уторак, 13. децембар 2016.

SARAJEVO Kad preko balkona možeš otići komšiji na kafu



Evo nas usred nečega što hoće da se zove naselje, moderno, u Sarajevu. Ovo "moderno" trebalo bi označavati težnju nečega da bude u skladu s vremenom u kojem živimo, pod ruku s našom savremenošću, da zadovoljava sve zahtjeve današnjeg čovjeka, ocrtava se u njegovim htijenjima, asocira njegove vizije i predstavi cijeli jedan duhovni koncept. Ovo "nečega" trebalo bi govoriti o uzaludnosti tog napora ili, pak, ne bez ironije, njegovoj sposobnosti da nas predstavi nama samima i da nas u punom sjaju prikaže onima koji će doći poslije nas i koji će nas pokušati razumjeti.

Na Stupu je, ne tako davno, izgrađeno naselje znamenitog naziva - Tibra. Nešto kao naselje u naselju. Ime nije dobilo tako što je izvučeno iz tradicije niti mu ga je narod nadjenuo, već se tako zove firma koja ga gradila: Tibra-Pacific, s obaveznim velikim slovima i neizostavnim vonjem na nešto što dolazi sa Zapada.

Firma je u kožu naselja istetovirala svoje ime, okačila panoe s reklamama i otišla dalje, graditi nova moderna naselja u kojima će doba tranzicije gajiti pečurku modernog bosanskog dase. Ali, prije nego što je otišla, podigla je još jednu Tibru, nešto manju. Sad imamo dvije Tibre, jednu od Stupske petlje prema Ilidži, a drugu prema Nedžarićima, na istoj strani, onoj do aerodroma, uz glavnu saobraćajnicu. A imat ćemo i treću: odmah preko puta gradi se bastion sličan našim blizankama.

Balkoni koji gledaju u zid

Tibre su užasno mjesto. U slučaju ove do Ilidže riječ je o kompleksu od desetak zgrada tako zbijenih da između njih, izuzmu li se dvije uske trake za automobile, koje presijecaju naselje po sredini i nikako se ne mogu nazvati ulicama, postoje samo pješački prolazi. Dvije trinaestospratnice opkoljavaju naselje s južne strane i jednom svojom stranom gledaju na Stupsko Brdo ili imaju otvoren pogled preko aerodroma sve do obronaka Igmana. Blago onima koji su uspjeli kupiti stanove na tim stranama!

Njihove unutrašnje strane svojim tužnim prozorima gledaju u susjedne prozore na zgradama u sredini naselja. Vlasnik balkona na jednoj strani može normalno razgovarati s vlasnikom balkona na drugoj bez ikakve potrebe za podizanjem glasa. Da ironija bude još veća, balkoni na unutrašnjim stranama najprostraniji su u cijelom naselju. Ovdje bi poželio živjeti jedino nezaboravni Oliveira, junak romana Školice Julija Cortazara; jedino njemu mogu zatrebati ekseri, pa da pruži dasku za peglanje sa svog na susjedov balkon.

Iako naprijed rečeno zvuči kao karikiranje, ono nikako nije udaljeno od istine. Pođete li malu šetnju naseljem, lako ćete uočiti balkone tako blizu jedan drugog da se ujutro komšija može rukovati s komšijom. Ovdje ne morate izlaziti na vrata, pa kroz hodnik ako vam iznenada ponestane soli, kahve, šećera ili bilo čega što se još uvijek može zatražiti u komšiluku. Negdje su balkoni tako prikučeni da se može bez većih problema preći s jednog na drugi. Dušu su dali za tajne ljubavnike; naiđe li nenadano supružnik, ne mora niko cijelu noć dreždati u ormaru.

I to nije sve: na mjestima gdje se sastaju dvije unutrašnje zgrade postoje balkončići koji gledaju pravo u zid. S njih se može vidjeti samo tanki dio polumračnog prolaza. Ustvari, i nema se šta vidjeti. Ovdje sunce nikada ne dolazi, cijeli dan vlada polupomračina, a uskim prolazima vječno struji propuh. Zastanete li na tren i oslušnete, čut ćete kako se vjetar, sabijen među zidovima, pretvara u tanak, ali konstantan i sablastan zvižduk. Ovdje se može snimiti prvi sarajevski vampirski film.

Što više stanova na što manjem prostoru

Tibra do Nedžarića po svemu liči na svoju sestru, izuzme li se njena veličina. Zlokobnost u njoj manja je taman za onoliko koliko je ona manja od Tibre ilidžanske. Ali nisu same. Takva su sva moderna naselja izgrađena u Sarajevu. Ista je i Nova Otoka, Miljacka... Jednostavno, onaj ko gradi gleda da na što manjem prostoru napravi što više stanova i na njima zaradi što više para. Ne razmišlja taj, očito je, ni o kakvoj djeci koja će tu živjeti, igralištu, travnatom prostoru. Ništa.

Dok napušta nesretnu Tibru, pun jeze, kao da je prošao kroz kuću straha, priziva čovjek slike naselja građenih u bivšem sistemu. Alipašino: bez obzira na to što su posvud posijani sivi neboderi, oko njih je ostavljeno dovoljno zelenila, igrališta za djecu i onih za rekreaciju. Dobrinja: tamo je ispoštovan koncept mahala iz bosanske stambene tradicije. Grbavica i Pejton puni su zelenila. Otes je po broju stanova manji od Tibre, ali je smješten na četiti puta većem prostoru, između zgrada je zelena površina, sportsko i igralište za djecu, prostrano parkiralište...

I nisu samo nova naselja svedena na puki interes njihovih finansijera. U Sarajevu postoji barem deset privatnih klinika i svaka od njih smještena je u prostor standardne porodične kuće, tri puta manje od svakog doma zdravlja u ovom gradu. Cijeli univerziteti strpani su u jednu zgradu veličine bilo kojeg državnog fakulteta. Privatni vrtići u privatnim su kućama, kao i većina firmi, a o preduzećima koja imaju restoran društvene ishrane, bez kojeg je u bivšem sistemu radni prostor bio nezamisliv, možemo samo sanjati...

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere kao ni nas koji prenosimo ovaj tekst u blogu.

Izvor: Al Jazeera  

Нема коментара:

Постави коментар