakonom", kazala je Čerkez.

Ponovila je da ostaje stav da nova srednja škola u Jajcu neće biti osnovana i da će srednjoškolci u tom gradu ostati zajedno u klupama, kao i da su predviđena dva dodatna predmeta

"To su predmeti povijesti i geografije za Bošnjake, a u školama već egzistira islamska i katolička vjeronauka, te bosanski i hrvatski jezik. Mi nismo imali podijeljene škole u Jajcu, ali sad ćemo dobiti dubinsku podjelu unutar razreda jer će jedni slušati hrvatski, drugi bosanski, jedni povijesti a drugi historiju...", istaknula je Čerkez, dodajući da će se na početku godine djeca moći izjasniti koji će simbol biti na njihovoj svjedožbi - naroda, županije ili države BiH.

Bh. srednjoškolci: Ukinuti segregacije u školama

Iako im je poručeno da od ukidanja „dvije škole pod jednim krovom“, za sada, nema ništa, srednjoškolci nisu obeshrabreni i tvrde da ipak nastavljaju s borbom. Poručuju da odustajanje vlasti od etničke podjele srednjih škola u Jajcu, jeste pobjeda učenika, ali da borba nije završena jer još postoji više od 50 nacionalno podijeljenih škola.

„Tražili smo očigledno nemoguće, a to je ukidanje 'dvije škole pod jednim krovom' u cijeloj BiH. To nam neće biti ispunjeno jer je previše kompliciran naš sistem, a i politika ima prste u tome. Ipak, ne odustajemo od pokušaja da nešto promijenimo", kazala je srednjoškolka iz Jajca Azra Keljalić.

„Mi ne mrzimo jedni druge, a to što političari pokušavaju usaditi mržnju u nas, to je drugo. Mi se ovdje borimo i čujete i sami sve ove ljude koji pjevaju 'Sistem te laže'“, kaže Adnan Brajamović iz Sarajeva.

Iako su učenici danima pozivali građane da im se pridruže na protestima, u Travniku danas tek manji broj njihovih starijih sugrađana. Među njima je i penzionisana nastavnica iz Viteza Fikreta Zukan koja je upozorila na pogubnost razdavajanja djece u školskim klupama.

„Kad je krenuo u prvi razred osnovne škole, unuk me je pitao zašto ne ide zajedno u školu sa Josipom, svojim drugom iz vrtića, u kojem su se igrali zajedno. Tužno je to... Pa je li samo u pitanju jezik? Ima u Evropi jezika koliko hoćete, ljudi se sporazumijevaju i ovako i onako, mimikom ako treba. Lijep osmijeh i pogled služe za sporazumijevanje i ja ne znam zašto mi to ne možemo to napraviti. Djeca se jednostavno ne poznaju“, ističe ona.

Otkako je počeo bunt srednjoškolaca iz Jajca protiv osnivanja nove srednje škole, koja bi razdvojila djecu bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, podršku im pružaju predstavnici međunarodne zajednice, nevladinog sektora, te brojni intelektualci. Među njima i konceptulani umjetnik Damir Nikšić koji je i danas bio u Travniku.

„Ovo danas je samo refleksija pravog nasilja, koje entokratski režim u BiH provodi nad ovom djecom. Strah koji oni imaju od ove djece nije to da će oni sjediti u istim klupama i pohađati istu nastavu... Njihov istinski strah je da će se oni zaljubiti jedni u druge u tim klupama, kasnije možda ležati u istom krevetu, osnovati porodicu, napraviti djecu, pa će biti troje djece pod istim krovom. I šta će onda s tom kozmopolitiskom generacijom, novih Bosanaca i Hercegovaca“, ističe Nikšić.

VIDEO pogledajte klikom OVDJE.

(RSE)

UČITE OD NJIH U ratu su pucali jedan na drugog, a danas Risto i Hasib (invalidi) ne mogu jedan bez drugog (VIDEO)

Ratni vojni invalid prve kategorije Hasib Salkanović pomaže ratnom vojnom invalidu druge kategorije Risti Stankoviću. Tokom rata u Bosni i Hercegovini oni su bili na suprotnim stranama. Hasib je bio vojnik Armije Republike BiH, a Risto pripadnik Vojske Republike Srpske, piše Radio Slobodna Evropa.

Nakon nedavnog urušavanja njegove kuće u selu Gornja Lohinja kod Gračanice Risto Stanković je odbio smještaje u nekom od kolektivnih centara u Gračanici i susjednoj opštini Doboj Istok koje mu je ponudila lokalna vlast.

Prihvatio je ponudu da privremeno stanuje u vikendici Hasiba Salkanovića koja je oko kilometar udaljena od njegove srušene kuće.

– Ja sam stopostotni invalid prve grupe. Ranjen sam u kičmu. Risto je moj kolega. On je takođe stopostotni invalid, ali druge grupe. On ima manju invalidnost od mene. Risto i ja se poznajemo između 35 i 40 godina. Dao sam mu svoju vikendicu da boravi tu dok ne sredi kuću i ne napravi mjesto gdje može normalno živjeti – kaže Hasib Salkanović koji invalidska kolica koristi 23 godine.

Kad nije u vikendici Risto Stanković pokušava iz srušene kuće spasiti što se može. Nada se da će ubrzo ponovo moći da iskoristi neoštećeni crijep. Hasib mu ne može pomoći u fizičkim poslovima, ali on to čini na drugačiji način.

– Tokom dana Hasib dođe, pošto je on u susjednom selu Donjoj Lohinji. Kupi hranu i donese, jer ovdje nemam gdje spremiti. Nemam struju, jer sam zvao Elektrodistribuciju da je isključi dok se ovo ne raščisti – priča Risto Stanković.

Rat u Bosni i Hercegovini tako nije pokidao veze među njegovim učesnicima iz susjednih gračaničkih sela, ali je, sudeći po njihovim brojnim komentarima na društevnim mrežama u kojima ne manjka govora mržnje, više negativnih posljedica ostavio na generacije koje su širom Bosne i Hercegovine rođene poslije njega.

– To što smo mi mi u ratu bili na suprotnim stranama ne mora biti razlog da se mrzimo. Druga je stvar trovanje naše omladine. Za to su krivi mediji, školstvo i politika. Mislim da više netrpeljivosti i mržnje ima u toj djeci nego u nama koji smo ratovali. Međutim, shvatiće i ta djeca da moraju živjeti zajedno, jer mi jedni bez drugih u ovoj Bosni ne možemo. To je naša stvarnost – ističe Hasib Salkanović.

– Ja nisam išao u školu u Čačak ili Titovo Užice. On je skoro bio moj školski drug. Znam ga otkako sam se ovdje vratio. Što sam mogao njemu pomoći kao ratnom invlidu, pomogao sam. Prevlačio sam mu s traktorom sijeno bez naknade. On mi je sada ponudio smještaj kad mi je najpotrebnije – kaže Risto Stanković.

U Gornjoj Lohinji su prije rata u Bosni i Hercegovini živjeli isključivo ljudi srpske nacionalnosti. Ovdje se danas vratila tek nekolicina povratnika koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke.

Mnogi bivši žitelji prodali su svoje kuće tako da danas u Gornjoj Lohinji žive Bošnjaci iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Doboja.

– Nijedan musliman ili Bošnjak ovdje nema problema s moje strane niti ja imam s njima. To su moje komšije. Kad mi se srušila kuća, ovdje u komšije Ašira je tog dana majka sahranjivana. Odavde je išla dženaza. Ostavili su dženazu i komšije su došle da vide šta je sa mnom, da li sam živ – kaže Risto Stanković.

On nije nije prvi povratnik koji privremeno koristi vikendicu Hasiba Salkanovića. Tu je nekoliko mjeseci proveo i Stankovićev rođak Milan Đurić.

– Kad sam došao nisam imao ni šupe. Ja i brat smo došli. Bila je jedna kruška. Moj brat je poznavao Hasiba Salkanovića. On nam je ustupio vikendicu. Tu sam prezimio. Od Džamba iz Donje Lohinje (vlasnici pilane, op.a.) dobio sam materijal za šupu. Ljudi su mi to napravili. Nisam im dinara dao. Onda mi je počela stizati donacija. Bio sam u šupi i čuvao građevinski materijal. Počeo sam praviti kuću i sa srećom sam napravio – kaže Đurić.

U okolini Gračanice tako se jasno vidi kolika je razlika između života običnih ljudi i onoga što sve siromašnijim građanima Bosne i Hercegovine svakodnevno nameću političari sa brojnim novčanim privilegijama, koji imaju najviše koristi od dizanja nacionalnih tenzija, što je posebno izraženo tokom predizdbornih kampanja, javlja Radio Slobodna Evropa.


(http://glas-regije.com)